Skip to main content

Ray Bradbury - Šest bijelih kamenova



Šest bijelih kamenova



— Planetu treba uništiti do temelja — govorio je Chatterton.— Pođite i razorite je, poubijajte zmije, otrujte životinje, isušite rijeke, očistite zrak od cvjetnog praha, izrujte zemlju, iščupajte njezinu tajnu, raskopajte je i bježite čim postignete ono što želite. Inače će vas planeta osvojiti. Na planete se ne možete osloniti. One su čudne, zle, one će vas sigurno prevariti, osobito ona daleka, milijarde kilometara udaljena; na vama je, dakle, da ugrabite prednost. Strgnite joj kožu, kažem vam. Izvucite rudaču i bježite prije nego što vas taj svijet raznese. Tako treba postupati s planetom.

Brod je letio prema planeti br. 7 zvjezdanog sustava 84. Preletjeli su milijarde kilometara, Zemlja je bila daleko, zaboravljeno njeno sunce i njen sustav, taj već kolonizirani, ispitan i iskorišten sustav, a drugi su sustavi prerovani do temelja, ogoljeni i pročišćeni; i sada, svemirski brodovi sićušnih stanovnika jedne nevjerojatno udaljene planete, odlaze u otkrivanje drugih univerzuma. Za nekoliko mjeseci, nekoliko godina, oni će moći putovati bilo kamo jer je brzina raketa fantastična; desettisućiti put svemirski brod, opremljen za osvajanje svemira, spustio se poput pera na neku stranu planetu.

— Ne — odgovori kapetan Forester. — Previše poštujem druge planete da bih prema njima postupao onako kako vi govorite, Chattertone. Srećom, ja nisam zadužen za pljačkanje i uništavanje. Sretan sam što sam samo astronaut. Vi ste antropologmineralog. Pođite, stružite tlo, dubite ga. Ja ću samo nadgledati. Ja ću samo prošetati okolicom da vidim taj novi svijet, kako je sazdan, na što je nalik. Volim promatrati. Svi astronauti su skloni promatranju, inače ne bi bili astronauti. Kad ste jedan od takvih, volite osjetiti nove mirise, vidjeti nove boje, nove ljude ako ih ima, nove oceane i njihove otoke.

— Uzmite revolver — reče Chatterton.

— U futroli je.

Obojica se okrenu prema oknu i ugledaju zelenu planetu što im je dolazila u susret.

— Pitam se što ona misli o nama — reče Forester.

— Mene neće voljeti — otpovrne Chatterton. — Boga mu, dat ću sve od sebe da me ne zavoli! I baš me briga, zamislite, uopće me nije briga. Zanima me samo novac. Spustite se onamo ako možete, komandante. Čini se da je ova zemlja bogata, razumijem se ja u to.

Planeta je bila prekrasne zelene boje, kakvu nisu vidjeli od djetinjstva.

Između blagih brežuljaka prosula se jezera kao kapi bistre plave vode; nije bilo velikih bučnih ulica, osvijetljenih reklama, gradova. To je more zelenih terena za golf, pomisli Forester, beskrajno more. Moglo bi se neprekidno igrati, deset tisuća kilometara u bilo kojem smjeru. Praznična planeta, svijet za igranje kriketa, zemlja na koju će se čovjek samo ispružiti s djetelinom u ustima, poluzatvorenih očiju, smiješeći se prema nebu, udišući miris trave ili će drijemajući provoditi vječnu nedjelju.

— Kad bi planeta bila žena, bila bi upravo ovakva.

— Žena izvana, a iznutra muškarac — reče Chatterton. — Ispod je sve tvrdo, muško — bakar, uran. Ne dajte da vas zavede šminka.

On se uputi prema kovčegu, gdje je čekala Sondarobot. Glava glodalica s plavičastim svjetlima bila je spremna da zaroni 20 metara ispod zemlje, iščupa korijenje i stvori prostor za još dublje spuštanje, do srca planete. Chatterton namigne stroju.

