Skip to main content

Theodore Sturgeon - Mjuhuov štap







Mjuhuov štap




— Dragi slušaoci, prekidamo program da bismo objavili...

— Jack, ne skači tako! Opet si prosipao pepeo po cijelom...

— Ah, Iris, srce, daj da čujem...

— ... najprije identificiran kao kometa, objekt slijedi nestalnu putanju kroz stratosferu, povremeno se spuštajući čak...

— Nerviraš me, Jack, ti si potpuni rob tog radija. Kad bi barem meni posvećivao toliko pažnje.

— Draga, raspravit ću to s tobom, posvećivat ću ti pažnju, štogod na svijetu zaželiš, čim čujem ove vijesti, ali molim te, molim, daj da čujem ove vijesti!

— ... ozoravamo stanovnike Istočne obale da pripaze na približavanje ovog objek...

— Iris, nemoj... Klik!

— No, ovako egoističnu, nepažljivu, neodgojenu —

— Ušuti, Jack Garry. Ovo je moj radio koliko i tvoj, i mogu ga isključiti kadgod zaželim...

— Smijem li te pitati zašto baš sada?

— Zato što znam da će ovu vijest ponoviti još stotinu puta ako je zbilja važna, i svaki put ćeš me ušutkivati. Zato što me takve stvari ne zanimaju i ne vidim razloga da ih slušam na silu. Zato što te uvijek najviše zanimaju stvari koje nemaju s nama nikakve veze. A najviše zato što na mene vičeš!

— Nisam vikao!

— Jesi! I sad vičeš!

— Ne vičem!

— Mama! Tata!

— Molly, dušo probudila si se!

— Siromašni klinac. Hej, gdje su ti papuče?

— Nije mi zima, tata. Što je to bilo na radiju?

— Nešto zvrnda po nebu, dušo. Nisam sve čuo.

— Svemirski brod, jel'da, tata?

— Vidiš, ti i tvoja znanstvena fantastika!

Baš u taj čas nešto kao gorostasna šaka tresne o gornji kat vikendice i razbaca ga niz plažu. Svjetla se utrnu, a obala zablista od nekakvoga časovitog, zasljepljujućeg sjaja.

— Jackie, dragi, jesi li dobro?

— Mama, ide mu krv!

— Jack, srce, reci nešto. Reci nešto!

— Ooohhhhh — reče Jack Garry poslušno dok je sjedao tresući sa sebe komadiće zida i žbuke. Oprezno opipa glavu i zazviždi. — Nešto je udarilo u kuću.

Njegova se crvenkosa žena napola histerično nasmije.

— Ne ozbiljno, dragi. — Ona ga obgrli, otrese mu prašinu iz kose i pogladi po vratu. — Ja... se bojim, Jack.

— Bojiš se! — On pogleda oko sebe, drtureći, u slabašnoj mjesečini koja je prodirala u sobu kroz prozor. Pogled mu padne na nekakvo svjetlucanje gdje ga normalno nije moglo biti i on zgrabi Irisinu ruku. — Gornji kat... nema ga! — uzviknu hrapavim glasom, mučeći se da ustane. — Mollyna soba... Molly...

— Tu sam, tata. Joj, stežeš me!

— Sretna mala obitelj — reče Iris drhtavim glasom. — Odmara se u tihoj maloj vikendici uz more da bi tata mogao pisati svoje tehničke člančiće dok se mama opravlja; bez telefona, bez kina, bez žive duše u blizini, u kući kojoj krov odlijeće sam od sebe. Jack, što je udarilo u kuću?

— Jedna od onih stvari koje si opisivala — reče Jack podrugljivo. — Jedna od onih stvari koje te ne zanimaju, koje se nama nikako ne mogu dogoditi. Sjećaš li se?

— Ono o čemu je govorio radio?





— Ne bi me iznenadilo. Bolje bi nam bilo da se maknemo odavde. Oruševina bi nam mogla pasti na glavu, zapaliti se ili što slično.

— Pa bi nas sve ubila — zamumlja Molly.

— Šuti, Molly. Iris, odoh ja malo prošvrljati okolo. Valja mi odabrati mjesto gdje ćemo podići šator... ako ga uspijem naći.

— Šator? — Iris zine od čuda.

— Hej, haj — reče Molly.

— Jack Garry, ja ne idem spavati ni u kakav šator. Shvaćaš li da će ovo mjesto vrvjeti ljudima dok trepneš okom?

— Dobro, dobro, samo iziđi iz ovih ruševina. Idi na plivanje. Prošeći se. Ili pođi spavati u Mollynu sobu.

— Ja ne idem nikamo odavde sama.

Jack uzdahne.

— Trebao sam te zamoliti da ostaneš ovdje — promrmlja. — Nemoguća žena. Ja bijelo, ti crno, ja crno, ti bijelo... tiho, Molly.

— Nisam ništa rekla, tata.

Mijaaaoooou!

— To ti mijaučeš?

— Ne, tata zbilja. Iris reče:

— Meni se čini da se to mačka dere jer ju je nešto zatrpalo. I mačke su pametne pa se ni mrtve ne primiču ovome mjestu.

Vuhv u hvuhiiiiiauuuuuuu!

— Kakav sablasni zvuk!

— Jack, ovo nije mačka.

Mmmmuuuuh. Mmmmmmr.

— Što bilo da bilo — reče Garry — vjerojatno nije tako veliko da bismo se morali bojati kad ovako cvili. — On stisne Irisinu ruku i oprezno zakorači preko krša, zavirujući tu i tamo. Molly krene, spotičući se, za njim. On zausti da joj prigovori što diže buku, ali se predomisli. Ovo malo buke neće promijeniti stvari.

Jauk se ponovi. Nakon petšest minuta bezuspješnog traganja Garry se vrati do svoje žene, koja je petljala oko razbacanih stvari u sobi, besmisleno uspravljajući povaljane stolice.

— Nisam našao niš... — Joj!

— Molly! Što je?

Molly je ostala pred vratima, u grmlju.

— Tata, dođi brzo!

Potaknut tonom njena glasa on sune napolje. Našao je Molly kako stoji nepomično, ukočena, pokušavajući da u usta ugura obje šake odjednom. A pred njom je ležao čovjek srebrnosive kože, slomljene ruke, i mijaukao.

— ... tarstvo Mornarice i Obalna straža povukli su opomenu. Pilot Pan Americana javio je da je objekt nestao prema zenitu. Posljednji put je viđen osamnaest milja istočno od plaže Normandy, New Jersey. Izvještaji koje smo primili s terena opisuju kako leti vrlo sporo, šišteći. Premda je u više navrata viđen na visini od svega nekoliko metara od tla, nema vijesti o bilo kakvoj šteti. Istraž...

— Zamisli samo — reče Iris isključujući tranzistor — nikakve štete.

— Aha. A ako nitko nije vidio pad, nitko neće doći amo da istraži stvar. Tako se možeš povući u svoje odaje u šatoru, bez straha da će te netko doći intervjuirati.

— Što je tebi? Poludio si? U ovaj slabašni šator, dok ovo mijaukavo čudovište leži tamo vani?

— 'Ajde, 'ajde, mama, pa bolestan je! Neće on nikome ništa.

Sjedili su oko razigrane vatre od upaljene krovne šindre. Jack je postavio šator bez mnogo napora. Srebrnosivi čovjek je ležao napolju, spavajući, stenjući od vremena do vremena.

Jack se nasmiješi Irisi.

— Znaš, volim te kad ovako lupaš gluposti. Uživao sam gledajući te kako mu vješto namještaš ruku. Tada ga nisi smatrala čudovištem.

— Nisam, ha? Možda riječ čudovište i nije u redu. Jack, ono vani ima samo jednu kost u podlaktici!

— Što ima? Oh, koješta, zlato! To je nemoguće. Pa morao bi onda imati kuglični spoj u laktu i zapešću.

— On i ima kuglični spoj u laktu i zapešću.

— No, to moram vidjeti — promrmlja Jack. On uzme fenjer i ode do dugačke, ispružene figure.

U mraku zatrepću srebrnkaste oči. Bilo je nečega čudnovatog u njima. Jack primakne fenjer. Zjenice nisu bile crne nego zelene, tamnozelene. Na svjetlu se stisnu — ali sa strane budu kao u mačke. Jack izgubi dah. On osvijetli čovjekovo tijelo. Ovaj bijaše odjeven u svijetloplavi kupaći ogrtač i opasan žutim pojasom. Pojas, pak, bijaše spojen kopčom koja se sastojala od dva komada metala čudne žute boje; naoko nije bilo ničega što bi ih držalo zajedno. Bili su jednostavno tek priljubljeni jedan uz drugoga. Kad se čovjek bio onesvijestio, odmah pošto su ga našli, Jack je morao upeti svu svoju snagu da ih rastavi.

— Iris.

Ona ustane i priđe.

— Pusti siromaha neka spava.

— Iris, koje je boje bila njegova odjeća?

— Pa crvena, s... ali, sad je plava!

— Jest, plava je, Iris, koga mi to vraga imamo ovdje?

— Nemam pojma. Nemam pojma. Nekog bijednika, koji je pobjegao iz nekog zavoda za... za —

— Za što?

— Otkud da ja znam? — otrese se ona. — Valjda nekamo šalju stvorenja koja se rode ovakva.

— Stvorenja se ne rađaju ovakva, on nije deformiran. On je, jednostavno, drukčiji.

— Jasno mi je što želiš reći. Nije mi jasno zašto mi je jasno, ali da ti kažem nešto. — Ona zastane i zašuti, šuteći tako dugo da se on okrenuo, začuđen. Tada ona progovori: — Morala bih ga se bojati, jer je čudan i ružan, ali... ne bojim se.

— Ni ja.

— Molly, vrati se u krevet.

— To je Malik iz bajke.

— Možda si u pravu. Hajde sad spavati, miško, a ujutro ga možeš pitati kamo je sakrio ćup sa zlatnicima.

— Joj, fino! — Ona se malo udalji i ostane stajati na jednoj nozi, crtajući drugom po pijesku. — Tata?

— Da, Molly, dušo?

— Smijem li i sutra spavati u šatoru?

— Ako budeš dobra.

— Tata očigledno hoće reći — kiselo reče Iris — da će, ako ne budeš dobra, do sutra navečer staviti krov na kuću.

— Bit ću dobra. — Ona se izgubi u šator. Srebrnosiv čovjek zamijauče.

— No, starino, što je?

Čovjek posegne preko sebe i opipa slomljenu ruku.

