Skip to main content

NE ZOVITE NAS - DOĆI ĆEMO SAMI - Goran Pavelić


NE ZOVITE NAS

- DOĆI ĆEMO

SAMI


Lijevom sam nogom odgurnuo kartonsku kutiju, zatim sam preskočio zgužvanog pijanca što se opružio na pločniku, zagazio u ljepljivu baricu neodređene prljavštine, i, napokon, pričekao pred vratima, dok je kućni kompjutor provjeravao podatke na mojoj idiotici. (Identifikacijska kartica, ali je odmila zovemo idiotica). Stupio sam u prohladan foaje i s olakšanjem skinuo plinsku masku. Kao da sam udahnuo čisti sumporni dioksid! Od boli i kašlja jedva sam nataknuo masku natrag na lice. Približavao mi se čovjek s recepcije, također s maskom, uzbuđeno mašući rukama. Kada je došao do mene, pogleda moju idioticu i zatim mi prihvati lijevu nadlanicu.

— Razumijete li Morseovu abecedu? — otkuca kažiprstom.

— Svakako — odgovorim ja, kuckajući njega.

— Ne skidajte masku. Tanatovci su opet izvršili diverziju. Ubacili su sumporni dioksid u prečistače. Upravo ih zamjenjujemo. Za petnaestak minuta završit ćemo taj posao.

— O. K. Da li je gore Zozlov?

— Jest.

— Hvala.

Lift me odnese do 25. kata. U hodniku Vladinog ureda za okolinu (VUZO) vidio se tek poneki stvor. Pred sobom 03 stanem i pričekam da me snimi kamera. Vrata se otvore. Zozlov je sjedio zavaljen u naslonjač i bacao pikado u metu. Meta je bila njegova vlastito kolor-fotografija obješena o zid. Okrene se i mahne, buljeći kroz masku, pokazavši mi rukom na drugi naslonjač. Ja te uvalim i prihvatim pikadosa. Tako smo nekoliko minuta gađali njegovu podbuhlu facu. Ne znam kako se on osjećao, ali ja sam se zabavljao.

Zozlov, moj prvi pretpostavljeni, uputi snažan, posljednji uda-rac. Promašaj. Ali sam zato ja pogodio ravno u lijevo uho. On mahne rukom. Okrenem se prema njemu. Kroz metalizirani prozor dopiralo je zelenkasto svjetlo. Cijev njegove plinske maske lijeno se njihala. Nalikovao je na ružnog kukca kojeg bih najradije zgazio. Ali, nisam to mogao učiniti. Upravo se spremao da me kucne po ruci, kad na stolu zasvijetli ekran intervizora. Pojavi se čovjek s recepcije. »Vjerojatno su sredili prečistače«, pomislih, ali nisam se želio prenagliti. Tek kada je Zozlov skinuo masku, učinio sam to i ja. On ugasi intervizor.

— Dakle, Asperger . ..?

— Dakle, tu sam, šefe.

— Vidim i sam. Da ne duljim, jer tvoju njušku podnosim samo u umjerenim količinama.

(Stari mastodont!)

— Razumijem, šefe.

On se okrene prema prozoru. Divan pogled pružao se na ostale prozore, zgrade, a nazirao se i komadić neba.

— Važan zadatak, Asperger. Morao sam pozvati vas, jer u ovoj hrpi truleža, vi jedini imate neke kvalitete.

— Slušam, šefe.

— I treba, jer neću ponavljati. Sutra uvečer održava se godišnja skupština Tanatovaca. Iz povjerljivih izvora smo doznali točno mjesto i vrijeme sastanka. Podaci su u ovoj omotnici. A vi ćete se, Asperger, pojaviti na tom sastanku.

— Kako? — tresnuh. Nije mi nimalo primamljivom izgledala ta ideja o uvlačenju u osinje gnijezdo. (Nikada nisam vidio osinje gnijezdo, ali je metafora zgodna.)

— Jednostavno. Od sutra ste vi Julio Amado, šef orga-nizacije »Dosta života« iz Bonija, Bolivija. Naravno, ta organizacija stvarno postoji, a mi smo se pobrinuli da vam osiguramo dobro zaleđe, jer Tanatovci su sumnjičavi. Sve potrebne informacije također ćete naći u omotnici. Pazite da sličite pravom Tanatovcu.

