Skip to main content

Ptica grabljivica - Bird of Prey - Marion Zimmer Bradley


Ptica grabljivica 

Bird of Prey 



Mora da je prošao čitav sat prije nego sam se mogao ukrcati na zvjezdani brod. Pravo naprijed, kroz veliki otvoreni prolaz, vodio je put do svemirske luke i bijelog oblakodera koji je bio Centrala Terranskog carstva na Wolfu. Iza mene, Phi Coronis se naginjao nad krovove Kharse Starog Grada koji se mirno, ali živo, od zvukova ljudskog, ne-ljudskog i polu-ljudskog života, prostirao u krvavom zalasku sunca. Moje se nozdrve trznuše od reske isparine tamjana koja je dopirala iz uličnog svetišta i iznutra mi zdepasti lik, neljudski, dobaci prodorni, zeleni pogled dok sam ulazio u bar, na prolazu u svemirsku luku.

Unutra nije bilo gužve. Dva krznata Chaka su besposličarila pod ogledalima u udaljenom kutu. Nekoliko službenika svemirske luke, u jurišnoj opremi, pilo je kavu na šanku, a trio visokih i vitkih Suhograđana u šarenim plaštevima stajao je za zidnim šankovima i jeo teransku hranu sa uzdržanim dostojanstvom. U svojoj urednoj, poslovnoj odjeći osjećao sam se uočljivijim od krznatih i dugorepih chaka; Zemljanin, građanin. Naručio sam hranu i po nesvjesnoj navici je odnio do zidnog šanka pored Suhogradana, jedinih ljudskih domorodaca na Wolfu.

Bili su visoki poput Zemljana, ispijeni jarosnim suncem njihovih isušenih gradova od prašnjavog, slanog kamenja. Suhi Gradovi koji se prostiru na izblijedjelim dnima Wolfovih iščezlih oceana. Njihov je dijalekt blago i poznato milovao moje uši. Jedan od njih je, ne izmijenivši izraz, a ni polagani glas, započeo opširno komentirati moj ulazak, izgled, moje pretke i moguće lične navike, opisujući sve to na šaroliko opscenom dijalektu Suhih Gradova.

Nagnuh se prema njemu i primijetih, na njegovom vlastitom dijalektu, da ću u nekom budućem i neodređenom vremenu biti zahvalan ako budem u prilici da mu uzvratim komplimente.

Prema običaju, trebali su se ispričati i nasmijati pristojno uzvraćenoj šali. Potom bismo jedan drugom kupili piće i to bi bilo sve. Ali nije bilo tako. Ne ovaj put.

Na moju žalost, umjesto toga je jedan od njih petljajući potražio nešto u unutrašnjosti svog plašta; ustuknuh natraške i ruka mi pojuri na gore, tražeći skean koji već šest godina nisam nosio. Izgledao je krajnje oronulo.

Chaki u uglu su zavijali i brbljali. Tad postadoh svjestan da su se tri Suhogradanina zabuljila, ne u mene, već u nešto ili nekog, pravo iza mene. Bodeži naslijepo nestadoše ispod njihovih plašteva i oni nagrnuše par koraka unazad.

Zatim su se raštrkali i, okrenuvši se, potrčali. Trčali su nasumce, sudarajući se sa stolicama dok su odlazili, ostavivši za sobom opustošene, prevrnute klupe i razlupani pribor za jelo. Ispustih dah i okrenuvši se ugledah djevojku.

Bila je krhka, valovite kose, poput satkanog crnog stakla, okružene isprepletenom zvjezdanom čipkom. Poput stiska ruku, crni stakleni pojas je zarobio struk, a blještavo bijela haljina je na prsima imala ružan vez — raskrečenog odvratnog Nebrana, Boga-Krastaču. Njeno je lice bilo u potpunosti ljudsko, žensko, ali su grimizne oči odavale nagovještaj tuđinske pakosti.

Potom je zakoračila unatrag i jednom naglom kretnjom se našla vani, u mračnoj ulici. Tinjajuća vatra tamjana iz uličnog svetišta je zamutila zrak; bilo je malo komešanja, kao kad se u podne uzdignu toplinski valovi u slanoj pustinji. Zatim svetište Nebrana ostade prazno, a od djevojke ni traga. Jednostavno je nestala.

Krenuh prema svemirskoj luci, polako i otežalim hodom, oklijevajući, trudeći se da djevojku pohranim u pamćenje kao još jednu zagonetku Wolfa koju nikada neću riješiti.

Nikada neću riješiti još jednu zagonetku Wolfa. Nikada više je neću vidjeti. Ujutro, kad se zvjezdani brod bude uzdigao, ja ću biti na njemu, napuštajući Phi Coronis, crveno sunce Wolfa.

Uputih se prema teranskoj Centrali.

Neovisno o sunčevoj boji, kad jednom staneš unutar zgrade neke Centrale, ti si na Terri. Odsjek za Promet je objesno ali i uspješno sagrađen od stakla, kroma i poliranog čelika. Zirkao sam, iznova prilagodavajući oči na hladnu žutinu svjetla, promatrajući sebe kako koračam prema desecima ogledala; visoki čovjek s izbrazdanim licem, izblijedjelim od godina provedenih pod crvenim suncem. Čak i nakon šest godina mi nije, u cijelosti, pristajala moja uredna građanska odjeća i po nesvjesnoj sam navici hodao pogrbivši se na jednu stranu, poput Suhogradana koje sam imitirao. Službenik, zekolik, mali čovjek podiže glavu sa uljudnom upitnošću.

— Zovem se Cargill — rekoh. — Imate li propusnicu za mene?

Zurio je. Slobodan prolaz na palubu zvjezdanog broda rijetko se izdaje, osim u slučaju profesionalnih letača u svemir, što ja očito nisam bio.

— Dozvolite da provjerim svoje podatke — oklijevao je i onda pritisnuo dugmad za iščitavanje na staklenoj površini stola.

— Brill, Cameron... ah, da, Cargill... da li ste vi Race Cargill iz Tajne Službe, gospodine? Onaj Race Cargill? Zašto, pomislio sam... hoću reći... su svi prihvatili kao gotovu činjenicu da ste...

— Mislili ste da su me ubili prije mnogo vremena, jer se moje ime nije nikada pojavljivalo u vijestima? Da, ja sam Race Cargill. Ovih šest godina sam radio gore, na 38. katu, baveći se papirima koje bi svaki službenik znao srediti.

Buljio je.

— Vi, čovjek koji je prerušen otišao u Charin i pronašao Liess? I vi radite tu gore, svih ovih godina? Teško je... u to povjerovati, gospodine.

Usta mi se trznuše. I meni je bilo teško vjerovati dok sam to radio.

— Propusnicu?

— Odmah, gospodine.

U glasu mu se, unatoč tih šest godina, osjećalo poštovanje. Šest godina polagane smrti od časa kad me je Rakhal Sensar unakazio, a moje lice s ožiljkom postalo meta svih mojih starih neprijatelja i uništilo moju karijeru agenta Tajne Službe.

Rakhal Sensar — šake mi se skupiše u staroj, nemoćnoj mržnji. A opet, upravo me je Rakhal Sensar prvi poveo tajnim, sporednim putevima Wolfa, naučivši me desetak tuđinskih jezika, trenirajući me kako da hodam i koračam poput Suhograđanina, usavršivši moju masku koja je postala moje istinsko drugo biće. Rakhal je bio Suhogradanin iz Shainse, radio je za teransku Tajnu službu i bio moj drug još od djetinjstva. A još i sada mi nije jasno zašto je jednoga dana nasilnički planuo i okončao naše prijateljstvo. Zatim je jednostavno nestao i ostavio me kao obilježenog čovjeka, učinivši me beskorisnim za Službu... ogorčenim čovjekom vezanim za radni stol... i usamljenim. Juli je otišla s njim.

Uz lagano zujanje, plastični žeton izroni, iz proreza na stolu. Stavio sam propusnicu u džep i zahvalio se službeniku.

Spustio sam se stubama oblakodera i krenuo preko nepreglednog prostora svemirske luke, izbjegavajući ili ne obazirući se na završnu vrevu ukrcavanja tereta, posadu koja je oko toga bila zaposlena, radoznale promatrače. Zvjezdani brod se, golemo i mrsko, nadvijao nada mnom.

Stjuard me je poveo u kabinu i sapeo remenom za ležaj, zatežući akceleracijske pojaseve sve dok me tijelo nije zaboljelo. Dugačka igla se zarinula u moju ruku, narkotik koji će me tokom polijetanja održati čvrsto snenim. Ćula se zveka vratiju, muškarci su se, sa stanovitim uzbuđenjem, kretali i razgovarali po hodnicima. O svom odredištu, Theta Centaurusu, znao sam jedino da ima crveno sunce i da je Poslaništvo na Mageari moglo iskoristiti treniranog čovjeka Tajne Službe. A ne da ga prikliješte za radni stol. Misli su mi vrludale i bile su to grimizne oči i kosa poput satkanog crnog stakla, koji su se skupa sa mnom prevrtali sve niže prema beskrajnom ponoru sna... netko me je drmusao.

— Ma hajde, Cargill. Probudi se momče.

Kapci su mi podrhtavali i kad sam otvorio oči ugledah dva čovjeka u crnoj koži čuvara svemirskih snaga, koji su se miješali s nekim nejasnim sjećanjem sna. Hitro se posve razbudih, zanjihavši nogama s ležaja, otresajući sa sebe pjaseve koje je netko već bio raskopčao.

— Kojeg vraga... Nešto nije u redu s mojom propusnicom?

On odmahnu glavom.

— Magnussonovo naređenje. O svemu pitajte njega. Možete li hodati?

Mogao sam, iako su mi noge malo nesigurno podrhtavale na ljestvama.

Znao sam da je njih besmisleno pitati što se događa. Oni neće znati. Ipak sam upitao:

— Da li zbog mene zadržavaju brod?

— Ne taj — on odgovori.

Glava mi se na brzinu razbistrila i hodanje je samo ubrzavalo taj proces. Dok se lift uspinjao na 38. kat, moj bijes je rastao. Magnusson je suosjećao sa mnom kad sam dao ostavku; lično je sredio prijevoz i propusnicu. Otkud mu pravo da me u zadnji čas silom skida s broda koji odlazi. Upao sam u njegov ured bez kucanja.