— Ukrotit ćemo ovo što vi nazivate ženom, Forestere, i to ozbiljno.

— U to ne sumnjam — odgovori on mirno.

Svemirski brod se spusti na tlo.

— Previše je zeleno, previše pitamo — reče Chatterton. — To mi se ne sviđa. — Okrene se prema komandantu. — Uzet ćemo puške.

— Ako nemate ništa protiv, ovdje ja zapovijedam.

— Da, ali moja kompanija plaća naše putovanje i svu ovu aparaturu što vrijedi milijune dolara; u zaštitu je uložen golem novac,

Na novoj planeti br. 7 zvjezdanog sustava 84 zrak je bio dobar. Zanjiše se širom otvoren izlaz. Jedan po jedan kročiše ljudi na svijet zelenila.

Posljednji se pojavio Chatterton s revolverom u rukama.

Kad je Chatterton spustio nogu na travu, zemlja se zatrese. Trava zaleluja. Šuma u daljini zatutnji. Nebo kao da neprimjetno zatrepta i zatamni se. Za to vrijeme ljudi promatrahu Chattertona.

— Gospode! Potres!

Chatterton problijedi, dok su se ostali smijali.

— Ne voli vas, Chattertone.

— Glupost!

Potresi se napokon umiriše.

— Dakle — reče kapetan Forester — budući da se planeta nije tresla zbog nas, vjerojatno ne voli vašu filozofiju.

— Koincidencija — odgovori Chatterton s kiselim osmijehom. — Hajdemo sada, i to brzo. Htio bih da Sonda za pola sata iziđe i pokupi prve podatke.

— Počekajte časak — reče Forester uozbiljivši se. — Najprije moramo pregledati okolicu da bismo se uvjerili nema li ljudi ili životinja. Osim toga, ne dolazimo svake godine na ovako simpatičnu planetu, ne možete nam spočitavati što je želimo malo pogledati.

— Dobro — reče Chatterton pridružujući se ostalima. — Obavimo i to.

Pokraj broda ostaviše jednog čuvara i krenuše preko polja i dolina. Poput grupe školaraca što se zaputila u šetnju jednoga lijepog dana sredine ljeta gazili su po travnjaku prikladnom za kriket, gdje ste, ako oslušnete, mogli čuti šum lopte na travi, blago žuborenje glasova, iznenadni smijeh žene iz nekoga sjenovitog trijema obraslog bršljanom, zveckanje leda u posudi s hladnim čajem, najboljim napitkom za toplih dana.

— Ah — reče Driscoll, jedan od najmlađih članova ekipe, duboko udišući svježi zrak — donio sam štapove za golf; kasnije ćemo igrati. Kakav teren!

Ljudi se šutke nasmijaše sjetivši se sezone golfa, blagoga svježeg lahora što mami na tenis, vremena stvorenog za vožnju biciklom i berbu divljega grožđa.

— Hvata li vas želja da postrižete tu travu? — upita Driscoll.

Ljudi se zaustaviše.

— Znao sam da nešto nije u redu — uzvikne Chatterton. — Ova trava: ta svježe je pokošena!

— To je vjerojatno takva uvijek kratka vrsta trave.

Chatterton pljune na jedan busen i razgazi nogom.

— Ne sviđa mi se to. Nikako mi se ne sviđa. Ako nam se nešto dogodi, na Zemlji se to nikada neće saznati. Glupa li pravila: ako se jedan svemirski brod ne vrati, nikada ne šaljemo drugi da bismo doznali što se dogodilo.

— To je normalno — objasni Forester. Ne možemo gubiti vrijeme u uzaludnoj borbi s tisućama neprijateljskih planeta. U svaki svemirski brod uloženo je mnogo godina, novaca, života. Nemamo toliko sredstava da možemo gubiti dva stroja kad je već jedan izgubljen zbog neprijateljstva neke planete. Mi idemo na mirne planete poput ove.

