Skip to main content

DOGOVOR - Vesna Perić


DOGOVOR



Vidim ga kroz sumaglicu, i sasvim pojačanih čula – ćutim mu dah. On i ne zna da kroz stisnute kapke nazirem jesenji pejzaž nad sopstvenom humkom, i da ću nakon ovog sutona točiti čudesno miro, olakšana za jedini strah – da se nećemo susresti još jednom… Nesvojstvenim interfejsom biće stopljena naša tela…a nagost boli i uvek je stid…

Vidim ga u talasanju plašta boje lavande, sa sukrvičastim ornamentima oko grudi, tamo gde pogrešno, već nekoliko milenijuma, smeštaju fetišistički kruškoliki organ… Duša je sivo središe tela – govorila sam mu često, kao mrmljajuću molitvu, njemu, neverujućem, sledbeniku cogitansa…Hladno mu je, i njegovo vitko, koščato telo, ugiba se uz škripeće kadence vetra.

Poigravamo se, ona i ja, jer to nije vetar, to je naš dišući dvoglas. Ja sam njena donja terca, jer ona je gipki beztelesni sopran…Ona poje kao u ruskim crkvama, i zamamna je i putena…Ona je sve što nisam niti ću ikada biti… jer nikada više neću ni biti…osim sada, ni nepun čas, koliko mi je obećala, stopljena sa njom bezumnim i neprekidnim embraceom Večnosti, njene pomajke. Koliko žena na jednom prostorvremenu!

Ne plašim se za njegove staklaste oči – iris proširen u sumraku, zvezdast i rotirajući. Sklanjam sopstveni pogled – filaž ulevo, odakle izranja ona, u sivoj svili, nagih leđa. Nikada joj nije hladno, pa ni u ovaj čas, jer ona je hladnoća sama, i znam da je njen poljubac najduže i najtoplije kremasto iskliznuće u elektrificirajuće titravo sladostrašće. Tako je i sa njim, vidim mu po titrajima kolena, lomi ga u zglobovima sopstvenom svilom. Prevukao je finim prstima preko mog odra, kleči, ona mu za leđima, šapuće nešto za uhom. Znam da sada misli da je ona samo utvara, neizbežan mizanscen jednog tako dosadnog makabrističkog rituala. Ali, ona ga tako toplo miluje po zatiljku, kako ja nikada nisam, da on ne odoleva. Ustaje i okreće leđa mome odru, ne osvrnuvši se, jer njene su usne brže od svakog grizodušja. Sukrvica na njegovom plaštu lagano nestaje u njenim ustima, jezikom kao kičicom lavandi vraća valer. Promatram, kadar statičan, dva vretenasta tela obujmljena u prebrzom prepletu…overlapping njene desne ruke koja mu razjaruje međunožje do krika kakvog do sada nikada čula nisam…

Svaki trakasti mišić njenog tela izbrušen do najfinijeg mikrovlakna. Koža staklasta, i znam da pod jezikom on je oseća kao slanu, i sanja maslinovo drvo, zrele plodove bordo boje. Lavanda i sivilo sasvim su skliznuli na tle. Mešaju se kao istočnjačke dvotkane svile. Nagota bljesnu kao strobolight. Kao njihovi jezici. Klekla je i obujmila mu je kolena. Vidim njegova polupognuta leđa, a ona saučesnički viri kroz njegove butine ka meni. Pogled pun zahvalnosti i oholosti u isti mah. Ona ga ima. Najsvetijeg koji je ovim dolinama greo. Sada ona gre njegovim dolinama i pregibima, besramno, a tako lagano, nežno, kao što je i mene položila u tamu. Uspravlja se i naslanja ga uz hrapavo deblo drveta, obeznanjenog od iščekivanja. Okrećem glavu još oštrije u levo, i vidim kako njene divne obline i mekota pritiskaju njegovu oštrinu. Obujmio joj je udolinu leđa i zariva joj svoje sive nokte, ali ne ostaje nikakav trag na njenoj koži…nikada ne ostaje trag. Pribijaju se, i mahnito zarivaju zube jedno drugome u vratove, sve do momenta vremenskog iskliznuća u tačku ničega i nikada. Vrhunci kao male smrti, prasak do singulariteta… Njegovo telo koje se izmoždeno skljoka na tle kraj mog odra. Ona zabacuje kosu unazad, uzima njegov plašt i pokriva mu leđa, pomilujući ga odsutno po kosi. Okreće se ka meni uz jedan tako blagi osmeh koji rastapa svaku jezu moje buduće osame.