— Što se ovo dešava, šefe?

Magnusson je sjedio za stolom, velik poput bika, čovjek koji uvijek izgleda kao da spava u svojoj zgužvanoj uniformi.

— Žao mi je, Cargill, ali bilo je tek toliko vremena da te skinemo s broda, nije bilo vremena za objašnjenja — reče, ne podigavši pogled.

Netko je, vrlo uspravno, sjedio u stolici ispred njegovog stola; žena, leđima okrenuta prema meni. Ali, čuvši moj glas, okrenu se i ja se zabuljih u nju, trljajući oči. Povikala je glasno:

— Race, Race! Zar me ne prepoznaješ?

Omamljeno zakoraknuh prema naprijed. Ona u tom trenutku preleti prostor koji nas je dijelio i ja je podigoh, a njene su se mršave ruke splele oko mog vrata.

— Juli!

— Oh, Race, mislila sam da ću umrijeti kad mi je Mac rekao da noćas odlaziš; pomisao da ću te vidjeti, to je bilo jedino što me je natjeralo da izdržim — jecala je i smijala se u isto vrijeme. Držao sam svoju sestru na rukama, promatrajući je. Vidjeh šest godina koje su nas dijelile, svih šest jasno ispisanih na njenoj icu. Juli bijaše dražesno dijete, šest godina je istančalo crte njezina lica u ljepotu, ali se među njenim ramenima.osjećala napetost, a sive su se oči, izgleda, nagledale užasa.

— Što te muči, Juli? — rekoh. — Gdje je Rakhal?

Osjetih njezin drhtaj, nešto duboko što je prošlo i mojim rukama.'

— Ne znam. Otišao je.. I... oh, Race, oveo je Rindy sa sobom.

— Tko je Rindy? — Nije se pomakla.

— Moja kćerka. Race. Naša mala djevojčica.

Magnussonov glas je zazvučao duboko i oštro.

— Dakle, Cargill? Zar sam te trebao pustiti da odeš?

— Ne budi prokleta budala!

— Juli, reci Raceu ono što si meni ispričala tek toliko da zna da nisi došla zbog sebe.

Ja sam to već znao. Juli je bila ponosna i umjela je živjeti sa svim vlastitim greškama. Ovo ne može biti tek obična žalopojka zloupotrebljene supruge.

— Učinio si veliku grešku, Mac, kad si otpustio Rakhala iz Službe. On je bio jedan od najboljih ljudi koje si imao.

— Pitanje lukavosti. Nikada nisam znao što mu je u glavi. A ti, Juli? Pa čak i sada? Ona posljednja epizoda. Juli, da li si dobro pogledala bratovo lice?

Juli podiže pogled i ja primijetih kako je zažmirila. Znao sam točno kako se osjeća. Skoro tri godine sam svoje ogledalo držao pokriveno. Tada, gotovo nečujno, ona progovori:

— Rakhalovo lice ne... ne izgleda puno bolje.

— I to je neka utjeha — odvratih. Mac je izgledao zbunjeno.

— Čak ni sada ne znam o čemu se zapravo radilo.

— Nikad ni nećeš — rekoh mu po stoti put. — Nitko, osim onih koji su živjeli u Suhim Gradovima, ne bi to mogao razumjeti. Nemojmo pričati o tome. Ti pričaj, Juli. Što te je dovelo ovdje? I što se dogodilo s djetetom?

— Rakhal je, isprva, radio kao trgovac u Shainsi — započe Juli. Nije me iznenadilo. Suhi Gradovi su bili centar teranske trgovine na Wolfu. — Rakhalu se nije dopalo ono što je Carstvo radilo. Ali, pokušao se držati po strani. Bilo je dana dolazili su mu i tražili informacije, informacije koje im je mogao dati, ali nije nikad ništa rekao...

— Daaa, on je anđeo — Mac promrsi. Nastavi dalje. Juli nije odmah nastavila, već je umjesto toga upitala:

— Da li je istina ono što mi je rekao, da Carstvo već dugo nudi nagradu onome tko pronađe djelotvoran model prenosnika materije?

— Ta ponuda traje već pet stotina godina, pa teranskoj računici. Nemoj mi reći da je i on namjeravao izumiti jedan!

— Ne, ne mislim tako. Ali čuo je neke glasine, znao je za jednog. Rekao je da će ga pokušati pronaći, za novac i za Shainsu. Počeo je dolaziti kući u neobične sate. Sa mnom nije pričao o tome. Čudno se ponašao prema Rindy. Smiješno. Ludo. Donio joj je neku ne-ljudsku igračku iz jednog grada u unutrašnjosti, iz Charina, čini mi se. Bila je to sablasna stvarčica, plašila me je. Govorio joj je o tome i Rindy bi blebetala svakakve gluposti, o malim ljudima i pticama i o majstoru igračaka... to ga je promijenilo, to... — Juli s mukom proguta slinu, lomeći u krilu svoje tanke prste. — Sablasna stvar... Bojala sam je se i gadno smo se posvađali. Bacio ju je van, a Rindy se potom probudila i vrisnula, vikala je satima bez prestanka. Poslije ju je iskopala iz hrpe otpadaka, polomila je sve nokte, ali je uporno kopala, nismo nikada saznali gdje i zašto, a Rakhal je bio kao lud... — Juli se naglo zaustavi, vidljivo hvatajući samokontrolu koja se počela gubiti.

Magnusson joj vrlo blago upade u riječ:

— Juli, reci Raceu o nemirima u Charinu.

— U Charinu... oh. Mi'sltm da je on poveo pobunu; vratio se s ožiljkom od noža na bedru. Pitala sam ga da nije upleten u antiteranske pokrete i kad mi ne bi odgovarao, to je bilo kad sam mu zaprijetila da ću ga ostaviti, a on mi je na to rekao da neću više vidjeti Rindy ako dođem tamo. Slijedećeg dana je otišao...

Histerija, koju je Juli silom prigušivala, iznenada provali i ona se, razdirana i potresena jakim davljenićkim jecajima, zaljulja naprijed-natrag u svojoj stolici.

— On., je uzeo... Rindy! Oh, Race, on je lud, lud. Mislim da mrzi Rindy, uzeo je... smrvio je njene igračke. Race, uzeo je sve igračke koje je imala i jednu po jednu ih razbio, smrvio u prah, sve igračke koje je imala...

— Juli, Juli, molim te... — preklinjao je Magnusson. Potreseno sam ga promatrao.

— Ako imamo posla s manijakom...

— Mac, dopusti mi da se ja time pozabavim. Juli, želiš li da ti je pronađem Rakhala? — upitah.

Nada se pojavi na njezinom opustošenom licu, a onda tu i iščeznu, dok sam je promatrao.

— Srediti će da te ubiju. Ili će te sam ubiti.

— Misliš, pokušat će — ispravih je. Sagnuh se i podigoh Juli, ne blago, već grubo zgrabivši njena ramena, u nekoj vrsti bijesa.

— I neću ga ubiti, čuješ li? Možda će on poželjeti da se to dogodi, kad ga se dočepam, čuješ li me, Juli? Izlemati ću ga na mrtvo ime, ali ću se s njim obračunati kao Zemljanin.

Magnusson zakorači prema meni i odmaknu moje šake, čvrsto zarinute u njena ramena.

— U redu, Cargill. Znači, svi smo ludi. I ja ću onda biti lud, pokušaj to srediti na svoj način.



Mjesec dana kasnije, nađoh se na kraju dugog traganja.

U pet dana nisam vidio nijednog Zemljanina, a ni Suhograđanina. Charin je, uglavnom, bio grad chaka; tu nije živjelo puno ljudi i bilo je to jezgro i središte pokreta otpora. Otkrio sam to još prije nego je protekao prvi sat mog boravka ondje.

Vukao sam se uz zidnu sjenu, gledajući prema ciganskom odbljesku vatri koje su se vrelo pušile na kraju Ulice šest pastira. Koža me je svrbjela od prljavog plašta kojeg već danima nisam mijenjao; mudro je izgledati neuredno u ne-ljudskim krajevima, a Suhograđani iz slanih zemalja ionako previše cijene vodu da bi je uludo trošili na pranje.

Bilo je to dugo i mučno traganje. Ali, pratila me je sreća. I, ako me sreća ne bude napustila, Rakhal će biti negdje u gomili oko vatri.

Uz cestu je puhao prljav, prašinom nošen vjetar, težak od dima tamjana koji je dolazio iz uličnog svetišta. Primaknuh se par koraka bliže vatri i stadoh, začuvši trčeće korake.

Negdje je vrisnula djevojka.

Minuti iza toga, ugledah je; dijete, mršavo i bosonogo, zamršena tamna kosa je vijorila dok je ona vijugajući jurila ne bi li izmakla momku koji se teško kretao za njom. Njegova ispružena ruka je okrutno drmusala njeno mršavo zapešće. Djevojčica je jecala i otimala se i onda se bacila pravo na mene. Ovivši se oko mog vrata žestinom olujnog vjetra. Kosa joj je ulazila u moja usta, a male ruke se zariše u moja leđa poput savijenih mačjih šapa.

— Oh, pomozite mi — jecala je, — nemojte da me...

Primijetih da, čak i u tom isprekidanom plaču, derište ne govori sirotinjskim žargonom, već čistim, arhaičnim shainsa dijalektom.

Ono što sam potom, učinio, bilo je tako automatski kao da se radilo o Juli; oslobodih se djetetovih šaka i gurnuh je iza sebe, opsovavši svinjookog momka koji je zateturao prema nama.

— Gubi se — rekoh.

Čovjek nasrnu; osjetih miris kiselog vina i užeglost njegovih dronjaka dok se jednom rukom bacio na djevojčicu. Bacih se među njih i dohvatih svoj skekan.

— Zemljanin! ispljunuo je tu riječ poput blata.

— Zemljanin! — netko je prihvatio urlik; nastade komešanje, šuškanje, uzduž cijele ulice koja se činila praznom i, naizgled niotkuda, prostor ispred mene ispuniše sjenke, ljudske i — ostale.

— Ščepaj ga, Spilkar! Istjeraj ga iz Charina!

— Zemljanin!

Osjetih kako mi se trbušni mišići isprepliću u tvrd, ledeni povez. Nisam vjerovao da ću se odati kao Zemljanin; glupan je koristio staru wolfovsku taktiku raspirivanja nereda na brzinu, ali sam se ipak brzo ogledavao, tražeći izlaz za bijeg.

