Skip to main content

Kralj grafita - Lidija Beatović



Kralj grafita




Potpuno je beskorisno opisivati strah onome tko ga nikada nije iskusio. Mozak može samo registrirati, ali pravo i potpuno proživljavanje straha namijenjeno je utrobi, onom neodređenom prtljažniku svega i svačega ispod abdomena, iza pupka i između bokova. Objašnjavati nekome taj osjećaj isto je što i slijepcu opisivati boje.

Nije da se hvalim, ali imam ponešto iskustva po tom pitanju. Ostavio sam poprilično gužve iza leđa, dovoljno da mi glava dosegne burzovnu vrijednost pišljiva boba. Ako nabrajamo na prste, tu su dvije zbrčkane pošiljke teške gomilu love i par informacija vrednijih od Krezove riznice, samo kad bih znao kako da ih prodam.

Ta ponosa vrijedna egzibicija koštala me paklenski, i po svoj prilici još dugo ću plaćati i kamate. Proveo sam dva duga, beskrajna mjeseca u slijepom crijevu podzemne premirući na svaki šum i moleći se dragom bogi da ojača konjsku strunu bar još jedan dan, samo jedan dan. Ne znam baš da li je to njegova zasluga ili su lovci Ratnika noći jednostavno podbacili u poslu za koji su rođeni; istini za volju i ne zanima me mnogo. Dovoljno mi je i to što sam ostao živ.

Cijela ta dva mjeseca ispod abdomena sam vukao samo hladan grč, ništa drugo. Jedva da je bilo mjesta za hranu. Spavao sam argusovskim snom daveći se u vlastitom strahu i brojeći minute, sate i dane do sudnjeg časa.

Nije došao.

Onda mi sine da, ukoliko budem uporno čekao, mogao bi zaista i doći; i tako padne odluka.

Na brzaka sam promijenio imidž, raščupao brkove i bradu, dočepao se lažnih cvika i klošarskih krpica. Propentao sam jezgrovitu molitvu dežurnom Svevišnjem, bez preciziranja imena, za svaki slučaj, zgrabio se u hodu kao starac i dovukao se na međugradsku. Tri sata kasnije bio sam u Coroni i brzinom guštera kliznuo u podzemnu.

Gradovi se možda i razlikuju, ali podzemne i klošari po svuda su isti. Nitko me nije pitao niti za ime niti za nacionalnost, sve je to zapravo jedna ogromna bratovština. Zavukao sam se u prvi slijepi hodnik na koji sam natumarao, stisnuo se u bratski zagrljaj trojice skitnica i odspavao prvih poštenih dvadeset sati nakon više od dva mjeseca. Probudio sam se promrznut i gladan, pun ušiju, buha i tihe sreće. Napokon siguran! Tri sata fizičke udaljenosti od Četvrti. I par godina psihičke.

Još ukočen, izbauljao sam u glavni tunel u potrazi za WC-om i kakvim kioskom sa hamburgerima i čim sam stupio pod postojanu mliječnu svjetlost neona srce mi propadne u pete, duša izleti na uši, a crijeva se zapletu u pravom, istinski dubokom strahu.

U gradu u kojem nikada prije nisam bio, u podzemnoj u kojoj nikoga nisam poznavao, na glavnom betonskom stupu iznad automata za piće, gledalo me, metar sa metar ogromno, vlastito lice. WC mi, odjednom, više nije bio potreban.

Za svaki događaj, ma koliko bio šokantan, postoji sto i jedno prilično razumno objašnjenje. Kao na primjer: svijet je malen. Loptast. Ljudi mile po njemu fanatičnom upornošću i raznose informacije od ekvatora do polova nevjerojatnom brzinom. Što su, u poredenju sa tom ogromnošću, pišljiva tri sata? Neki prisni poznanik dovukao se čak u Coronu noseći moju fizionomiju u duši i crtnuo je na glavni stub stanice. Zašto? Možda za spomen, za vječnu slavu, za uzvraćenu naklonost i tako to. Što da ne? Samo, taj portret je očigledno djelo majstora, a ja takve ne poznajem. Paf, Autoportret jednojajčanog brata blizanca također otpada iz prostog razloga što čak ni on ne postoji.