— Često se pitam — reče Driscoll — kakva je sudbina zadesila sve one ekspedicije nestale u univerzumima do kojih nikada više nećemo stići.

Chatterton se zagleda u šumu u daljini.

— Njih su ubili, zaklali, ispekli za objed. Upravo kao što se i nama svakog trenutka može dogoditi. Vrijeme je da se prihvatimo posla, komandante!

Nalazili su se na vrhu male uzvisine.

— Obratite pažnju na svoja osjetila — reče Driscoll opuštenih ruku i nogu. — Sjetite se kako ste trčali kad ste bili djeca i kako je na vas djelovao vjetar. Kao da umjesto ruku imate krila: trčite i neprekidno vam se čini da ćete poletjeti, ali to vam nikada nije uspjelo.

Grupica utone u sjećanje.

— Okušajte vjetar, zaboga! Zapravo, mi nikada nismo uistinu letjeli. Sjednemo u tone metala, a to ni izdaleka nije pravo letenje. Nikada nismo letjeli sami, kao ptice. Zar ne bi bilo divno da samo raširimo ruke, ovako... — on ispruži ruke — i da potrčimo?

Potrči ispred grupe smijući se svojoj djetinjariji. — i da letimo! — uzvikne.

On poleti.

Pokrenuše se kazaljke na satovima ljudi što su ostali na tlu. Gledali su u zrak. S neba dopre prodorni zvuk nekoga nevjerojatnog smijeha.

— Recite mu da se spusti — promrmlja Chatterton. — Ubit će ga.

Nitko ga nije čuo. Misli su im bile daleko od Chattertona. Smješkali su se od zaprepaštenja.

Driscoll se napokon spusti ispred njih.

— Jeste li me vidjeli? Bože, ja sam letio! Da, vidjeli su ga.

— Moram sjesti. Oh, bože moj!

Driscoll rukama obuhvati koljena smijući se. — Ja sam vrabac, ja sam soko, neka me bog blagoslovi! Hajde, pokušajte i vi!

— Vjetar me podigao i ponio — doda trenutak kasnije dahćući i uzdišući od ushićenja.

— Krećemo — reče Chatterton.

Polako se okretao na sve strane ispitujući nebo:

— To je klopka. On hoće da svi odletimo, a onda ćemo odjednom omlitaviti i biti ubijeni. Ja se vraćam u brod.

— Pričekat ćete moju naredbu — reče Forester.

Ljudi se namrštiše na tu napetu atmosferu. Vjetar je blago pirkao. Čulo se zujanje jelenka, vječni šum mjeseca ožujka.

— Zamolio sam vjetar da me ponese — reče Driscoll. — I on je to učinio!

Forester dade znak ostalima da se odmaknu:

— Idem okušati sreću. Ako se ubijem, vratite se u brod.

— Žao mi je što vam to ne mogu dopustiti — reče Chatterton. — Vi ste komandant i ne smijemo dopustiti da se izložite opasnosti.

Chatterton izvuče revolver:

— Moram steći malo autoriteta. Ako treba, osvojit ću ga silom. Predugo traje ova igra. Naređujem vam da se vratite u brod.

— Maknite tu pucaljku — mirno reče Forester.

— Me mičite se, idiote!

Chatterton je žmirkajući pogledavao čas u komandanta, čas u revolver:

— Zar ništa niste osjetili? Ovaj svijet je živ, on je budan i poigrava se s nama čekajući svojih pet minuta.

— Na meni je da o tome sudim — reče Forester. — Ako odmah ne spremite taj revolver, morat ću vas uhapsiti.

— Kad nećete sa mnom, glupani, crknite ovdje. Obavit ću sve predradnje i odlazim.

— Chattertone!

— Ne pokušavajte me zadržati!

Chatterton stane trčati. Najednom se začuje prodoran krik. Svi u glas uzviknu i pogledaju prema nebu.

— Pogledajte ga — reče Driscoll.

Chatterton je letio.