— Zabi mu skekan u trbuh, Spilkar!

— Hai-ai! Zemljanin! Hai-ai!

Upravo me je taj posljednji zvuk uspanićio; kreštavo vrištanje Hai-ai Ya-ljudi. Kroz sparno blještavilo vatri ugledah pernate pojave s pandžama, kako skaću i šuškaju; gomila se rastapala.

— Hai-ai! Hai-ai!

Okrenuh se, zgrabih djevojčicu i pobjegoh istim putem kojim sam i došao, samo puno brže. Iza mene su se čuli vriskavi povici Yailjudi i šuštanje njihovog ukočenog perja. Nasumce uronih za jedan ugao, zamaknuh u neku uličicu i postavih djevojčicu na noge.

— Trči, dijete!

— Ne, ne! Ovuda!— požurivala je žustrim šapatom, a njeni su mali prsti spleli čeličnu zamku oko mog zapešća; jako se stresla i ja se odjednom nadoh kako uskačem u zaklon uličnog svetišta.

— Ovdje... — dahtala je, — stupite ovdje... blizu mene, na kamen..

Ja se, zbunjen, povukoh unatrag.

— Oh, nemojte da sad stojimo i prepiremo se — zacmizdri. — Dođite, ovdje! Brzo'

— Hai-ai! Zemljanin! Eno ga...

Djevojčine ruke me opet obaviše. Osjetih kako me pritišće njeno čvrsto tijelo i doslovno me odvuče prema sredini svetišta.

Svijet se zaljuljao. Ulica nestade u vrtlogu rotirajućeg svjetla, zvijezde su luđački padale okomito; sagnuh se, obuhvaćen djevojčinim rukama, zavrtjeh se i propadoh glavačke kroz kovitlac svjetala i sjena, koji se okretao oko nas. Vrisak Ya-ljudi se stišavao u nezamislivoj udaljenosti i načas osjetih nemilosrdnu nesvjesticu obrušavanja, dok mi se krv slijevala u usta, nadirući iz nozdrva...

Svjetlo je treperilo u mojim očima. Stajao sam čvrsto na nogama, u nevelikom uličnom svetištu, ali ulice više nije bilo. Pramenovi tamjana su još tinjali u zraku, a Bog je, poput krastače, čučao u svojoj udubini; djevojčica je i dalje mlitavo visila u mojim stisnutim rukama. Kad mi se tlo izravnalo pod nogama, zateturao sam izbačen iz ravnoteže nenadanim povratkom djevojčine težine i zamahnuo, naslijepo tražeći oslonac.

— Dajte je meni — reče mi glas u uho i podiže slabašno, mlitavo tijelo iz mojih ruku. Snažna ruka me zgrabi za lakat i ja se zahvalno uvalih u stolicu koju sam pronašao pod sobom.

— Prijenos između tako udaljenih terminala nije jednostavan — primijeti glas. Vidim da se Miellyn opet onesvijestila. Slabić, djevojčica, ali korisna.

Ispljunuh krv, pokušavajući se usredotočiti na sobu. Jer, bio sam nasred sobe; bez prozora, ali sa transparentnim otvorom na krovu kroz koji se ružičasto danje svijetlo prolamalo u dugačkim krhotinama. Danje svijetlo a u Charinu je bila ponoć. Prešao sam pola planeta, za svega par sekundi!

Odnekud, sobu ispuniše udarci ćekića, slabašni, zvonki udarci čekića, vilinski nakovanj. Pogledao sam naviše i ugledao čovjeka — čovjeka? — kako me promatra.

Na Wolfu se mogu vidjeti sve vrste ljudskog, ne-ljudskog i poluljudskog života. Smatram sebe stručnjakom za sve tri vrste. Ali nikada nisam vidio nekog tko je bio toliko nalik običnom ljudskom biću a da to očito nije. On ili to, bio je visok, mršav, humanoidan, ali čudnovato mišićav, s nejasnim nagovještajem nečeg ne-ljudskog u tankom pogrbljenom tijelu. Čovjekolik, nosio je na sebi usko pripijene hlače i zelenu krznenu košulju koja je obnažila nabite mišiće tamo gdje ih ne bi trebalo biti i uglate glatke plohe, tamo gdje su trebale biti nabrekle mišice. Ramena su bila visoka i pogrbljena, vrat neugodno povijen, a lice nešto uže od ljudskog, privlačno arogantno i budno pakosno, bilo je nešto najmanje ljudsko na njemu.

Sagnuo se i odbacio djevojčino tijelo na neku vrst divana, a onda joj okrenuo leda, nestrpljivim gestom podigavši ruku.

Svi mali, zveketavi čekići se zaustaviše, kao da je pritisnut njihov prekidač.

— A sada — reče ne-čovjek, — možemo razgovarati.

Kao i derište, govorio je živahno ritmičnim, visokim i niskim tonovima arhaičnog shainsa. Upitah ga, na istom jeziku:

— Što se dogodilo? Tko ste vi? I gdje se nalazim?

Ne-čovjek je prekrižio ruke.

— Ne okrivljujte Miellyn. Ona je postupala prema naredbama. Neodložno smo vas morali dovesti ovdje, a imali smo razloga vjerovati da se nećete odazvati uobičajenom pozivu. Vrlo mudro ste, za kratko vrijeme, uspjeli izbjeći našem nadzoru. Ali, u Charinu se noćas nisu mogla naći dvojica Suhogradana. Vi ste Rakhal Sensar?

Rakhal Sensar!

Potresen, izvadih dronjak iz džepa i obrisah krv s ustiju. Koliko mi je bilo poznato, između mene i Rakhala nije bilo sličnosti, ali mi prvi put sine da bi svaki slučajni opis odgovarao obojici. Ljudi, visoki, vitki, bez osobite boje, sa hodom i govorom Suhogradana i identičnim ožiljcima preko lica i očiju, a uz to, ja sam i tumarao Rakhalovim starim skrovištima. Pogreška je sama po sebi bila razumljiva; i razumljiva ili ne, ja je nisam htio poreći.

— Znali smo — ne-čovjek nastavi — da će vas, ukoliko ostanete tamo gdje ste bili, zarobiti Zemljanin koji Vas prati, po imenu Cargill. Poznata nam je, između ostalog, vaša prepirka s Cargillom, ali smo smatrali nepotrebnim da padnete u njegove ruke

— Još uvijek ne razumijem — bio sam zbunjen. — Gdje se to ja, točno, nalazim?

— Ovo je Vrhovno svetište Nebrana.

Nebran! Znajući što bi Rakhal uradio na mom mjestu, žustro napravih o-kakvog-li-sretnog-slučaja kretnju i izbrbljah nekoliko arhaičnih riječi.

Kao i svaki Zemljanin na Wolfu, vidio sam tupa i zblenuta lica, na sam pomen Boga-Krastače. Glasine su njegove špijune napravile sveznajućim, njegovo svećenstvo praktički svemogućim, a njegove moći nenadmašnima. Vjerovao sam u desetinu onog što sam čuo, a i to je bilo dovoljno. Sada sam bio u njegovom svetištu, a sredstvo koje me je tu dovelo, bilo je, bez sumnje, djelotvorni prenosnik materije.

Prenosnik materije, djelotvoran model, Rakhal ga je tražio.

— A tko — Upitah, otežući, — ste vi, gospodaru?

Biće odjeveno u zeleno savi ramena u ceremonijalni naklon.

— Moje ime je Evarin. Ponizni sluga Nebrana i vas, prečasni gospodine — dodao je, nimalo ponizno. — Zovu me Majstor igračaka.

Evarin. Još jedno ime uveličano glasinama; dašak šaputanja na lopovskim tržnicama, naškrabano ime na istrgnutom komadu papira, prazan fascikl u terenskoj Obavještajnoj službi. Majstor igračaka...

Djevojčica se pridiže s divana, šarajući vitkim prstima kroz raščupanu kosu.

— Jadna moja stopala — tugovala je, — sva su crna i izubijana oblim kamenjem, a kosa mi je puna pijeska i zamršena. Majstore, više ne želim obavljati nijedan posao po tvom nalogu! Na kakav si me samo način poslao da zavedem čovjeka?

Udarila je malim, bosim stopalom o pod, i tad primijetili da ni izbliza ne izgleda tako mlada, kakvom se doimala na cesti; iako nezrela prema teranskim standardima, imala je priličan stas za djevojku iz Suhih Gradova. Dronjci su u dražesnim naborima padali oko njenih vitkih nogu, kosa je bila ispredeno crno staklo i ja, iznenada, spazih ono što u gužvi na ulici nisam mogao uočiti. To je bila djevojka iz kavane u svemirskoj luci, djevojka s izvezenim Bogom-Krastačom na haljini, koja je Suhogradane, izbezumljene od užasa, natjerala u suludi bijeg. Vidio sam kako me Evarin promatra i lijeno se odmaknuh.

— Znaš i sama da si u tome uživala, Miellyn. Brzo idi i ponovo se dotjeraj — reče joj Evarin, sa skrušenim nestrpljenjem.

Plesnim korakom je napustila sobu.

Majstor mi mahnu: — Ovuda — pokaže i povede me kroz druga vrata. Kad se vrata otvoriše, ponovo poče udaljeno čekićanje, koje sam prije bio čuo, piskutavi, zvonki tonovi, slični vilinskom ksilofonu i mi uđosmo u radionicu koja je podsjećala na dječje priče iz poluzaboravljenog djetinjstva na Terri. Jer, radnici su bili kvrgavi, sićušni — trolovi! Bili su to chaki, chaki iz Polarnih planina, krznati i polu-ljudski, sa vještičjim licima, ali preobličeni — popatuljeni. Maleni čekići su klepetali po minijaturnim nakovnjima, u cvilećem, zveckavom zboru muzikalnog zveketa i kuckanja. Upiljene oči, usredotočene, kao leće, na žmirkave dragulje i tričarije. Marljivi vilenjaci. Izrađivači...

Igračaka!