Sve u svemu, paranoje za izvoz. Bože, bože, bože! Kakva spektakularna pljačka, kakav fenomenalno izveden bijeg, kakva dovitljivost! A za što? Za divljenje vlastitoj potjernici na zidu podzemne udaljene tri sata brzim vlakom! Nešto više od dvije stotine kilometara zračne linije. I nešto manje od pola nanosekunde subjektivne udaljenosti od epicentra nevolje.

Paranoja. Dva dana gladovanja u slijepom hodniku, četrdesetosam sati delirijuma i griženja noktiju. I pričanja sa žoharima.

Treći dan sam odlučio. Vratio sam se u glavni tunel, uvukao se između dva kontejnera za smeće sučelice portretu, prekrižio noge i začeprkao po bhakta yogi.

Realno gledajući, nitko živ me ne bi prepoznao po toj umjetničkoj tvorevini. Ja sam znao tko je to i sličnost je došla sama po sebi.

Lik na betonskom stubu ima lepršavu podužu kosu, čisto, glatko lice, prkosno izbočenu bradu i pravilna usta. Dvadesetpet otprilike. Dobar komad. Zapravo, nevjerojatno dobar komad. Zar je moguće da sam ikada izgledao tako dobro? Da, ali prije milijun godina. Einstein je bio u pravu. Vrijeme jest relativno. Original je sada ofucan, utopljen u crnoj, kovrdžavoj bradi i štrčavim brkovima, u masnom špageti-frizu i dvomjesečnom talogu prljavštine. Sve u svemu, dovoljno da oteža prepoznavanje i rođenoj majci. Ipak, kadgod mislim o sebi, zamišljam se upravo takav kakav sam na tom portretu.

Možđda i nije laskavo, ali pomaže obuzdati paniku. Pa, neka sve ide u vražju mater! Lopovu se čini da plijen prve krađe nosi na čelu i da svi pilje u njega znajući tko je i što je uradio. Ja sam lopov otkako znam za sebe i trebalo bi da znam izaći na kraj sa tom vrstom straha.

Srž tuge: možda se nikada neću uspjeti dočepati dviju metalnih kaseta koje sam tako uspješno sakrio u Četvrti. Možda se nikada neću uspjeti nagoditi sa Ratnicima Noći jednostavno zato jer bi me ohladili prije no što bih uspio reći i dobar dan. Možda se nebo nikada neće smilovati na mene i povući sve subjektivne i objektivne teškoće kojima me obasulo. Ali, ovoga puta, neću mu se čak ni obratiti za pomoć. Tog malog kopilana koji od podzemne radi Sikstinu na moj račun pronaći ću sam, bez ičije pomoći.

Nije bilo ni upola teško kao što sam strepio. Čim sam završio sa Hare Krišnom i otpetljao noge, zaustavio sam prvu skitnicu koja mi je poklonila buhe.

— Tko je autor? — pokazao sam palcem na stup sa portretom vrebajući tračak prepoznavanja u njegovim očima. Nije ga bilo.

— Genije — odgovorio je ni ne pogledavši stup. Pročeprkao je po džepovima i napokon izvukao par opušaka, pažljivo ih izravnavajući.

— Ma nemoj? — tobože sam se iznenadio. — A kako da pronađem tog Genija?

On uglavi opušak u kut usana i mahne glavom prema spodobi koja se upravo utrpavala na moje meditacijsko mjesto između dva kontejnera. Bang!

Možda geniji i nisu obavezni izgledati genijalno, ali ovaj je bio tiha jeza. Daleko od toga da spadam u one grozomorne tipove koji ljude vrednuju prema izgledu. Ni govora. Nisam ni etnocentrik, čak tri moje djevojke imale su kožu boje čokolade. Ali ovo...

Nije bio visok. Nije bio ni nizak. Nije bio čak ni simetričan. Brade uopće nije imao, uši mu nisu bile na za njih određenim mjestima, nos mu nije ličio ni na što. Jednostavno, ne poznajem prikladne riječi za opis tog stvorenja. Ukratko, primjerak dostojan cirkuskog tunela strave. Četvrt barela crne protoplazme uobličene u šejkeru pubertetlije Frankensteina.

