Skip to main content

TEROCENTRIZAM - Jaša L. Zlobec



TEROCENTRIZAM


Andrej je pomaknuo ruku. Opipao je odjeću. Oslušnuo je jednolično disanje svoje žene. Na tren je odahnuo a zatim ga je opet obuzeo užas. Što je, što se dogodilo? Upalio je svjetiljku i pogledao se u ogledalo na suprotnom zidu. Kosa mu je bila razbarušena, lice puno znoja a oči su mu čudno i neprirodno sjale. Polako se počeo svega prisjećati. Le petit mal. Posljednji put je imao napadaj prije desetak godina. Ali, tada je bilo drugačije. Nešto se dogodilo, nešto čudno i strašno. Ustao je iz postelje i izašao na balkon. Zagledao se u grad ispod sebe. Sve je bilo uspavano samo su ulične svjetiljke bacale meku kružnu svjetlost. Kao krijesnice, pomislio je Andrej, i napetost je na tren popustila. No, tren poslije osjećaj tjeskobe se pojačao. Mora se sjetiti. Umorni mišići su mu se još jače zgrčili. Glava ga je počela silno boljeti. Kao da se za svoje sjećanje mora boriti s nekom stranom silom. Znao je da je riječ o nečemu važnom, nečemu o čemu je ovisan cijeli njegov život. Ne smije popustiti.



*



Postupno je slika postajala sve jasnija. Kao da je probio oklop otpora. Sjetio se aure i onog strahovito intenzivnog čuvstva nepos-redno prije samog napadaja a zatim, zatim je nešto puklo. Raskinula se je ljuska koja je skrivala istinu. Istinu i prošlost. Sjetio se je.

Ležao je u sobi u večernjem polumraku. Sam. Po prirodi nije bio samac ali se ipak nije oženio jer je znao kako Svijet plavih iskorištava porodicu u borbi protiv uvjerenja pojedinaca. S istomiš-ljenicima se već dugo nije družio jer su razgovori s njima bili jalovi i besmisleni. Sastajali su se u svojim klubovima ili u stanovima — Svijet plavih nije nikad primjenjivao nasilje, ta čemu? — i beskonač-no se prepirali o osobnoj slobodi, o tom, kako su oni još jedini slobodni stanovnici Zemlje pa o tom kako će doći dan kad će zastava slobode naposljetku zalepršati na cijelom planetu ... No, iz dana u dan ih je bivalo sve manje, iz dana u dan su postajali sve veći osobe-njaci i sve nedruželjubiviji. Andrej je uskoro shvatio da bi među njima — ako bi jednog dana zaista došli na vlast — izbile iste svađe i optužbe koje su predbacivali Svijetu plavih. Zato je radije bio sam. Sve više je razmišljao i istodobno mu je postajalo sve jasnije da sve to nikamo ne vodi, da su sve njegove misli i spoznaje nekorisne ako ih ne može suprotstavljati drugima, drugačijima.

Sa samim se režimom nekako još i pomirio. Znao je da je XXIII stoljeće prvo stoljeće mira i relativnog društvenog blagostanja u povijesti čovječanstva. A Svijet plavih upravlja potpuno razumno i funkcionalno. Čak mu je uspjelo obuzdati tehnički napredak, tako da su bile predviđene sve moguće posljedice. I opozicionarima, kakav je bio Andrej, bila je dana, praktički, puna sloboda. Istina, bili su stvarno izdvojeni kao društvena bića, nisu imali mogućnosti da stvarno sudjeluju u donošenju odluka, bili su neka vrsta izopćenika, riječju, u prikrajku. Ali, Andrej je dobro znao da je tako bilo kroz cijelu povijest. Anarhisti, koji su jedini problem čovjeka i njegove slobode postavljali radikalno i dosljedno, sami su se unaprijed isključili iz sfere upravljanja. Mnogo je čitao i dobro je poznavao povijest i zato nije imao iluzija. U tom pogledu bio je mnogo mudriji od svojih istomišljenika.