Ona odlazi gipkim korakom srne.

Dale jedna drugoj ovaj prekratki čas.

Comments

Popular posts from this blog

Je li rod nužan? - Is Gender Necessary?; 1974 - Ursula LeGuin

Je li rod nužan? S redinom šezdesetih godina ženski se pokret ponovo stao kretati nakon svog pedesetogodišnjeg zastoja. Bilo je to snažno i silovito okupljanje. Osjetila sam ga, ali nisam tada još znala kolika je ta njegova silina. Jednostavno sam mislila da nešto nije u redu sa mnom. Smatrala sam se feministkinjom; nije mi bilo jasno kako možete biti žena koja misli svojom glavom, a ne biti istovremeno i feministkinja. Ali nikada nisam koraknula ni korak dalje s tla što su ga za nas osvojile Emmeline Pankhurst i Virginia Woolf. Tamo negdje oko 1967. počela sam osjećati određenu nelagodu, potrebu da napravim korak dalje, možda, sama od sebe. Počela sam osjećati potrebu da odredim pobliže i da razumijem značenje spolnosti i značenja roda, i to u svom životu i u našem društvu. Mnogo toga bijaše se skupilo u podsvjesnom jednako onom mojem kao i u zajedničkom — onoga što je trebalo iznijeti u svjesno ili će postati destruktivno. Bila je to ona ista potreba, mislim, koja je navela B...

Strahovito oružje - Isaac Asimov

Strahovito oružje Karl Frantor je smatrao da je budućnost veoma tmurna. Iz niskih oblaka neprekidno je padala gusta kiša, niska prljava vegetacija dosadne smeđe boje pružala se u svim smjerovima. Tu i tamo neka ptica poskakuša preletjela bi divlje puštajući tugaljive krike u prolazu. Karl okrete glavu zureći u tanke kupole Aphrodopolisa, najvećega grada na Veneri.  — Uf — promrmlja — čak je i kupola bolja nego ovaj svijet vani. — On pritisnu gumiranu tkaninu svoga kaputa čvršće oko sebe. Bit ću sretan kad se opet vratim na Zemlju. Okrenu se malenom Antilu, Venerijancu. — Kad ćemo stići do ruševina? Nije bilo odgovora i Karl opazi suzu kako se kotrlja niz Venerijančev naborani zeleni obraz. Druga je blistala u velikom oku kao u lemura, mekom, nevjerojatno lijepom oku. Zemljaninov glas omekša. — Oprostite, Antile, nisam želio reći ništa protiv Venere. Antil okrenu svoje zeleno lice prema Karlu. — Nije riječ o tome, prijatelju moj. Dakako, ti nećeš naći nešto čemu bi se div...

Srecko Zitnik - ZEMALJSKA DUSA

ZEMALJSKA DUSA Najvise sam volio setnju uz more. Golicanje predvecernjeg sunca po preplanuloj kozi, skrgutanje valova medju kamenim skriljcima, nista ljepse za mene nije postojalo. Dah maestrala, najugodnijeg vjetra na Zemlji, odagnao je sve moje mucne misli. U ovim divnim trenucima zaboravih i ko sam i sta sam! Prepustio sam se milovanju umornog dana i nadolazece, nestrpljive ljetnje noci. Samo me je ovo more, i ovo iskricavo sunce odrzavalo na zivotu o kojemu sam prije mogao samo sanjeti. Besciljno sam tumarao zaljevima i dokovima presretan, ali moja je sreca bila velika koliko i moja tuga koja bi se pojavljivala uvijek kad je zavrsavao jedan ovakav dan. Ali tada bih se sjetio da me sve ovo opet ceka i sutra , i da cu ponovo uzivati u trenucima zanosa, i tako uvijek iznova, sve dok onim mojim dupeglavcima neke stvari ne postanu jasne. No, moze se desiti da mi ponestane novca za ova moja divna putovanja, ali za dva dana rijesit ce se i moje najvaznije pitanje, pa me to zasad i ne ...