Sklupčao se između kontejnera obgrlivši noge i zabivši glavu duboko među koljena. Potpuno mu je pristajao taj položaj. Zastao sam na korak od njega, kao da je ružnoća zarazna, razmišljajući kako da mu se obratim.

— Hej! — rekoh. Nije se ni pomaknuo, glave uronjene u nevjerojatno prljave hlače. Ponovio sam »hej«, opet bez rezultata. Osjećao sam se pomalo glupo. Kucnuh ga lagano prstom po našušurenom afro-žbunu i tek tada je podigao glavu i pogledao me. Bar sam tako pretpostavio, čisto intuitivno. Činilo se da lijevim okom istražuje vlastite nosne kanale dok je desnim piljio u nešto na mom nosu, i bio sam uvjeren da ću, ako se razgovor oduži, dobiti morsku bolest. Prosto se više nisam mogao sjetiti što sam ga ono htio pitati i gotovo sam poželio da opet spusti glavu. Nije. Čekao je neko vrijeme, a onda se upitno iskesio, zauvijek razbijajući moje iluzije o prekrasnoj bjelini crnačkih zuba. Progutao sam slinu na jedvite jade.

— Ovaj crtež... — mahnuo sam glavom zbunjeno u sasvim pogrešnom smjeru. On se još jače iskezi i mene odjednom prođe želja za razgovorom.

— Ne čuje te — reče onaj isti klošar i umigolji se u tijesan prostor između kontejnera, zbijajući Genija u sam ugao. Njega to kao da nije smetalo.

— I izgleda mi tako — odgovorih i dalje neodlučno stojeći kraj njih. — Da 1' on to čeprka nirvanu il' samo broji buhe?

Klošar se naceri i umota u poderani kaput.

— Gluhonijem je — objasni. — Doduše, zna čitati sa usana, ali biće da ga ti ne zanimaš mnogo. Osim toga, brkovi su ti predugi.

— Da napravim razdjeljak?

On slegne ramenima kao da ga to ne zanima i nabije zgužvani šešir duboko na čelo.

— Pokušaj kasnije. Ljudi su obično bolje volje kad malo odspavaju.

To je već trebalo nešto značiti, ali nisam bio sasvim siguran što.

— Htio bih ga pitati nešto u vezi ove črčkarije na stupu.

— Jel'?

— Da... zapravo ništa posebno. Mislim... čudna je. Zanima me tko mu je to pozirao.

— Njemu nitko ne pozira — rekao je strpljivo i zabacio glavu da bi me mogao pogledati u oči. — Možda je vidio nekog stranca u prolazu. A možda ga je jednostavno izmislio, kao i ostale.

— Ostale?

— Hodnici su puni tih crteža. Nikada nismo prepoznali niti jednog od tih ljudi. A kako Genije nikada nije mrdnuo iz podzemne, znači da ih izmišlja.

— Zašto ga zoveš Genije?

Uzdahnuo je patnički i naglašeno sporom kretnjom skinuo šešir, otresao prašinu i stavio ga na koljeno.

— Zato što nema drugog imena — odgovori polako. — Prije, dok nije znao crtati, zvali smo ga jednostavno Crnja. I zato što on jest Genije. Nedavno je bila tu i jedna televizijska ekipa i snimala te »črčkarije«. Prevrnuli su čitavu podzemnu naglavce, s kraja na kraj, ali ga nisu našli. Zato jer je genije. I još ću ti reći da nosi cipele broj četrdesetpet, i ako bi to bilo dovoljno, da li bi me, za ime boga, pustio da malo dremnem?

A što sam drugo mogao?

Smazao sam tri hamburgera i zgotovljavao četvrtog kad sam se vratio pred kontejnere. Klošar je spavao snom pravednika, raširen i ututkan u stare novine. Genija nije bilo na vidiku.