Tanatovci! U posljednjih desetak godina, tamo negdje od 2010 na užas Svjetske vlade koja se koprcala u svim mogućim i nemogućim problemima, pojavile su se iznenada grupice eko-terorista. Fanatički nastrojeni, zagovarali su potpuno uništenje Zemlje, totalno zagađivanje zraka, tla i vode. Ime Tanatovci dali su sami sebi prema grčkom »thanatos«, »smrt«, a zaustava im je bila veliko crno »theta« preko zelene Zemlje. »Sve neka ide k vragu«, bilo je njihovo geslo, a ujedno i naslov najomiljenije knjige-priručnika za što uspješnije uništavanje okoline. Napisao ga je Grk Zorba (pravo mu ime nitko nije znao). VUZO je vodio bespoštednu borbu s Tanatovcima širom svijeta, s manje ili više uspjeha. Uglavnom s manje, jer je naš problem lova, a za Tanatovce se pretpostavljalo da ih financiraju (ali to se nije moglo dokazati) velike industrijske korporacije. VUZO je cijelu stvar zapravo grebao po površini. Zbog toga je sutrašnji sastanak i bio toliko važan. Mogle bi se otkriti te veze između Tanatovaca i njihovih financijera.

— Vi ćete se, Asperger, od sutra Amado, pojaviti na tom sastanku, snimiti sve, i ono što je najvažnije, likvidirati Grka Zorbu jednom zauvijek! To je sve.

— Shvatio sam. Hasta la vista, mi jefe!

— Ne izigravajte Bolivijance, glupane. Ostavite to za sutra,

Bez riječi sam se pokupio. Dolje, na recepciji, pogledao sam automatski semafor zagađivanja zraka u gradu. Količina štetnih plinova nešto se spustila ispod kritične točke. Zbog vjetra, valjda. A to mi je spasilo život. Nisam stavio masku. Izišavši odmah sam spazio da zgužvani pijanac cilja ravno s pločnika u mene. Nisam razmišljao. Djelovao sam. Skočio sam brzo udesno i razorni zonk-metak probije ulazna vrata. »Pijanac« se okretao da ponovo opali, ali sam ja opatrnuo njega. Vrhom cipele udario sam ga u grkljan i lijevom mu rukom zgrabio oružje. Za svaki slučaj, zabio sam mu i prste u oči i ostavio ga tako na pločniku. Dok je urlao, spremio sam zonker u džep i uputio se hitro prema rotoplanu.



— X —



Kada sam se vratio u stan, prvo sam isključio sve prislušne uređaje, kamere i foto-aparate. Kasnije ću ih sve napuniti priprem-ljenim kasetama, vrpcama i filmovima. Ostavio sam uključen jedino uređaj u dugmetu sferofona. Preko njega me uhodio moj šef, a on smije znati što radim. Nacerio sam se prema dugmetu i mahnuo rukom. »Olinjali medvjedu«, pomislio sam. Srećom, uređaji za prisluškivanje misli još nisu pronađeni.

Dao sam se na proučavanje sadržaja koverte. Upamtivši mjesto i vrijeme sastanka, te sam podatke uništio. Zatim sam se bacio na svoju novu ulogu. Pregledao sam prave lažne (i obratno) dokumente o sebi, podatke o vezi, o porijeklu i čitav niz važnih sitnica. Pripre-mio sam masku za fotografiju. Zabrinjavao me onaj »pijanac« na ulazu u VUZO. Da li je to bio uobičajeni napad Tanatovaca ili su prozreli moju ulogu? To ću vjerojatno otkriti sutra. Brrr!

U lažni madež za lice stavio sam mikro-kameru s kolor-kris-talima i fonofonom. Trebalo je pripremiti oružje: otpada mogućnost glomaznog, ali efikasnog zonkera ili dum-dumlera. Morao sam se zadovoljiti nepreciznim, ali sitnim stvarčicama. Prvo, tanka vlas od lurominija, koja reže skoro sve, a ljudsko grlo naročito. Nju sam učvrstio u periku. U prsten sam stavio sićušan izbacivač kurare-strelica. U olovci, nešto klasičnija stvar: laser-gun. Za svaki slučaj, pripremio sam i običan nož na pero. Valjda je normalno da jedan Bolivijac hoda po svijetu s nožem. Tako: sve je bilo pripremljeno. Uključio sam holovizor i birao kanale. Između blesavih glim-serija i afekto-trila, jedva sam pronašao kanal na kojem su se davale holografske prerade klasičnih filmova. Uživao sam u Marlonu Brandu i Jane Fonda, stvar iz prošlog stoljeća, »Potjera bez milosti«.