* * *



Noć se spustila poput ogromnog oka što se sklopilo. Zaprepašten, Chatterton je sjeo na padinu brežuljika. Ostali su stajali oko njega, iscrpljeni, i gledali ga podrugljivo. Nije obraćao pažnju ni na njih ni na nebo; zanimalo ga je samo tlo, njegove ruke i tijelo; zatvorio se u sebe.

— Onda, zar nije bilo divno? — upita jedan po imenu Koestler.

Svi su letjeli poput vuge, orla, vrapca, i svi su bili sretni.

— Saberite se, Chattertone — reče Koestler. — Zar vas to baš ni malo ne zabavlja?

— Nemoguće! — Chatterton sklopi oči. — To je nemoguće. Postoji samo jedno objašnjenje: planeta je živa. Zrak je živ. Podigao me kao da ima ruke. U svakom trenutku može nas sve poubijati. To je živo.

— Dobro — reče Koestler. — Prihvatimo da je živo. Dakle, nešto živo mora nešto i smjerati. Pretpostavimo da nas taj svijet želi usrećiti.

Kao da želi potkrijepiti ovu pretpostavku, doleti Driscoll s pljoskama u rukama.

— Pronašao sam potok, kušao sam... čista voda, kušajte i vi!

Forester uze jednu čuturicu i pruži je Chattertonu. On zatrese glavom i okrene mu leđa. Zarije lice u šake.

— To je krv ovog planeta, živa krv. Pijte je! A kad je ispijete, taj svijet će ući u vas, vidjet će vašim očima, čuti vašim ušima. Ne, hvala!

Forester slegne ramenima i napije se.

— Vino — reče.

— Nemoguće.

— Moguće. Pomirišite, kušajte! Izvrsno bijelo vino.

— Otrov — reče Chatterton. Čuturice su išle u krug.

Lutali su čitavo poslijepodne trudeći se da ne učine bilo što što bi moglo pomutiti taj mir. Bili su poput mladića koji su se našli pred lijepom ženom i strijepe na pomisao da bi je jedna pogrešno izgovorena riječ ili kretnja mogla odbili i lišiti ih njenih čari i naklonosti. Oni su osjetili drhtanje tla što je dočekalo Chattertona, mislio je Forester, a oni ne žele da se tlo trese. Treba ih pustiti da uživaju u ovom prazničnom danu, danu za dokolicu i pecanje. Pustiti ih da leže u sjeni stabala ili da šetaju blagim brežuljcima, ne prisiljavati ih da misle na istraživanje, pripremanje terena ili kontaminaciju.

Otkrili su jednu malu rječicu što utječe u kipuće jezero. Ribe živih boja, koje su uzvodno plivale u svježoj vodi, padale su u vrući izvor i nekoliko minuta kasnije skuhane isplivale na površinu.

Chatterton se preko volje pridruži ostalima upravo kad su jeli.

— Neće vas sve otrovati. U takvim stvarima uvijek se krije nekakva klopka. Noćas ću spavati u brodu. Vi možete i vani ako vam se sviđa. Pada mi na um da sam jednom vidio neku zemljopisnu kartu iz srednjeg vijeka na kojoj je pisalo: Ovdje ima tigrova. Dakle, noćas dok budete spavali pokazat će se tigrovi i kanibali...

Forester zaklima glavom.

— Slažem se s vašim mišljenjem. Ova je planeta živa. Ima i svoju osobnost. Mi smo joj potrebni da bude valorizirana, da procijenimo njezinu ljepotu. Čemu prizor pun čuda ako nema gledalaca?

Ali Chatterton ga nije slušao. Onako skvrčen doimao se bolesno.

— Ja sam otrovan. Otrovan!

Pridržavali su ga za ramena dok se nije smirila mučnina. Dali su mu vode. Ostali su se osjećali dobro.

— Bit će bolje da ubuduće jedemo samo hranu s broda — zaključi Forester. — To je sigurnije.