Evarin je zapovjedno stresao povijenim ramenima. Pribrah se, dok sam ga slijedio kroz vilinsku radionicu, sporo i dugotrajno pogledavajući na radne stolove. Skvrčeni vilenjak je namještao oči u glavu ubavog lovačkog psa. Precizni prsti su od dragocjenih metala izrađivali nevidljive filigranske čipke za visoki ovratnik elegantne lutke-plesačice sa živim smaragdnim očima. Preciznošću satnog mehanizma, zarivali su kovano perje u krila ptičjeg kostura, sićušnog poput noktiju. Nos lovačkog psa se nježno klimao, ptičja krila su podrhtavala, a oči male plesačice se prevrtale i slijedile me dok sam prolazio.

Igračke?

— Dođite — Evarin kratko i oštro kucne na vrata koja se klizeći otvore. Zveket i kuckanje postade tiše, još tiše. Ali nipošto ne prestade.

— Sada znate, Rakhale, zašto me zovu Majstor igračaka. Zar nije čudno, Vrhovni svećenik Nebrana stvaralac Igračaka, a svetište Boga-Krastače radionica tih dječjih stvarčica? — Evarin nije sačekao odgovor. Iz jednog je ormara dohvatio lutku.

Duga otprilike kao moj najduži prst, bila je oblikovana prema točnim proporcijama žene i odjevena po bizarnoj modi plesača iz Shainse. Kad je postavio statuetu na noge, ona se zavrtjela i zanjihavši rukama zaplesala, u poznatom i zamršenom ritmu, iako Evarin nije dodirnuo nijednu tipku ili dugme, koje bih ja mogao vidjeti.

— Ja sam, možda, na neki način, dobrohotan — promrmlja Evarin. — Pucnuo je prstima i lutka se umiri, utihnuvši. — Štoviše, posjedujem sredstva i, recimo, sposobnost da udovoljim svojim malim hirovima. Ovakvu smo lutku nedavno poslali kćerkici Predsjednika Federacije Trgovinskih Gradova. Kakva šteta što je Paolo Arimengo tako nepredvidivo okrivljen i protjeran! — Majstor samilosno stisnu zube. — Možda će ovaj mali udžbenik moći pomoći maloj Carmeli da se prilagodi novom... položaju.

Vrativši lutku na mjesto, izvuče nešto nalik vrtuljku.

— Ovo bi vas moglo zanimati — zamisli se i zavrti ga. Očarano sam zurio u kružne uzorke svjetla i sjene koji su se prelijevali i nestajali, rastapajući se van i unutar vidljivih uzoraka... Najednom shvatih što ta stvarčica čini. S naporom otrgoh pogled. Zar sam izgubio svijest?

Evarin jednim prstom zaustavi snažnu vrtnju.

— Nekoliko ovakvih bezopasnih igračaka je dostupno djeci značajnih ljudi odsutno — reče — vrijedan izvoz za naš osiromašen i iskorištavan svijet. Nažalost, uz njihovu prodaju se — ah — pojavljuju učestali nervni napadi. Po djecu su naravno bezopasne i ona ih, ah, obožavaju.

Evarin, načas, ponovo zavrti hipnotićki kotač i postrance me pogledavši, vrati ga oprezno natrag.

— A sada... — njegov se glas, poput svilenkastog tigrovog režanja, otisnuo preko nenadane tišine. — Razgovarat ćemo o poslu!

Nešto je sakrivao u jednoj ruci.

— Vjerojatno se čudite kako sam vas prepoznao i pronašao?

Na zidu se ukaže ploča i poče propuštati svjetlo; po površini su se kretali zbrkani odbljesci, a kad su pali u žarište, uvidjeh da je ploča tek obični televizijski ekran i da gledam u dobro poznatu unutrašnjost kavane Kod tri duge, u maloj teranskoj koloniji u Charinu. Slika se postepeno izoštrila i usredotočila na dugačak bar, za kojim je visoki čovjek u kožnoj uniformi svemirca razgovarao sa svjetlokosom teranskom djevojkom. Evarin mi šapnu:

— Race Cargill misli da ste već pali u njegovu zamku i u ruke Ya-ljudi.

To je bilo tako nepodnošljivo smiješno da sam se trgnuo, zatomivši smijeh. Otkad sam se iskrcao u Charinu, mukotrpno sam izbjegavao teransku naseobinu. A Rakhal je, saznavši nekako za to, dobro uskočio na moje prazno mjesto. Pretvarajući se da sam ja.

— Cargill je namjeravao napustiti planet i nešto ga je u tome spriječilo. Sto? Rakhale, vi biste nam mogli biti od velike koristi, ali, tek pošto riješite tu krvnu zavadu!

To mi nije trebao pojašnjavati. Niti jedan starosjedilac Wolfa neće pregovarati sa jednim Suhogradaninom koji vuče neriješenu krvnu zavadu. Prema običaju i zakonu, formalna krvna zavada ima prvenstvo nad bilo kojim drugim, javnim ili privatnim poslom i dostatna je pravna isprika za neodržana obećanja, zanemarene dužnosti pa čak i za krađu ili umorstvo

— Želimo da jednom i za svagda sredite tu svađu — Evarin reče, sporim i dubokim glasom, — a i mi tu imamo svoju računicu. Taj čovjek, Cargill, može se, kao što je već i činio prerušiti u Suhograđanina. Mi ne volimo Zemljane koji nas tako mogu špijunirati. Okončavanjem vaše krvne zavade, mogli biste nam učiniti uslugu, a mi bismo vam bili zahvalni. Pogledajte.

Otvorio je stisnutu šaku i otkrio nešto maleno, zgrčeno u njoj.

— Svako živo biče odašilja karakteristični uzorak električnih nervnih impulsa. Kao što ste vjerojatno zaključili mi raspolažemo metodama bilježenja ovih individualnih struktura, a Cargilla i vas smo dugo vremena držali pod prismotrom. Bilo je mnogo prilika da podesimo ovo — Igračku na Cargillov lični uzorak.

Zgrčena, nepomična stvarčica na njegovom dlanu se uskomeša i raširi krila. Malo mekušasto tijelo ptičice, nezamjetno je podrhtavalo; letimice spazih nemilosrdno izdužen kljun, napola sakriven u metalnom vratnom perju. Sićušni vrškovi krila su bili obloženi perjem, dugačkim nešto više od centimetra; divljom upornošću su klepetali o Majstorove sputavajuće prste.

— Ovo nije opasno, po vas. Pritisnite ovu točku — pokazao mi je, — i, ako se Race Cargill nalazi unutar određenog dometa, a na vama je da budete unutar tog dometa, ona će pronaći Cargilla i ubiti ga. Nepogrešivo, neizbježno i tajno. Nećemo vam otkriti koji je kritični domet. I dajemo vam tri dana.

On gestom zaustavi moj zapanjeni uzvik.

— Pošteno je da vam kažemo; ovo je test. Za jedan sat, Cargill će primiti upozorenje. Ne želimo nesposobnjakoviće kojima je potrebna pomoć. Isto tako nam nisu potrebne kukavice. Ako ne uspijete, ili pokušate izbjeći test... — iz očiju mu je isijavala zelena, ne-ljudska pakost, —... napravili smo i drugu pticu.

On utihnu, ali ja pomislih da shvaćam složenost nelogike na Wolfu:

— A ona je podešena na mene?

Sa laganim prezirom, Evarin odmahnu glavom.

— Vas? Vi ste navikli na opasnosti i volite kocku. Ništa tako jednostavnog! Imate tri dana. Ako, u tom vremenu ptica koju nosite ne izvrši ubojstvo, druga će poletjeti i ubiti. Rakhal Sensar. — vi imate ženu...

Da, Rakhal je imao ženu. Mogli su prijetiti njegovoj ženi... A ta žena je bila moja sestra Juli...

Sve nakon toga je bilo antiklimaks. Naravno, morao sam s Evarinom piti vino u složenom ritualu bez kojeg ne vrijedi nijedan poslovni dogovor; i prošao sam kroz isto tako razrađene formalnosti i učtivosti. Evarin me je zabavljao tehničkim i krvlju natopljenim opisima metoda kojima su ptice i ostale paklenske Igračke izvršavale ubojstva i svoje druge zadatke. Miellyn plešući ude u sobu i poremeti našu trezvenost, posadivši mi se na koljena; srćući iz moje šalice, ljupko je pućila usne, kad god joj, po njenom mišljenju, ne bih poklanjao zasluženu pažnju. Čak je i prošaptala nešto o susretu u Tri duge.

Ali to je napokon prošlo i ja sam ponovo zakoračio kroz vrata koja su se zarotirala, zavrtio se u čudnovatu, bezglavu crninu i našao izvan praznog zida bez prozora, natrag u Charinu. Pronašao sam put do svog prenoćišta u prljavom chakiskom hostelu i bacio se na krevet pun gamadi.

Vjerovali ili ne, zaspao sam.

Kasnije sam izašao u užareno jutro. Izvukao sam iz džepa Evarinovu igračku, lagano odmotao svilu i pokušao osmisliti svoj besmisleni položaj.

Stvarčica je nevino i mirno ležala na mom dlanu. Nije mi mogla otkriti da li je podešena na mene, pravog Racea Cargilla, ili na Rakhala koji je koristio moje ime i reputaciju u teranskoj koloniji. Pritisnem li dugme, mogla bi ući Rakhalu u trag i privesti kraju sve moje muke. Opet, ako ptica ubije mene, po svoj prilici, ona druga ptica, podešena na Juli, neće nikada poletjeti, što bi joj spasilo život, ali ne i povratilo Rindy. A, ako prekoračim Evarinov krajnji rok, jedna od ptica će progoniti Juli i zadati joj naglu i ne previše bolnu smrt.

Dva dana sam proveo u tom prostom lokalu, izbezumljeno pretresajući tisuće ideja u svojoj glavi. Igračke, nevine i kobne. Špijuni, kuriri. Igračke koje ubijaju, i to na jezovit način. Igračke koje može kontrolirati podatni, dječji um a svako dijete povremeno mrzi svoje roditelje!

Stalno sam dolazio do istog zaključka. Juli je u opasnosti, ali ona je bila u skoro sasvim drugom svijetu, dok je Rakhal bio u Charinu, mirno prerušen u mene. Bilo je tu i dijete, Julino dijete, a ja sam, u vezi njega, dao jedno obećanje; prvi korak je bio da stignem u teransku koloniju u Charinu i izvidim situaciju.

