Skip to main content

NAJAMNICI - Zoran Krušvar


NAJAMNICI



Imam deset godina.

Mama plače.

Tata sjedi pod tušem, voda šprica po njemu, klizi mu s kože u majušnim potočićima. On se trese i jeca kao moj mali brat Marko kad je bolestan. Zavjesa oko tuša je pokidana. Po svuda ima ruzine i na plafonu su one crne fleke koje dođu od vlage. Neke pločice su puknute, ali to nisam ja kriva nego su takve bile kad smo uselili. Nisam kriva ni što tata i mama plaču, ali mislim da je možda Marko za to kriv jer je bolestan. On je u maminom naručju i plače zajedno s njom. Ili je možda Nikola Tesla kriv, makar ja ne znam tko je on. Tata se rukama drži za glavu i cvili. Kako zateže kožu na čelu mu se otkriva tanka blijeda crta, ožiljak od operacije. Inače se ne vidi, doktori su ga napravili tako da se ne vidi jer oni to mogu, ali kad se koža jako nategne onda se pokaže. Tanka bijela crta, kao konac. Doktori nisu mislili da će tata natezati kožu na svojoj glavi rukama pod tušem. Ja još ne znam čemu to sve služi. Znam da su tati otvorili glavu da mu stave onu stvar, onaj uređaj od plastike i žice koji mu viri ispod kose, tamo iza gdje mu završava vrat i počinje glava.

To tati treba za posao.

Kad netko pita mog tatu o poslu, tata kaže da ne radi. Pitala sam ga da li je to laž, a on mi je rekao da to nije laž jer on stvarno ne radi od kada su njegov stari posao počele raditi mašine. Samo nekad mora ići jer nam trebaju novci i onda radi jedan drugačiji posao. Ali to je samo jednom svakih deset dana. Tako mi je rekao.

Mama je uvijek tužna i nervozna kad tata ode raditi. Već sam vidjela i to da mama ne voli onu stvar, uređaj, zbog kojeg su doktori tati morali otvoriti glavu. Pitala sam mamu zašto tata ne izvadi to iz glave, a ona mi je rekla da to nije samo ono malo što mu viri iz glave, nego da mu je to u cijeloj glavi i da bi mu to morali doktori izvaditi i opet mu otvarati glavu a to je skupo i mi nemamo novaca. A novac nam donese tata kad se vrati s posla, a za posao mu treba to što su mu doktori stavili u glavu. Čula sam i kad je mama rekla da je za sve kriv neki čovjek koji je umro prije sto i više godina, ali to mama nije meni rekla i znala sam da nije htjela da ja to čujem pa je nisam htjela pitati; “Za što je kriv i tko je bio taj Nikola Tesla?”

Moj brat Marko je često bolestan. Zato on puno plače. Onda je i mama tužna jer ljekovi koje Marko pije puno koštaju a mi nemamo novca. Onda tata ode raditi a mama je još tužnija i plače zajedno s Markom. Ja vježbam da ne plačem jer želim biti hrabra, ali nekad mi ne uspije pa i ja plačem.

Danas je tata došao s posla i vidjela sam da mu je na poslu bio loš dan. Zato sad sjedi pod tušem, gol i sav se trese. Možda se trese jer mu je hladno? Bojler nam je u kvaru i nemamo tople vode, ali danas je tata donio novce i sutra će mama zvati majstora da ga popravi. I skuhati će svečani ručak i kupiti će Marku lijekove a meni nove cipele i robu. Sutra će sve biti bolje. A danas plaču. Tata, i mama, i Marko. Samo ja ne plačem jer vježbam biti hrabra. Stojim u kupaoni i gledam tatu, i vidim kako se trese, i kako voda curi s njega u potočićima, i kako od ispod njega izvire tanka crvena traka koja teče prema slivniku onako kako kist ostavlja za sobom boju kad ga vučeš kroz vodu.

Vježbam biti hrabra.

Imam sedamnaest godina.

Stara plače.

Čovjek u crnom odijelu otvara mala vratašca od prozirne plastike i u odgovarajući prostor u zidu umeće urnu. U urni je pepeo mog starog. Čovjek u crnom odijelu zatvara vratašca, zaključava ih, pruža ključić mojoj staroj i ostavlja nas da se dostojanstveno rastanemo od pokojnika. Hvala ti čovječe u crnom odijelu, ali možeš li nam ti vratiti ono što je pokojnik odavno prodao? Pored plastičnog posljednjeg počivališta mojeg oca još su jedna vratašca čiji ključić visi staroj oko vrata. “Možda su Marko i tata sad zajedno?” Pita me. “Sigurno jesu.” Odgovaram mirno, glasom koji ne dozvoljava pomisao da sam možda nesigurna u to što govorim. Ja danas ne plačem. Ja nikad ne plačem.