— Sad ćemo se odmah prihvatiti posla. — Chatterton se tresao brišući usta. — Izgubili smo cijeli dan. Ako treba, sam ću raditi. Pokazat ću ja toj...

Posrćući krene prema brodu.

— Ne izgleda baš poletno — promrmlja Driscoll. — Ne bismo li ga mogli zadržati, komandante?

— Zapravo, on subvencionira ovu ekspediciju. Mi mu samo možemo pomagati; u našem ugovoru postoji klauzula koja nam dopušta da odbijemo rad u opasnim uvjetima. Dakle... osjećajte se na ovom pikničkom planetu kao kod kuće. Ne urezujte inicijale u stabla, ne bacajte po travi korice od banane.

Dolje, u brodu, začuje se snažno brujanje. Iz otvora skladišta pojavi se velika svijetleća Sonda. Za njom je išao Chatterton upravljajući njome telekomandama. — Ovuda.

— Kakav idiot!

— Hajde! — vikao je Chatterton.

Sonda zarije dugi držak u zelenu travu. Chatterton namigne ostalima:

— Pokazat ću ja toj planeti...

Zadrhtaše nebesa.

Sonda se nalazila u središtu maloga travnatog mora. Nastavila je raditi izvlačeći vlažno korijenje pomiješano s travom i bacajući ga u sito.

Najednom se Sonda oglasi oštrim kreštanjem poput čudovišta koje ste prekinuli u jelu. Ogromni mjehuri nekakve modrocrvene tekućine stali su polako izvirati iz tla.

— Povuci se, idiote!

Sonda se teško pomakne, kao da izvodi kakav prethistorijski plesni korak; škripala je poput prenatrpana vlaka na oštroj okuci i izbacivala crvene iskre. Potom je stala tonuti. Tekućina je stvarala tamnu lokvu.

S uzdahom i kašljanjem, dahtanjem i štucanjem Sonda utone u crnkastu pjenu kao na smrt pogođen slon što riče u posljednjim trenucima, kao mamut koji polako nestaje u vrtlogu.

— Gospode! — reče Forester tiho, opčinjen prizorom. — Znate li što je to, Driscoll? To je smola. Taj glupi stroj upao je u rupu smole!

— Slušaj me! — vikne Chatterton Sondi trčeći uz rub uljastog jezera. — Ovuda, s ove strane!

Ali poput dugovratih dinosaurusa, starih gospodara Zemlje, Sonda je koprcajući se tonula u jedno od onih jezera iz kojih se nitko više nije vratio i osunčao na čvrstom poznatom tlu.

Chatterton se okrene prema ljudima što stajahu sa strane:

— Učinite nešto!

Sonda iščezne.

Rupa smole zadovoljno izbaci mjehur usisavajući kostur sada nevidljivog čudovišta. Površina bare se umiri. Podigne se posljednji golemi mjehur i raspline se šireći miris petroleja. Ljudi se primaknuše rubu maloga crnog jezera. Chatterton je prestao urlati.

Punu minutu promatrao je smolasto jezero, zatim se okrene i odsutno zagleda u brežuljke i valovitu zelenu travu. U daljini se čulo kako zrelo voće polako pada na zemlju.

— Pokazat ću ja njoj — reče mirno.

— Nemojte to tako uzimati k srcu, Chattertone.

— Ukrotit ću je — nastavi on.

— Sjednite i popijte nešto.

— Ukrotit ću je i pokazati joj da se sa mnom ne može tako igrati.

Chatterton se uputi prema brodu.

— Počekajte trenutak — reče Forester.

Chatterton se dade u trk.

— Znam što treba uraditi, znam kako ću je ukrotiti!

— Stanite! — vikne Forester. Zatrči se, a onda se sjeti može letjeti: — Na brodu je A bomba, ako se je domogne...