Charin je mali grad, u obliku polumjeseca, koji okružuje kolonijicu Trgovačkog grada; minijaturna svemirska luka, minijaturni oblakoder Centrale, zbijena obitavališta Terana koji se tamo opskrbljuju i rade. Charin se nalazi u neprijateljskoj teritoriji, s onu stranu uobičajenog teranskog zakona, tako da se iz jednog dijela u drugi ulazi kroz dobro čuvan prolaz; međutim, vrata su bila širom otvorena, a stražari su se doimali dokono i lijeno. Nosili su udarne pištolje, ali se činilo da ih nikada nisu upotrijebili. Jedan od njih pogleda svog drugara dok se ja gegavo zaputih do kapije i zatražim dozvolu za ulazak u Teransku zonu.

Zatražili su moje ime i posao kojim dolazim. Dadoh im suhogradansko ime koje sam koristio u doba kad sam bio poznat od Shainse do Polarnih planina i tome pridodah jednu od lozinki Tajne službe. Oni se ponovo pogledaše, a onda jedan reče;

— Da, to je taj — i odvukoše me do govornice, gdje se drugi poslusžio interfonom. Istog trena su me odveli u Centralu, u ured s natpisom POSLANIŠTVO.

Očigledno sam uletio pravo u drugu klopku

— U redu. Dakle, kojim vi zapravo poslom dolazite u Teransku koloniju? — jedan od stražara me izravno upita.

— Teranski posao. Morat ćete vizifonirati kako biste provjerili. Spojite me direktno s Magnussonom u Glavnoj centrali. Zovem se Race Cargill.

Stražar se ne pomjeri. Cerekao se Obrati se svom kompanjonu:

— U redu je, to je taj tip za kojeg su nam rekli da na njega pripazimo — položivši ruku na moje rame, zavrti me.

Bila su dvojica, a stražare svemirskih snaga ne biraju po dobrom izgledu. Ja sam, svejedno, objašnjavao sve o sebi, dok se naglo nisu otvorila unutarnja vrata i neki čovjek izjuri napolje.

— Kakva je to gungula?

Jedan mi stražar priklješti ruke na leđima i iskrivi ih.

— Ova nas je suhogradska protuha pokušala nagovoriti da uputimo prioritetni poziv Magnussonu, šefu Tajne službe, eto što je. Imao je par lozinki Tajne službe i tako je uspio proći kroz prolaz. Sjeti se, Cargill je raširio vijest da bi se mogao pojaviti netko tko će se pokušati predstavljati kao on.

— Sjećam se.

Oči pridošlice su bile hladne i oprezne.

Stražari me uhvatiše i četveronoške odvukoše do kapije. Jedan mi vrati moj skean natrag u korice, a drugi me gurnu, tako jako da sam posrnuo, rasprostrijevši se na cesti, punoj pukotina.

Prva runda za Rakhala. Vrlo vješto je nada mnom razapeo mrežu.

Ulica je bila uska i zavojita, vijugajući između dvostrukih redova neurednih kuća od oblutaka. Hodao sam satima.

Već je pao mrak, kad primijetih da me netko slijedi. Najprije je to bio bljesak u uglu mog oka, glava koja se malo prečesto vidjela iza mene da bi to bila slučajnost. A onda se razvilo u ustrajan korak neujednačenog ritma; tap-TAP-tap, tap-TAP-tap.

Pri ruci sam imao skean, ali mi nešto reće da se to ne bi dalo srediti na taj način. Zadoh u pokrajnju ulicu, čekajući svog pratioca.

Ništa.

Nakon nekog vremena, produžih, smijući se svojim izmišljenim strahovima.

Potom, nakon stanke, ponovo začuh mekane i ustrajne odjeke koraka za sobom.

Sjurih se niz čudnovatu ulicu, gdje su žene sjedile na cvijećem ukrašenim balkonima, a iz njihovih otvorenih lanterni su se rastakali vodoskoci i rječice zlatnih i narančastih vatri; jurio sam niz mirne ulice na kojima su u krzno odjevena djeca puzala prema vratima i promatrala me kako prolazim, sa velikim, zlatnim očima što su sijale u sumraku.

Sklonih se u neku malu uličicu i tu se umirih.

— Jesi li ti jedan od nas, brate? — upita netko, tik uz mene.

Mrzovoljno procijedih nešto na njegovom dijalektu i ruka me zgrabi za lakat:

— Onda podi ovuda.

TapTAPtap. TapTAPtap.

Opustio sam ruku u onoj koja me je vodila. Gjegod da me odvede, možda mi je moglo pomoći da se otarasim svog pratioca. Zamahnuo sam plaštem preko lica i produžio dalje. Posrtao sam po stepenicama i naglo zakoraknuo prema dolje, našavši se u jedva osvijetljenoj sobi, natrpanoj tamnim, ljudskim i ne-ljudskim pojavama. Likovi su lelujali u polumraku i pjevali na nekom, meni ne sasvim poznatom, dijalektu; jednoličnim, žalopojnim pjevom, ponavljali su jednu frazu: Kamama! Kamaina! spuštajući se od visokih nota do najnižih u seriji sablasnih kromatskih tonova koje je ljudsko uho moglo zamijetiti. Ustuknuh pred tim zvukom; čak su se i Suhogradani klonili tih orgijastičkih rituala Kamaine.

Kad mi se oči sviknuše na mutno osvjetljenje, vidjeh da u gomili ima najviše ljudi iz charinskih ravnica i chaka, nekolicina je nosila suhograđanske plašteve, a učinilo mi se da vidim i jednog Zemljanina. Svi su sjedili prekriženih nogu oko malih stolova u obliku polumjeseca i svi pažljivo zurili u treperavu svjetleću točku u prednjem dijelu. Spazih prazno mjesto za jednim stolom i spustih se tamo, otkrivši da je pod mekan, kao da je obložen jastucima. Na svakom stolu su gorile male, tinjajuće pastile, a iz pepelom obrubljene vatre se uzdizao vlažan dim, ispunjavajući tamu čudnim bojama.

Do mene je sjedila nezrela chaky djevojčica, okovane ruke su joj bile čvrsto zategnute uz bokove, a gole grudi probušene prstenovima s draguljima; prekriveno blijedim krznom krem boje, koje je vijorilo oko šiljastih ušiju, savršeno životinjsko lice je bilo potpuno ludo.

Na stolu je bilo čaša i karafa, i neka druga žena mi pruži jednu čašu, sasuvši u nju blijedi mlaz fosforescentne tekućine.

Srknuh jednom, pa još jednom; bilo je hladno i ugodno, a kad, kod drugog gutljaja, postade gorko na jeziku, ja shvatih što sam okusio. Pretvarao sam se da gutam, dok su ženine fosforescentne oči bile uprte u mene, a onda se nekako dosjetih ispljunuti tu ogavnu stvar niz svoju košulju. Pokušao sam izbjeći i dimove, ali sam tu bio bespomoćan. Bio je to shallavan, smrdljiva droga koja je stavljena van zakona na svakoj, imalo pristojnijoj planeti u galaksiji.

Prizor je izgledao poput najgore noćne more drogiranog snivača, plamteći bojama tamjana koji se puši, lelujavom gomilom i njihovim monotonim povicima. Posve neočekivano, pojavi se goruće svjetlo boje orhideje i netko poviče u mahnitoj ekstazi:

— No ki na Nebran n'hai Kamaina!

— Kamaieeeeeeeeeeeeena! — uzviknu ushićena svjetina. Evarin je stajao u sjaju svjetala.

Majstor igračaka je, kao i prošli put, bio mačji gladak, elegantno tuđinski ogrnut volanima vrtoglavih grimiza. Iza njega je bila tama. Sačekah da se ublaži bolno blještavilo svjetla i, naprežući se da vidim što je iza njega, doživjeh najteži udarac.

Tamo je stajala žena, gola do pojasa, ruku ritualno okovanih malim lancima koji su se komešali i melodično zveckali dok je ona ukočeno i smrznuto hodala. Kosa kao crno staklo, počešljana u metalne valove, preko čela, i naga ramena... i oči boje grimiza... žive, na njenom mrtvom licu. Živjele su i bile lude od užasa, usprkos usnama, zaobljenim u sanjalaćki osmijeh.

Miellyn.

Opazih da je Evarin već duže govorio tim, meni jedva razumljivim, dijalektom. Sa visoko uzdignutih ruku je spadao plašt, mreškajući se poput nečeg živog.

— Naš svijet... stari svijet...

— Kamaieeeeena! cvilio je prodoran zbor.

— ...ljudi, sve sami ljudi, ništa osim ljudi. Oni bi nas sve pretvorili u robove, robove Djece Majmuna...

Trepnuo sam i protrljao oči da iz njih istjeram dim od tamjana. Nadao sam se da je sve to optička varka, izazvana drogom. Iznad djevojke je lebdjelo nešto golemo i mračno. Ona je stajala spokojno, s okovanim rukama, dok se dim spiralno uzdizao i svjetlucao oko dragulja, ali njene oči na mirnom, smrznutom licu, bolno su vrludale i preklinjale.

Tada me nešto, to mogu jedino nazvati šestim čulom, upozori da je netko pred vratima. Vjerovatno su me pratili po nalogu Poslaništva; moj pratilac se vratio sa pojačanjem.

Netko snažno udari po vratima i gromoglasno zaurla:

— Otvorite, vi unutra! U ime Teranskog carstva!

Pjevušenje se razlomilo u nepravilne drhtaje. Evarin se brzo obazre oko sebe, iznenađeno i oprezno. Negdje poviče žena; svjetla se hitro ugasiše i u sobi nastade bezglava jurnjava. Probijao sam se laktovima, koljenima i ramenima, sudarajući se s gomilom. Polumračna praznina se otvori i razjapi i ja pogledom uhvatih sunčevu svjetlost i otvoreno nebo; znao sam da jg Evarin negdje zakoraknuo i nestao. Izvana je lupanje odzvanjalo kao cijeli odred svemirskih snaga. Bacih se prema malim svjetlećim zvjezdicama koje su u tami obilježavale Miellynu tiaru, hrabro izazivajući crni, lebdeći užas nad njom, i naletih na njeno ukočeno i kao smrt hladno tijelo.