No postojalo je nešto zbog čega je strastveno dijelio njihovo uvjerenje, potpisivao peticije, sudjelovao u demonstracijama — te su u posljednje vrijeme postajale sve rjeđe — a u mlađim je danima čak pomagao prilikom podmetanja eksploziva. Riječ je bila o među-zvijezdanim letovima i komunikacijama s izvanzemaljskim civiliza-cijama. Prije sto godina opozicija je još bila vrlo jaka i sprečavala svaki zamašniji projekt Prije pedeset godina postalo je jasno da su protivnici međuzvjezdanih letova konačno poraženi. Sada ih je preostala samo beznačajna šačica. Argumenata s jedne i druge strane bilo je mnogo, više ili manje uvjerljivih, više ili manje osnovanih. Stajalište terocentrista — za koje se Andrej zauzimao cijelim svojim bićem — bilo je u osnovi vrlo jednostavno i jasno. A moglo ga se podijeliti u dvije razine:

Prvo: Čovjekova unutrašnjost, čovjekov mikrokozam je, tako reći, još neistražen. Koristimo jedva deseti dio mozga. Parapsiho-logija je poslije početnog poleta bila zanemarena, osim onih njenih grana koje nalaze primjenu u svemirskim letovima i u komunika-cijama (prije svega telepatija i spontana hibernacija). Društvene odnose među ljudima uređuju umjetni zakoni koji ih ograničavaju. Bilo bi potrebno razvijati interdinamiku društvenih skupina umjesto da se čovječanstvo širi prema van. Za međuzvjezdane letove troši se više od polovice zemaljskoga bruto dohotka. Argument o prenaselje-nosti već pedeset godina ne vrijedi. Ta putovanja su samo duhovni nastavak imperijalističke ekspanzije evropocentrizma iz prošlog tisućljeća. Čovjek treba da se okrene u sebe a ne prema van.

Andrej se sa svim tim slagao, u stvari brinula ga je druga grupa argumenata.

Drugo: Međuzvjezdana putovanja i komunikacije mogu nas dovesti u dodir sa snažnijom, agresivnijom civilizacijom. Posljedice mogu biti sudbonosne. Zemlja može postati obična kolonija, prvenstveno u civilizacijskom smislu. Dok je mislio na to, Andrej se gorko nasmiješio. Isti su taj argument koristili i protivnici terocen-trizma. I po njihovom je mišljenju postojala ta opasnost. I upravo zato Zemlja mora razvijati svemirsku tehniku. Upravo zato mora se što brže razvijati i jačati. Da bi se mogla oduprijeti mogućem agresoru.

Gluposti, pomislio je Andrej. Naše jedino oružje je u nama samima. Samo razvoj pojedinačnog ljudskog duha omogućuje čvrstu zemaljsku zajednicu. Cijeli taj tehnički balast može nam, tako reći, svatko razbiti u paramparčad u roku od jedne sekunde. I tada ćemo ostati sami, goli ljudi. Čovjekov mikrokozam nasuprot opasnostima makrokozmosa.

Dakako, u slučaju istinske katastrofe, sve suprotnosti između terocentrista i kozmofila prešle bi u uobičajenu akademsku raspravu jer se ni jedni ni drugi ne bi mogli stvarno suprotstaviti nadmoćnijem zavojevaču. Andrej se bojao mnogo realnije opasnosti. Eventualnog dodira s razvijenijom i prijateljski naklonom civilizacijom kojoj bi razvoj bio srodan zemaljskom, to jest, ekspanzivan. Savršeno je mogao zamisliti što bi sve te nove blagodati donijele Zemlji. Povijest je bila puna strašnih priča o posljedicama susreta Evropljana s drugim, tehnički manje ili drugačije razvijenim kulturama. Posljedice su uvijek bile jednake. Užasne. Iako je Andrej bio čovjek bez iluzija, od takvih ga je misli uvijek ponovno hvatala ledena groza.