I ostali su pomislili isto i poletjeli. Šumarak se ispriječio između svemirskog broda i Chattertona, koji je urlajući trčao, zaboravivši da može letjeti, ili se bojao poletjeti, možda zbog toga što za to nije dobio izričito dopuštenje. Da spriječi Chattertona u njegovoj ubilačkoj nakani, ekipa je zajedno s kapetanom zatvorila brod. Sve su osigurali i opkolili brod dok je Chatterton tek zašao u šumarak. Tada su ga posljednji put vidjeli. Čekali su u zasjedi na izlazu.

— Baš je blesav tip! Chatterton više nije izišao iz šumarka.

— Vratio se i čeka da popusti naša pažnja.

— Pođite i potražite ga — reče Forester. Dva čovjeka poletješe. Na svijet zelenila spusti se gusta blaga kiša.

— Posljednji udarac — reče Driscoll. — Nikad se ovdje nećemo moći nastaniti. Opažate li da ne pada na nas. Pada naokolo, ispred, iza nas. Kakva planeta!

Na svježoj plavkastoj kiši ostali su potpuno suhi. Sunce je zapadalo, Mjesec, ogromni Mjesec boje leda, izlazio je iznad natopljenih brežuljaka.

— Ovoj planeti nedostaje samo jedna stvar.

— Da — reče netko polako, zamišljeno.

— Moramo malo bolje pregledati — reče Driscoll. — Bilo bi logično. Vjetar nas nosi da letimo, stabla i rijeke nas hrane, sve je živo. Da možda zatražimo društvo...

— Dugo sam razmišljao o tome i danas, a i inače — prekine ga Koestler. — Svi mi živimo u celibatu, već godinama putujemo, umorili smo se. Zar ne bi bilo lijepo da se negdje skrasimo? Možda ovdje. Na Zemlji se bjesomučno radi da bi se mogla kupiti kuća i platiti porez; gradovi zaražavaju. Ovdje, u ovakvoj klimi, nema ni potrebe za kućom. Kad postane dosadno, može se naručiti kiša, oblaci, snijeg, promjena. Ovdje nije potrebno raditi da se bilo što postigne.

— Brzo bi nam postalo dosadno. Poludjeli bismo.

— Ne — reče Koestler smiješeći se. — Ako život postane prelijep, moramo samo nekoliko puta ponoviti ono što je rekao Chatterton: Ovdje sigurno ima tigrova. Slušajte!

Nije li to u daljini bio glasni hropac neke divovske mačko skrivene u sutonom zamračenim šumama? Ljudi zadrhtaše od užasa.

— Ova je planeta prevrtljiva — reče podrugljivo Koestler. — Poput žene koja će sve učiniti da bi se svidjela svojim gostima, ali samo dok su oni ljubazni prema njoj. Chatterton nije bio ljubazan.

— Chatterton? Što je s njim?

Umjesto odgovora izdaleka se začuju krici. Dvojica iz grupe koji su odletjeli u potragu za Chattertonom dozivali su s vrhova stabala.

Forester, Driscoll i Koestler poletješe prema njima.

— Što se događa?

Ljudi pokažu prema šumarku.

— Vjerovali smo da će vas ovo zanimati, komandante. To je vraški čudno.

Jedan pokaže na stazu.

— Pogledajte ovo, komandante.

Na stazi su se jasno vidjeli svježi tragovi golemih pandži.

— A ondje...

Nekoliko kapi krvi.

U zraku se osjećao težak mačji vonj.

— Chatterton?

— Mislim da ga više nećemo naći, komandante.

Dok su odlazili u tišinu povečerja, pratio ih je slab, vrlo slab hropac tigra.



* * *



Noć je bila topla i ljudi su polijegali na meku travu pokraj broda.

— Ovo me sjeća na jednu noć iz djetinjstva — reče Driscoll — Najtoplije noći kolovoza legao sam s bratom na travnjak, ispred palače pravde. Gledali smo u zvijezde i razgovarali. To je bila velika noć, najljepša noć godine. Sad, kad ponovo mislim na to, bila je to najljepša noć u mom životu.

Zatim doda:

— Ne računajući ovu, dakako.