Zakon kaže da još godinu dana nisam odrasla, ali osjećam da jesam. Sve mi je jasno. Stvari koje nekad nisam razumjela razbistrile su se kao što se voda bistri kad curi kroz filter. Ne želim razmišljati o starom, ali ne mogu tome pobjeći. Morali su mu izvaditi uređaj iz glave prije nego su ga kremirali. Uređaj. “Tesla CT 3.01” Cerebralni Telekomunikator. Nazvali su tvornicu po Nikoli Tesli, znanstveniku koji je izmislio daljinsko upravljanje i bežični prijenos elektriciteta. Sad dobro znam kako je stari zarađivao novac i dobro znam zašto su on i stara plakali.

Ali ja ne plačem.

Ja sam hrabra.

Imam dvadeset godina.

Majka plače.

Ležim u bolničkom krevetu. Nije mi jako loše. Ovdje je hrana dobra, bolja nego u prihvatilištu u kojem majka i ja spavamo i živimo. I čisto je. Nije derutno kao u onoj drugoj bolnici, onoj u koju će majka morati otići. Zdravlje joj je sada već jako loše. Već bi morala biti na liječenju, ali još nemamo za to novca. Još ne, ali uskoro ćemo imati. Žao mi je što su mi morali obrijati glavu, ali kosa će narasti. Nositi ću je dugu i neće se vidjeti ni komadić plastike i žice koji osjećam pod zavojima, tu na stražnjoj strani glave gdje se lubanja spaja s vratom. Majka šuti a suze joj teku. Kosa prošarana sjedim vlasima neukroćeno pada preko izboranog lica i podočnjaka. Rano je ostarila. Hoću li i ja tako? Znam da nije htjela da njeno dijete zarađuje na ovaj način, ali što nam drugo preostaje? Posla nema, krasti ne znam. Da se kurvam? Koliko bih mogla zaraditi? Premalo. Ona je pokušala. Nikad mi to nije rekla, ali znam da je. Saznala sam. Naravno da joj nisam otkrila da sam saznala, to bi je ubilo. Hoće li je ovo ubiti? Može li se izliječiti ako zna kako sam zaradila novac kojim se njeno liječenje plaća? Neće mi ništa reći. Ne može. Zna da to radim zbog nje i zna da mi nije bilo lako potpisati taj ugovor. Ljubazan čovjek mi je sve objasnio, iako sam to i prije znala:

“Misli, emocije, osjeti… kad se sve svede na sušte osnove, to nisu ništa drugo nego mali električni impulsići. Pomirišeš nešto lijepo – hop, mala iskrica elektriciteta prođe ti od nosa do centara za miris u mozgu. Poželiš pogledati što je to, druga iskrica ode od mozga do tvojih očiju i one se usmijere prema tamo. Ugledaš cvijet i misliš kako si vidjela lijepu sliku, a to zapravo samo struja teče od tvog oka do centara za vid u mozgu. Mozak je pun električne aktivnosti. A još nam je davno, davno gospodin Nikola Tesla otkrio skrivene tajne elektriciteta!” Kucnuo je moju glavu kažiprstom. Ja nisam ništa rekla a on je objašnjavao dalje:

“U glavu ćemo ti staviti mrežu malenih nano – elektroda. One te neće niti boliti niti ometati tvoj život na bilo koji način. Nećeš ni znati da su tu. Ovdje, iza glave,” Prstom je taknuo ono mjesto na kojem mi sada uređaj Tesla CT 4.03 viri iz glave “Tu će ti biti primopredajnik. On će slati podatke o tome što ti vidiš, čuješ, njušiš, osjećaš i slično. Neki djelovi tvoga mozga neće biti obuhvaćeni, tako da nećemo imati tvoja razmišljanja, sjećanja i takve stvari. Ti podaci koje primopredajnik pošalje letjeti će zrakom sve do naše glavne zgrade i do sobe u kojoj će ležati klijent. On, ili ona, će na glavi imati jedan sličan uređaj. Znatno veći i kompliciraniji, a da ne govorim koliko skuplji. Njima ne bušimo glavu, što i nije potrebno jer oni ne moraju imati portabel uređaj, nego leže imobiliziranog tijela s ogromnom mašinerijom koja im visi oko glave. Klijent će vidjeti sve što ti vidiš, čuti što ti čuješ i osjećati sve što ti osjećaš. Imati će potpuni dojam da se nalazi u tebi, osim što će imati svoja sjećanja, želje i sve ono što čini njegovu ili njenu ličnost. Razumiješ?” Pitao je, kao da sam neka mala glupača, a ja sam kao prava mala glupača samo kimnula glavom. Nastavio je:

