Skip to main content

Edvard D. Hoh: ZOOLOŠKI VRT


Edvard D. Hoh: 

ZOOLOŠKI VRT



Deca su uvek bila dobra tokom meseca avgusta, a naročito pred dvadeset treći. Toga dana svake godine veliki srebrni svemirski brod sa Međuplanetnim zoološkim vrtom profesora Hjuga spuštao se u svoju šestočasovnu posetu oblasti Čikaga.
Još pre svitanja obrazovali bi se dugački redovi dece i odraslih, a svako je u ruci stezao dolar čekajući u čudu da vidi koja je neobična stvorenja profesor ove godine doneo.
U prošlosti su ponekad bili počašćeni tronožnim stvorenjima sa Venere, visokim mršavim ljudima sa Marsa ili čak zmijolikim užasima koji su dolazili iz još većih udaljenosti. Ove godine, kada se veliki okrugli brod lagano prizemljio na ogromnom sletnom području nadomak Čikaga, gledali su sa strahopoštovanjem kako se strane broda lagano podižu i otkrivaju poznati prizor kaveza. U njima se nalazio neki divlji soj iz noćne more - male životinje nalik konjima koje su se kretale hitrim, trzajućim pokretima i neprestano brbljale na nekom piskutavom jeziku. Žitelji Zemlje ubrzo stadoše da se zbijaju unaokolo dok je posada profesora Hjuga užurbano skupljala pripremljene dolare; uskoro se pojavio i sam dobri profesor u svom ogrtaču duginih boja i sa cilindrom. "Narode Zemlje", povika on u mikrofon.
Gomila se utiša i on nastavi: "Narode Zemlje, ove godine dobijate pravu poslasticu za samo jedan dolar - malo poznati narod konjo-paukova sa Kaana - koji je stigao do vas preko mnogo miliona milja svemira uz velike troškove. Sakupite se unaokolo, pogledajte ih, proučite ih, poslušajte ih, ispričajte svojim prijateljima o njima. Ali požurite! Moj brod može ovde ostati samo šest časova!"
I gomila ljudi lagano stade da promiče istovremeno užasnuta i zadivljena tim čudnim stvorenjima koja su ličila na konje ali se verala uz zidove kaveza poput paukova. "Ovo zaista vredi jedan dolar", primeti jedan čovek, žurno prolazeći. "Idem kući po ženu."
Tako je to teklo celog dana, dok deset hiljada ljudi nije prošlo pored kaveza smeštenih u jedan kraj broda. A kada je proteklo određenih šest časova, profesor Hjugo još jednom uze mikrofon u ruke. "Sada moramo poći, ali vratićemo se sledeće godine u isti dan. A ako ste uživali u našem zoološkom vrtu ove godine, obavestite o njemu telefonom svoje prijatelje u drugim gradovima. Sutra ćemo se spustiti u Njujork, a sledeće nedelje idemo u London, Pariz, Rim, Hong Kong i Tokio. Zatim krećemo ka drugim svetovima!"
Mahnuo im je u znak pozdrava, a kada se brod podigao sa tla, narodi Zemlje složiše se da je to bio do sada najbolji zoološki vrt...
Oko dva meseca kasnije i posle još tri posećene planete srebrni brod profesora Hjuga konačno se spustio na poznate krzave stene Kaana i čudna stvorenja konjo-paukova žurno su napustila svoje kaveze. Profesor Hjugo se oprostio sa nekoliko prigodnih reči, a oni se zatim užurbano raziđoše u stotinu različitih pravaca, uputivši se u svoje domove među stenjem.
U jednom domu ženka je veselo dočekala svog mužjaka i mladunca. Odbrbljala je dobrodošlicu na čudnom jeziku i požurila da ih zagrli. "Dugo vas nije bilo. Je li bilo lepo?"
Mužjak klimnu. "Naročito je uživao maleni. Posetili smo osam svetova i videli mnoge stvari."
Mališan ustrča uz zid pećine. "Najbolje je bilo na svetu zvanom Zemlja. Tamošnja stvorenja nose odeću preko kože i hodaju na dve noge."
"Ali zar sve to nije opasno?" upita ženka.
"Ne", odvrati njen mužjak. "Postoje šipke koje nas štite od njih. Sve vreme ostajemo u brodu. Sledeći put moraš krenuti sa nama: Zaista vredi dati devetnaest komoka, koliko staje putovanje."
A mališa klimnu. "Bio je to do sada najbolji zoološki vrt..."