— Misli mi se neprekidno navraćaju na Chattertona — reče Koestler.

— Tu više nema pomoći — doda Forester. — Odspavat ćemo nekoliko sati i otići. Ne možemo se izložiti opasnosti da ostanemo još jedan dan. Ne govorim o opasnosti koja je bila uzrokom Chattertonova nestanka, ne. Htio sam reći da ćemo, ako ostanemo, previše zavoljeti ovu planetu. Više je nećemo htjeti napustiti.

Lagani povjetarac milovao im je lica.

— Ne želim tako brzo otići. — Driscoll je mirno ležao s rukama pod glavom. — A ovoj planeti ništa ne znači što odlazimo.

— Što će se dogoditi, komandante, ako na Zemlji ispričamo kakvu smo čarobnu planetu otkrili? Doći će je osvojiti, opustošit će je.

— Ne — odgovori lijeno Forester. — Kao prvo, ova planeta ne bi prihvatila masovnu invaziju. Ne znam što bi učinila, ali vjerojatno bi smislila nešto osobito. Drugo, zavolio sam ovu planetu; poštujem je. Vratit ćemo se na Zemlju, ali nećemo ispričati istinu. Reći ćemo da je to neprijateljska planeta. To bi i bila za svakoga prosječnog čovjeka poput Chattertona, koji bi se okomio na nju i uništavao je. Uostalom, to i neće biti čista laž.

— Smiješno — reče Koestler — ja se ne bojim. Chatterton je nestao, možda stravično ubijen, a unatoč tome mi ovdje ležimo, nitko se ne uzbuđuje, nitko ne strahuje. Čudno. Ipak, može se objasniti: mi imamo povjerenja u planetu i ona u nas.

— Pošto ste ispili vodu ili vino, niste li opazili da više niste imali želju za pićem? Ovo je planeta umjerenosti.

Ispružena tijela povezivalo je veliko srce zelene planete. Forester reče:

— Žedan sam.

Kap kiše ovlaži mu usta. Blago se nasmiješi.

— Usamljen sam — pomisli.

Iznenada začuje tihe ugodne glasove.

Pogleda prema priviđenju. Kroz nekoliko uokrug položenih brežuljaka protjecala je bistra rijeka. U plitkoj vodi igrale su se prekrasne žene jasnih lica. Zabavljale su se poput djece na obali. I dogodi se da je Forester znao tko su one i što rade. Bile su to nomatkinje, koje slobodno krstare planetom na kojoj nema velikih cesta i gradova nego samo brežuljci i doline, i to upravo tamo gdje su one željele. Dok je Forester postavljao, pitanja, nevidljivi sugovornik šaptao je odgovore. Ovdje nema muškaraca. Ove žene, same, predstavljaju svoju vrstu. Muškarci su iščezli prije pedeset tisuća godina. A gdje su sad te žene? Jedan kilometar iznad zelene šume, kilometar iznad rijeke vina, pokraj šest bijelih kamenova, još jedan kilometar dalje od velike rijeke. Tamo, u plitkoj vodi, igraju se žene koje bi bile ljupke supruge i odgajale predivnu djecu.

Forester otvori oči. Ostali su upravo ustajali.

— Usnio sam čudan san. Svi su sanjali čudan san.

— Jedan kilometar iznad zelene šume...

— ... kilometar iznad rijeke vina...

— ... pokraj šest bijelih kamenova — nadoveže Koestler.

— ... i još jedan kilometar dalje od velike rijeke — završi Driscoll sjedajući.

Punu minutu nitko ne prozbori ni riječi. Promatrali su srebrni svemirski brod pod sjajem zvijezda.

— Hoćemo li poći ili poletjeti, komandante?

Forester ne odgovori.

Driscoll reče:

— Ostanimo ovdje, komandante. Ne vraćajmo se više na Zemlju. Nitko nikada neće doći da bi doznao što se s nama dogodilo; mislit će da smo izgubljeni. Što kažete na to?