“Klijent će možda htjeti nešto reći, ali kako mu je tijelo kemijski imobilizirano ono se neće ni pomaknuti. Ali će mala struja iz mozga krenuti prema mišićima vilice i jezika, i uređaj oko klijentove glave će to registrirati, i poslati će signal koji će uhvatiti tvoj primopredajnik, i onda će nano – elektrode poslati odgovarajuće impulse u odgovarajuće dijelove tvoga mozga, i otvoriti će se tvoja usta i iz njih će izaći klijentove riječi. Ti ćeš osjetiti kako ti se usta otvaraju i jezik miče, i čuti ćeš svoj glas kako govori neke riječi koje nisu tvoje. Onda će klijent htjeti hodati, a tvoje noge će koračati. Osjetiti će prazninu u tvom želucu i krenuti će u restoran jesti. Ti si možda vegetarijanka, ali klijentu se jede pečena svinjetina i jesti ćete svinjetinu. Oboje ćete osjetiti kako mast curi niz tvoju bradu, ali samo klijent će biti taj koji rukom može uzeti ubrus i obrisati. Možda se to tebi neće svidjeti, ali nećeš moći ništa učiniti. Jednom kad se klijent uključi ima potpunu kontrolu nad tijelom najamnika.” Tu sam zadrhtala. On je to primjetio i samo je rastegnuo kuteve usana još više u pravcu ušiju.

“Ovo nije posao za svakoga. Imamo dvije vrste klijenata; prvi su uglavnom oduzeti starci i starice koji žele još jednom biti u mladom tijelu. Plesati, zabavljati se, trčati… voditi ljubav.” Ja to sve već ZNAM i nema potrebe da to slušam, ali ga ne prekidam i on govori dalje:

“Druga vrsta klijenata je malo problematičnija. Naplaćujemo im skuplje jer nam često oštete najamnike. To su ljudi željni adrenalina uz svu sigurnost koje im pruža unajmljeno tijelo. Ako te dopadne takav, skakati ćeš padobranom, voziti utrke, učestvovati u tučnjavama, hodati po žaru i slično. Sve ono što bi klijent htio učiniti i sam, ali se boji da ne ošteti vlastito tijelo. Takvi će unositi razne teške droge u tvoj organizam i opijati se do besvijesti. I neću ti lagati…” Stavio mi je ruku na rame “…ako se takvi zažele seksa, a često je upravo to u pitanju, biti će to žešće perverzije.”

Sjetila sam se oca koji plače pod tušem, i krvi koja plazi prema slivniku uvijajući se poput zmija i zmajeva naslikanih na nekom skupom svilenom japanskom kimonu. Odmaknula sam svoje rame od njegove ruke i zatražila da potpišem ugovor.

Dao mi je ugovor.

I rekao mi je da sam hrabra.

Imam dvadeset i jednu godinu.

Plačem.

Mama treba novu operaciju, ali ne mogu mi obećati da će je uspjeti spasiti. Treba nam novac. Ja idem raditi, ona se ne protivi jer nije svijesna što se dešava oko nje. Cijeli proces je uređen tako da nikad ne sretnemo klijente. Ali ja sam ih srela. Možda nikada nisu bili moji klijenti, ta dvojica mladića u skupoj odjeći, ali dok sam se mimoilazila s njima na ulici i slušala riječi mogla sam ih osjetiti u sebi. Obojicu.

“…strašno dobro, ne možeš vjerovati!”

“Morat’ ću to probat’ idući put…”

“Moraš probat’ ludo je. Kažem ti, bio sam u nekoj trebi i ševio se s jebenim KONJEM!!!”

“Jel’ boli?”