— Boli ga — reče Iris. Ona klekne do njega i odmakne njegovu zdravu ruku. Čovjek se nije protivio već je ostao ležati gledajući u nju izrazom boli u mačjim očima.

— On ima šest prstiju, — reče Jack. — Vidiš? — Zatim klekne do svoje žene i nježno prihvati čovjekovo zapešće. — Ovo je zaista kuglični spoj.

— Daj mu aspirin.

— Dobra ideja... čekaj. — Jack ustane i uštine donju usnicu, zbunjen — Misliš li da smijemo?

— Zašto?

— Ne znamo odakle dolazi. Ne poznajemo kemiju njegova tijela. Tko zna kao bi mu mogli naškoditi naši lijekovi.

— On... što misliš reći time: ne znamo odakle dolazi?

— Iris, hoćeš li me slušati barem jednom? Zar i uz ovakve dokaze pokušavaš, tvrdoglavo, i pomisliti da bi on mogao doći odnekud sa Zemlje? — reče Jack nestrpljivo. — Znaš valjda anatomiju. Samo mi nemoj reći da si ikad vidjela ljudsko biće ovakve kože i kostiju! Kopča, tkanina njegove odjeće... ma hajde! Zaboravi predrasude i razmisli, no!

— Govoriš o stvarima koje se ne događaju'.

— To je rekao i onaj prije nego što je stao na koru od banane. Tako su znanstvenici opisivali letjelicu težu od zraka. To je rek...

— No, dobro, no, dobro, Jack. Poznata mi je ta tirada. Ako ti je već milija diskusija od spavanja, da ti kažem kako mi to sve stvari povezane s ljudskim aktivnostima. Pokaži mi novu vrstu plastike, novu kovinu, novi tip stroja, ja to možda neću razumjeti, ali ću povjerovati, jer je rezultat ljudskog rada. Ali ovo, ovaj čovjek, ili što je već...

— Znam, — reče Jack blaže. — Ovo te plaši, jer je strano, jer se svi mi podsvjesno bojimo svega što je strano. To je razlog zbog kojega se pred strancima uvlačimo u ljušturu lijepoga ponašanja, ali ne pred prijateljima. Bilo kako bilo, mislim da ovom tipu ne smijemo dati aspirin.

— On udiše isti zrak kao i mi. Znoji se, govori — barem mislim da govori.

— Tu imaš pravo. Pa ako će mu olakšati boli, vrijedi pokušati. Daj mu, ali samo jedan.

Iris ode do pumpe i napuni čašu vodom. Kleknuvši do srebrnastog čovjeka, pridigne mu glavu, nježno stavi aspirin među usnice i primakne čašu. On pohlepno popije vodu i klone.

— Oh, oh. Toga sam se i bojao. Iris stavi ruku na čovjekova prsa.

— Jack!

— Da li je... što je Iris?

— Nije mrtav, ako na to misliš. Probaj.

Jack položi ruku do Irisine. Srce je kucalo masivnkn, sporim udarcima, oko osam puta u minuti. Između tih teških, sporih udaraca, potpuno izvan faze, osjećali su se nešto slabiji, kratki i nagli udarci, a činilo se kao da ih je najmanje trista u minuti.

— Čini mi se da osjećam kucanje srca — izjavi Jack.

— Dvaju srca najednom!

Iznenada čovjek podigne glavu i ispusti niz zavijajućih vriskova i jauka. Oči mu se širom otvore, a preko njih zasvjetluca prozirna membrana. Ležao je savršeno mirno, otvorenih usta, vrišteći i grgljajući. A tada munjevitim pokretom zgrabi Jackovu ruku i prinese je ustima. Šiljati jezik, svijetlonarančast i dobrih deset centimetara dulji nego što bi smio biti, palucne i lizne Jackovu ruku. Tada se čudne oči zaklope, vrištanje utihne, a čovjek se smiri.

— Spava, — reče Iris. — Oh, nadam se samo da mu nismo naškodili!

— Uradili smo nešto. Nadam se ništa opasno. No, čini se da ga ruka više ne boli. Uostalom, to nam je i bila briga.

Iris je podvukla jastuk pod čovjekovu glavu neobična oblika, pa dodirne gumeni madrac za napuhavanje.

— Ima lijepe brkove. Poput srebra. Izgleda vrlo star i mudar.

— Tako izgleda i sova. Hajdemo spavati.

Jack se probudio rano, pošto je sanjao kako pokušava iskočiti iz letećeg motorkotača, uz pomoć kišobrana koji se uporno pretvarao u šećerni prutić. Napokon je pao usred šiljatih stijena, koje su se ugibale kao da su gumene. Zatim ga opkole sirene, koje su sve nalikovale na Iris, a umjesto ruku imale one penjalice pomoću kojih se ljudi penju na telegrafske stupove. A ničega se nije bojao. Probudio se nasmiješen, sretan bez razloga.

Iris je još spavala. Negdje vani hihotala je Molly. On sjedne i pogleda Mollyn krevet. Bio je prazan. Tihim pokretima, da ne probudi Iris, on navuče mokasine i iziđe.

Molly je klečala pred strancem, koji je, opet, čučao, i — Igrali su se pljeskanja.

— Molly!

— Da, tata.

— Što to radiš? Zar ne znaš da ovaj čovjek ima slomljenu ruku?

— Oh, joj, oprosti. Misliš da ga boli?

— Ne znam. Može biti — reče Jack Garry otresito. On se primakne k strancu i uhvati ga za zdravu ruku.

Čovjek podigne pogled i nasmiješi se. Imao je osobito privlačan osmijeh. Zubi mu bijahu zašiljeni i vrlo razmaknuti.

— Iiiijou mau mjaiuu Mjuhu — reče.

— Tako se zove — usklikne uzbuđeno Molly. Ona se nagne naprijed i povuče čovjeka za rukav. — Mjuhu. Hej, Mjuhu! — Ona pokaže na sebe.

— Mooli, — reče Mjuhu. — Mooli... Giiri.

— Vidiš, tata? — Molly je bila izvan sebe. — Vidiš? — Ona pokaže na svog oca. — Tata. Tata.

— Diidi.

— Ne, beno. Tata.

— Tooata.

— Taata!

— Taata!

Jack, ushićen, pokaže na sebe i reče:

— Jack

— Že — ek!

— Fino. Vidiš, Molly, on teško izgovara »a«. Nije mu teško ni »u«, ni »o«, ni »i«, ali »a« kao da prije nije znao.

Jack provjeri šipke kojima je Iris imobilizirala ruku. Obavila je to vrlo sposobno. Kad je otkrila da umjesto dvije kosti — palčane i lakatne, kao u čovjeka — ima samo jednu, Mjuhuovu je ruku stavila među dvije šipke da bi potpuno osigurala nepokretnost. Jack se iskesi. Intelektualno, Iris neće prihvatiti Mjuhuovo postojanje čak ni kao akademsku pretpostavku; ali kao sposobna medicinska sestra postupila je sa svojim pacijentom na najbolji način.

— Mislim da se Mjuhu želi sprijateljiti s tobom, Molly, — utješi Jack svoju kćer, — zato se s tobom igra pljeskanja, čak iako ga boli. Nemoj to iskorištavati, piliću.

— Neću, tata.

Jack zapali vatru, od kolaca namjesti tronog i objesi lonac, u kojem je voda ubrzo zakipjela, upravo kad se Iris pojavila iz šatora.

— Samo te ovakva kataklizma može natjerati da skuhaš doručak — zagunđa zadovoljno se smiješeći. — Nisam znala da si nekoć bio izviđač.

— Pa i bio sam, da znaš — reče Garry. — Bio sam, jednom davno. Želi li gazdarica nastaviti?

— Gazdarica želi. Kako je moj pacijent?

— Blista. On i Molly su odigrali turnir pljeskanja. I... onako usput, odjeća mu je opet crvene boje.

— Jack, odakle je on?

— Nisam ga još pitao. Kad naučim mijaukati, ili kad on nauči govoriti, možda ćemo i saznati. Molly je već iz njega izmamila informaciju da mu je ime Mjuhu. — Garry se nasmije. — A mene zove »Žeek«.

— »Dž« mu baš ne ide od ruke, je li?

— Šuti, ženo. Kuhaj taj doručak.

Dok je Iris poslovala oko vatre, Garry ode razgledati kuću. Nije bilo tako strašno kako se bojao: živjela nesolidna gradnja! Gornji kat je očigledno dograden kasnije, na brzinu i površno. Originalni ravni krov kuće ostao je čvrst i neoštećen. Uz nešto malo popravka gornja se soba mogla osposobiti za njega i Iris, a Mollyn će krevet odnijeti u studio. Razvedri ga pomisao na građevni materijal i alat u garaži i na fizički rad: bit će to odmor od pisanja. Kad ga je Iris pozvala na doručak, bio je zadovoljan jer je vidio da je očistio gotovo sav krš. Preostalo mu je da zakrpa daščane zidove i eventualne rupe na krovu. Uostalom, prva će ih kiša pronaći mnogo djelotvornije nego on.

— Što ćemo s Mjuhuom? — upita Iris dok mu je dodavala tanjur prženih jaja sa slaninom izazovna mirisa. — misliš, hoće li mu ova hrana naškoditi?

Jack baci pogled na posjetioca koji je sjedio s druge strane vatre, tik do Molly, zureći netremice u njegov tanjur.

— Ne znam. Možemo pokušati.

Mjuhu proguta pokusni uzorak i stane jadikovati, tražeći očito još. On pojede sve što je još dobio, a kad Iris više nije htjela peći jaja, lakomo smaže kruh i pekmez. Svaku novu hranu najprije bi samo kušao, zatim bi dvaput zatreptao očima pa progutao. Jedina je iznimka bila kava. On spusti lončić u pijesak i vrlo ga oprezno, vrlo pedantno, izvrne.

— Možeš li s njime razgovarati? — najednom upita Iris.

— On razgovara sa mnom — izjavi Molly.

— Čuo sam — reče Jack.

— Ne! Ne mislim na to — bučno zaniječe Molly. — Ne razumijem ga ništa.

— Ja... ja ne znam, mama. On tek pokazuje stvari, to je sve.

Jack i Iris se zgledaju.

— Oh, — reče Iris. Jack zaklima glavom, pažljivo motreći svoju kćer, kao da je nikad prije nije vidio. Ne padne mu na um ništa pametno pa ustane.

— Misliš li da se kuća može pokrpati?

— Oh, dakako. — On se nasmije. — Ionako ti se nikad nije sviđalo kako je gornji kat obojen.

