Skip to main content

SNEG - Milena Benini


SNEG



Stari Maks bio je vec star kada je pocela promena. Zato i nije bilo nikakvo cudo sto je kucnog robota AK-101 zvao imenom svoga sina Alfija. Pravi Alfi bio je krhkog zdravlja i umro je za vreme jedne od prvih dugih zima sto su nagovestavale ledeno doba, ali AK-101 imao je dovoljno ljudskog u sebi da bi Maksu mogao zameniti sina. Uostalom izmedju pravog i laznog Alfija postojala je samo jedna bitna razlika: Alfi je uvek bio svojeglav, dok je AK-101, kao i svi kucni roboti, izvrsavao svako naredjenje bez pogovora i vrlo temeljito. Ali, Maks je bio star i potpuno uveren da pred sobom ima svog neposlusnog sina.

- Alfi - poceo je jednog dana - zelim da pocistis sav sneg. Ali kad kazem sav, onda to i mislim. Do poslednje pahuljice.

I AK-101 je prionuo na posao. A kako je njegov gospodar te veceri umro, nije bilo nikoga da ga zaustavi. Stari je Maks, i ne znajuci, bio poslednji covek na zemlji.



Stotine, hiljade godina. Zemlja se pocela oporavljati, ispod hladnog tla pojavile su se biljke, i zivot je iznova poceo. Milenijumima kasnije, naucnici jednog novog covecanstva pitace se zasto. I nikome nece ni pasti na pamet da Zemlja duguje svoj zivot jednom starom coveku, i jednom poslusnom robotu, koji je pocistio sav sneg.
Labels:

Comments

Post a Comment

Popular posts from this blog

Je li rod nužan? - Is Gender Necessary?; 1974 - Ursula LeGuin

Je li rod nužan? S redinom šezdesetih godina ženski se pokret ponovo stao kretati nakon svog pedesetogodišnjeg zastoja. Bilo je to snažno i silovito okupljanje. Osjetila sam ga, ali nisam tada još znala kolika je ta njegova silina. Jednostavno sam mislila da nešto nije u redu sa mnom. Smatrala sam se feministkinjom; nije mi bilo jasno kako možete biti žena koja misli svojom glavom, a ne biti istovremeno i feministkinja. Ali nikada nisam koraknula ni korak dalje s tla što su ga za nas osvojile Emmeline Pankhurst i Virginia Woolf. Tamo negdje oko 1967. počela sam osjećati određenu nelagodu, potrebu da napravim korak dalje, možda, sama od sebe. Počela sam osjećati potrebu da odredim pobliže i da razumijem značenje spolnosti i značenja roda, i to u svom životu i u našem društvu. Mnogo toga bijaše se skupilo u podsvjesnom jednako onom mojem kao i u zajedničkom — onoga što je trebalo iznijeti u svjesno ili će postati destruktivno. Bila je to ona ista potreba, mislim, koja je navela B...
101 comments
Read more

Napršnjacima, viljuškama i nadom - Kate Wilhelm

With Thimbles, With Forks and Hope; 1981      Napršnjacima, viljuškama i nadom ...čuvaj se dana Ako Snark Boojumom ti bude! Jer tada Tiho i naglo tebe će nestat Da nikada se ne vratiš već! I tražiše ga napršnjakom, tražiše ga s pažnjom; Uporno ga slijeđahu viljuškama i nadom... Lov na Snarka (The Hunting of the Snark): L. Caroll I S tara seljačka kuća svjetlucala je u kasnopopodnevnom sumraku neobično nalik na neki prizor sa staromodnih božičnih čestitaka. Niski je zimzelen nastavao njen prednji trijem, a staza što se odvajala od kolnog prilaza svijala se je ljupko i otmjeno. Sve je izgledalo čisto, a pogotovo bijela ploča na vratima osvježena kišom što je upravo počela padati. Charlie osjeti ubod nečiste savjesti nad svom tom čistoćom i udobnošću nakon što je većinu dana proveo u New Yorku. On ostavi kola u garaži i ude preko malog bočnog trijema koji je vodio u stražnji dio kuće. Trijem bijaše pravo okupljalište za boce koje je trebalo vratiti u trgovi...
3 comments
Read more

DUHOVI - Vanja Savić

 DUHOVI Sretnu te u hodniku, dok tražiš prekidač za svetlo, a nameštaj i zaboravljena stolica na sredini prostorije čekaju na tvoj unapred planirani pad. Na slučajno saplitanje preko nečije drvene noge i tupi udarac glave o ivicu otvorenih vrata starog, teškog ormara oslonjenog na ubuđale i vlažne zidove kuće u kojoj si proveo detinjstvo. Vrhovima prstiju dodiruješ bolno mesto na temenu i ustaješ, sikćući i uvlačeći vazduh kroz požutele zube nastavljajući potragu za papirom koji dokazuje tvoje nasleđe. ”Pokušao si da nas zaboraviš”, dobacuju ti glasovi u času kada shvataš da svetlosti nema, jer nema ni struje, a više niko, pa čak ni ti koji si uvek spreman na neočekivane situacije, ne držiš sveće po zabačenim fijokama. Ne znam da li te raduje što nisi sam i što ti, dok silaziš trošnim stepeništem ka izlazu, društvo prave svi oni ljudi iz tvoje prošlosti koje si godinama unazad periodično smeštao u nevidljive kontejnere, čekajući đubretare da ih sa prvim jutarnjim časovima ubace...
Post a Comment
Read more