Uskočio sam u petnaesticu i otišao jednu stanicu sjevernije. Bila je u dlaku ista kao i prethodna, čak su i kontejneri bili na istom zidu. Pun nelagode, lagano sam virnuo na glavni stup, spreman na najgore

Na ovom stupu bila je ogromna boa sa ženskim licem, isplažena jezika i oštrih zuba, spremna zagristi vlastiti rep. Pokraj repa pisalo je krupnim crvenim slovima REGENERACIJA DEGENERACIJE, a umjesto potpisa kočio se čudan crveni znak i tek kad sam prišao bliže vidio sam da je to štampano G i ispod njega izvrnut odraz, kao u ogledalu, uokvireni sa dvije zelene grančice. Lovor, valjda.

Zidovi su bili potpuno išarani, no, malo po malo, iz haosa izrone Genijeve umotvorine. Crteži su obično bili praćeni kratkim tekstom, najčešće jedna ili dvije riječi. Na vratima WC-a bio je nacrtan debeljko utonule glave, ispuhanog torzoa i groteskno velikih nogu: propadao je kroz vlastiti čmar. ŽIVOT JE POZAJMICA, pisalo je. VRATI JE.

Prišao sam velikoj tabli sa planom podzemne. Zatvoreni hodnici bili su označeni crveno i bilo ih je više no što sam očekivao. Izabrao sam F-18 sjeverozapad, i kad sam se okrenuo umalo nisam srušio krakatu spodobu izgubljenu pod kuštravim žbunom. Razvalio je ljubičaste usne debele poput kažiprsta i zalepršao prstima pred mojim nosem, gledajući na jug i sjeveroistok odjednom.

Odskočio sam kao oparen i muklo zveknuo o metalnu ploču iza leđa. Genije je već nestajao u bočnom hodniku vješto migoljeći među užurbanim prolaznicima. Bilo mi je dosta jurnjave. Otišao sam u WC.

Sutradan sam opet naišao na onog klošara. Vrebao je opuške po podu i uredno ih slagao u kartonsku kutiju. Kupio sam na kiosku jeftine OrientPlus i krenuo pun samopouzdanja uspostaviti kontakt sa domorocima. Klošar strpa cigarete u džep i savršeno hladnokrvnog izraza lica nastavi vrebati opuške. Nije davao nikakvog znaka da sluša što govorim.

— Kupi mu krede — rekao je kad sam već izgubio svaku nadu. — U zadnje vrijeme nikako ne uspijeva sakupiti dovoljno love za paket kreda u boji. Daj mu krede i ne gnjavi ga dok sam ne pokaže da želi razgovarati.

Kupio sam krede. Dva paketa. I još dvije kutije Orient-plusa. Odvukao sam ih pred glavni stup i gledao kako klošar strpljivo ponavlja pitanje. Ništa, Genije se samo bezvezno cerekao pokazujući sitne, pocrnjele zube iza tamno-ljubičastog mesa. Klošar se preda i umorno klizne na tlo, gledajući me ljutito.

— Nećemo valjda ovako za svaku prokletu crtku? Znaš li uopće koliko je on toga nacrtao? Nećeš ih prebrojati ni do sudnjeg dana.

Slegnuo sam ramenima.

— Reci mu da će dobiti krede koliko zatraži, pod uslovom da s vremena na vrijeme nacrta nešto za moju dušu. Po narudžbi.

Genije nije niti sačekao prijevod, klimajući glavom kao da je luda. Još iste večeri, na glavnim stupovima svih stanica kočile su se velike bijele munje optočene crvenilom. Brojeve sam dopisao sam.

Nije se moglo bogzna što raditi u podzemnoj: spavati, trijebiti uši ili skupljati pikavce. Ja sam slijedio Genija.

To stvorenje jedva da je spavalo, par puta na dan i to ne više od desetak minuta. Žgurio bi se u prvi zaklon na koji bi naišao, a ponekad bi jednostavno zaćorio ispod nedovršenog crteža, zabio glavu među koljena i obgrlio noge kao da se boji da mu ih ne ukradu. Te crteže nikada nije dovršavao.

Šarao je neprestano. Posvuda. Većinom male, brze portrete od nekoliko poteza kredom. Svi su bili začuđujuće stvarni, iako ih nitko nije prepoznavao.

— Podzemna je mravinjak — uzdahnuo je klošar. — Meni su svi ljudi isti. Ako ih i preppznam ponekad, to je više po odjeći nego po licu.