Zgrabih je i odmaknuh u stranu. Svaka domorodačka zgrada na Wolfu ima više skrovitih ulaza i izlaza, a ja sam znao gdje da ih potražim. Gurnuo sam jedna vrata i našao se u mračnoj, tihoj ulici. Jedan usamljeni mjesec upravo je izlazio, nisko iznad krovova. Miellyn zastenja kad je osovih na noge i mlitavo se prisloni uz mene. Skinuo sam svoj plašt i ovio ga oko njenih ramena, podigavši je, zatim, u svoje ruke. Dolje niz ulicu, nalazio se jeftin chakski restoran, u koji sam nekoć zalazio, mjesto na lošem glasu i sa još lošijom hranom, ali bilo je mirno i radilo je cijelu noć. Morao sam se sagnuti ispod niskog dovratka, da bih prošao kroz vrata.

Unutra je zaudaralo i bilo je zadimljeno. Spustio sam Miellyn na jedan od okruglih kauča i zapuštenog konobara poslao po dvije zdjele rezanaca i kavu. Dao sam mu nešto više novčića nego je bilo potrebno za hranu i naredio mu da nas ostavi same. On spusti kapke na prozorima i ode.

Nekoliko sekundi sam buljio u nepomičnu djevojku, a onda slegoh ramenima, i stadoh jesti iz zdjele; glava mi je još plivala u parama tamjana i droge, i želio sam da se pročisti. Nisam bio siguran što treba napraviti, ali, imao sam djevojku koja je bila Evarinova desna ruka i namjeravao sam je iskoristiti.

Rezanci su bili masni, ali vrući i ja ispraznih cijelu zdjelu, prije no što se Miellyn pomjeri i zacvili, dižući ruku prema kosi, uz tihi, muzikalni zveket lanaca. Kad je otkrila da je u tome ometaju nabori mog plašta, grčevito se trgla i pogledala oko sebe, sa rastućim očajem i zaprepaštenjem.

— Vi! Što sam ja...

— Došlo je do nereda — rekoh kratko, — i Evarin te je ostavio na cjedilu. I prestani misliti ono što misliš! Prekrio sam te svojim ogrtačem, jer si bila naga do pojasa, a to nije izgledalo baš najbolje.. — Stao sam, razmislio još jednom, a onda sam se nacerio i ispravio prijašnju tvrdnju. — Mislim, dovoljno je dobro izgledalo, ali te nisam mogao takvu vući po cesti.

Na moje iznenađenje, nesigurno se zasmijuljila.

— Da li biste mogli — i ispruži svoje okovane ruke. Za to nije trebalo biti posebno snažan, jer su to bili simbolični ukrasi, a ne pravi lanci, tako da ih neke stanovnice Wolfa ni ne skidaju.

Miellyn je povukla svoje haljine i pristojno se pokrila, a onda mi dobaci plašt.

— Rakhal, kad sam Vas vidjela tamo...

— Kasnije — gurnuh pred nju zdjelu s rezancima.

— Jedi — zapovijedih, — još si drogirana; hrana će ti razbistriti glavu.

Podigao sam jednu od šalica s kavom i ispraznio je, naiskap.

— Što si radila tamo?

Bez upozorenja, nagnula se preko stola i zagrlila me oko vrata. Načas zbunjen, pustio sam je da prione uz mene, a zatim je podigao i odmaknuo njene ruke.

— Ništa od toga, sada. Jednom sam tome nasjeo i završio usred blatnjavog kolačića.

Njezini prsti me obuhvatiše čvrstim, grozničavim stiskom.

— Molim Vas, slušajte me! Da li još uvijek imate pticu, Igračku. Niste je valjda odslali? Nemojte, nemojte, nemojte. Rakhal. Vi ne znate što Evarin radi i tko je on... — Riječi su se iz nje slijevale u poplavu, nezaustavljivu i očajnu. — On je pridobio mnogo ljudi kao što ste vi, Rakhal ne dajte da dobije i vas; kažu da ste pošten čovjek, nekoć ste radili za Terru, Terani će vam vjerovati ako odete do njih i kažete im... Rakhal, odvedite me u teransku zonu, odvedite me tamo, tamo gdje će me zaštititi od Evarina...

Isprva se nagnuh naprijed, u namjeri da prosvjedujem, ali onda sačekah i pustih da isteče bujica njenih preklinjanja. Konačno se umirila, iznurena, glavom klonulom na mom ramenu, još uvijek se čvrsto držeći za mene. Mošusni shallavan se stopio sa cvjetnim mirisom njene kose. Najzad, teškom mukom, progovorih:

— Dijete, ti i tvoj Majstor ste me potpuno krivo procijenili. Ja nisam Rakhal Sensar.

— Vi niste... — odmakla se, odmjeravajući me malodušno i sa nevjericom. — Pa tko onda...?

— Race Cargill. Terenski obavještajac.

Piljila je u mene, otvorenih ustiju, kao u djeteta. Tada se nasmija. Smijala se — pomislio sam da je histerična i ukočeno sam je promatrao. A kad se njene, širom otvorene, crvene oči sretoše s mojima, sa svom zloćom nelogike Wolfa — i ja se počeh smijati.

— Cargill Vi me možete odvesti Teranima, gdje Evarin...

— Do vraga! — planuo sam. — Ja te ne mogu povesti nikuda, djevojko. Ja moram pronaći Rakhala! — Izvukoh igračku i tresnuh je o pod. Pretpostavljam da ne znaš kojeg od nas ovo čudo mora ubiti?

— Ja ne znam ništa o Igračkama.

— Znaš mnogo toga o Majstoru — kiselo uzvratih.

— I ja sam tako mislila. Do sinoć. — Iz nje provali strastvena ljutnja. — To nije vjera. To je bojni front! Za drogu i politiku, i kojekakve druge prljavštine. Puno sam slušala o Rakhalu Sensaru. Bez obzira što mislite o njemu, on je previše pristojan da bi bio umiješan u ovo.

U mojoj glavi se poče pomaljati shema. Rakhal je bio na tragu prenosnika materije i spetljao se s Majstorom igračaka. Evarinove riječi, »vrlo ste mudro, za kratko vrijeme, uspjeli izbjeći našem nadzoru«, sada su mi bile jasne: Juli mi je dala ključ zagonetke. On je smrskao Rindyne igračke. Izgledalo je to kao čin ludog čovjeka, ali to je, naprosto, bio jednostavan i dobar izgovor.

— Kako se čini, ova stvarčica ima neko određeno daljinsko ograničenje rekoh. — Ako je zatvorim u čeličnu kutiju i pustim u pustinju, uvjeravam te da neće nikom nauditi. Miellyn, ti se vjerovatno ne bi potrudila da, za mene, pokušaš ukrasti i onu drugu?

— Zašto bi vama stalo do Sensarove žene? — planula je. Iz nekog razloga, činilo mi se važnim da joj sve objasnim.

— Moja sestra — rekoh. — Najprije moramo, pretpostavljam, pronaći Rakhala... — stao sam, sjetivši se nečeg. Mogu ga pronaći pomoću one naprave za skaniranje, u radionicama. Odvedi me u Vrhovni hram, hoćeš, li? Gdje je najbliže ulično svetište?

— Ne! Oh, ne, ne usuđujem se!

Morao sam se prepirati i moliti je, i naposljetku joj zaprijetiti, opominjujući je da bi je, da nije bilo mene, izdrogirana i mahnita gomila fanatika bila rastrgala u komadiće ili još i gore, dok konačno nije pristala da me odvede do prenosnika. Tresla se kad je stala na kamenove s ukrasima.

— Znam što je Evarin u stanju učiniti!

A onda se na njenim crvenim usnama pojavi kolebljivi, drhtavi inat:

— Morat ćete mi se još približiti, prenosnici su namijenjeni samo za jednu osobu.

Sagnuh se i obgrlih je.

— Ovako?

— Tako — prošapta, stišćući se uz mene.

Vrtoglavi koloplet tame se zavrti oko moje glave; ulica nestade i uđosmo u sobu terminala, u Vrhovnom svetištu, ispod prozora na krovu, kojeg su zatamnile posljednje zrake zalazećeg sunca. Udaljeni, sitni zvukovi čekića su odzvanjali u mojim ušima.

— Evarin nije tu — prošapta Miellyn, — ali bi mogao svaki čas uskočiti.

Nisam je slušao.

— Gdje se, točno, na planetu, nalazimo?

Miellyn zatrese glavom.

— To ne zna nitko osim samog Evarina. Nema nikakvih vratiju, samo prenosnici, kad želimo izaći, iskačemo kroz njih. Naprava za skaniranje je tamo, morat ćemo proći kroz radionicu Mališana.

Otvorila je vrata radionice i potom uđosmo.

Već godinama nisam bio osjetio tako izuzetan osjećaj tisuću očiju, sve bušeći rupe posred mojih leđa. Oznojio sam se dok smo stigli do drugih vratiju, koja se sigurno i blaženo neprozirna, zatvoriše za nama. Miellyn je drhtala.

— Oprezno — upozorih je, — još nismo izašli van. Gdje je skaner?

Dodirnula je ploču.

— Ipak nisam sigurna da ga mogu precizno fokusirati. Evarin mi nije nikada dopustio da probam.

— Kako radi?

— Princip je isti kao i kod prenosnika, a to je da možeš svugdje gledati, ali ne možeš skakati. Koristi tragački mehanizam, baš kao i Igračke — dodala je. — Ako je akhalov uzorak električnih impulsa evidentiran, mogla bih — čekajte! Znam kako mogu to učiniti! Dajte mi Igračku!

Izvukao sam je i ona je brzo odmota.

— Ovo je dobar i brz način da otkrijemo koga bi od vas dvojice ptica trebala ubiti!

Pogledao sam u mekušnog i nevinog poletarca na njenom dlanu.

— Pretpostavimo da se okrene na mene?

— Nisam je namjeravala otpustiti. — Razmaknula je perje i ogolila mali kristal, ugrađen u ptičju lubanju.

— Kristal memorije. Ako je podešen na vašu nervnu strukturu, na skaneru ćete ugledati sebe, kao u ogledalu. Ako ugledate Rakhala...

Ptitisnula je kristal o površinu ekrana. Mali »snježni« vihori su plesali na ploči za razbistravanje, a onda, naglo, slika pade u fokus — okrenuta leđa čovjeka u kožnoj jakni. Čovjek se polako okrenuo. Vidio sam, prvo, poznati profil, a potom se profil pretvori u masku s ožiljkom, odvratniju od moje. Usne su se micale. Razgovarao je s nekim tko se nalazio van dosega leće.

— Je li to...? — upita Miellyn.