“Za poludit’. Bio sam sav krvav… to jest krvava! Ha ha ha…. ‘ko ga jebe! Ali feeling je jedinstven, MORAŠ probat’!! Bilo je luđe nego onaj put kad sam….”

Teturam.

Ne čujem ih više, ali mozak sam nudi i previše dobro poznate scenarije koji mogu završiti rečenicu:

“…pojela govno.”

“…gurnula pivsku bocu… i…”

“…uzela šest različitih vrsta droge i dala staviti trideset i tri piercinga.”

“…uzastopno se dala…”

Ne mogu više. Rušim se na pod i jecam. Plačem. Ljudi prolaze pored mene, ali komadić plastike i žice koji mi viri kroz kosu čini me kužnom i nevidljivom za njihove oči. Bole me svi moji ožiljci i svi ožiljci mog pokojnog oca. Boli me moj mrtvi brat i bolesna majka. Bole me elektrode u mozgu i smijeh i “’ko ga jebe!” Povraćam, četveronoške na pločniku prometne ulice usred bijela dana. Nije mi neugodno. Što je to za mene? Za najamnicu? Još malo plačem. Onda teško ustajem. Tresu mi se i koljena i ruke, hodam kao da su mi noge oni kristalni stalci na kojima stoje čaše iz kojih moji klijenti piju pjenušac. Idem dalje. U hodu drhtavom rukom brišem suze i bljuvotinu oko usta. Pridržavam se za zid da se ponovo ne srušim, ali idem dalje. Idem na još jedan posao.

Nisam hrabra.

Jadna sam i očajna.

O piscu.. 

Comments

Popular posts from this blog

INVAZIJA S ALDEBARANA - Inwazja z Aldebarana - Stanislaw Lem

Daleki Kentaur - Far Centaurus - A. E. van Vogt

Daleki Kentaur





Prenuvši se, probudio sam se i pomislio: kako li Renfrew podnosi ovo?
Mora da sam se pokrenuo, jer vec iduci tren tama nazubljena bolom ponovo se sklopi nada mnom. Nisam znao koliko sam dugo ležao u toj razdirucoj nesvjestici. Kad sam se osvijestio, prvo sam osjetio rad pogonskih motora našeg svemirskog broda.
Ovaj put sam se polagano osvješcivao. Ležao sam potpuno nepokretan osjecajuci svu težinu prospavanih godina. Odlucio sam da postupam upravo onako kako je propisao Pelham, prije tako mnogo godina.
Nisam želio ponovo izgubiti svijest.
Ležao sam tako i razmišljao: smiješno je, i malo glupo, što se toliko brinem o Jimu Renfrewu. Ta on ce iz svog stanja uspavanosti izici tek za pedeset godina!
Poceh promatrati osvijetljeni brojcanik sata na stropu. Malo prije pokazivao je 23.12; sada je bilo 23.22. Deset minuta izmedu nepokretnosti i kretanja upravo je prošlo.
Polako, ruka mi kliznu prema rubu ležaja. Klik! Prstom sam pritisnuo prekidac i zaculo se tiho zujanje. Automatski ma…

BAJKA O KOMPJUTORU KOJI SE BORIO SA ZMAJEM - Bajka o maszynie cyfrowej, co ze smokiem walczyla - Stanislaw Lem

BAJKA O KOMPJUTERU KOJI SE BORIO SA ZMAJEM






Kralj Poleander Partobon, vladar Kibere, bijaše velik ratnik, a kao pobornik metoda suvremene strategije više od svih ratnih znanosti cijenio je kibernetiku. U njegovom kraljevstvu sve je vrvilo od elektronickih racunala, manjih ili vecih »elektronskih mozgova«. Poleander ih je postavio gdje god je mogao — nipošto ne samo u astronomskim opservatorijima ili u školama nego doslovce posvuda: cak je u rubna kamene na ulicama dao ugraditi »elektronske mozgove« koji su glasno upozoravali pješake neka pripaze da se ne spotaknu, a bilo ih je i na stupovima, na zidovima i drvecu, tako da ih je svatko u bilo koje vrijeme mogao zamoliti da mu pokažu put. Objesio ih je i ispod oblaka da odozgo jave kad pocne padati kiša, razmjestio ih je po planinama i dolinama. Ukratko, na Kiberi se nije mogao naciniti nijedan korak a da se ne naide na »elektronske mozgove«.
Lijepo bijaše na planetu Kibera, jer je kralj propisao ne samo da se sve što je do tada postojalo …