* * *



I dok je te večeri ležao sam u polumračnoj sobi i razmišljao da li da se ipak konačno preda sudbini i potraži ženu i dobije dva djeteta — koliko je imao pravo po zakonima Svijeta plavih — iznenada je osjetio da u sobi više nije sam. Najprije je pomislio da ima smetnje u percipiranju, što i ne bi bilo tako čudno jer mu je poslije epileptičkog napada prije pet godina liječnik strogo zabranio uzimati alkohol. Na tu se zabranu u posljednje vrijeme sve manje osvrtao što je za tako usamljena čovjeka u stanovitoj mjeri bilo razumljivo pa čak i opravdano. Ali, ne, čuvstvo je bilo novo i potpuno jasno. Najprije mu je laknulo što nije bila u pitanju mučna bolest ali se zatim gotovo sledio. U sobi nije bilo nikoga a ipak je cijelim tijelom osjećao nečiju prisutnost. A zatim se javio glas, razgovijetan iako bez boje i naglaska, negdje duboko iz njega. Telepatija, pomislio je. Možda nova zamka Svijeta plavih. Ne, u trenu je, a da ni sam nije znao kako, shvatio o čemu je riječ. Tko zna kako. Prijenos iskustva, bloka uspomena ili nešto drugo. To nije bilo važno. Važno je bilo da je Andrej komunicirao s predstavnicima strane, izvanzemaljske civilizacije. U trenu je znao sve o njoj, to jest, sve što se NJIMA činilo potrebnim da zna. Ipak, to ga nije naročito zanimalo. Uskoro je opazio da mu se automatski u pamćenje upisuje sve što bi htio znati. Tako da o pravom, klasičnom razgovoru između njega i stranaca zapravo nije bilo govora.

Da, namjeravaju uspostaviti kontakt sa Zemljom. Sa Svijetom plavih? Da, ali i sa svakim pojedincem ponaosob i to takvim kod kojeg postoje neke nesuglasnosti ili nejasnoće u vezi s kontaktom. Dakle, prije svega s opozicionarima? Da, prije svega s opozici-onarima. Dakle, Andrej je samo jedan od tisuća? Da, Andrej je samo jedan od tisuća. A čemu sve to? Ne žele upotrijebiti nasilje, čak ni prema jednom jedinom pojedincu. A ako se on odupre i odbaci taj kontakt? Hoće li primijeniti nasilje? Ne, neće ga primijeniti.

U definicije nasilja nije se ni htio upuštati jer je u dugim godinama najrazličitijih prepirki došao do spoznaje da na pitanje što je nasilje nema konačnog odgovora. Jer nema apsolutne slobodne volje. Osim u apstrakciji. Je li nasilje ako nekom zabraniš nešto za što sam zna da će mu škoditi? I ako misli da zna, nije li njegova misao ograničena okvirima subjektivnog nepotpunog znanja? I čije je znanje objektivnije?

Ipak je pokušao. A gdje je jamstvo da se njegov pojam nasilja podudara s njihovim? Tog jamstva nema iako će se pokušati maksimalno prilagoditi. A ako on apsolutno ne želi kontakt s njima? Ako ne želi kontakt s njima, neće ga imati. A ako će cijela Zemlja biti u kontaktu s njima, posredno će biti i on. Ne, on neće biti. Neka se vrate odakle su i došli. Neka ga ostave na miru! Zauvijek. Neka prestanu ulaziti u njegove misli.

I zaista su otišli. Nestalo je prisutnosti. Andrej je sjeo na postelju. Pokušao je sabrati svoje zbrkane misli. Možda nije postupio ispravno, možda je ipak morao s njima razgovarati. Ne, njegovi su problemi ovdje i sada. Iskustvo te vrsti srušilo bi i uništilo svu njegovu prošlost, svu baštinu tisućljeća koju je nosio u sebi. U njemu se oglasio terocentrizam.

Legao je na leđa i čvrsto zaspao.



* * *



Svjetla-kresnice pod njim još su toplo žarile. No on je u svemu oko sebe iznenada vidio nešto novo, čudno. Noćni epileptični napadaj je u njegovom životu usjekao pukotinu. Uspomena. Epileptični napad! Pojedinost iz upravo proživljene uspomene — sada više nije sumnjao da je sve bilo stvarnost a ne san — izazvala je u njemu užas. Ta noćna posjeta zbila se pet godina poslije posljednjeg napada, a posljednji je petit mal imao prije deset godina. Još je jasno vidio pred sobom prestrašeno Sonjino lice i čuo plač malog Andrejčeka. Tako je shvatio da vrijeme nema nikakve veze jer je riječ o drugom prostoru. DRUGOM prostoru. Svemir, zviježđa, galaksije, nove, supernove, kvasari, crne rupe, međuzvježdani letovi. Kopernik, Galilei. .. Što da radi sa svim tim pojmovima. Mutno mu se činilo da su oni u tijesnoj vezi s iznenadnim prodorom tuđe uspomene. Brzo se je okrenuo, prešao kroz spavaonicu i ušao u radnu sobu. Upalio je svjetlo i prišao ormaru s knjigama. Sada je bio potpuno budan. U glavi su mu se vrzle misli od kojih mu se ljuljalo pod nogama. Stisnuo je zube i otjerao te misli. Najprije će razjasniti stvari. U ruci je imao opću enciklopediju i nije ju se usudio otvoriti. Slutio je kakva ga spoznaja čeka. Ipak je počeo listati. Natuknica crna rupa, kvasar, nova — supernovu nije tražio — nije bilo.