Stanica 107-Jug bila je Genijev izložbeni prostor. Vlakovi su išli na puni sat i na njoj gotovo nikada nije bilo gužve. Crteži su ostajali netaknuti mjesecima.

Na glavnom stupu kočio se grafit napisan ogromnim plavim, izuvijanim slovima: JEDINKE, ZDVAJAJTE! Zidovi su bili bjesomučni vitraž, šarenilo jedva raspoznatljivo sa daljine. Crteži su se preklapali, ponekad zadirali jedni u druge i trebalo je vremena da se prepoznaju i razdvoje. Ispod njih su provirivali debeli obrisi crnih linija, jedva vidljivi.

Ostao sam kao poliven hladnom vodom.

Tražio sam i našao ih na desetine. Čiste gluposti, nezgrapne žvrljotine vlakova i stiliziranih ljudskih likova, izobličena perspektiva infantilnog pogleda. Uglavnom ugljen, ponekad crna kreda.

Crteži preko njih bili su puni kolorita i savršenosti. Pregledao sam zidove pedalj po pedalj i označio prepoznato. Kada sam naišao na Suhe kanale uglavinjao sam u petnaesticu i potražio klošara.

— Tko je Genije? — pitao sam ga. On se naceri ne dižući pogled sa kutije do vrha pune opušaka.

— Skitničko kopile, naravno. Kao i svi mi.

Ugurao sam se njemu među kontejnere.

— Rekao si da nikada nije izlazio iz podzemne.

— Nikada — potvrdi klošar.

— Rekao si da ste ga zvali samo Crnja prije no što je naučio crtati.

— Tako je — opet se složio.

— Kada je to bilo?

On me pogleda kao da sam ga pitao kada ima brzi na Mjesec.

— Otkud, dovraga, misliš da znam? I što ti znači to »kada«? Ne pitaš valjda za datum?

— Otprilike — bio sam uporan. Prije pet godina — Tri? Jednu? Valjda se sjećaš.

— Sjećam se — klimne on glavom i zapali najmanji opušak. Čekao sam. Pedantno je izbrojio opuške, duže stavio na jednu stranu, kraće na drugu, a sasvim kratke u džep. Bilo je to prije dvije racije

Ono što skitnice zovu racijom jest akcija državnih ekipa za dezinfekciju. U dvodnevnoj akciji stušte se u podzemnu, pregledaju na brzaka klošare i hodnike, obriju ih, ošišaju i podijele par cjepiva. Potamane i nešto buha i žohara, ali vrlo kratkoročno. Tim više ih i sami klošari izbjegavaju. Kao, toplije im je sa brkovima i bradom.

Sanitarci dolaze u podzemnu kvartalno, jednom u tri mjeseca.

Nisam više ništa pitao.

Bilo je poprilično aktivnosti u samoj Četvrti prije šest mjeseci. Ništa neuobičajeno, zapravo trodnevna čarka između Ratnika Noći i Bijelih Noževa. Bande podržavaju ratne igre kao dobar način da se održe u formi i prošire poslove.

Samo, taj prilično razmetljiv rat imao je nešto tišu i suptilniju pozadinu: veliku čistku telekin-medija i svih ESPovaca. Sve je bilo tako vješto izrežirano da je većina za to saznala tek kad je bilo završeno. Hesova grupa bila je razbijena do temelja a sam Hes uhvaćen na prvoj etapi bijega, u Coroni.

Bande nemaju ništa protiv ESPovaca, nikako. Štoviše, oni uživaju u vizijama telekin-uobličivača i svaka banda ima po jednog ili dva štićenika sposobna da izvode iluzije. Ali Hes i njegovi momci su radili nešto više od vatrometnih kaskada i obojenih privida: spregnuti u trust, provaljivali su razne diskrecije svete svakoj bandi. Put, vrijeme i isporuka robe, na primjer. Ili krijumčarski kanali, veze i kuriri.

U velikoj čistki, pod blagoslovom Hontoa, pale su i neke glave koje nikada nisu ni privirile u tuđe tajne misli. Za svaki slučaj, bolje više i temeljitije nego manje i nepotpunije. Dali su si truda vući Hesov leš čak iz Corone da uvjere neke nevjerne Tome u stvarni prestanak rada njegovih moždanih funkcija. No, bilo je rulje koja je i dalje vjerovala da je sve to samo trik.

