Skip to main content

Posts

Showing posts from September, 2017

Džozefin Sekston - ELUIZA I DOKTORI SA PLANETE PERGAMON

Džozefin Sekston  ELUIZA I DOKTORI SA PLANETE PERGAMON Eluiza je sedela u čekaonici dispanzera Centralnog pozorišta, odevena u kratku belu haljinu. Već dugo je čekala i priželjkivala da joj neko pride i odvede je odavde; pročitala je sve oglase na zidu, i nijedan joj nije probudio znatiželju - svi su se odnosili na lekove sa neobičnim propratnim pojavama. Jedan bolničar uđe u prostoriju. Imao je skarletnu masku koja mu je prekrivala čitavo lice osim jednog oka. Eluiza je znala da je to označavalo infektivni rak kože. Nije, međutim, vrisnula od straha ili odvratnosti. Pre mnogo godina, često se igrala sa decom koja su bolovala od te bolesti i još tada je izgledalo da je imuna na nju. "Doktori će vas sada primiti", reče bolničar, na šta Eluiza ustade i pođe za njim. Išli su niz hodnik pokraj tajanstvenih vrata i stepeništa sve dok nisu stigli do debelog navučenog zastora, iznad koga je sijalo malo crvena svetlo. Gurnuo ju je kroz zavesu. Za trenutak je neodlučno

Gregori Benford - A MORE KAO OGLEDALA

Gregori Benford  A MORE KAO OGLEDALA Voren se pitao koliko već dugo plutaju. Trideset sedam dana - kazivali su redovni zarezi u ivici drveta. Roza je zajedno s njim proverila svaki od njih. U podne svakog dana izvodili su ritualno zasecanje njegovim istrošenim džepnim nožićem, brižljivo pamteći svaku svežu zasekotinu u trenutku njenog stvaranja kako je ne bi zabunom zamenili za neke druge i pomislili da je načinjena dan ranije. "Šta to gledaš?" upita Roza žmirkajući iz niskog zaklona. "Brojim ih", reče Voren. "Trideset sedam", uzvrati Roza, a on je po zvuku njenog glasa osetio da i sama ne veruje u to. Red, lepota broja, struktura - ničega od toga ovde nije bilo. Kako i da ne pogreše tokom svih ovih dana? Mora da su minula barem dva meseca. Nije li u razdobljima delirijuma sanjao kako testeriše gredu primoravajući dane da protiču, kako je seče sve dok mu koleno nije utonulo u nešto slatko, a on se onesvestio? Nije mogao da se seti? "Spav

MUVE - Robert Silverberg

Robert Silverberg  MUVE Evo Kesideja: nepomičnog na stolu Nije mnogo ostalo od njega. Moždana duplja; nekoliko nervnih žila; jedan ud. Iznenadna implozija pobrinula se za ostalo. I to je, ipak, bilo dovoljno. Zlatnima nije bilo potrebno mnogo da bi sredili stvar. Pronašli su ga u olupini lebdećeg broda koji je zašao u njihovu zonu iza Japetusa. Bio je živ. Dao se opraviti. Ostali sa broda bejahu u beznadežnom stanju. Opraviti ga? Dabome. Zar je neophodno da neko bude ljudsko biće da bi bio humanitaran? Opraviti, nego šta. Na svaki način. I izmeniti. Zlatni behu kreativni. Ono što je ostalo od Kesideja počivalo je u suvom tanku na nekom stolu unutar zlatne sfere sile. Ovde nije bilo mene godišnjih doba; samo sjaj zidova, nepromenjiva toplota. Ni dana ni noći, ni juče ni danas. Obličja su pristupala i kružila oko njega. Obnavljala su ga, korak po korak, dok je on ležao u besvesnoj mirnoći. Mozak je ostao netaknut ali nije dejstvovao. Usledilo je ponovno oblikovanje ovog

Ben Bova - BESTEŽINSKO STANJE

Ben Bova BESTEŽINSKO STANJE Džae Teni je izgledao kao srednji centarhalf pitsburških Čeličnih. Sedeći u hladovitim senkama bara Astro hotela, onako tamnoput, zdepaste građe i namrgođenog lica nad zadimljenom cigarom, ni po čemu nije odavao utisak jedne od najređih ptičica: dobrog inženjera koji je u isti mah bio i dobar vojni oficir. "Dobar dan, majore." Teni se obrnuo na svojoj stolici i ugledao starog Sai Kaldera, doajena među novinskim reporterima koji su 'pokrivali' bazu. "Zdravo. 'Oćeš piće?" "Na dužnosti sam", odgovori Kalder dostojanstveno. Ipak spustio je svoje nekad vitko telo na susednu stolicu. "Dupli viski", doviknu Teni barmenu. "I ponovo napuni moju čašu." "Oficir i džentlmen", promrmlja Kalder. Glas mu beše zagroban, što se slagalo sa njegovim licem. Pošto im je barmen doturio piće, Teni reče: "'Teo bi da znaš ko je dobio naimenovanje." "Rekao sam vam da sam na du