— Ne znam što mi je, — reče Iris zamišljeno. — Morala bih, zapravo, pasti u histeriju zbog svega ovoga. Spakirala bih se i otišla kući da je, recimo, samo zid skrhan ili da je krov dobio rupu, ili da je ovaj... ovaj androidni fenomen ovako iskrsnuo. Ali ovako, sve zajedno u isti čas... to mogu podnijeti.

— Stvar perspektive. Pokaži mi ženu koja neprestano zanovijeta. pa ću ti pokazati ženu koja nema pravih problema.

— Gubi mi se s očiju ili će ti ova tava zveknuti o glavu — reče Iris odmjereno. Jack se izgubi.

Molly i Mjuhu su ga slijedili do kuće, a onda ostali stajati rame uz rame i buljiti u njega dok se penjao uz ljestve.

— Što radiš, tata?

— Mjerim gdje ću otpiliti suvišne daske.

— Oh!

Jack povuče crtu ugljenom, a tada se ogleda za pilom. Ostala je u garaži. On siđe niz ljestve, uzme pilu i opet se uspne pa počne piliti. Dvadeset minuta kasnije znoj mu se slijevao niz lice. On ostavi pilu, siđe, smoči glavu pod pumpom, zapali cigaretu i opet se popne na krov.

— Zašto ne skočiš dolje, pa opet natrag?

Posao je izgledao teži a dan topliji nego što su stvarno bili. Jackova dobra volja bila je obrnuto proporcionalna ovim faktorima.

— Ne zezaj me, Molly.

— Ne zezam, tata. To zanima Mjuhua.

— Da, svakako. Reci mu neka on pokuša.

Jack se vrati poslu. Nekoliko minuta kasnije, dok je hvatao dah, ogleda se. Mjuhua i Molly nije bilo na vidiku. Vjerojatno su kod šatora, idu Irisi na živce, pomisli, i nastavi piliti.

— Tata!

Tatina ruka i rame, nenavikli na fizički rad, zvale su već upomoć. Pila nikako nije htjela piliti ravnom linijom. On se javi, nestrpljivo:

— No, što je?

— Mjuhu te zove. Želi ti nešto pokazati.

— Što će mi pokazati? Nemam vremena za igru, Molly. Pobrinut ću se za Mjuhua kad budemo imali krov nad glavom.

— Ali to je za tebe.

— A što to?

— Ona stvar na drvetu.

— Oh, u redu. — Više iz lijenosti nego znatiželje Jack siđe niz ljestve. Molly ga je čekala. Mjuhua nije mogao vidjeti.

— Gdje je?

— Kod drveta — reče ona pretjerano strpljivo, hvatajući ga za ruku. — Dođi, nije daleko.

Vodila ga je iza kuće, preko grbavog puta koji je neki šaljivčina prozvao cestom. Tamo je bilo i nekakvo drvo. On se okrene prema kući i vidje da u liniji sa srušenim drvetom i polomljenim krovom ima još oštećenog drveća, kao da je nešto sišlo iz zraka leteći sve niže i niže, lomeći najprije vrhove drveća, pa krov, a onda opet poletjelo uvis... kamo?

Zašli su dublje u šumu, obilazeći nisko granje i pokoji grm ili srušeni vrh drveta, dok nisu stigli do Mjuhua, naslonjenog na mladi javor. On se nasmiješi, pokaže prema vrhu drveta, pa na svoju ruku i na tlo. Jack ga je promatrao ne shvaćajući ništa.

— On je pao s drveta i slomio ruku — obavijesti ga Molly.

— Kako znaš?

— Pa jest, tata.

— Drago mi je što sam to saznao. Mogu li sada natrag na posao?

— On te moli da mu dohvatiš ono na drvetu.

Jack pogleda uvis. Obješen o rašlje pri vrhu drveta visio je nekakav svjetlucavi predmet, prut dugačak oko dva metra, aerodinamična oblika s obje strane, podsjećajući pomalo na dodatne rezervoare aviona.

— A koji je to vrag?

— Ne znam. Ne mogu... Rekao mi je, ali ne znam. Nema veze, to je za tebe, tako da ne moraš... ne moraš... —

Ona se zagleda u Mjuhua. Strančevi brkovi se nadmu. —... ne moraš se toliko penjati uz ljestve.

— Molly, odakle to znaš?

— Pa on mi je rekao. Idi, tata, ne srdi se. Ne znam kako mi on to kaže, časna pionirska; on mi to kaže, to je sve.

— Ne razumijem — mumljao je Jack. — Uostalom, kakva je to stvar na drvetu? Valjda si ne moram i ja slomiti ruku?

— Sad nije mrak.

— Što ti sad to znači? Molly slegne ramenima.

— Pitaj njega.

— Aha, mislim da mi je jasno. On je pao s drveta zato što je bio mrak. On misli da se ja mogu popeti i dohvatiti to njegovo čudo bez opasnosti od pada jer je svjetlo pa ću vidjeti što radim. Osim toga, on mi laska. Ako je to uopšte laskanje. Što on misli, koliko nas je evolucija udaljila od majmuna?

— Što pričaš, tata?

— Nema veze. A zašto bih ja, zapravo, morao dohvatiti ono čudo, ha?

— Da lakše skočiš s krova.

— Ne glupari. No dobro, ionako me zanima što je to na drvetu. Njegov je brod nestao, pa mi se čini da je onaj predmet na drvetu jedini artefakt kojega ima uza se osim odjeće.

— Što je to artefakt?

— Šurjak artičokin. Odoh ja — i on se stane penjati. Prošle su godine i godine otkako se penjao po drveću, pa je bio oprezan. Dok je tako pažljivo birao grane, padne mu na um da vjerojatno postoji i djelotvorniji način da čovjek stigne na veću nadmorsku visinu.

Drvo se počne njihati pod njegovom težinom. On pogleda dolje i donese čvrstu odluku da više neće ponoviti tako nešto. Zatim podigne pogled i sa zadovoljstvom ustanovi da je stigao nadomak predmetu. On se podigne još malo i spopadne ga strah kad vidje kako su tu grane tanke. Protegne se i prstima očeše o glatku površinu predmeta. Tada primijeti kako iz njega vire dva prstena dovoljno velika da kroz njih provuče ruku. Jedan od njih je zapeo o granu, to je predmet i zadržalo gore. Ispruživši ruku koliko je jače mogao, on dohvati jedan prsten.

Nekoliko tankih grana pukne, prsten se otkvači, a Jacku sklizne umorna ruka za koju je visio s grane. Počelo je ubrzano krckanje i pucketanje, a Mjuhuov artefakt, za kojeg se i dalje grčevito držao, počne padati. Jack stisne zube, očekujući udarac o tlo.

Isprva je padao brzo, a tada ga prut zadrži u zraku. Pomislio je već da je prut nekim čudom zapeo o granu — ali nije! Tonuo je polako, poput suhog lista, a iz dvaju aerodinamičnih dodataka na vrhovima pruta začuje visok, slabašan ton. On pogleda dolje, zatrepće kapcima da bi otresao znoj, pa pogleda još jednom. Mjuhu se smiješio, široko i sretno; Molly je zinula u čudu.

Kako se približavao tlu, njegov pad bijaše sve sporiji. Kad je nakon cijele vječnosti, kako mu se činilo, osjetio blagoslovljenu tvrdnoću tla pod nogama, morao je prut privući.

— Joj, tata, ovo je bilo divno!

On proguta slinu da bi smočio osušeno ždrijelo.

— Da. Zabavno — reče.

Mjuhu priđe, uzme prut iz njegovih ruku i pusti ga da padne. Prut ostane u vodoravnom položaju i spusti se, polako, na zemlju. Mjuhu uperi prst u nj, pa u drvo, nasmiješen.

— Baš kao padobran. Ha, tata?

— Ne diraj ga — reče Jack, poznavajući svoju kćer. — Tko zna što je to. Moglo bi eksplodirati ili nešto slično.

Iznenada preplašen on pogleda u predmet, koji je ležao mirno i tiho. Psikanje je prestalo. Mjuhu se naglo sagne, podigne ga jednom rukom iznad glave i mirno podvije noge. Prut se spuštao vrlo polako; a čim ga je dotakao iz aerodinamičnih nastavaka se opet začulo psikanje.

— Ovo je najšašavija stvar što sam je ikad vidio. Daj da vidim. — Predmet je lebdio u zraku, u visini pojasa. Jack se nagne nad jedan od vrhova. Tu ugleda finu rešetku. Ispruži ruku, ali mu je Mjuhu zadrži vrteći glavom. Očito je opasno približiti se tim završecima. Jack odmah vidje i zašto. Bili su to minijaturni ali snažni mlazni motori. Ako je mlaz dovoljno snažan da u zraku drži odrasla čovjeka, usisna struja mora da vuče kao sam vrag, vjerojatno dovoljno jako da probuši ruku kroz dlan: poput gorostasnog bušača tramvajskih karata.

Ali, gdje su komande? Kako se motor prilagođuje težini tereta i visini nad tlom? S drveta je padao najprije brzo a zatim, kako se više primicao tlu, sve sporije. A ipak, kad ga je Mjuhu podigao iznad glave, podnio je težinu momentalno i spustio se vrlo sporo. Osim toga. kako je tako stabilan? Zašto se ne prevrne?

On se zagleda u Mjuhua sa strahopoštovanjem. Očito je da on dolazi odnekud gdje je znanost vraški napredovala. Pitao se da li će mu uspjeti da štogod sazna od svog posjetitelja — i ako sazna, da li će razumijeti. Dakako, čini se da Molly može... — On želi da pokušaš s krova — reče Molly.

— Kako će mi pomoći ovaj bjegunac iz Kuttnerova opusa?

Mjuhu odmah dohvati prut, podigne ga, zavuče se poda nj i provuče ruke kroz ona dva prstena. Zirkajući lijevo i desno, on se okrene prema kući i pred njihovim začuđenim očima poskoči desetak metara u zrak i otplovi u velikom luku, pa sleti dvadesetak metara dalje.

Molly je skakala amotamo i pljeskala rukama, izvan sebe od oduševljenja. Garry pak ne nađe ništa pametnije da kaže nego — ah, ne!

Mjuhu je stajao na mjestu kamo je sletio, razvukavši lice u svoj čarobni smiješak, i čekao. Tada opet poskoči i poleti prema cesti.

— Što da uradim s ovim čudom? — uzdahne Jack. — Kamo da idem s njim, što da mu kažem?

— Zadržimo ga kao kućno miljenče, tata.