Forester je bio obliven znojem. Oblizavao je usne. Rukama grčevito obuhvati koljena. Ljudi su ga promatrali iščekujući.

— Bilo bi ugodno — procijedi napokon komandant.

— Svakako.

— Ali...

Forester duboko uzdahnu: — Moramo izvršiti misiju. Ljudi su mnogo uložili u ovaj brod. Moramo im ga vratiti.

Forester ustane. Nitko se ne pomakne.

— Ovo je lijepa noć — reče Koestler.

Skrenuše pogled na blage brežuljke, stabla i rijeke što teku prema obzoru.

— Uđimo u brod — teška srca procijedi Forester.

— Komandante...

— Penjite se — izusti.

Brod se podigne prema nebu. Kroz okno broda Forester vidio svaku dolinu, svako najmanje jezerce.

— Trebali smo ostati — reče Koestler.

— Da, znam.

— Još nije kasno da se vratimo.

— Bojim se da jest.

Forester podesi teleskop na oknu broda.

— Gledajte sada.

Koestler pogleda.

Promijenila se površina planete. Pojavili su se tigrovi, dinosaurusi, mamuti. Vulkani su proradili, nad brežuljcima bjesnili uragani i ciklone, nastao je kaos razbješnjelog elementa.

— Da, to je doista bila žena — reče Forester. — Tisuće godina čekala je gosta, pripremala se za njega, uljepšavala.

Pokazala nam je svoje najljepše lice. Kad se Chatterton ružno ponio prema njoj, upozorila ga je nekoliko puta, a kad je pokušao narušiti njenu ljepotu, uklonila ga je. Kao sve žene željela je biti voljena zbog nje same, ne zbog njenog bogatstva. A sada, pošto nam je sve ponudila, mi joj okrećemo leđa. Postala je prezrena žena. Pustila nas je da odemo, dakako, ali nikada se više nećemo moći vratiti. Dočekala bi nas njima... Glavom pokaže na tigrove, ciklone i uzavrela jezera.

— Komandante — reče Koestler.

— Da.

— Malo je prekasno da vam o tome pričam, ali, upravo trenutku kad smo polijetali nadgledao sam ulaznu komoru. Pustio sam Driscolla da pobjegne s broda. Htio se iskrcati.

Nisam mu mogao odbiti. Ja sam kriv. Sad je on tamo, na toj pobješnjeloj planeti.

Obojica se okrenuše prema oknu.

Nakon duge šutnje Foresler prozbori:

— Drago mi je što je jedan od nas smogao toliko zdravog razuma da ostane.

— Ali on je sada mrtav!

— Ne, ova predstava namijenjena je samo nama: to je vjerojatno samo vizualna halucinacija. Niže, ispod tigrova, lavova i uragana Driscoll je živ i neozlijeđen, jer on je sada njen jedini gledalac. Oh, ona će ga razmaziti svojom umiljatošću. Čeka ga divan život, a mi ćemo lutati svemirom u traganju za sličnom planetom, kakvu više nikada nećemo naći. Ne, nećemo ni pokušati vratiti se i »spasiti« Driscolla. Uostalom, uvjeren sam da nam to ni ona ne bi dopustila... Punom brzinom naprijed, Koestler!

Brod se trzne i stane sve više ubrzavati.

I dok je planeta nestajala u obasjanoj sumaglici, Forester vrlo živo zamisli Driscolla kako zviždučući mirno korača zelenom šumom, okružen ljepotom planete; za njega teče potok vina, u vrućim izvorima za njega plivaju kuhane ribe, na stablima za njega zrije voće, a u daljini ga očekuju šume i jezera. Driscoll gazi po nepreglednom zelenom sagu, prolazi pokraj šest bijelih kamenova, tamo, iza šume, prema slikovitim obalama velike rijeke...

Comments

Popular posts from this blog

INVAZIJA S ALDEBARANA - Inwazja z Aldebarana - Stanislaw Lem