— Da, to je Rakhal. Pomakni fokus, ako možeš, pokušaj dobiti pogled kroz prozor ili tako nešto. Charin je veliki grad. Kad bismo mogli uhvatiti neki orjentir... — Rakhal je i dalje bešumno pričao, kao na televizoru bez zvuka.

— Tamo! — reče odjednom Miellyn.

Podesila je napravu, hvatajući prozor unutar dometa; Rakhal je bio u sobi s pogledom na visoki stup i dva ili tri potpornja koji su potsjećali na most. Odmah sam, kao i Miellyn, prepoznao mjesto.

— Most Ljetnih Snjegova, u Charinu. Sad ga mogu naći. Hajde, isključi to i pođimo odavde.

Okretao sam se od ekrana, kad Miellyn prigušeno kriknu: — Pogledajte!

Rakhal se leđima okrenuo našem skaneru i prvi put smo mogli vidjeti osobu s kojom je pričao. Pogrbljeno, iskrivljeno mačkasto rame je otkrivalo zavojit vrat, privlačno i arogantno lice...

— Evarin! — opsovah. — On, dakle, zna da ja nisam Rakhal. On to, vjerovatno, zna već dugo. Hajde djevojko, izlazimo odavde.

Gurnula je svilom omotanu pticu u džep i mi pojurismo kroz radionicu. Za sobom zalupišmo vrata i ja na njih nagurah veliki divan, blokirajući ih tako da se ne mogu otvoriti.

Miellyn je već bila u rupi, u kojoj je prekriženih nogu sjedio BogKrastača.

— Ispod Mosta Ljetnih Snjegova se nalazi ulično svetište. Uhvatite me, držite me čvrsto, to je dugačak skok... odjednom se ukočila u mom zagrljaju, s grčevitim drhtajem. — Evarin! On uskače! Brzo!

Prostor oko nas se zakovitlao.

Spustili smo se u unutrašnjost malog svetišta; spazih visoki stup i most, i izlazeće sunce; a potom vrtoglavo, unutarnje trganje, oko nas je zviždao vihor ledenog zraka i nađosmo se zureći u Polarne planine, ovjenčane svojim vječitim suncem.

Skočili smo još jednom, djevojka je stenjala, trgana mučninom dezorijentacije, a tamni su oblaci podrhtavali oko nas; predamnom se nalazilo nepoznato prostranstvo pijeska i puste zemlje, i zvijezde zamućene prašinom. Miellyn tiho zaplaka.

— Evarin zna što ja radim. Baca nas po cijelom planetu, on može mislima vršiti kontrolu... Psihokinetika... ja to mogu samo neznatno, ali nikada... oh, držite se za mene... čvrsto, čvrsto, čvrsto. Ovo se nikad nisam usudila pokušati...

Tada otpoče jedan od najnevjerovatnijih dvoboja koji su ikad bili vođeni. Miellyn bi se za mrvicu pokrenula; pali bismo, slijepi i smušeni, na pola vrtoglavog zaokreta kroz crninu, pogodio bi nas novi smjer i bili bismo bačeni negdje drugdje, s pogledom na drugu ulicu. U jednom trenutku smo bili u Kharsi, stvarno sam vidio vrata kavane u svemirskoj luci i namirisao vruću kavu a čas kasnije, bilo je zasljepljujuće podne, grimizno, perasto lišće se njihalo iznad naših glava, iznad krovova pozlaćenih hramova. Ledili smo se i gorjeli, mjesečev sjaj, podne, mutan sumrak, u užasnoj vrtoglavici hipersvemira.

Potom, nenadano, letimice spazih stup, most; sreća ili propust, su nas, za jedan trenutak, ponovno doveli u Charin. Crnina nas iznova poče vući prema dolje, ali, moji su refleksi brzi i ja nasumce, žustro zakoraknuh prema naprijed. Zateturali smo i ispružili se, zagrljeni, na oštro kamenje mosta ispred uličnog svetišta; izubijani i krvavi, ali živi i na našem odredištu!

Podigoh Miellyn na noge; kolutala je očima od bola. Prionuvši jedno uz drugo, na tlu koje se ludo teturalo pod nama, poletjesmo uzduž Mosta Ljetnih Snijegova.

Na drugom kraju, stajao je visoki stup. Sudeći po kutu, mjesto na kojem smo vidjeli Rakhala nije moglo biti daleko. U ovoj ulici se nalazila prodavaonica vina, tržnica svilom i jedna mala, privatna kućica.

Pošao sam do nje i pokucao na vrata.

Tišina. Ponovo sam pokucao. Iznutra je dopiralo dječje vrištanje, koje je stišavao dublji glas, i vrata se otvore, pokazujući lice s ožiljkom koje se razvuklo u odurni prizor cereka.

— Mislio sam da bi to mogao biti ti, Cargill — reče Rakhal. — Duže ti je trebalo nego što sam pretpostavljao. Uđi.

Nije se mnogo promijenio, osim ružnih, grimiznih ožiljaka koji su prelazili preko usta, nozdrava i vilice. Njegovo je lice bilo gore od moga. Maska se zategla kad je ugledao Miellyn, ali se povukao da nas pusti unutra i potom za nama zatvorio vrata.

Mala djevojčica, u krznenoj kuti, nas je promatrala. Imala je crvenu kosu, poput Juline, i očigledno je znala tko sam, jer me je gledala bez iznenađenja. Da li joj je Juli pričala o meni?

— Rindy — reče Rakhal mirno, — idi u drugu sobu.

Djevojčica je, ne pomjerivši se, i dalje zurila u mene. Rakhal je nastavio, blagim i začudo, umjerenim glasom.

— Da li još uvijek nosiš skean, Race?

Odmahnuh glavom.

— To je Julina kćerka. Neću joj ubiti oca pred njenim očima. — Odjednom me obuze bijes. — Do vraga s tvojom prokletom suhograđanskom krvnom svađom, i kodovima, i tvojim smrdljivim Bogom — Krastačom!

Rakhalov glas postade oštriji:

— Rindy, rekao sam ti da izađeš!

Krenuh prema djevojčici.

— Nemoj otići, Rindy. Odvest ću je Juli, Rakhal. Rindy, zar ne želiš poći svojoj majci? — ispružio sam ruke prema njoj.

Rakhal zaprijeti zlobnom kretnjom; Miellyn dojuri među nas i podiže Rindy u naručje. Dijete se otimalo i cmizdrilo, ali je Miellyn u par koraka iznese kroz jedna otvorena vrata. Rakhal se, sporo, započeo smijati.

— Glup si, kao i obično, Cargill. Još uvijek ne shvaćaš, znao sam da će Juli otići pravo k tebi, ako se dovoljno prestraši. Mislio da ću te tako izmamiti iz skrovišta, ti, prljava kukavice! Šest godina se skrivaš po teranskoj zoni! Da si barem imao hrabrosti da izađeš sa mnom kad sam obavio konačnu nagodbu, imali bismo najveću stvar na Wolfu!

— Obavljajući Evarinov prljav posao?

— Ti znaš prokleto dobro da to nije imalo nikakve veze sa Evarinom. Bilo je to za nas, i za Shainsu. Evarin, mogao sam pretpostaviti da će te pronaći. Ta djevojka, ako si mi pokvario planove... — žustro je izvukao svoj skean i prišao mi. — Sine majmuna! Mogao sam smisliti nešo bolje nego da ovisim o tebi! Ovaj put ću okončati svoje uplitanje!

Osjetih kako mi zarinuti skean reže meso i rebra, i ustuknuh, rokćući od bola. Dohvatih se s njim u koštac i silom mu odgurnuh ruku. Rana me je žestoko pekla, želio sam ga ubiti, ali nisam mogao, a istovremeno sam i bjesnio, jer se nisam htio boriti s tom budalom, nisam čak ni bio ljut na njega.

Miellyn otvori vrata, vrišteći. Zaću se šuškanje svile i Igračka, mali lepetavi, zujeći užas, pojuri pravo u Rakhalove oči. Nije bilo vremena ni da ga se upozori. Sagnuh se i udarih ga šakom u želudac; zaroktao je, savio se i pao van domašaja obrušavajuće Igračke. Klepetala je, od izajlovljenosti, lebdjela je i ponovno se obrušila. Rakhal se izvijao u agoniji, podizao koljena, grabeći nešto pod svojom košuljum.

— Ti, prokleti... nisam ovo htio upotrijebiti...

Otvorio je šaku, i u sobi se odjednom našla još jedna Igračka. Identični mali poletarac, a taj će se strmoglaviti na mene, shvatih u djeliću sekunde. Evarin je s Rakhalom imao isti dogovor kao i sa mnom.

S vratiju je dopirao, dječji vrisak.

— Tata!

Ptice naglo klonuše u zraku i omlitaviše. Beživotno su pale na pod i ostale tamo, drhtureći. Vijoreći svojom malom suknjicom, Rindy je proletjela sobom i zgrabila po jednu zlokobnu stvarčicu u svaku ruku.

Stajala je, a suze su se slijevale niz malo lice. Tamne vene su, kao tanka užad, iskočile na njenim sljepoćnicama.

— Zgazi ih, brzo. Ne mogu ih više držati uz sebe...

Rakhal dograbi jednu od igračaka i smrvi je pod petama. Ona je vrisnula i umrla. Druga je vrištala kao živa dok je njegovo stopalo drobilo sićušno perje. Uzdahnuo je u agoniji, rukama se držeći za želudac, gdje sam ga udario.

— Ovaj je udarac bio odvratan, Cargill, ali pretpostavljam zašto si to učinio. Ti... — zastade i reče posramljeno, — spasio si mi život. Ti znaš što to znači. Da li si bio svjestan što radiš?

Klimnuo sam. To je značilo kraj krvne zavade. Bez obzira koliko smo naudili jedan drugom, ovo je okončalo svađu, konačno i zauvijek.

— Bolje izvadi taj skean iz rebara, prokleta budalo. Evo.. — izvuče ga naglim trzajem. — Nije dublje od par centimetara. Mora da su ga rebra zaustavila. Povređeno je samo meso. Rindy...

Bučno je jecala i sakrivala glavu na njegovim ramenima: — Ostale Igračke... su te povrijedile kad sam bila ljuta na tebe... tata... samo... — zarila je u ruke svoje crvene oči. — Nisam bila tako ljuta na tebe, nisam ni na koga bila tako ljuta, nikada... pa čak...ni na...njega.

