Skip to main content

SIGISMUNDOV SVIJET - Veselin Gatalo


SIGISMUNDOV SVIJET



Na krevetu, usred ukusno namještene prozračne sobe, ležao je dječak sa crnom mačkom na grudima.

Zapravo, Zigismund je imao devetnaest godina. I isto toliko godina je pamtio svjetla i zvuke u toj sobi. Izgledao je kao dječak jer je bio mali i zakržljao usred nepokretnosti.

Sigismund, naime, nije mogao hodati. Nije uopšte mogao micati nijednim dijelom tijela. Čak ni govoriti, bar ne kao što ljudi obično govore. Oči nije mogao pokretati, iako je krajičkom zjenice vidio prozor, a to mu je bilo jako važno. Samo je treptanjem očnih kapaka pokazivao da je živ. Ili da mu nešto smeta.

Crni mačak se zvao Igor. Uglavnom bi provodio sate ležeći na svilenom platnu pidžame, na Sigismundovim grudima, predući i žmirkajući zelenim očima.

– Možda ne bi bilo loše da uklonimo tog mačka – rekao je jednog dana Stanislas, kućni ljekar Kellerovih. – Mogao bi nauditi Sigismundu.

Na to se Sigismundu povisio krvni tlak i nenormalno ubrzao rad srca, a kapci počeli nervozno treptati. Instrumenti koji su mjerili njegove tjelesne parametre, tada kao da su bili poludjeli. Tako da od tada više niko nije spominjao Igorovo udaljavanje od nepokretnog mladića.

Mladićeva majka, Uli Keller, nekad mu je znala čitati priče o princezama i vitezovima.

Njen jedinac je volio te priče. Znala je ona to, pojačana cerebralna aktivnost bi se očitovala na registrima njegovih moždanih talasa. Mada Uli nije trebala mašinu koja bi joj morala reći da li je njen sin sretan ili nesretan, jer mu je bila majka. A one, majke, znaju te stvari.

A onda se odnekud dovuklo crno mače i uzelo joj pažnju i ljubav njenog sina. Otad više nije bilo reakcije na priče koje mu je čitala.

Uli nije bila ljubomorna. Kako bi mogla biti ljubomorna kad je osjećala da ga to mače čini sretnijim nego što je bio sretan dok mu je ona držala ruku i čitala…? U redu, bila je ljubomorna. Ali samo malo.

I otac Franz je volio svog jedinca. Rijetkim trenucima kad je bio kod kuće, isključivao bi svoj mobilni telefon i dugo sjedio pored njegovog kreveta. Pričao bi mu o milionskim poslovnim transakcijama, problemima prilagođavanja vremenskim zonama, o udaljenim zemljama i okrutnom poslovnom svijetu gdje velike ribe jedu male a samo najuspješniji opstaju.

Plakao je i Franz nad sudbinom svoga sina, baš kao i Sigismundova majka. Ali njih dvoje nikad nisu plakali zajedno, pošto su se rijetko viđali. A rijetko su se viđali zato što se više nisu voljeli. Ta soba i mladić u njoj su bili jedino što ih je, makar naizgled, činilo mužem i ženom.

Izuzevši doktora Stanislasa, samo su još njih dvoje i crni mačak činili Sigismundov svijet.

Tako se činilo.

A zapravo, znalo se jako malo o njegovom svijetu. Zapravo, nisu znali gotovo ništa.

Sigismund je dobro poznavao susjedstvo. Čak cijeli grad Beč. Danju je ležao, a noću, kad niko nije ulazio u njegovu sobu, šetao je po restoranima, gledao najnovije Spielbergove filmove u gradskim kinima, posjećivao pozorišta… i nepristojno zavirivao kroz tuđe prozore.

Noću je hodao parkovima, gledao divne i grozne stvari koje se u gluho doba odvijaju tamo.

Ponekad bi ukrao poneku vrijednu stvarčicu ili nešto novca iz novčanika bogatih susjeda i ostavljao na uzglavljima vječito boležljive djece siromašnih ilegalnih emigranata koji su živjeli u prljavim predgrađima. Kao Robin Hood u pričama koje mu je čitala majka, krao je bogatima da bi davao siromašnima. Smetalo mu je ponekad to što je bio previše malen i slab da bi se tukao prodavačima droge i siledžijama koji su zagorčavali život djeci i dobrim ljudima.

Bio je čak i zaljubljen. I to sretno.

Volio je malu plavu Hildegard koja je kao sekretarica radila u jednoj od firmi njegovog oca. Imala je prekrasnu dugu kosu, modre oči i jamice na obrazima. Kao princeza iz bajki koje mu je majka čitala dok je bio sasvim mali.