Zatim je pokušao s imenima.

GALILEI, Galileo, talijanski matematičar, fizičar i astronom, rođen u Pisi (1564-1642). Jedan od osnivača eksperimentalne metode u znanosti. Otkrio je zakon izohronije malih oscilacija na njihalu, zakon teže, princip inercije i princip slaganja kretanja. Izumio je termometar i godine 1609. u Beču sastavio prvi teleskop. Otkrio je pjege na Mjesecu. Imao velike zasluge za otkrivanje zakonitosti Zemljinog sistema, ali ipak došao do potpuno pogrešnih pretpostavki, prije svega zbog toga što se držao polazišta Kopernikove teorije svjetova i takozvanog heliocentrizma (vidi: heliocentrizam, Kopernik). Godine 1633. je zbog svojih ideja došao u tragičan sukob s rimskom inkvizicijom.

Oblio ga je hladan znoj. Sada je znao takoreći sve. Granica između dva svijeta postajala je potpuno jasno. Ipak je grozničavo i uporno listao dalje.

KOPERNIK, Nikola, poljski astronom (1473-1543). Jedan od prvih i istodobno jedan od najzanimljivijih protivnika Ptolemejeva učenja. Godinama je pokušavao dokazati dvostruko gibanje planeta, oko samih sebe i oko Sunca, te je nekoliko mjeseci prije smrti dao tiskati znamenitu raspravu »De revolutionibus orbium caelestium« libri VI, koja je izašla 1543. Unatoč pogrešnosti svoje teorije, značajan za razvoj astronomije.



* * *



Na dlanovima mu je ležala otvorena knjiga ali nije u nju gledao. Zurio je u prazno. U mislima mu je treperio veliki kip mudraca Ptolomeja pred zgradom Akademije znanosti i umjetnosti. Iza sebe je čuo lagani šum. Ženina ga je ruka pomilovala po vratu.

— Andreje, što ti je?

— Ništa. Vrati se u postelju. — Bio je grublji nego je namjeravao biti ali je u stanju u kakvom se nalazio sve ostalo potpuno izgubilo važnost. — Ništa — ponovio je — Samo se netko strašno našalio na moj račun.

— Tko?

Nije odgovorio. Cijeli svijet su stvorili samo za mene, pomislio je. I to mi ništa ne pomaže. Cijeli svijet za mene.

Ipak, nije bilo loše, bio sam sretan. Nije ni čudo jer je bio po mojoj mjeri.

Tek u tom trenu je u nj ušla totalna svijest o neobičnosti svega. Pukotina epileptičnog napadaja je sve otkrila. Odjednom je sve postalo sivo i umjetno. Kao da ih je netko presjekao nožem, pokidale su se sve veze koje su ga spajale sa ženom, djecom, majkom, ocem, prijateljima... Bio je jedini čovjek tog svijeta a sve ostalo su bile samo sjene, projekcije. S naporom je prišao prozoru. Preostaje mu još samo jedno. Kraj.

Opet je ležao u polumračnoj sobi prije toliko godina. Koliko? Nije važno, pomislio je. Znao je da je još netko u sobi. Nisu mi htjeli izbrisati sjećanje. Ili nisu mogli. Dobili su lekciju o nenasilju. Ali, nije važno. Sada će morati izmisliti nešto novo.

Terocentrizam, gorko se nasmiješio.

No od spoznaje da je sve te duge godine svoje opozicije i samoće imao pravo nije mu bilo nimalo lakše pri duši.

Comments

Popular posts from this blog

INVAZIJA S ALDEBARANA - Inwazja z Aldebarana - Stanislaw Lem