Jack je uzme za ruku i oni krenu za srebrnim čovjekom. Kućno ljubimče! Pripadnik neke strane rase, član neke nezamislive civilizacije — očigledno dobro školovan jer ovako nešto nitko ne može uraditi otprve. Što bi sve mogao ispričati? Da li je prethodnica? Ili je posljednji preživjeli? Odakle je došao? Mars? Venera?

Stigli su ga blizu kuće. Stajao je uz ljestve. Čudni štap je mirno ležao na tlu. Mjuhu se, fasciniran, igrao Mollynim jojoom. Kad ih je ugledao, dohvati svoju spravu, poskoči visoko u zrak i spusti se na krov.

— Iiiju! — vikne Mjuhu i skoči dolje. Štap je bio tako stabilan u zraku da mu nije naškodilo Mjuhuovo ljuljanje amotamo.

— Vrlo lijepo, — reče Jack. — I spektakularno. A ja moram natrag na posao. — On krene uz ljestve.

Mjuhu priskoči i zgrabi ga za ruku, jadikujući i pušući svojim osebujnim jezikom. Prut je pružio prema Jacku. — On želi da ga upotrijebiš — reče Molly.

— Ne, hvala — Jack frkne nosom, sjetivši se svog silaska s drveta. — Radije ću ljestvama. — reče i zakorači.

Mjuhu, poskakujući nestrpljivo, posegne za ljestvama i sruši ih. Padajući one dohvate Jacka po goljenici.

— Bit će bolje da ga poslušaš, tata.

Jack pogleda Mjuhua. Srebrni je čovjek izgledao dobroćudno, koliko je to bilo moguće s takvim licem; s druge strane, možda bi bilo bolje da ga ne izaziva. Osjećajući čvrsto tlo pod nogama, Jack pomisli kako mu ta fantastična naprava zapravo i ne može mnogo naškoditi ako zakaže. Uostalom, kuća i nije tako visoka.

On provuče ruke kroz prstenove. Mjuhu pokaže na krov, na Jacka, pa poskoči. Jack duboko udahne, pažljivo nacilja, i skoči, nadajući se da sprava neće reagirati.

On sune uvis — preblizu. Streha mu zada bučni precizan udarac točno u mjesto kamo ga je prije toga pogodila prečka srušenih ljestava. Sudar ga nije zaustavio u letu. On prejedri preko krova, za trenutak lebdeći na mjestu, a zatim krene nadolje. Na trenutak je pomislio da će se uspjeti spustiti na krov. Promašio ga je zamalo. Sve što mu je uspjelo bilo je da je opet tresnuo o drugu strehu istom goljenicom, precizno u isto bolno mjesto. Uz masu pratećih psovki on sleti — ravno u Irisinu košaru punu opranoga rublja. Iris pak, okrećući se od užeta kamo je vješala rublje, zine od čuda.

— Jack! Koga vraga... gubi se odavde! Stojiš usred moga opranog rublja s tim prljavim... Oh!

— Oh oh! — reče Jack i iziđe iz košare natraške. Noga mu zapne o Mollyn kamionigračku, koji je Irisi služio da na njemu vozi teško rublje. Izgubivši ravnotežu, on poskoči — i odmah se nađe visoko u zraku. Ovaj put je imao više sreće. Preletio je preko kuće bez štete po svoju goljenicu i spustio se do Molly i Mjuhua.

— Tata, bio si kao ptica. Sad sam ja na redu, ha?

— Bit ću kao mrtvac ako tvoja majka misli ono što joj čitam na licu. Ne diraj to! — On odgurne »letipojas« ustranu i izgubi se u kuću baš u trenutku kad se Iris pojavila iza ugla.

Još je čuo Mollyno oduševljeno »otišao je tamo« dok je srljao preko ruševina u dnevnoj sobi i kroz stražnja vrata van. Prednja se vrata s treskom zatvore za Iris, a on zamakne za ugao kuće. Priskočivši do Mjuhua, otme mu spravu iz ruku. hitro je navuče i skoči. Ovaj put je skok bio bez greške. Nije dotakao strehu i uspješno je sletio, premda je gotovo zajašio uže za rublje. Kad je Iris zadihano izjurila iz kuće, našla ga je kako marljivo vješa mokru košulju.

— Koga vraga radiš? — zapita Iris glasom koji je prijetio da pukne poput prenapuhanog balona.

— Pomažem ti objesiti rublje, milo — reče Jack.

— A što ti je to... to čudo na leđima?

— Još jedan dokaz da su znanstvenofantastične izmišljotine preplavile svijet — odgovori Jack uljudno. — Ovo ovdje je multilateralni trodimenzionalni ispravljač mase, ili skočibran. Pomoću njega ja mogu letjeti poput galeba, pobjeći svim brigama ovoga svijeta i ukloniti se s puta lijepim crvenokosama u vrijeme kad njihove emocije zaprijete mojemu nosu.

— Jednom, u vrlo bliskoj budućnosti, ti košćata vješalico za šešire, izvući ću ti jezik iz tog jukeboxa što ti služi umjesto glave i svezati ga u mornarski čvor. — Tada se ona nasmije.

On odahne, priđe joj pa je poljubi.

— Oprosti, draga. Umro sam od straha dok sam visio o tom čudu. Nisam opazio tvoju košaru za rublje, a da i jesam, ne bih znao kako da je izbjegnem.

— Što je to, Jack? Kako radi?

— Nemam pojma. Mlaznice na vrhovima. Rade jače kad ih velika težina vuče prema tlu. Rade jače kad su bliže tlu nego visoko u zraku. Kad se težina smanji, i one rade slabije. Kako to radi, na kojem načelu, jednostavno nemam pojma. Koliko sam uspio vidjeti zrak ulazi na vrhu a izlazi dolje, kroz mlaznice. Ah, da... mlaznice su uvijek uperene nadolje, bez obzira na to kamo usmjeriš prut.

— Gdje si to našao?

— Na drvetu. To je Mjuhuovo. Očigledno mu je poslužilo kao padobran. Dok je silazio, jedan od prstenova je zapeo o granu, pa je Mjuhu ispao, srušio se i slomio ruku.



— Što ćeš s njime, Jack?

— To i mene zabrinjava. Ne možemo ga prodati cirkusu za atrakciju. — On se zamisli. — Nema sumnje da zna koješta što bi moglo koristiti čovječanstvu. Pa samo ova stvar ovdje mogla bi izmijeniti lice Zemlje! Slušaj: težak sam osamdeset kilograma. Pao sam iznenada, kad sam ispustio granu na drvetu, a ovo je izdržalo moju težinu trenutačno. Mjuhu je čini se teži od mene. Izdržalo je njegovu težinu kad je podvio noge, držeći spravu iznad glave. To znači da bi veća i jača verzija mogla održavati u zraku i cijeli avion. Ako već ne to, a ono barem okretati turbinu.

— Može li to prati rublje? — Iris je bila natmurena.

— Upravo sam na to i pomislio. Lako, prenosno, snažnije nego što bi prema svojoj veličini smjelo biti... dakako da bi moglo prati rublje. I goniti generatore, i automobile, i... Iris, što ljudi rade kad se suoče s nečim ovako važnim?

— Jave novinama, valjda.

— Pa nagrne sto tisuća ljudi da zjakaju, i prčkaju, i stvaraju gužvu, i svakakve kongresne komisije i sam bog zna što još. Uh!

— Zašto ne pitaš Harryja Zinssera?

— Harryja? Pa mislio sam da ga ne trpiš.

— To nisam nikad rekla. Osim što se zavučete u kut i brbljate o višestrukoj amputaciji i slabostima reaktancije i slično, a ja moram sjesti, plesti, dubiti na glavi ili plesati kazačok ako želim da me zapazite. Harry je u redu.

— Bogme, imaš pravo. Harry će znati što da se radi. Odoh ja k njemu.

— Ni govora. A rupa u krovu? Čini mi se da si rekao da ćeš ga do noći pokrpati. Bit će mrak kad se vratiš.

Pomisao na piljenje špranjavih dasaka učini mu se, odjednom, najgnusnijom stvari na svijetu. Ali, bilo je logike u onome što je rekla, da se i ne spomene ton njena glasa. On uzdahne i pođe, mumljajući pod bradu o tome kako najveće otkriće u povijesti ovisi o ženskome hiru. Na Mjuhuovu spravu je potpuno zaboravio. Samo je prva dva koraka uspio učiniti na tlu, a Iris zavrišti od smijeha videći njegovo koračanje po zraku.

On stisne zube, pričeka da sleti, a tada skoči prema krovu.

Poslije nekog vremena, pažnju mu privuče komešanje na tlu uz kuću.

— Taata! Mrrrrruuu eelllluee! Uzdahnuvši, on položi pilu na daske.

— Što je?

— Mjuhu hoće svoj skočibran!

Jack proviri preko ruba krova, kritički omjeri visinu i zaključi da će njegove stare kosti izdržati silazak bez ljestava. On skine sa sebe prut i pusti ga da padne na zemlju. Ovaj se spusti istom brzinom kao i kad je on jahao na njemu. Mjuhu ga dohvati, spretno provuče najprije svoju slomljenu ruku — kako je samo pažljivo postupao s tom svojom rukom, i kako mu je, zapravo, malo smetalo to što je slomljena — pa zdravu, a potom skoči na krov do Jacka.

— Što je, momče?

— Vuuupn jouuu uip.

— Znam, kako ti je. — Srebrni mu je čovjek htio nešto reći, ali mu nije mogao pomoći. Zato se nasmiješi i dohvati pilu. Mjuhu je uzme i baci s krova dolje, pazeći pri tom da ne pogodi Molly, koja je trčkarala amo tamo da bolje vidi što se zbiva.

— Što ti sad to znači?

— Delllllihjuu hhhiidn — reče Mjuhu. — Peeeento deh nuuuuminu heh — pa pokaže skočibran i rupu u krovu.

— Hoćeš mi reći da je pametnije odletjeti nego se baktati s ovim krovom? Drugaru, u pravu si. Ali, bojim se da ipak moram . ..

Mjuhu zaokruži rukom oko rupe, pa opet pokaže na skočibran, uprijevši prstom u jednu mlaznicu.

— Ne kružim.

