Skip to main content

Frederik Pol - DAN POSLE ONOGA KADA SU DOŠLI MARSOVCI


Frederik Pol

 DAN POSLE ONOGA KADA SU DOŠLI MARSOVCI


U svaku sobu motela bila su ubačena, pored uobičajenog broja kreveta, još po dva ležaja a direktor, gospodin Mandala, pretvorio je i zadnji deo hola u mušku spavaonicu. Nije, međutim, bio zadovoljan i nagovarao je svoje tamnopute noćne portire da raspreme i očiste prostoriju za prtljag i u nju unesu pomoćne ležaje. "Dragi gospodine Mandala", reče mu glavni portir, pokušavajući da nadjača graju u salonu, "mi bismo to rado učinili za vas, samo da možemo. Ali, ne možemo: prvo, zato što nemamo gde da preselimo stare televizore koje po svaku cenu hoćete da sačuvate i, drugo, što nemamo više ni jedan jedini ležaj."
"Ti se, Erneste, raspravljaš sa mnom, a ja sam ti rekao da to više ne radiš", reče mu gospodin Mandala. Dobovao je prstima po pultu recepcije i ljutitim pogledom šetao po holu. A u njemu je bilo najmanje četrdeset gostiju: ćaskali su, igrali karte i dremuckali. Televizor sa utišanim tonom prenosio je, mrmljajući, izvod iz izveštaja vasionske agencije NASA, a gospodin Mandala je na ekranu video i jednog od Marsovaca koji je zurio u kameru i lio ogromne želatinske suze.
"Prestani da piljiš", zapovedi gospodin Mandala, jer se na vreme okrenuo i svog portira uhvatio na delu. "Ne plaćam te zato da gledaš televiziju. Idi vidi šta možeš da pomogneš u kujni."
"Bili smo u kujni, gospodine Mandala. Njima naša pomoć nije potrebna."
"Kad ti ja kažem da ideš, onda idi, Erneste! I ti, Berzi." Pratio ih je pogledom kroz hodnik za poslugu i poželeo da se sa istom lakoćom otarasi i gostiju iz salona. Oni su zaposeli sva sedišta, pa i doručja fotelja, stajali oslonjeni o zidove i nagurali se u lože bara koji je, po propisu, zatvorio još pre dva sata. Ako je suditi po prijavama, sve su to bili predstavnici dnevnih listova, časopisa, radiotelevizijske mreže, agencija koje pretplatnicima šalju vesti telegrafskim putem i tako dalje, i čekali su jutro da bi otišli u Kejp Kenedi na konferenciju za štampu. Gospodin Mandala je poželeo da to jutro brzo osvane. Nimalo mu se nije dopadala ta gužva u njegovom salonu, a bio je i uveren u to da se mnogi od njih nisu ni prijavili kao gosti motela.
Na televizijskom ekranu pojavio se grubo montiran snimak povratka svemirskog broda Alkonik Devet sa Marsa, ali televiziju niko nije gledao. Ponavljali su isti snimak već treći put od ponoći i svi su ga bili videli bar jedanput; ali kada se pojavio kadar sa Marsovcem, koji je ličio na tužnog jazavičara i imao, umesto udova, duguljasta peraja morskog psa, jedan od pokeraša se promeškolji i uzviknu: "E, a sad novi marsovski vic! Zašto se Marsovac ne kupa u Atlantskom okeanu?"
"Ti se izjašnjavaš", reče onaj koji je delio karte.
"Zato što bi oko okeana ostavio mastan krug", reče izveštač i sklopi karte. Niko se nije nasmejao, čak ni gospodin Mandala, premda su marsovski vicevi uglavnom bili dobri. Svi su bili pomalo umorni od njih ili naprosto već umorni od njih.