Nitko se nije bunio. Nitko baš nije ljubio Hesa. Ne možete voljeti čovjeka koji je u stanju bez po muke iščačkati ono čega se stidite. Osim toga, svi su se pomalo okoristili gužvom, uključujući i ovoga ovdje. Jer, rat je pravo vrijeme za poslove.

Tragikomična strana mog poduzetništva ogleda se u začkoljici da se tog bogatstva ne mogu dočepati. U doslovnom i prenesenom značenju. Na stranu to što je i sam povratak u Ćetvrt prilično opasan po zdravlje, sve da plijen nosim i u džepu, od njega isto ne bih imao koristi.

Kasete se otvaraju sedmeroznamenkastom šifrom, a svaki pogrešan broj aktivira detonator eksploziva u poklopcu. Tužnija od svega toga jest samo činjenica da ja uopće nemam pojma što se nalazi u tim kasetama, sem da je vrlo, vrlo vrijedno. I to mi je bilo dovoljno.

Nije da baš žudim zadržati ih. Naprotiv, bio bih presretan da ih nekome prodam prije no, nedajbože, zastare, makar i u vrijednosti od 1%. Naime, 1% od mnogo milijuna iznosi mnogo tisuća, a i to je sveta brojčica. Samo, glavni kupci nemaju telefon, a ja baš ne žudim gledati njihova mila lica oslikana bijelim munjama.

Pa sad, Corona nije tako daleko od Četvrti. Uviđam svakim danom sve više koliko je zapravo svijet malen. Pod hitno trebamo osvojiti još poneki planet. Do tada, svim stanicama podzemne dominiraju glavni betonski stupovi. Nema šanse da ih ne zamijetite.

Strpljivost je majka uspjeha, to je jedina deviza koju poznajem i priznajem. Sve dolazi i prolazi, samo treba znati čekati. Bilo je prilično naporno dok nisam otkrio svetu mantru, moram priznati. U trećoj tisući ponavljanja izgubio sam točan broj i počeo iz početka.

Svako jutro obilazio sam stanice i provjeravao glavne stupove. Šesti dan je na dva stupa osvanuo ogroman upitnik nanesen sprejom na donjem dijelu munja. Iste minute odjurio sam kupiti kredu, bijeli sprej, potražio Genija i zajedno sa njim bacio se na posao.

Najprije smo donje polovice munja zabijelili sprejom, a onda je Genije na tim mjestima nacrtao dva pravokutnika sa hvataljkama na dužim stranama. Ja sam nakon njega dopisivao 1% i šifru. Dva dana sam pratio pakleni tempo Genijevog nespavanja, a trećeg dana, ispod crteža je osvanuo zeleni plus, upitnik i veliko T. Genije me upitno pogledao kao da očekuju novu poruku, no ja sam odmahnuo glavom.

Moram još razmisliti — rekao sam. U njegove posvađane oči uvuklo se nešto blisko razočarenju. Ipak, nije rekao ništa, jednostanvo se izgubio u gomili.

Zavukao sam se na staro mjesto i latio se razmišljanja. Zapravo, vagao sam pro i contra i kako god okrenuo, rezultat je ispadao isti. I nije mi se dopadao.

Vratio am se na 107-Jug i dopisao datum. A onda sam izašao na jedva 5°C iznad nule osnažen autohipnozom i mantrom za posljednje siće iz poderanih džepova iznajmio trodnevno stanarsko pravo u jednom kombiju bez kotača na automobilskom groblju. Srećom, barem je imao prozore i vrata. Jeo sam isto što i ostale skitnice, pun grižnje savjesti prema odanim, vjernim pogledima preživjelih pripadnika psećeg roda i razmišljao o onome što mora biti. Bilo mi je žao, zaista.

Dogovoreni dan sam sišao na 107-Jug, preopterećen odlukom, žgaravicom i umrljanim planom Četvrti. Tri puta sam se provozao petnaesticom pregledavajući teren.