Mjuhu je očigledno shvaćao, a izraz iznenađenja preleti mu licem. Kleknuvši, on zdravom rukom obuhvati jedan od dva mala mlazna motora, pritisne dva mala dugmeta, a omotač motora se otvori. Unutra je bio nekakav sitni uređaj, vrlo jednostavan na prvi pogled. Očigledno primar motora. Nije se vidjelo kako je pričvršćen za kućište. Mjuhu ga izvadi i pruži Jacku. Sprava je izgledala otprilike kao električni aparat za brijanje. Mjuhu uperi prstom u dugme pa ga utisne, a zatim odmakne Jackovu ruku ustranu tako da je sprava ostala uperena u daske. Jack je očekivao da će se nešto dogoditi, spreman čak i na »zasljepljujuću munju uništavajuće, sirove energije«, toliko blisku ljubiteljima znanstvene fantastike, ali ga sprava ipak iznenadi. Začulo se samo blago šuškanje.

— Fino. A što sada?

Mjuhu pokaže na mjesto gdje je Jack pilio.

— Oh — reče Jack, uzme spravu, uperi je u rez i utisne dugme. Opet šuškanje, lagani povratni pritisak, a u dasci se pojavi tanahna crta. Bijaše to rez mnogo tanji od onoga pilom, čist i jednoličan, i ravan koliko je mogao postići rukom drhtavom od uzbuđenja. Prozračni oblačić sitne piljevine povjetarac odnese ustranu.

Jack je eksperimentirao, primičući i odmičući spravu. Rez je bio to finiji što je mlaz više približio dasci. Odmičući ga od daske, otkrije da mlaz više ne djeluje na udaljenosti od oko pola metra. Oduševljen, Jack brzo prepili dasku. Mjuhu ga ja promatrao smiješeći se. Bilo je jasno da osjeća otprilike ono što bi i sam osjećao da je kakvome divljaku, koji se muči mačetom, pokazao pilu.

Kad je završio, pruži spravu srebrnome čovjeku i pljesne ga po leđima.

— Mnogo ti hvala, Mjuhu.

— Že — ek — reče Mjuhu, pa posegne prema Jackovu vratu, jedan palac položi na Jackovu ključnu kost, a drugi na lopaticu, i lagano dvaput stisne!

— Tako se kod kuće rukuješ, ha? — nasmije se Jack. Zatim pomisli kako je vrlo vjerojatno i pogodio. Svaki civilizirani narod ima neku vrstu dodirnog pozdrava. Rukovanje je evoluiralo iz uzdignutog dlana, koji je pokazivao da u ruci nema oružja. Možda je i ovo nešto slično. I zaista, svakako je znak dobrih namjera ponuditi svoj vrat!

Hitrim je pokretima Mjuhu vratio spravu u kućište na vrhu pruta, a onda, držeći se jednom rukom, sletio na zemlju. Čim je sletio, on baci prut prema Jacku. Ovaj se iznenadi vidjevši kako prirodno leti kroz zrak, pa posegne da ga uhvati, ali promaši. Prut opiše luk i stane padati, a mlazni motorići prorade. Jack pričeka da mu se prut polako približi, uhvati ga i sleti s krova.

Srebrni je čovjek slijedio Jacka do garaže i promatrao ga kako prekapa po daskama. Jack izabere nekoliko dasaka, izmjeri ih i dohvati prut. Mučio se i mučio, ali mu ne pođe za rukom da izvadi rezač. Pritiskao je kućište, vrtio ga, navlačio, Uspio je samo izazvati šištanje kad je prut pritisnuo nadolje.

— Eeek, žeek — reče Mjuhu. On uzme prut i otvori kućište. Jack je pažljivo motrio, pa se nasmijao i uzeo rezač.

Brzo je ispilio daske, cereći se na pilu koja je visjela na zidu. Tada složi daske jednu do druge, pribije ih zajedno i izgladi rubove, a onda ustane i promotri ponosno svoje djelo. Vrata za izlaz na krov su gotova. A tada shvati da su preteška da bi ih nosio sam. Da je Mjuhu zdrav... On se počeše po glavi.

— Pa nosi ga pomoću skočibrana, tata.

— Molly! Kako si se toga sjetila?

— Mjuhu mi je rekao .. .zapravo...

— Daj, da to raščistimo jednom zauvijek. Kako to tebi Mjuhu priča?

— Ne znam, tata. To ti je kao da se sjećam da mi je nešto rekao, znaš, ali ne... ne riječima, znaš. Samo... samo... — ona zapne, a tada vikne, naglo i uzrujano — ja ne znam, tata, zbilja ne znam.

— Što ti je sada rekao?

Ona pogleda Mjuhua. Jack opet uoči ono neobično nadimanje srebrnih brkova. Ona objasni:

— Metni ova vrata na skočibran i podigni. Skočibran će polagano padati, a ti ga dotle... guraj.

Jack pogleda vrata, pa mlazni uređaj, i shvati. Kad je podvukao mlazni prut pod vrata, Mjuhu mu pomogne da ga digne. Mjuhu ga umiri i odgura van dobar komad puta prije nego što je prut opet potonuo do tla. Opet uvis, opet guranje, i evo ih do kuće. Molly je poskakivala oko njih, pljeskala rukama, moljakala da se porovoza i hvalila Mjuhua. Kad su stali uza zid. Jack upita:

— Što sada, Einsteinu juniore, kako na krov?

Mjuhu uzme Mollyn jojo i stane se njime spretno igrati. I ode.

— Hej!

— On ne zna, tata. Smisli sam.

— Želiš li reći da je u stanju smisliti ovakav trik za nošenje vrata, a mozak mu stao kad ih treba podići na krov?

— Aha.

Jack Garry pogleda odlazeću srebrnu priliku i zavrti glavom. Bio je spreman na to da je Mjuhu inteligencijom ispred ljudi, premda na drukčiji način. Ali da će ustuknuti pred jednostavnim problemom iz elementarne logike, to se jednostavno nije uklapalo. Čovjek njegovih sposobnosti svakako neće smisliti ovako dosjetljivu metodu prijenosa a da ne shvati da je to samo pola problema. Pitao se nije li rješenje zapravo tako jednostavno da ga Mjuhu nije smatrao vrijednim objašnjavanja.

Jack slegne ramenima, vrati se do garaže i potraži koloturnik. Mučio se dobra dva sata dok nije podigao vrata na krov i pribio ih na mjesto. Mjuhua cijela ta parada očito nije uopće zanimala. Kad je Jack pribio posljednji čavao i s odobravanjem razgledao svoje djelo, začuje kako Mjuhu vrišti. Brzo dohvati mlazni prut i odjedri s krova na zemlju.

— Iris! Iris! Što se dogodilo?

— Ne znam, Jack, on je...

Jack otrči do lica kuće. Mjuhu je ležao na tlu, žestoko se grčeći. Ležao je nauznak, svinuvši leđa u nemogućem luku. kopajući petama u pijesak; i glava mu je bila u nemogućem položaju tako da se o tlo oslanjao samo o pete i čelo. Zdravom je rukom bubnjao o tlo. Usnice je krivio, a iz grla se čulo krkljavo zavijanje, jezivo, zastrašujuće. Činilo se da može vrištati jednako glasno udišući zrak kao i izdišući ga.

Molly je stajala do njega, kao hipnotizirana, i smiješila ae. Jack klekne do zgrčenog tijela i pokuša ga umiriti.

— Molly, ne ceri se tako na siromaha.

— Ali, on je sretan, tata.

— On je što?

— Zar ne vidiš, tata? Ti si bedak. Pa on se osjeća divno. Vidiš da se smije.

— Iris, što mu je?

— Pojeo je aspirin, to je sve što znam.

— Pojeo je četiri — obavijesti ih MoIly. — On ih obožava.

— Što da radimo, Jack?

— Ne znam, srce — odgovori Jack zabrinuto. — Možda je najbolje da ga pustimo da mu to prođe samo. Sredstvo za čišćenje ili sedativ bi mu mogli naškoditi.

Napad je prolazio, a tada najednom prestane i Mjuhu se sasvim olabavi. Jack mu položi ruku na prsa i opet osjeti ono neobično lupanje dvaju srdaca.

— U nesvijesti je — reče.

Molly izjavi čudnim, tihim glasom:

— Ne, tata. On gleda u svoje snove.

— Snove?

— Narančasto nebo — objasni Molly. Jack je oštro promotri. Stajala je mirno, žmireći. — Mnogo Mjuhua. Stotine i stotine... velikih. Velikih poput gospodina Thorndyka. — (Gospodin Thorndyke bijaše izdavač, stanovao je u gradu. Metar i devedesetpet.) — Okrugle kuće i veliki avioni, a... umjesto krila imaju prutove.

— Molly, lupaš koješta — reče njena majka zabrinuto.

Jack je utiša. — Reci dalje, dijete.

— Jedno mjesto, soba. To je... tamo je Mjuhu i mnogi drugi. Stoje... stoje u repu. Tu je i jedan veliki, ima žuti šešir. On ih tjera u rep. To je Mjuhu. Izlazi iz repa. Skače kroz prozor na skočibranu. — Nastupi duga tišina. Mjuhu zastenje.

— No? '

— Ništa, tata... čekaj! Sve je... sve... nejasno. Aha, tu je nekakva stvar, kao podmornica. Samo na zemlji, ne u vodi. Vrata su otvorena. Mjuhu je... unutra. Dugmeta i satovi. Mjuhu okreće dugme. Okreće... Oh. Joj! To me boli! — Ona šakama pritisne čelo.

— Molly!

Molly otvori oči i reče, sasvim sabrano:

— A, sve je u redu, mama. Ono u snu je boljelo, nije boljelo mene. Bilo je puno vatre i... pospano, samo više. I boljelo je.

— Jack, stradat će nam dijete!

— Ne vjerujem — reče Jack.

— Pa ni ja — reče Iris začuđeno, a tada prošapće, jedva čujno: — Što me nagnalo da to kažem?

— Mjuhu spava — najednom izjavi Molly.

— Nema više snova?

— Više nema snova. Hej. Ovo je bilo... smiješno.

— Hajdemo na ručak — reče Iris. Glas joj je drhtao. Oni udu u kuću. Jack pogleda Mjuhua, koji je mirno spavao i smiješio se. Padne mu na um ideja da čudnoga stvora metne u krevet, ali se predomisli. Dan je vruć, trava gusta, pa neka leži. Vrteći glavom, on ude u kuću.

— Sjedite i jedite — reče Iris.

Jack se osvrne po sobi.

— Učinila si prava čuda — reče. Krhotine i žbuka su nestali, a zaštitne su prevlake sjale na naslonjačima.

Oni posjedaju oko stolića i stanu uništavati sendviče.

— Jack.

— Hm?

— Što je to bilo... ? Telepatija?