On reče povrh njene glave:

— Igračke aktiviraju podsvjesnu dječju ogorčenost na roditelje. To znači da ih dijete može i kontrolirati, nekoliko sekundi; nijedan odrasli čovjek to ne može.

— Juli mi je rekla da si prijetio Rindy...

On se smijuljio.

— Što sam drugo mogao učiniti da preplašim Juli toliko da je natjeram da te potraži? Juli je ponosna, skoro jednako toliko koliko i ti, ti uštogljeni sine majmuna! Morala je biti očajna.

Slegnuo je ramenima i odbacio sve to od sebe.

— Imaš Miellyn koja te može odvesti preko prenosnika. Otiđi na Vrhovno svetište i reci Evarinu da sam mrtav. U Trgovačkom Gradu misle da sam ja Cargill. Mogu slobodno ulaziti i izlaziti. Vizifonirati ću Magnussonu da pošalje vojnike koji će čuvati stražu pred uličnim svetištima. Evarin bi mogao pobjeći kroz jedno od njih.

— Terra nema dovoljno čuvara na Wolfu da osigura sva ulična svetišta niti u samom Charinu — primijetih, — i ne mogu se vratiti s Miellyn.

Objasnio sam zašto je to nemoguće i on napući usne i zviznu, dok sam opisivao dvoboj u prenosnicama.

— Ti si bar bio sretne ruke! Nikada nisam bio dovoljno blizu da otkrijem na kojem principu rade, i kladim se da ni ti to još ne razumiješ. U redu. Odabrat ćemo teži put. Suočiti ćemo se s Evarinom u njegovom vlastitom svetištu. Ako Rindy bude s nama, ne moramo brinuti.

— Ti bi u ovo upleo i dijete?

— Što se drugo može učiniti? — Rakhal logično upita. — Rindy može upravljati Igračkama, a to, ni ti, ni ja, ne bismo mogli, ako nas Evarin odluči napasti čitavim svojim arsenalom!

Pozvao je Rindy i nešto joj tiho govorio. Pogledala je u svog oca, pa u mene, i opet u oca, a onda se nasmija i pruži mi svoju malu ruku.

Dok smo tragali za drugim svetištem — Miellyn se, iz nekog ezoteričnog razloga, nije htjela koristiti onim u koje smo se prethodno bili spustili, direktno upitah Rakhla.

— Da li ti radiš za Terru? Ili za pokret otpora? Ili za Suhe Gradove?

— Radim za sebe. Želim samo jednu stvar, Race. Želim da Suhi gradovi i ostali dio Wol£a imaju glasa u svojoj vlastitoj vladi. Prema zakonima Teranskog Carstva, svaki planet koji znatnije doprinese galaktičkoj znanosti, dobiva staus nezavisne države. Ako neki Suhogradanin pronađe nešto tako vrijedno, kao što je prenosnik materije, Wolf dobiva status dominiona. A ja, uzgred, dobivam lijepu, debelu naknadu i službenu poziciju.

Nisam uspio ni odgovoriti, kad me Miellyn zgrabi za ruku.

— Ovo je svetište.

Rakhal podiže Rindy i nas troje se zgurasmo jedno uz drugo. Ulica je krivudala i iščezavala, i ja se, padajući, nađoh u poznatom vrtlogu tame. Rindy je vrisnula od boli i užasa, a potom se svijet ponovo izravnao. Rindy je plakala i prljavim rukama dodirivala lice.

— Tata, nos mi krvari...

Miellyn se sagne i obriše krv s prćastog nosića. Rakhal podiže kćerkicu na noge.

— Radionica chaka, Race. Zdrobi sve što vidiš. Rindy, ako bilo što krene prema nama, zaustavi ga, sve zaustavi i to brzo!

Njene su velike, okrugle oči žmirnule i ona klimne, lagano i svečano. Mi, naglo i uz povik, otvorismo vrata vilenjačke radionice. Zvonjava vilinskih čekića se razbi u tisuću disonanca, a poludovršene Igračke se, u neredu, smrskaše o pod, kad sam oborio radnu klupu. Chaki su se poput zečeva raštrkali pred našim naletom. Drobio sam poluizradene Igračke, alate, filigrane i dragulje, gazeći ih svojim teškim čizmama. Majušna lutka, s proporcijama žene, zaleti se prema meni, ispuštajući visoki, supersonični vrisak; stao sam na nju i smrvio sav život u njoj. Vikala je poput prave žene, dok se raspadala. Njezine plave oči se otkortrljaše iz glave i ostadoše na podu, promatrajući me, još uvijek žive; razmrskao sam i plave dragulje pod stopalom.

Bio sam opijen od kršenja, drobljenja i uništavanja, kad začuh Miellynin povik upozorenja i, okrenuvši se, ugledah Evarina kako stoji na vratima.

Sardoničkom je gestom podigao obje ruke, a onda se okrenuo i čudnim, neljudskim trkom poletio prema prenosniku.

— Rindy dahtao je Rakhal, — možeš li blokirati prenosnik?

Rindy je umjesto odgovora vrisnula.

— Moramo izaći odavde! Kuća se ruši. Srušit će se na nas, pogledaj, pogledaj krov!

— Trčite, trčite — požurite! — promuklo je vikala Miellyn.

A onda, udar jake eksplozije zaljulja zemlju i baci me na tlo, a Miellyn pade na mene. Rakhal je posrnuo, spustivši se na koljena. Kad sam opet otvorio oči, pogledah prema obronku.

Nije ostalo ništa od Evarinovog skrovišta, kao ni od Vrhovnog svetišta Nebrana, tek velika zjapeća rupa, iz koje su kuljali dim i crna prašina.

— Uništeno! Sve je uništeno! — bjesnio je Rakhal. — Radionica, sve znanje o Igračkama, tajna prenosnika... — ljutito je lupao šakama. — Naša jedina prilika da naučimo...

— Imaš sreće što si ostao živ — mirno reče Miellyn. — Gdje smo?

Pogledao sam naniže i u čudu se zabuljio. Ispod nas se rasprostirala Kharsa, a pravo naprijed, bijeli oblakoder teranske Centrale, i velika svemirska luka. Pokazah prstom:

— Eno tamo, dolje, Rakhal. Možeš se pomiriti sa Teranima i sa Juli. A ti, Miellyn...

Osmijeh joj je bio nesiguran.

— Ne mogu ovakva ući u Teransku zonu. Imaš li češalj? Rakhal, posudi mi svoj plašt, moja odjeća je poderana...

— Glupo žensko, u ovakvom trenutku brine o takvim stvarima! — Rakhal joj uputi pogled koji ubija. A ja joj položih svoj češalj u ruku i iznenada spazih nešto u izvezenim simbolima Boga-Krastače na njezinim grudima. Ispružih ruku i otrgnuh tkaninu.

— Cargill! — zacrvenivši se, ljutito je prosvjedovala i rukama prekrila grudi. — Zar je to mjesto... i još pred djeteom...

Jedva da sam je i čuo.

— Pogledaj! — uzviknuh i potegnuh Rakhala za rukav, pogledaj simbole izvezene na Bogu! Ti znaš čitati stare, ne-ljudske hijeroglife, vidio sam te kako to radiš! Kladim se da je formula ispisana tako da je svatko može pročitati! Pogledaj, Rakhal! Ja to ne znam pročitai, ali kladim se da su ovo jednadžbe za prenosnik materije.

Rakhal sagne glavu nad otrgnutu tkaninu.

— Vjerujem da je imaš! — uzvikhu, potresen i bez daha. — Može potrajati godinama dok prevedem te hijeroglife, ali ja to mogu učiniti. Ja ću to učiniti, ili umrijeti pokušavajući da to učinim.

Njegovo izrezano lice je bilo gotovo privlačno, i ja mu se nacerili:

— Ako te Juli ostavi čitavoga, nakon što otkrije što si joj učinio. Pogledaj, Rindy je zaspala. Jadno dijete, bolje da je čim prije odvedemo majci.

Pošli srro, rame uz rame, i Rakhal nježno reče:

— Kao u dobra, stara vremena. Race.

Nije bilo kao u dobra, stara vremena, i znao sam da će to uvidjeti kad se ushićenje smiri. Ja sam prerastao ljubav prema intrigi, a osjećao sam da je ovo Rakhalova posljednja avantura. Trebat će mu, kao što je rekao, godine i godine da razriješi jednadžbe za prenosnik. Predosjećao sam da će mi moj obični, radni stol ujutro izgledati prilično dobro. Ali, sada sam znao da neću nikada napustiti Wolf. To je bilo moje vlastito voljeno sunce koje je izlazilo. Čekala me je i moja sestra, kojoj vraćam njenu kćerkicu. Moj prijatelj je hodao uz mene. Što još čovjek može poželjeti?

Pogledao sam Miellyn i nasmijao se.

Comments

Popular posts from this blog

INVAZIJA S ALDEBARANA - Inwazja z Aldebarana - Stanislaw Lem

Daleki Kentaur - Far Centaurus - A. E. van Vogt

Daleki Kentaur





Prenuvši se, probudio sam se i pomislio: kako li Renfrew podnosi ovo?
Mora da sam se pokrenuo, jer vec iduci tren tama nazubljena bolom ponovo se sklopi nada mnom. Nisam znao koliko sam dugo ležao u toj razdirucoj nesvjestici. Kad sam se osvijestio, prvo sam osjetio rad pogonskih motora našeg svemirskog broda.
Ovaj put sam se polagano osvješcivao. Ležao sam potpuno nepokretan osjecajuci svu težinu prospavanih godina. Odlucio sam da postupam upravo onako kako je propisao Pelham, prije tako mnogo godina.
Nisam želio ponovo izgubiti svijest.
Ležao sam tako i razmišljao: smiješno je, i malo glupo, što se toliko brinem o Jimu Renfrewu. Ta on ce iz svog stanja uspavanosti izici tek za pedeset godina!
Poceh promatrati osvijetljeni brojcanik sata na stropu. Malo prije pokazivao je 23.12; sada je bilo 23.22. Deset minuta izmedu nepokretnosti i kretanja upravo je prošlo.
Polako, ruka mi kliznu prema rubu ležaja. Klik! Prstom sam pritisnuo prekidac i zaculo se tiho zujanje. Automatski ma…