SIGISMUNDOV SVIJET
Na krevetu, usred ukusno namještene prozračne sobe, ležao je dječak sa crnom mačkom na grudima.
Zapravo, Zigismund je imao devetnaest godina. I isto toliko godina je pamtio svjetla i zvuke u toj sobi. Izgledao je kao dječak jer je bio mali i zakržljao usred nepokretnosti.
Sigismund, naime, nije mogao hodati. Nije uopšte mogao micati nijednim dijelom tijela. Čak ni govoriti, bar ne kao što ljudi obično govore. Oči nije mogao pokretati, iako je krajičkom zjenice vidio prozor, a to mu je bilo jako važno. Samo je treptanjem očnih kapaka pokazivao da je živ. Ili da mu nešto smeta.
Crni mačak se zvao Igor. Uglavnom bi provodio sate ležeći na svilenom platnu pidžame, na Sigismundovim grudima, predući i žmirkajući zelenim očima.
– Možda ne bi bilo loše da uklonimo tog mačka – rekao je jednog dana Stanislas, kućni ljekar Kellerovih. – Mogao bi nauditi Sigismundu.
Na to se Sigismundu povisio krvni tlak i nenormalno ubrzao rad srca, a kapci počeli nervozno treptati. Instrumenti koji su mjerili njegove tjelesne parametre, tada kao da su bili poludjeli. Tako da od tada više niko nije spominjao Igorovo udaljavanje od nepokretnog mladića.
Mladićeva majka, Uli Keller, nekad mu je znala čitati priče o princezama i vitezovima.
Njen jedinac je volio te priče. Znala je ona to, pojačana cerebralna aktivnost bi se očitovala na registrima njegovih moždanih talasa. Mada Uli nije trebala mašinu koja bi joj morala reći da li je njen sin sretan ili nesretan, jer mu je bila majka. A one, majke, znaju te stvari.
A onda se odnekud dovuklo crno mače i uzelo joj pažnju i ljubav njenog sina. Otad više nije bilo reakcije na priče koje mu je čitala.
Uli nije bila ljubomorna. Kako bi mogla biti ljubomorna kad je osjećala da ga to mače čini sretnijim nego što je bio sretan dok mu je ona držala ruku i čitala…? U redu, bila je ljubomorna. Ali samo malo.
I otac Franz je volio svog jedinca. Rijetkim trenucima kad je bio kod kuće, isključivao bi svoj mobilni telefon i dugo sjedio pored njegovog kreveta. Pričao bi mu o milionskim poslovnim transakcijama, problemima prilagođavanja vremenskim zonama, o udaljenim zemljama i okrutnom poslovnom svijetu gdje velike ribe jedu male a samo najuspješniji opstaju.
Plakao je i Franz nad sudbinom svoga sina, baš kao i Sigismundova majka. Ali njih dvoje nikad nisu plakali zajedno, pošto su se rijetko viđali. A rijetko su se viđali zato što se više nisu voljeli. Ta soba i mladić u njoj su bili jedino što ih je, makar naizgled, činilo mužem i ženom.
Izuzevši doktora Stanislasa, samo su još njih dvoje i crni mačak činili Sigismundov svijet.
Tako se činilo.
A zapravo, znalo se jako malo o njegovom svijetu. Zapravo, nisu znali gotovo ništa.
Sigismund je dobro poznavao susjedstvo. Čak cijeli grad Beč. Danju je ležao, a noću, kad niko nije ulazio u njegovu sobu, šetao je po restoranima, gledao najnovije Spielbergove filmove u gradskim kinima, posjećivao pozorišta… i nepristojno zavirivao kroz tuđe prozore.
Noću je hodao parkovima, gledao divne i grozne stvari koje se u gluho doba odvijaju tamo.
Ponekad bi ukrao poneku vrijednu stvarčicu ili nešto novca iz novčanika bogatih susjeda i ostavljao na uzglavljima vječito boležljive djece siromašnih ilegalnih emigranata koji su živjeli u prljavim predgrađima. Kao Robin Hood u pričama koje mu je čitala majka, krao je bogatima da bi davao siromašnima. Smetalo mu je ponekad to što je bio previše malen i slab da bi se tukao prodavačima droge i siledžijama koji su zagorčavali život djeci i dobrim ljudima.
Bio je čak i zaljubljen. I to sretno.
Volio je malu plavu Hildegard koja je kao sekretarica radila u jednoj od firmi njegovog oca. Imala je prekrasnu dugu kosu, modre oči i jamice na obrazima. Kao princeza iz bajki koje mu je majka čitala dok je bio sasvim mali.
Nekad bi otkinuo cvijet u parku i odnio joj ga. Nekad bi i jeli i spavali zajedno.
Volio je kad bi ga privila na svoje male grudi i milovala mu vrat. Tada bi uživao u njenom mirisu i dodiru svilenkaste plave kose.
Danju je Sigismund drijemajući planirao gdje će ići i šta će raditi to veće.
Tog dana je njegova majka ostala u stolici za ljuljanje i opet ga pokušavala zainteresovati za svoje čitanije. A njemu nije bilo do toga.
Htio je večeras izaći ranije i vidjeti da li je mali Husein iz izbjegličkog kampa ozdravio.
Samo da majka ne zatvori prozor prije nego što ode.
Samo da Igor i večeras mogne izaći napolje, u grad.
Comments
Post a Comment