Gospodin Mandala je propustio prvo uzbuđenje koje su izazvali Marsovci, a propustio ga je zato što je spavao. Kada mu se telefonom javio šef dnevne smene i probudio ga, gospodin Mandala je pomislio, prvo, da mu ovaj priča vic i, drugo, da je šef dnevne smene poludeo; koga je, uostalom, briga za to da li se neki svemirski istraživački brod upućen na Mars vratio na zemlju sa nekom vrstom životinja? Koga je za to briga čak i onda ako te životinje i nisu životinje? Ali, kada je video koliko je prijava stiglo u motel preko teleprintera, shvatio je da to neke ljude, ipak, interesuje. Gospodina Mandalu, međutim, takve gluposti nisu zanimale. Lepo je što su Marsovci došli, oni su mu napunili motel, i njegov motel i sve druge motele u prečniku od sto milja oko Kejp Kenedija, ali to je bilo sve što je gospodina Mandalu interesovalo u vezi sa Marsovcima.
Na televizijskom ekranu pojavila se crno-bela slika koju su zamenile Vesti En-Bi-Si-ja. Pokeraši su načas utihnuli.
U salonu je zavladala tišina čim je nevidljivi spiker počeo da čita vesti iz NASE: "Doktor Hjugo Bejki, veterinar iz Fort Vorta, Teksas, koji je stigao noćas i pregledao Marsovce smeštene u prijemni centar Vazduhoplovne baze Petrik, podneo je preliminarni izveštaj koji je upravo objavio predstavnik Sektora za nacionalnu aeronautiku i svemirska istraživanja, pukovnik Erik T. 'Srećko' Vingerter."
Jedan televizijski tehničar zaurla "Pojačaj ton!" Oko televizora nastade komešanje, zvuk se namah izgubi a onda grune, svom jačinom: "...Marsovci su kičmenjaci, toplokrvni i, očigledno, sisari. Površni pregled ukazuje na dosta nizak nivo metabolizma, iako doktor Bejki tvrdi da bi to mogla da bude i posledica dugog i teskobnog putovanja, jer su l37.000.000 kosmičkih milja prešli u komori za uzorke svemrirskog broda Alkonik Devet. Ne postoje, ponavljamo, znaci zarazne bolesti, ali su preduzete sve preventivne mere sterilizacije i..."
"Đavola!" viknu neko, najverovatnije honorarni dopisnik Si-Bi-Es-a. "Volter Kronkajt je razgovarao sa klinikom Mejo i..."
"Zaveži!" zarežaše glasovi i na televiziji se ponovo začu:
"...čime se završava izveštaj doktora Hjuga Bejkija koji je upravo objavio pukovnik 'Srećko' Vingerter." Nastade stanka, a onda se spikerov umoran ali borben glas ponovo probi i nastavi sa rekapitulacijom prethodnih šest emisija. Nastavi se i poker, premda je najavljivač opisivao konferenciju za štampu sa doktorom Semom Salivenom, predstavnikom Instituta za lingvistiku Univerziteta Indijane, koji je tvrdio da su zvuci što ih ispuštaju Marsovci zacelo neka vrsta jezika.
Sve same gluposti, pomisli gospodin Mandala, pospan i ošamućen. Privuče stolicu, sedne i zadrema.
Probudio ga je bučan smeh i on ratoborno skoči. Lupne dlanom o stono zvono: "Gospodo! Moje dame! Molim vas!" vikne. "Sada je četiri sata ujutru, pustite ostale goste da bar malo odspavaju."
"Pravilno", reče tip iz Si-Bi-Es-a, dižući ruku nestrpljivo, "samo da vam ispričam još jedan vic. Šta je marsovski soliter? Ne znate?"
"Da čujemo", reče riđokosa iz časopisa Life.
"Dvadeset sedam spratova stanova u prizemlju!"
A riđokosa reče: "Dobar je, ali i ja znam jedan. Zašto Marsovka zatvorenih očiju vodi ljubav sa mužem? Zato što joj Bog zabranjuje da gleda kako njen muž uživa."
"Igramo li mi poker ili pričamo viceve?" promrmlja neki od igrača, ali ga ostali ućutkaše. "Ko je osvojio titulu Mis Mars?" ... "Niko!" ... "Kako ćeš Marsovku odučiti od seksa?" ... "Oženićeš se njome!" Gospodin Mandala se tom vicu glasno nasmejao, pa kada mu je jedan reporter prišao i zatražio kutiju šibica, dao mu je tu kutiju u dobrom raspoloženju. "Uh", uzdahnuo je čovek pripaljujući lulu, "ala je dugačka ova noć."