— Tako mi se čini. Nešto takvo. Ha, ha, čekaj samo da to ispričam Zinsseru! Neće mi vjerovati.

— Hoćeš li otići do aerodroma?

— Nego što. Možda povedem i Mjuhua.

— Bit će to malo nezgodno, što misliš? Mjuhu baš nije takav da bi ga mogao predstaviti kao nećaka Juliusa.

— Ma bit će sve u redu. Neka sjedi na stražnjem sjedalu s Molly dok ne nagovorim Zinssera da iziđe i pogleda ga.

— A zašto ne dovedeš Zinssera ovamo?

— Razmisli malo. Kad ga sretnemo u gradu, slobodan je. Ovdje je vezan uz aerodrom.

— Jack, što misliš da li je Molly sigurna uz ovo stvorenje?

— Pa dakako. Zabrinuta si?

— Ja... i jesam, znaš. Ali ne za Mjuhua. Za sebe. Zabrinuta sam jer mislim da bi trebala biti, ako me shvaćaš. — Jack se nagne i poljubi je.

— Dobar stari majčinski instinkt — zahihoće. — Mjuhu je nov, stran, mogao bi biti opasan. Istovremeno, Mjuhu je ozlijeđen, dobroćudan, pa izaziva majčinske osjećaje.

— Tu ima nečega — reče Iris zamišljeno. — Velik je i ružan baš kao i ti, definitivno inteligentniji. A prema tebi nemam majčinskih osjećaja.

Jack razvuče lice u osmjeh.

— Ne zezaj se. — On proguta kavu i ustane. — Jedi, Molly, pa se umij. Ja idem pogledati što radi Mjuhu.

— Hoćeš li na aerodrom — upita Iris.

— Ako Mjuhu pristane na to. Ima previše toga što bih želio znati, previše za moj jadni mozak. Ne vjerujem da će Zinsser na sve odgovoriti; ali dvoje zna više, pa ćemo nešto smisliti. Iris, ovo je nešto veliko!

Jack iziđe. Mjuhu je sjedio, veselo proučavajući gusjenicu.

— Mjuhu.

— Đuu?

— Što misliš o maloj vožnji?

— Huubilii grrris. Žeek?

— Aha. Ne razumiješ. 'Ajde. — Jack pokaže prema garaži. Mjuhu vrlo, vrlo pažljivo položi gusjenicu u travu i ustane. Baš u tom trenu grozomoran tresak odjekne iz garaže. Za trenutak svi stajaše ukočeni, a tada se prolomi Mollyn zaglušni vrisak. Jack pohita prema garaži glavom bez obzira.

— Molly! Što se dogodilo!

Na zvuk njegova glasa dijete zašuti kao da je netko okrenuo prekidač.

— Molly!

— Tu sam, tata — javi se ona slabašnim glasom. Stajala je uz auto, pretvorivši se sva u jednu napućenu, drhtavu donju usnicu. Auto je dopola virio kroz stražnji zid garaže.

— Tata, nisam htjela. Samo sam htjela pomoći da izvezeš auto iz garaže. Neću dobiti batina, neću? Tata, nisam...

— Tiho!

Ona se odmah umiri.

— Molly, što te spopalo? Znaš da ne smiješ dirati starter!

— Ja sam se samo pravila da ga diram. Zamislila sam da sam u podmornici koja može letjeti, onako kao Mjuhu.

Jack pričeka da utihne ovaj kaos.

— Dođi amo — reče on strogo. Ona mu priđe sitnim koračićima, vukući noge, s rukama iza leđa. — Morao bih ti dati po turu, znaš.

— Aha — glas joj je drhtao — mislim da bi. Samo dvaput, ha, tata?

Jack se ugrize za jezik da se svlada, ali ne uspije. Lopove mali, mislio je smijući se.

— Znaš što — reče on, osorno, gledajući u auto. Garaža je, srećom, bila nesolidna, pa će se ovo malo ogrebotina na poklopcu motora i na odbojniku izgubiti među starim grijesima.

— Dobit ćeš tri dobre batine. Dodat ću ih prvi put kad zaslužiš po turu.

— Da, tata. — Ona se pokajnički popne na stražnje sjedalo, nastojeći da se što manje vidi. Jack raščisti ruševine koliko je mogao, zatim uđe, upali motor i izveze staru krntiju iz garaže.

Mjuhu je stajao postrani, pažljivo promatrajući brundavi auto začuđenim srebrnim očima.

— Uđi — reče Jack, mahnuvši rukom. Mjuhu se udalji nekoliko koraka.

— Mjuhu! — vikne Molly provrivši kroz stražnja vrata. Mjuhu reče »Jauk« i priđe. Molly otvori vrata, on uđe, a ona se nasmije kad ga vidje kako se skutrio na podu, pa ga stane vući dok nije sjeo na sjadalo. Jack odveze auto oko kuće, stane, podigne Mjuhuov štap, otpuhne poljubac s dlana Irisi, pa se odvezu.

Četrdeset minuta kasnije stigli su do aerodroma nakon ekstatične vožnje pune Mollynih komentara na čuda prirode, zemaljske vegetacije i zemljopisa. Mjuhu je buljio oči, zurio, bečio se, oduševljeno slušajući Mollyna objašnjenja — Jack bi se zakleo da ju je sve razumio — ispuštajući mijaukava odobravanja, vriskava pitanja i cijukave znakove veselja.

— A sada — objavi Jack dok je parkirao auto uz ogradu aerodroma, — vas dvoje čekajte u autu. Ja ću potražiti gospodina Zinssera. Molly, možeš li objasniti Mjuhu da mora ostati u autu dok se ja ne vratim? Znaš, ako ga vide drugi ljudi, htjet će da ga svašta pitaju, a mi ga ne bismo htjeli umarati, zar ne?

— Ne, tata. Reći ću mu. Mjuhu — reče ona, okrećući se prema srebrnom čovjeku. Gledali su se duboko oči u oči. Njegovi brci su se nadimali i trzali. — Bit ćeš dobar, je li, i nećeš se pokazivati?

— Žeek, — izjavi Mjuhu, — žeek merrrredii.

— On veli da si ti gazda.

Jack se nasmije izlazeći.

— Tako, ha? — Da li dijete zna što se zbiva ili je sve to samo igra? — Budite dobri. Do viđenja, Mjuhu! — Noseći mlazni štap, on uđe u zgradu.

Zinsser je, kao i obično, imao pune ruke posla. Aerodrom je bio malen, ali je privatni promet bio gust pa je Zinsser, kao glavni dispečer, bio neprekidno u pogonu. On rukom pokrije mikrofon telefonske slušalice jer je upravo razgovarao.

— Zdravo, Garry! Što je nova u širokom bijelom svijetu? — srdačno pozdravi Jacka. — Sjedi. Bit ću začas gotov — On veselo zakokodače u telefon, smiješeći se Jacku. Jack se namjesti što je udobnije mogao i pričeka da Zinsser dovrši razgovor.

No, eto, — reče Zinsser, a telefon opet zazvoni. Jack zakoluta očima. Zinsser završi i taj razgovor, a telefon opet zazvoni.

— Zinsser na telefonu.

No, sad je dosta, reče Jack sam sebi, pa ustane, ode do vrata i tiho ih zatvori. Zatim uzme mlazni prut i pred Zinsserovim zabezeknutim očima stane na stol, podigne prut iznad glave i zakorači u prazno. Viseći tako u zraku, Jack preko ramena pogleda u Zinssera, čije je lice izgledalo kao crveni puni mjesec usred snježne oluje, jer su mlazevi iz vrhova štapa otpuhnuli uvis svaki i najmanji papirić što se toga časa našao u kancelariji.

Ipak, prvo što je uradio kad je došao sebi od čuda bilo je da spusti slušalicu.

— I mislio sam — reče Jack, smijući se.

— Ti... ti... što ti je to?

— To je dijalektički polarizator, — odgovori Jack, slećući na pod. — To jest, omogućuje razgovor s glavnim dispečerom dok ovaj uporno telefonira.

Zinsser je već izletio iz svoga stolca i optrčao stol, iznenađujuće brzo za čovjeka njegove građe.

— Daj da vidim.

Jack mu pruži prut i stane pripovijedati.



* * *



— Gledaj, Mjuhu! Avion!

Zajedno su promatrali Cessnu kako slijeće, oduševljavajući se malim oblačićima prašine koje su podigli kotači pri prvom dodiru o tlo.

— Evo još jednog! Ovaj uzlijeće! — Mali plavi dvosjed je rulao pistom, okrenuo se, pa zabrujao prema njima, podižući se u zrak nisko nad njihovim glavama.

— IIIIjauuuu, — oponašala je Molly zvuk motora.

— Sssssviiiiiii! — psikao je Mjuhu, kopirajući psikanje krila kroz zrak.

Molly zaplješće rukama i zavrišti od veselja. Još je jedan avion krenuo da uzleti. Promatrali su ga proždirući ga očima.



* * *



— Hajde van, da ga vidiš, — reče Jack. Zinsser baci pogled na sat.

— Ne mogu. Šalu na stranu, valja mi provesti još najmanje pola sata uz ovaj telefon. Hoće li mu što biti vani? Nema gotovo nikoga.

— Mislim da neće. Molly je s njim, a kako sam ti rekao, slažu se izvanredno. To bih volio istražiti, tu telepatiju. — Najednom se nasmije. — Ta Molly... znaš li što je danas uradila? — On ispriča kako je Molly provezla auto kroz zid garaže.

— Fakinka — zahihoće Zinsser. — Svi su isti. Jučer je moj mali nećak očistio travnjak pred kućom majčinim usisačem za prašinu. — Nasmije se. — Da se vratimo na tog... kako se zove... Mjuhua... i tu njegovu igračku. Jack, moramo pripaziti na njega. Znaš li da je on i ta njegova odjeća i ovo ovdje sve što imamo temelj da otkrijemo odakle je?

— Svakako. Ali, slušaj. On je vrlo inteligentan. Siguran sam da bi nam mogao ispričati svega i svašta.

— Nego što, inteligentan je — reče Zinsser. — Kladim se da je iznad prosjeka za ovu planetu. Inače ga ne bi pustili na takvo putovanje. Jack, kakva šteta što nemamo taj brod!

— Možda se vrati. Što misliš, odakle bi mogao biti?

— Možda Mars.

— 'Ajde, promisli malo. Dobro, Mars ima atmosferu, ali je ona vraški rijetka. Organizam Mjuhuova rasta morao bi imati ogromna pluća. Ne. Mjuhu je navikao na atmosferu koja je sasvim nalik na ovu našu.