Comments

Popular posts from this blog

Je li rod nužan? - Is Gender Necessary?; 1974 - Ursula LeGuin

Je li rod nužan? S redinom šezdesetih godina ženski se pokret ponovo stao kretati nakon svog pedesetogodišnjeg zastoja. Bilo je to snažno i silovito okupljanje. Osjetila sam ga, ali nisam tada još znala kolika je ta njegova silina. Jednostavno sam mislila da nešto nije u redu sa mnom. Smatrala sam se feministkinjom; nije mi bilo jasno kako možete biti žena koja misli svojom glavom, a ne biti istovremeno i feministkinja. Ali nikada nisam koraknula ni korak dalje s tla što su ga za nas osvojile Emmeline Pankhurst i Virginia Woolf. Tamo negdje oko 1967. počela sam osjećati određenu nelagodu, potrebu da napravim korak dalje, možda, sama od sebe. Počela sam osjećati potrebu da odredim pobliže i da razumijem značenje spolnosti i značenja roda, i to u svom životu i u našem društvu. Mnogo toga bijaše se skupilo u podsvjesnom jednako onom mojem kao i u zajedničkom — onoga što je trebalo iznijeti u svjesno ili će postati destruktivno. Bila je to ona ista potreba, mislim, koja je navela B...

Strahovito oružje - Isaac Asimov

Strahovito oružje Karl Frantor je smatrao da je budućnost veoma tmurna. Iz niskih oblaka neprekidno je padala gusta kiša, niska prljava vegetacija dosadne smeđe boje pružala se u svim smjerovima. Tu i tamo neka ptica poskakuša preletjela bi divlje puštajući tugaljive krike u prolazu. Karl okrete glavu zureći u tanke kupole Aphrodopolisa, najvećega grada na Veneri.  — Uf — promrmlja — čak je i kupola bolja nego ovaj svijet vani. — On pritisnu gumiranu tkaninu svoga kaputa čvršće oko sebe. Bit ću sretan kad se opet vratim na Zemlju. Okrenu se malenom Antilu, Venerijancu. — Kad ćemo stići do ruševina? Nije bilo odgovora i Karl opazi suzu kako se kotrlja niz Venerijančev naborani zeleni obraz. Druga je blistala u velikom oku kao u lemura, mekom, nevjerojatno lijepom oku. Zemljaninov glas omekša. — Oprostite, Antile, nisam želio reći ništa protiv Venere. Antil okrenu svoje zeleno lice prema Karlu. — Nije riječ o tome, prijatelju moj. Dakako, ti nećeš naći nešto čemu bi se div...

Srecko Zitnik - ZEMALJSKA DUSA

ZEMALJSKA DUSA Najvise sam volio setnju uz more. Golicanje predvecernjeg sunca po preplanuloj kozi, skrgutanje valova medju kamenim skriljcima, nista ljepse za mene nije postojalo. Dah maestrala, najugodnijeg vjetra na Zemlji, odagnao je sve moje mucne misli. U ovim divnim trenucima zaboravih i ko sam i sta sam! Prepustio sam se milovanju umornog dana i nadolazece, nestrpljive ljetnje noci. Samo me je ovo more, i ovo iskricavo sunce odrzavalo na zivotu o kojemu sam prije mogao samo sanjeti. Besciljno sam tumarao zaljevima i dokovima presretan, ali moja je sreca bila velika koliko i moja tuga koja bi se pojavljivala uvijek kad je zavrsavao jedan ovakav dan. Ali tada bih se sjetio da me sve ovo opet ceka i sutra , i da cu ponovo uzivati u trenucima zanosa, i tako uvijek iznova, sve dok onim mojim dupeglavcima neke stvari ne postanu jasne. No, moze se desiti da mi ponestane novca za ova moja divna putovanja, ali za dva dana rijesit ce se i moje najvaznije pitanje, pa me to zasad i ne ...