Nekad bi otkinuo cvijet u parku i odnio joj ga. Nekad bi i jeli i spavali zajedno.

Volio je kad bi ga privila na svoje male grudi i milovala mu vrat. Tada bi uživao u njenom mirisu i dodiru svilenkaste plave kose.

Danju je Sigismund drijemajući planirao gdje će ići i šta će raditi to veće.

Tog dana je njegova majka ostala u stolici za ljuljanje i opet ga pokušavala zainteresovati za svoje čitanije. A njemu nije bilo do toga.

Htio je večeras izaći ranije i vidjeti da li je mali Husein iz izbjegličkog kampa ozdravio.

Samo da majka ne zatvori prozor prije nego što ode.

Samo da Igor i večeras mogne izaći napolje, u grad.

Comments

Popular posts from this blog

Je li rod nužan? - Is Gender Necessary?; 1974 - Ursula LeGuin

Je li rod nužan? S redinom šezdesetih godina ženski se pokret ponovo stao kretati nakon svog pedesetogodišnjeg zastoja. Bilo je to snažno i silovito okupljanje. Osjetila sam ga, ali nisam tada još znala kolika je ta njegova silina. Jednostavno sam mislila da nešto nije u redu sa mnom. Smatrala sam se feministkinjom; nije mi bilo jasno kako možete biti žena koja misli svojom glavom, a ne biti istovremeno i feministkinja. Ali nikada nisam koraknula ni korak dalje s tla što su ga za nas osvojile Emmeline Pankhurst i Virginia Woolf. Tamo negdje oko 1967. počela sam osjećati određenu nelagodu, potrebu da napravim korak dalje, možda, sama od sebe. Počela sam osjećati potrebu da odredim pobliže i da razumijem značenje spolnosti i značenja roda, i to u svom životu i u našem društvu. Mnogo toga bijaše se skupilo u podsvjesnom jednako onom mojem kao i u zajedničkom — onoga što je trebalo iznijeti u svjesno ili će postati destruktivno. Bila je to ona ista potreba, mislim, koja je navela B...

Strahovito oružje - Isaac Asimov

Strahovito oružje Karl Frantor je smatrao da je budućnost veoma tmurna. Iz niskih oblaka neprekidno je padala gusta kiša, niska prljava vegetacija dosadne smeđe boje pružala se u svim smjerovima. Tu i tamo neka ptica poskakuša preletjela bi divlje puštajući tugaljive krike u prolazu. Karl okrete glavu zureći u tanke kupole Aphrodopolisa, najvećega grada na Veneri.  — Uf — promrmlja — čak je i kupola bolja nego ovaj svijet vani. — On pritisnu gumiranu tkaninu svoga kaputa čvršće oko sebe. Bit ću sretan kad se opet vratim na Zemlju. Okrenu se malenom Antilu, Venerijancu. — Kad ćemo stići do ruševina? Nije bilo odgovora i Karl opazi suzu kako se kotrlja niz Venerijančev naborani zeleni obraz. Druga je blistala u velikom oku kao u lemura, mekom, nevjerojatno lijepom oku. Zemljaninov glas omekša. — Oprostite, Antile, nisam želio reći ništa protiv Venere. Antil okrenu svoje zeleno lice prema Karlu. — Nije riječ o tome, prijatelju moj. Dakako, ti nećeš naći nešto čemu bi se div...

Srecko Zitnik - ZEMALJSKA DUSA

ZEMALJSKA DUSA Najvise sam volio setnju uz more. Golicanje predvecernjeg sunca po preplanuloj kozi, skrgutanje valova medju kamenim skriljcima, nista ljepse za mene nije postojalo. Dah maestrala, najugodnijeg vjetra na Zemlji, odagnao je sve moje mucne misli. U ovim divnim trenucima zaboravih i ko sam i sta sam! Prepustio sam se milovanju umornog dana i nadolazece, nestrpljive ljetnje noci. Samo me je ovo more, i ovo iskricavo sunce odrzavalo na zivotu o kojemu sam prije mogao samo sanjeti. Besciljno sam tumarao zaljevima i dokovima presretan, ali moja je sreca bila velika koliko i moja tuga koja bi se pojavljivala uvijek kad je zavrsavao jedan ovakav dan. Ali tada bih se sjetio da me sve ovo opet ceka i sutra , i da cu ponovo uzivati u trenucima zanosa, i tako uvijek iznova, sve dok onim mojim dupeglavcima neke stvari ne postanu jasne. No, moze se desiti da mi ponestane novca za ova moja divna putovanja, ali za dva dana rijesit ce se i moje najvaznije pitanje, pa me to zasad i ne ...