Skip to main content

SVEMIRSKI VUK - Miroslav Bosnjakovic

SVEMIRSKI VUK



Kapetan Anderson, stari svemirski vuk, covek koji je sam otkrio stotinu planeta, stajao je iznenadjeno pred ovim cudnim stvorom. Covek koji je bio idol mladih sirom galaksije, koji je u svakoj situaciji umeo da se snadje i iz svakog sukoba izadje kao pobednik, u ovom je trenutku bio paralisan. Njegovo lepo preplanulo lice izrazavalo je pravu nevericu.

Sve ovo dogadjalo se na planeti koju je kapetan otkrio u jednom od najzabacenijih delova galaksije. Nije proslo ni deset standardnih minuta otkako je izasao iz broda, a vec je naleteo na bice koje nije nalikovalo ni na sta dotad poznato.

Posto su dugo stajali jedan nasuprot drugom i gledali se, kapetan se pribrao i prvi stupio u akciju. Prineo je automatski prevbodilac ustima i rekao sto je mogao ljubaznije:

- Oprostite, da li bi ste bili tako ljubazni da mi kazete zasto imate tako vbelike oci?

Iz grla stvorenja izadje otegnut urlik koji bi preveden otprilike kao:

- Da te bolje vidim!

Kapetan se duboko zamisli, pa nastavi sledecim pitanjem:

- Bicu toliko slobodan da vam opet dosadjujem i da vas upitam: zasto imate toliko velike usi?

- Da te bolje cujem! - glasio je odgovor.

Ovi su odgovori kapetana neodoljivo podsetili na detinjstvo i videokasete koje mu je donosila njegova baka, ali sada nije bilo ni vreme ni mesto da se misli na to. Uostalom, odlucio je da ovom neljubaznom stvoru postavi jos samo jedno pitanje. Naime, strasno ga je interesovalo zasto taj stvor ima tako velike zube...

Comments

Popular posts from this blog

Je li rod nužan? - Is Gender Necessary?; 1974 - Ursula LeGuin

Je li rod nužan? S redinom šezdesetih godina ženski se pokret ponovo stao kretati nakon svog pedesetogodišnjeg zastoja. Bilo je to snažno i silovito okupljanje. Osjetila sam ga, ali nisam tada još znala kolika je ta njegova silina. Jednostavno sam mislila da nešto nije u redu sa mnom. Smatrala sam se feministkinjom; nije mi bilo jasno kako možete biti žena koja misli svojom glavom, a ne biti istovremeno i feministkinja. Ali nikada nisam koraknula ni korak dalje s tla što su ga za nas osvojile Emmeline Pankhurst i Virginia Woolf. Tamo negdje oko 1967. počela sam osjećati određenu nelagodu, potrebu da napravim korak dalje, možda, sama od sebe. Počela sam osjećati potrebu da odredim pobliže i da razumijem značenje spolnosti i značenja roda, i to u svom životu i u našem društvu. Mnogo toga bijaše se skupilo u podsvjesnom jednako onom mojem kao i u zajedničkom — onoga što je trebalo iznijeti u svjesno ili će postati destruktivno. Bila je to ona ista potreba, mislim, koja je navela B...

Napršnjacima, viljuškama i nadom - Kate Wilhelm

With Thimbles, With Forks and Hope; 1981      Napršnjacima, viljuškama i nadom ...čuvaj se dana Ako Snark Boojumom ti bude! Jer tada Tiho i naglo tebe će nestat Da nikada se ne vratiš već! I tražiše ga napršnjakom, tražiše ga s pažnjom; Uporno ga slijeđahu viljuškama i nadom... Lov na Snarka (The Hunting of the Snark): L. Caroll I S tara seljačka kuća svjetlucala je u kasnopopodnevnom sumraku neobično nalik na neki prizor sa staromodnih božičnih čestitaka. Niski je zimzelen nastavao njen prednji trijem, a staza što se odvajala od kolnog prilaza svijala se je ljupko i otmjeno. Sve je izgledalo čisto, a pogotovo bijela ploča na vratima osvježena kišom što je upravo počela padati. Charlie osjeti ubod nečiste savjesti nad svom tom čistoćom i udobnošću nakon što je većinu dana proveo u New Yorku. On ostavi kola u garaži i ude preko malog bočnog trijema koji je vodio u stražnji dio kuće. Trijem bijaše pravo okupljalište za boce koje je trebalo vratiti u trgovi...

DUHOVI - Vanja Savić

 DUHOVI Sretnu te u hodniku, dok tražiš prekidač za svetlo, a nameštaj i zaboravljena stolica na sredini prostorije čekaju na tvoj unapred planirani pad. Na slučajno saplitanje preko nečije drvene noge i tupi udarac glave o ivicu otvorenih vrata starog, teškog ormara oslonjenog na ubuđale i vlažne zidove kuće u kojoj si proveo detinjstvo. Vrhovima prstiju dodiruješ bolno mesto na temenu i ustaješ, sikćući i uvlačeći vazduh kroz požutele zube nastavljajući potragu za papirom koji dokazuje tvoje nasleđe. ”Pokušao si da nas zaboraviš”, dobacuju ti glasovi u času kada shvataš da svetlosti nema, jer nema ni struje, a više niko, pa čak ni ti koji si uvek spreman na neočekivane situacije, ne držiš sveće po zabačenim fijokama. Ne znam da li te raduje što nisi sam i što ti, dok silaziš trošnim stepeništem ka izlazu, društvo prave svi oni ljudi iz tvoje prošlosti koje si godinama unazad periodično smeštao u nevidljive kontejnere, čekajući đubretare da ih sa prvim jutarnjim časovima ubace...