— X —



Bilo je petnaest do deset i mrak je već polegao na tlo, kada sam ostavio rotoplan na parkiralištu i krenuo prema »Plastik-baru«. Mračna četvrt sumnjivih tipova u kojoj pošteni građanin nema što tražiti ni danju, a kamoli noću. Iz podrumskih ćumeza čulo se treštanje sintemuzike i razuzdano cičanje i smijeh. Mračnjaci su se vukli pločnikom i nestajali u tim rupama. Napokon, »Plastik-bar«. Ušao sam. Za šankom sve lica poznata iz policijskih arhiva, zajedno sa svojim damama. U dnu prostorije igrao se trik-trak. Goleme količine dima cigareta, duhanskih i marihuanskih, obavijao je glave, čaše su zveckale. Na mene nitko nije obraćao posebnu pažnju.

— Duplu likvu — rekoh, oslonivši se o šank.

— Duplu likvu za dosad neviđenu tikvu — glupavo se nasmiješi barmen usukana lica.

— Toči i ne drobi — odrezah. Duhoviti barmen, samo mi je to nedostajalo u životu. I tada sam spazio dvojicu tipova, potpuno jednakih po obličju. Samo su im kosurine bile različito obojene. Jedan je blještao srebrno, drugi se zelenio. »Braća Zuchinni«, tek što sam percipirao, a već su se stvorili uz mene.

Svaki mi je stao s jedne strane i tako su me stisnuli.

— Kolega je ovdje prvi... — počne srebrni.

— ... put — dopuni ga zeleni.

— Točno — bio sam kratak. Vjerojatno su oni bili veza za sastanak.

— A što kolega radi...

— ... ovdje?

— Posao.

— A...

— ... kakav?

Umjesto odgovora, spojih kažiprst i palac lijeve ruke u krug, a kažiprstom desne ruke vodoravno prekrižim taj krug. Theta, tajni znak Tanatovaca. Oni me uhvatiše pod laktove i povedoše prema vratima u dnu sale. U tom malom hodniku dreka se slabije čula i oni me počnu ispitivati.

— Ime ...

— ... i prezime?

— Julio Amado.

— Oda...

— ... kle?

— Bolivija.

— Koja ...

— ... veza?

— »Crni pauk« — odgovorih. To ih je izgleda zadovoljilo.

— Još jedna sitna ...

— ... formalnost.

Uzeli su mi nož i olovku, ali nisu od toga pravili veliko pitanje. Pogledali su idioticu, promotrili me još nekoliko puta i poveli prema drugim vratima. »Ovi tipovi i nisu previše oprezni«, pomislih.

U polukružnoj prostoriji gotovo su sva mjesta bila popunjena.

Na uzvišenom podiju stol i tri stolice. Nastojao sam sjesti čim bliže stolu i ugurah se u treći red. Svjetla su se ugasila i nakon kratke tame iza stola se pojaviše tri spodobe. Jedan od njih bio je Grk Zorba. Drugu dvojicu nisam znao niti s jedne fotografije. Ustali smo i pozdravili tanatovskim znakom. Počešao sam se po madežu i počeo snimati.

— Dragi Tanatovci — počne crnomanjast čovjek s licem trojanskog konja (uistinu klasičan grčki profil) — evo nas ovdje, na jednom mjestu, svi mi koji se ustraino borimo za beskompromisno zagađivanje svega oko nas. Ali, prije nego što počnemo sastanak, dopustite da vam predstavim i ljude, bez čije pomoći teško da bismo uspjeli. Naši poslovni partneri i financijeri, direktori Industrije nafte i Industrije čelika, Mr. Clarence i Mr. Tadeusz! Pljesak. A u mojoj glavi alarm! Ovi Tatanovci su stvarno diletanti. Jer dvojica tipova uz Zorbu nisu nikako mogli biti Clarence i Tadeusz! Nešto sumnjivo se događalo.

Sastanak se oduljio. Dosadni referati, razglabanja ... Ali, u posljednjih nekoliko minuta, dvojica lažnih direktora počeli su me sumnjičavo zagledati. Uhvatila me nervoza u želucu, siguran znak skore neprilike. Više nisam smio čekati! Naglo sam ustao i opalio čitav snop strelica iz prstena ravno Zorbi u lice. Dok se ovaj držao za glavu i padao prema podu, nanišanio sam prema direktorima, ali oni su se već sakrili ispod stola, a netko se već objesio o moju ruku i udario me po vratu. Ugrizao sam najbliži nos i sveopća gungula je počela. Kroz zbrku ruku i nogu polako sam se primicao vratima. Srećom, u toj gužvi nisu se usudili pucati.

Srebrnog i Zelenog oborio sam iznenada i podmuklo, dok je iza mene nadirala režeća gomila. Našao sam se na ulici i sumanuto počeo trčati prema parkiralištu. Skrenuo sam u drugu ulicu i... spas! Šefovi ljudi izgleda da su me čekali i trkom se uputili u pravcu suprotnom od mog bijega. Nisam se želio zadržavati ovdje. Došao sam do parkirališta. Prilazio sam rotoplanu, a iza jednog se stupa naglo pojavi Clarence. Brzo sam zastao, ali me, izgleda, s leđa Tadeusz klepnuo po glavi. Mrak.