Sjedili su ispod stupa sa porukom smjestivši osrednju torbu između sebe i naizmjence vrebali na izlaz i vlakove. Više lovci nego poslovnjaci, utegnuti u uske crne, kožnate hlače i visoke čizme do ispod koljena. Volio bih da su i one bile nešto pripijenije. Rukavi su im bili zavrnuti do laktova i podlaktice su drečale tetovažom.

Torba mi se posebno dopadala. Bila je nekako... puna.

Četvrti put sam prekinuo vožnju i prišao im. I dalje su sjedili poput mramornih kipova. Bacio sam zamišljeni novčić i izbor je pao na višeg i mršavijeg, ukrašenog debelom psećom ogrlicom i jedva primjetnim slušnim aparatom.

— Ja zastupam vlasnika postotka — rekao sam i sjeo do njega. On se naceri.

— Poznajem te čovječe — reče — ja sam bio u potjeri. Jah. Svijet je mali.

— Ma nemoj! — odvratio sam pristojno. — Kao da ste malćice zakazali, a?

Slegnuo je ramenima i raširio ruke.

— Mrzilo nas je rovati po smeću podzemne. Znali smo da ćeš se kad-tad sam javiti. Napokon, što s plijenom? Nitko ne kupuje robu ukradenu Ratnicima Noći.

Bio je u pravu, ali nisam mu priznao. Zapravo, čovjek nije pobijeđen sve dok sam ne podigne ruke.

— Koliko? — pokazao sam na torbu.

— Pet.

— Pet čega? Banana? Stotina tisuća?

— Pet tisuća.

Pogledao sam ga kao da mu je upravo iskočila zelena bradavica nasred nosa.

— Šališ se!

Oni odmahnu glavama u duetu.

— Dogovoreno je 1 posto — rekao sam.

— Točno — složio se.

— Pa gdje je?

— Tu — on lupne dlanom po torbi. — Odbili smo porez, putne troškove potjere i nas dvojice, nepristojno ponašanje i zlu namjeru i čudnu okolnost da smo mi jedini kupci. Ostalo je pet tisuća. I čistih glava.

Cerili su se. Meni nije bilo ni do čega osim, možda, do kukanja, ali sam glumio.

— Neka bude pedeset tisuća i prodaću još nešto. — Tip sa ogrlicom nemarno odmahne rukom.

— Nemaš ništa vrijedno. Žoharu.

— Imam.

Bio je spreman zagimnasticirati još jednom, ali ga spriječi zujanje u uhu. Šutio je jedan dugi trenutak a onda uzdahne.

— Probaj. I pazi što radiš.

Rekao sam samo jednu riječ i bilo je čisto zadovoljstvo promatrati njegov izraz lica. Mijenjao je boje kao semafor i gotovo sam se sažalio nad stanjem njegove duše. Mora da je upravo on vodio i tu potjeru, i to isto tako traljavo. Odoše epolete, to mu je pisalo u očima. Po prvi put u životu bio sam sretan što sam s ove strane granice.

— Gdje je? — pitao je muklo. Nije čak ni zvocnuo »lažeš«, bar reda radi.

Najprije sam im rekao uvjete. Tek kad su pristali i dali riječ, pokazao sam širokim pokretom oslikane zidove stanice osjećajući se poput malog boga. Dugo su ih gledali, a onda viši opsuje.

— Naravno! — pljusnuo se rukom po butini. Uhvatila me luda želja da mu malo pripomognem, i to po nježnijim anatomskim dijelovima. Ah, te sitne radosti! Umjesto toga posegnuo sam za torbom ali on odmahne glavom.

— Unutra nema ničeg vrijednog — rekao je. Na tren sam se sledio, no onda on otkopča pojas.

— Pedeset. Izgleda da vrijedi.

Pružio je pojas. Bio je ugodno težak, baš po mojoj mjeri.

— Naravno da vrijedi — rekao sam. — Ali pazi, dali ste riječ. Osim toga, više ionako nije važno. Pustite ga da crta do mile volje, drugo više i ne može.

Nisu odgovorili i ja više nisam insistirao. Čekala me gomila posla.