— To znači da ni Venera ne dolazi u obzir.

— Ova njegova odjeća mu ovdje sasvim odgovara. Njegova planeta vjerojatno ima ne samo vraški sličnu atmosferu nego i istovetnu klimu. Čini se da mu naša hrana odgovara, osim nekih izuzetaka — aspirin ga pošalje u narkotički trans do neba. Nešto kao pijanstvo smijanja.

— Što ne kažeš! Da vidimo: Jupiter otpada, nije građen za tako veliku gravitaciju. Vanjske planete su prehladne, a Merkur prevruć. — Zinsser se zavali u stolicu i kao odsutan duhom obriše znoj sa svoje ćelave glave. — Jack, ovaj tip uopće ne dolazi iz našega Sunčeva sustava!

— Imaš pravo! Harry, što misliš o ovoj njegovoj mlaznoj spravi?

— Kako mi pričaš da reže drvo... mogu li je vidjeti?

— Pa jasno. — Garry se zaposli oko pruta. Pronašao je ona sitna dugmeta i pritisnuo ih. Kućište se glatko otvori. On izvadi rezač i oprezno otpili rub stola.



— Ovakvo čudo još nisam vidio — reče Zinsser. — Daj da vidim.

On prihvati napravu i stane je okretati u ruci.

— Ne vidim nikakvo gorivo — reče zamišljeno. —Mislim da ga tjera zrak.

— Ali što goni zrak?

— Opet zrak — reče Jack. — Ne šalim se. Mislim da ovo na neki način dezintegrira dio zraka i koristi se dobivenom energijom da proizvede mali mlaz.

— Može biti — reče Zinsser. Garry se ukoči kad vidje kako dispečer zirka u otvor za mlaz. —Za ime božje, ne diraj to dugme.

— Ne boj se. Pazi... imaš pravo! Ova cijev je koncentrična. Kako je samo moguće da uređaj za disrupciju bude ovako malen i lagan?

Jack Garry se zamisli.

— To me muči cijeli dan. Imam jedan odgovor. Možeš li prihvatiti nešto što zvuči potpuno fantastično, samo ako je logično?

— Znaš me — nasmije se Zinsser, mahnuvši rukom prema velikoj hrpi znanstvenofantastičnih časopisa na polici. — Reci.

— Pa, evo — oprezno započne Jack. — Ti znaš što je to nuklearna sila. To je ono što drži jezgru atoma na okupu. E, sad, ako se dobro sjećam što su me učili o nuklearnoj teoriji, izgleda mi da je moguće stvoriti kuglu sazdanu od te nuklearne sile koja bi bila stabilna.

— Kuglu? A što u njoj?

— Nuklearna sila. Ili ništa... prazan prostor. Dobro. Pa ako tu kuglu okružiš drugom kuglom, sazdanom od energetskog polja sposobnog da prolazi kroz unutrašnju kuglu ili sposobnog da propušta materiju, čini mi se da bi sve što uđe među ove uravnotežene sile moralo pretrpjeti disrupciju. I sad imaš eksplozivni tlak zarobljen unutar unutrašnje kugle, zar ne? Pazi sad: ako ono vanjsko polje približiš onoj unutrašnjoj kugli, pritisak koji si unutra zarobio pobjeći će van. Sad to sve povećaj, više materije prolaza kroz dvije kugle prema unutra, više disrupcije, više eksplozivnog pritiska, jači mlaz. I to ti je to — on lupne po mlaznome motoru.

— Vrlo dosjetljivo — zaklima Zinsser glavom. — Čak ako si i promašio, teorija je prvoklasna. Sve što si mi dosad rekao svodi se, zapravo, na to da nam je udvostručiti ovu spravu i tako otkriti načelo na kojem radi, a onda se pomučiti da stabiliziramo energetsko polje. Zapravo, najprije kuglu nuklearne sile, a onda energetsko polje sposobno da je penetrira. Zatim dodamo materiju, s jedne strane i puf! — on raširi ruke. — Na to dugokosi momci još nisu pomislili.

— Ni govora — reče Garry. — Mjuhu će nam sve objasniti.

— Nadam se, Jack. Ovo bi moglo preokrenuti naglavce cijelu industriju.

— Shvatio si — nasmije se Jack.

Telefon opet zazvoni. Zinsser pogleda na sat.

— To je za mene. — On sjedne, podigne slušalicu i udubi se u živu diskusiju o čarterskim uslugama, dostavnicama, teretnim listama i zakonskim restrikcijama. Jack se oslonio o otpiljeni rub stola i sanjario. Mjuhu: superiorni pripadnik superiorne civilizacije, došao je na Zemlju da izvede barbarsko čovječanstvo iz mraka. Pitao se kako Mjuhu izgleda kod kuće, među sebi sličnima. Mlad, ali vrlo sabran, zaključi, i vrlo talentiran. Intelektualna krema, kao stvoren za ambasadora na novoj i dinamičnoj planeti kakva je Zemlja. A brod? Da li se vratio u tajnovite dubine svemira? Ili negdje u blizini kruži i očekuje vijesti od svoga poduzetnog ambasadora?

Zinsser odloži slušalicu i uzdahne.

— Čestitaj mi na mojoj snazi volje. Najvažniji događaj u mome životu, a ja ovdje rintam kao magarac. Osjećam se kao dijete na Badnjak. Idemo ga pogledati.



* * *



— Uiiiijauauau! — vrištao je Mjuhu dok je još jedan avion prošišao iznad njihovih glava. Molly je skakutala po sjedalu.

Mjuhu je divno oponašao.

Srebrni čovjek uspuže se uz naslon vozačevog sjedala lakim i skladnim pokretom, nastojeći da bolje vidi. Jedan se Piper upravo približio ulazu u hangar i mirovao nedaleko od njih, dok mu se propeler polako okretao.

Molly se nasloni laktovima na naslon da i ona bolje vidi. Mjuhu laktom očeše o njen šeširić i on padne na pod. On se sagne da ga podigne i zapne glavom o kontrolnu tablu, a poklopac pretinca za rukavice otvori se, zveknuvši. Njegove se čudne zjenice rašire, prozirni mu treći kapak palucne preko očiju i on posegne rukom u pretinac. Molly se još nije ni snašla, a on je već izišao iz auta i trčao preko parkirališta, skačući visoko u zrak, ispuštajući nesebične zvuke, povremeno stajući i lupajući zdravom rukom o tlo.

Izvan sebe od straha, Molly Garry istrči iz auta i jurne za njim — Mjuhu! Mjuhu, vrati se!

On se okrene prema njoj raširenih ruku.

— Vrrrraauuu! — On protrči mimo nje. Spuštajući jednu ruku i dižući drugu, oponašajući avion dok kreće u zraku, on potrči u širokom luku prema niskom zidiću na granici parkirališta i piste, preskoči ga i pojuri prema hangaru.

Molly, zadihana, jecajući, lupne nogom o tlo.

— Mjuhu! — zastenje bespomoćno. — Tata je rekao...

Dva mehaničara, koji su stajali uz mali Piper, motor kojega je još uvijek radio u praznom hodu, osvrnu se tražeći krivca za nemoguće zvuke koji dopiru do njih, zvuke kao da sto bijesnih mačaka oponaša indijanski bojni poklič. Ugledali su tankonogu, srebrnosivu prikazu, srebrnih brkova i uskih očiju, odjevenu u skrletno crvenu odjeću, što je povremeno prelazila u tamni indigo. Bez riječi, kao jedan, okrenu se i nagnu u bezglavi bijeg. A Mjuhu, uz još jedan urlik sreće, priskoči do aviona i nestane u njegovoj unutrašnjosti. Molly prinese ruku ustima.

— Oh, Mjuhu! — ona uzdahne. — Sad si nagrabusio. — Ona začuje bat koraka i okrene se. Njen je otac grabio ogromnim koracima prema njoj, a Zinsser je upeo sve snage da ne zaostane. — Molly! Gdje je Mjuhu?

Ona nijemo uperi prstom u Piper. To kao da je bio signal malom avionu, koji krene preko piste.

— Hej! Čekaj! — zaurla Jack Garry besmisleno, grabeći prema avionu. On skoči prema zidu, ali ga vlastita brzina prevari, vrh cipele mu zapne o zid i on se prostre preko asfalta.

Zinsser i Molly pomognu mu da stane na noge. On izvadi maramicu i pritisne je o nos koji je krvario. — Mjuhu!

Mali se avion gegao preko piste, a onda iznenada zagrmi.

Rep mu se odigne od tla i on pojuri poprijeko piste, u vjetar. Jack se okrene prema Zinsseru i vidje oličenje užasa. Prateći njegov pogled, Jack ugleda još jedan avion, veliki šesterosjed.

Nikad se još nije osjetio tako bespomoćnim. Ova će se dva aviona sudariti. Nije bilo pomoći. On ih je promatrao ne trepćući, gotovo ravnodušno, Činilo se kao da pužu; taj je posljednji trenutak izgledao kao cijela vječnost. A tada, na samo dvadeset metara visine, Mjuhu ugasi motor i nagne krila. Piper uspori, nasloni se u vjetar i skrene postrance tako blizu ispod drugog aviona da ih je samo još jedan premaz boje dijelio od katastrofe.

Jack nije imao pojma kako dugo je zadržavao dah, ali kad ga je napokon ispustio, bila je to agonija.

— No, barem zna letjeti — uzdahne Zinsser.

— Pa, dakako da zna letjeti — otrese se Jack. — Ovakva prethistorijska naprava kakva je za njega avion prava je dječja igra.

— Tata, bojim se.

— Ja ne — reče Jack šuplje.

— Ni ja — doda Zinsser. — Avion je osiguran.

Piper zastrijeli uvis. Na sto metara visine najednom zaokrene, jezivo naglo, prevrne se, a onda zapikira ravno prema njima. Prošišao je tako blizu da se Zinsser u hipu nađe prostrt na zemlji, potrbuške. Jack i Molly su samo promatrali. Podigne se oblak prašine i sakrije avion. Trajalo je to samo nekoliko sekundi, a onda se avion opet pojavi, kojih stopedeset metara visoko, šašavo posrćući.

Odjednom Molly zaglušno zavrišti i pokrije lice rukama.

— Molly! Što ti je?

Ona ga rukama obuhvati oko vrata i pripije se očajnički jecajući.

— Prestani! — zaurla on, a onda doda nježno, — što je, zlato?

— On se boji. Mjuhu se strašno, strašno boji.