— X —



Osvijestio sam se s laganom glavoboljom. Ležao sam na postolju uz koje su mi bile pričvršćene ruke i noge. Iznad mene jedno jedino zelenkasto svjetlo. Okrenuo sam glavu na stranu. Prazni zidovi, ali sa strane, Tadeusz i Clarence, ili tko su već oni bili. »Tadeusz« uzdahne.

— Pa... čini se da ste i sami nagrabusili.

— Bez komentara — pokušah ohrabriti samog sebe.

— Šteta za Zorbu — uzdahne »Clarence«.

— K vragu, tko ste vi? — osmjelih se ja.

— Mi? Vi to stvarno želite znati?

— Nego ... i te kako.

— No, dobro. Reci mu, ionako ćemo mu kasnije izbrisati pamet — umiješa se »Tadeusz«.

— Mi smo pripadnici Svemirske službe otpada — nastavi »Clarence«.

— Plaćeni smo po učinku.

— Kakvog otpada?

— Planetarnog, naravno.

— Ne razumijem.

— Nama se posao isplati samo ako uspijemo odšlepati čitav planet, sa svim njegovim otpadom, u reciklator.

— Ne biste vjerovali kako posao sve slabije ide — dopuni »Tadeusz«.

— Sve je više čistih, civiliziranih planeta, bez zagađenja i otpada. Gotovo da više i nema planeta za reciklator. A troškovi odvlačenja sve su veći — jadao se »Tadeusz«.

— Zato i djelujemo pomalo nelegalno, pomažući grupe kao što su na vašoj planeti Tanatonovei.

— Nekada je naše geslo bilo »Zovite nas — dolazimo«, a sada je »Ne zovite nas — doći ćemo sami« — objasni »Clarence«.

— Prokleti lešinari! Vas nije briga za cijele civilizacije!

— Imamo mi i svojih briga preko glave — važno primijeti »Tadeusz«.

— Dosta razgovora, Zbrkl. Pustimo ga. Nema potrebe da ga uklonimo. Izbrisat ćemo mu pamet i pustiti ga.

Zeleno svjetlo pretvori se u crveno. Šve je bilo crveno.

— Ne dam svoju pamet! — vrisnuh.

— Ionako je nemate previše... — bilo je posljednje što sam čuo iz crvene tame.

— X —



Stojim na ulici, plinska maska mi je na licu. Glava me boli. Zašto sam tu? Trebam li ići k šefu? Ili kući? Ništa mi nije jasno. Nešto duboko u meni natjera me da dignem glavu prema nebu. Zvijezde se, naravno, nisu vidjele. Tromo, polako, ipak sam krenuo kući, želeći da na miru pokušam doći k punoj svijesti. Hodajući, šutao sam papire, plastične boce i gazio opuške. I sve to vrijeme smeće je za mene imalo neku posebnu važnost. Ali nikako nisam uspio dokučiti zašto.

Comments

Popular posts from this blog

INVAZIJA S ALDEBARANA - Inwazja z Aldebarana - Stanislaw Lem

Daleki Kentaur - Far Centaurus - A. E. van Vogt

Daleki Kentaur





Prenuvši se, probudio sam se i pomislio: kako li Renfrew podnosi ovo?
Mora da sam se pokrenuo, jer vec iduci tren tama nazubljena bolom ponovo se sklopi nada mnom. Nisam znao koliko sam dugo ležao u toj razdirucoj nesvjestici. Kad sam se osvijestio, prvo sam osjetio rad pogonskih motora našeg svemirskog broda.
Ovaj put sam se polagano osvješcivao. Ležao sam potpuno nepokretan osjecajuci svu težinu prospavanih godina. Odlucio sam da postupam upravo onako kako je propisao Pelham, prije tako mnogo godina.
Nisam želio ponovo izgubiti svijest.
Ležao sam tako i razmišljao: smiješno je, i malo glupo, što se toliko brinem o Jimu Renfrewu. Ta on ce iz svog stanja uspavanosti izici tek za pedeset godina!
Poceh promatrati osvijetljeni brojcanik sata na stropu. Malo prije pokazivao je 23.12; sada je bilo 23.22. Deset minuta izmedu nepokretnosti i kretanja upravo je prošlo.
Polako, ruka mi kliznu prema rubu ležaja. Klik! Prstom sam pritisnuo prekidac i zaculo se tiho zujanje. Automatski ma…