Nakon dobrog nadoknađivanja sna i bijedne hrane, nabacio sam potpuni imidž čistog pripadnika društva, moralno i fizički. Brijanje, šišanje, manikir i uplata 1 posto od ućarene svote Društvu za zaštitu životinja sa naznakom: za pse lutalice. Sve je odjednom postalo ljepše i toplije.

Kupio sam paket OrijentPlusa i tri paketa krede u boji, Klošar smrknuto odmjeri moju odjeću i još smrknutije poklone. Ipak, uzeo je cigarete.

— Čuo si za Genija?

Odmahnuo sam glavom. Iznenada mi je postalo hladno i utroba se zgrči u poznatom osjećaju. Poželio sam da sam daleko.

— Neki kučkini sinovi... — glas mu napukne — zgrabili ga. Obrađivali su ga tu, u WC-u, pred našim nosom. Nitko nije ništa čuo. Jaka stvar, a? Lemati nekoga tko ne može čak ni urlati od bola. — Odmahnuo je glavom. U glasu mu je titrao nemoćni bijes. — Volio bih se dočepati te kopiladi.

— Što su mu...?

Šutao je pikavce po tlu skupljajući snagu za odgovor. Uglovi usana težili su ka dnu brade i više no ikada ličio je na tužnog klauna.

— Isto mu dođe kao da su ga ubili, čovječe! Smrskali su mu kopilani obje šake, neće nikada moći ni da se počeše po glavi. Ni jednu jedinu košćicu nisu ostavili cijelu. Sam vrag zna zašto su to učinili. To mu je bilo prokleto sve, čovječe, živio je samo za to crtanje. Isto mu dođe kao da su ga ubili!

Glas mu iznenada pukne i prisili ga da klizne u gomilu, postiđen i ojađen, ne obraćajući pažnju na bogatstvo pikavaca po kojima gazi. 107-Jug iznenada preplavi gužva, kao po buđenju iz lošeg sna.

Za tren mi se učini da u vrevi pred ulazom nazirem čupavi afrožbun, svrhovitio zaokupljen relativno čistim zidom. Nije mi se prolazilo tuda. Zaista nije.

Nisam znao što bih mu rekao. Nisam znao da li bih uopće i progovorio. Znam samo da bi on svejedno saznao, još uvijek je imao dovoljno moći da to sam iščeprka.

Prisilio sam se. Ponekad čovjek jednostavno ne zaslužuje čak ni bijeg.

Kad sam stigao do izlaza, tamo više nije bilo nikoga. Gomila je iznenada propala u zemlju a na zidu su se kočila slova, nezgrapna, crvena i vlažna. Vrlo, vrlo vlažna.

NIJE BITNO SERONJO — HES JE GENIJE

Comments

Popular posts from this blog

INVAZIJA S ALDEBARANA - Inwazja z Aldebarana - Stanislaw Lem

Daleki Kentaur - Far Centaurus - A. E. van Vogt

Daleki Kentaur





Prenuvši se, probudio sam se i pomislio: kako li Renfrew podnosi ovo?
Mora da sam se pokrenuo, jer vec iduci tren tama nazubljena bolom ponovo se sklopi nada mnom. Nisam znao koliko sam dugo ležao u toj razdirucoj nesvjestici. Kad sam se osvijestio, prvo sam osjetio rad pogonskih motora našeg svemirskog broda.
Ovaj put sam se polagano osvješcivao. Ležao sam potpuno nepokretan osjecajuci svu težinu prospavanih godina. Odlucio sam da postupam upravo onako kako je propisao Pelham, prije tako mnogo godina.
Nisam želio ponovo izgubiti svijest.
Ležao sam tako i razmišljao: smiješno je, i malo glupo, što se toliko brinem o Jimu Renfrewu. Ta on ce iz svog stanja uspavanosti izici tek za pedeset godina!
Poceh promatrati osvijetljeni brojcanik sata na stropu. Malo prije pokazivao je 23.12; sada je bilo 23.22. Deset minuta izmedu nepokretnosti i kretanja upravo je prošlo.
Polako, ruka mi kliznu prema rubu ležaja. Klik! Prstom sam pritisnuo prekidac i zaculo se tiho zujanje. Automatski ma…