Jack podigne pogled. Avion se nagnuo ustranu i stao ponirati.

Zinsser zaurla:

— Gasa! Gasa! Dodaj gasa, budalo!

Mjuhu ugasi motor.

Nijem, avion se zakovitla kroz zrak i stropošta se usred zaglušne lomljave.

Molly reče sasvim mirno:

— Mjuhuove slike su prestale — reče i sruši se onesviještena na tlo.

Odvezli su ga u bolnicu. Bilo je mučno skupljati ostatke, podizati ga, nositi u kola hitne pomoći...

Jack je svim srcem želio da Molly ne vidi; ali ona je sjela i gorko plakala dok su ga odnosili. Dok su on i Zinsser nervozno hodali amo tamo po čekaonici, on zabrinuto pomisli kako će imati grdne muke s djetetom kad sve to prođe.

Dežurni liječnik iziđe, brišući ruke.

— Tko je doveo ovaj slučaj... vi?

— Obojica, — reče Zinsser.

— Što... tko je on?

— Jedan moj prijatelj. Da li je... hoće li preživjeti?

— Otkud da to ja znam? — otrese se liječnik. — Tokom cijele moje dugogodišnje prakse... — on puhne. — Ovaj čovjek ima dvojni krvotok. Dva odvojena krvotoka. Po jedno srce za svaki od njih. Arterijska krv nalik je na venoznu, ljubičasta je. Kako se ozlijedio?

— Pojeo je bocu aspirina iz mog auta — objasni Jack. — Aspirin ga čini pijanim. Digao je avion i odmaglio s njime.

— Aspirin ga čini... — Liječnik promotri najprije jednoga, pa drugoga, vrlo pažljivo. — Ako me zezate, neću pitati. Ipak... ono... ona stvar tamo unutra dovoljna je da svakog liječnika zezne do neba. Kako dugo ima onaj podvez na ruci?

Zinsser pogleda u Jacka, a Jack reče:

— Oko osamnaest sati.

— Osamnaest sati? — Liječnik zavrti glavom. — Tako je dobro zaraslo, da bih prije rekao osamnaest dana. — Prije nego je Jack uspio što reći, on doda: — Potrebna mu je transfuzija.

— To je nemoguće! Hoću reći, njegova krv...

— Znam. Uzeo sam uzorak. Dao sam dvojici tehničara da pokušaju smiješali kemikalije u plazmu tako da mu damo približni nadomjestak. Obojica me prozvaše lažovom. Ali njemu je potrebna transfuzija. Obavijestit ću vas. — On napusti čekaonicu.

— To ti je jedan doktor izvan sebe od čuda.

— Još se i dobro drži, — reče Zinsser. — Dobro ga poznajem. Možeš li mu zamjeriti?

— Harry, ne znam što ću ako Mjuhu ode.

— Toliko ga voliš?

— Ne samo to. Doći na prag susreta s drugom civilizacijom, a onda ti prođe kroz prste poput pijeska... to je previše.

— Onaj mlazni motor... Jack, ako nam ga Mjuhu ne objasni, ne vjerujem da ćemo naći tako genijalnog znanstvenika koji bi to mogao. Bilo bi to... bilo bi to kao da kovaču iz...

— Da, a njegovo podrijetlo? — Zinsser se oduševi. — On nije iz našeg sustava. A to znači da je sposoban prevaliti međuzvjezdane udaljenosti, to znači da ima zvjezdani pogon, ili čak prostornovremenski čvor o kojima momci toliko pišu.

— Preživjet će on — reče Jack. — On mora preživjeti ili nema pravde na svijetu. Toliko ga toga moramo pitati, Harry! Gledaj... on je ovdje. To znači da će još njegovi doći, jednoga dana.

— Daa. A zašto već nisu došli?

— Možda i jesu. Daniken...

— Oh, joj — reče Zinsser — nemoj pretjerivati. Liječnik uđe u čekaonicu.

— Mislim da će se izvući.

— Zbilja?

— Ne zbilja. Ništa nije zbiljsko kod ovoga tipa. Ali mi se čini da će biti u redu. Što jede?

— Otprilike isto što i mi, čini mi se.

— Čini vam se. Niste baš krcati znanjem o njemu.

— Pa i nisam. Tek što je stigao. Ne! Ne pitajte odakle Morat ćete ga pitati sami.

Liječnik se počeše po glavi.

— On nije s ovoga svijeta. To je sigurno. Očigledno je odrastao, ali mu je svaki lom kao u djeteta; takve ćete stvari vidjeti u trogodišnjaka. Prozirne membrane preko... Čemu se smijete?

Jack se počeo smijati polako, smijuljeći se, ali je smijeh nabujao, izbjegao kontroli. Sad je urlao od smijeha. Zinsser vikne:

— Jack! Dosta! Ovo je bolnica...

Jack se pribere načas, odgurne Zinsserovu ruku, reče »ne mogu si pomoći«, pa zapadne u novi grohot.

— Što ti je, čovječe? — upita Zinsser.

— Ha ha ha! — odgovori mu Jack. A onda se otrijezni, više od toga. — Cijela stvar mora biti smiješna, Harry. Neću dopustiti da bude drukčije.

— Ma, koga to vraga... ?

— Pazi, Harry. Mi smo nabacali kojekakve pretpostavke o Mjuhuu, o njegovoj civilizaciji, tehnologiji, podrijetlu. A nikad nećemo saznati ništa!

— Zašto? Pa on će nam reći.

— Neće. Pogriješio sam. Reći će nam mnogo toga. Ali nam to neće pomoći. Pazi; ako je naše visine, ako je stigao k nama u svemirskom brodu, ako je donio nekoliko lukavih spravica, koje su očigledno produkt vrlo napredne civilizacije, to ne znači da je on stvorio tu civilizaciju niti da je jedinka superiorna svojoj okolini.

— No, zašto ne?

— Zašto ne? Harry, da li je Molly izumila automobil?

— Ne, ali...

— Ali je danas provezla jednoga kroz stražnji zid garaže. Zinsserove se oči rašire.

— Hoćeš reći...

— Sve se slaže! Sjećaš li se kako je Mjuhu riješio problem kako da prenesem vrata pomoću letipruta? Fascinirao ga je Mollyn jojo. A što kažeš na čudnu vezu koju je uspostavio s Molly? Što misliš? Sjeti se Irisine reakcije gotovo materinske, premda nije znala zašto?

— Siromašni mališan — uzdahne Zinsser. — Pitam se da li je pomislio da je kod kuće kad je sletio?

— Siromašni mališan... točno — reče Jack i stane se opet smijati. — Može li ti Molly rastumačiti kako radi motor s unutrašnjim sagorijevanjem? Može li ti objasniti aerodinamične sile koje djeluju na krilo? — On potrese glavom. — Čekaj, pa ćeš vidjeti. Mjuhu će nam reći ekvivalent Mollynog »vozili smo se u autu tata i ja i išli smo dvjesta kilometara na sat«.

— Ali, kako je dospio ovamo?

— Kako je Molly prošla kroz stražnji zid garaže?

Liječnik bespomoćno slegne ramenima.

— Biološke reakcije njegova organizma su doista kao u djeteta. A ako jest dijete, tada će se njegovo tkivo oporavljati vrlo brzo, pa mogu jamčiti da će preživjeti.

Zinsser zastenje.

— To će nam mnogo pomoći... a i njemu, siromah mali. Ovako malen, pun dječjeg povjerenja u odrasle, vjerojatno je bio uvjeren da ćemo ga nekako dopremiti njegovom domu. Ne znamo ništa, ništa, čak ni kako da udvostručimo ovaj njegov mlazni štap koji je, u svijetu s kojeg je došao — tek igračka za malu djecu.

Comments

Popular posts from this blog

INVAZIJA S ALDEBARANA - Inwazja z Aldebarana - Stanislaw Lem

Daleki Kentaur - Far Centaurus - A. E. van Vogt

Daleki Kentaur





Prenuvši se, probudio sam se i pomislio: kako li Renfrew podnosi ovo?
Mora da sam se pokrenuo, jer vec iduci tren tama nazubljena bolom ponovo se sklopi nada mnom. Nisam znao koliko sam dugo ležao u toj razdirucoj nesvjestici. Kad sam se osvijestio, prvo sam osjetio rad pogonskih motora našeg svemirskog broda.
Ovaj put sam se polagano osvješcivao. Ležao sam potpuno nepokretan osjecajuci svu težinu prospavanih godina. Odlucio sam da postupam upravo onako kako je propisao Pelham, prije tako mnogo godina.
Nisam želio ponovo izgubiti svijest.
Ležao sam tako i razmišljao: smiješno je, i malo glupo, što se toliko brinem o Jimu Renfrewu. Ta on ce iz svog stanja uspavanosti izici tek za pedeset godina!
Poceh promatrati osvijetljeni brojcanik sata na stropu. Malo prije pokazivao je 23.12; sada je bilo 23.22. Deset minuta izmedu nepokretnosti i kretanja upravo je prošlo.
Polako, ruka mi kliznu prema rubu ležaja. Klik! Prstom sam pritisnuo prekidac i zaculo se tiho zujanje. Automatski ma…

BAJKA O KOMPJUTORU KOJI SE BORIO SA ZMAJEM - Bajka o maszynie cyfrowej, co ze smokiem walczyla - Stanislaw Lem

BAJKA O KOMPJUTERU KOJI SE BORIO SA ZMAJEM






Kralj Poleander Partobon, vladar Kibere, bijaše velik ratnik, a kao pobornik metoda suvremene strategije više od svih ratnih znanosti cijenio je kibernetiku. U njegovom kraljevstvu sve je vrvilo od elektronickih racunala, manjih ili vecih »elektronskih mozgova«. Poleander ih je postavio gdje god je mogao — nipošto ne samo u astronomskim opservatorijima ili u školama nego doslovce posvuda: cak je u rubna kamene na ulicama dao ugraditi »elektronske mozgove« koji su glasno upozoravali pješake neka pripaze da se ne spotaknu, a bilo ih je i na stupovima, na zidovima i drvecu, tako da ih je svatko u bilo koje vrijeme mogao zamoliti da mu pokažu put. Objesio ih je i ispod oblaka da odozgo jave kad pocne padati kiša, razmjestio ih je po planinama i dolinama. Ukratko, na Kiberi se nije mogao naciniti nijedan korak a da se ne naide na »elektronske mozgove«.
Lijepo bijaše na planetu Kibera, jer je kralj propisao ne samo da se sve što je do tada postojalo …