"Kako da nije", potvrdi ljubazno gospodin Mandala. Na televiziji je ista emisija išla po četvrti put. Gospodin Mandala zevnu i zagleda se rasejano u ekran; nije video bogzna šta, ali je bilo i sve što je u vezi sa Marsovcima trebalo videti. Ovi reporteri i snimatelj i tonski tehničari i novinari, mislio je zadovoljni gospodin Mandala, svi oni čekaju ovde, u njegovom motelu, da dođe 10 sati ujutru i da do Kejpa kroz palmetto močvare voze četrdeset milja - ni za šta. Ni za šta, naravno, jer će kad stignu tamo videti ovo što gledaju sada, u ovom času.
Jedan pokeraš pričao je neki dugačak, dozlaboga zapetljan vic o Marsovcima koji po Majami Biču šetaju u bundama. Gospodin Mandala je te kartaroše posmatrao sa negodovanjem. Kada bi makar neko od njih otišao u svoju sobu na spavanje, mogao bi da upita ostale da li su prijavljeni kao gosti motela. Premda, istini za volju, on nikoga više ne bi ni mogao da smesti, jer su sve sobe bile zauzete a broj gostiju dvostruko veći. Odbacio je, dakle, tu misao i nastavio da, rasejano, zuri u ekran, zamišljajući kako ljudi svuda na svetu pilje u tu istu sliku, čitaju o Marsovcima u svojim novinama i brinu za njih. A oni baš nisu izgledali kao neko o kome bi trebalo brinuti: lenjo su puzili na svojim dugačkim slabim udovima nalik na izdužena peraja morskog psa i tupo buljili velikim kratkovidim očima.
"Glupa mala kopilad", reče jedan reporter pušaču na lulu. "Znaš šta sam čuo? Čuo sam da su ih astronauti izdvojili zbog smrada."
"Oni to na Marsu verovatno i ne primećuju", odgovori uviđavno pušač na lulu. "Tamo je vazduh redak."
"Ne primećuju? Pa oni taj smrad obožavaju!" Baci novčanicu od jednog dolara pred gospodina Mandalu. "Dajte mi, molim vas, sitniš za Koka-kola automat." Gospodin Mandala izbroja bez reči sitne pare. Nije mu ni palo na pamet da bi Marsovci mogli da smrde, ali to mu na pamet nije palo samo zato, što o njima nije mnogo ni razmišljao. Jer da jeste, morao bi doći do tog zaključka.
Gospodin Mandala izdvoji novčić za sebe i pođe za onom dvojicom ka automatu za Koka-kolu. Sliku na ekranu zamenili su vrlo rđavi snimci koje su doneli astronauti, snimci nekih zgrada nepravilnog oblika boje peska na peščanom tlu. Bio je to, kako je izveštavala NASA, najveći marsovski grad, a on je, sve u svemu, imao samo stotinak pljosnatih građevina bez prozora.
"Ja stvarno ne znam", reče konačno drugi izveštač, otpijajući Koka-kolu iz boce. "Šta misliš, da li su oni - inteligentni?"
"Teško je reći, sasvim tačno", odgovori pušač lule. Bio je Rojterov izveštač, a tako je i izgledao zahvaljujući crvenom, širokom engleskom licu. "Činjenica je da grade kuće", dodade i uperi prst u ekran.
"To rade i gorile."
"Bez sumnje, bez sumnje." Rojterov čovek se ozari: "Ej, stani malo. Setio sam se jednog vica. Bio jednom... čekaj da se prisetim, mi taj vic kod kuće uvek pričamo na irskom... evo, setio sam se. Daklem, ode ti svemirski brod na Mars, a njegova posada otkrije da je neka strašna zemaljska bolest istrebila celu marsovsku rasu i da je zarazu preživela samo jedna Marsovka, razumeš. Onda od te bolesti poumiru i članovi posade svemirske letelice. Svi nestanu, ostane samo ta jedna jedina Marsovka, shvataš. Ovi se naši ovde silno uzbude i posle dugačkih rasprava u Ujedinjenim Nacijama zaključe sporazum protiv genocida i Amerika izglasa dvesta miliona dolara za obnovu i, znaš, da bi sprečili izumiranje marsovske vrste odluče da taj jednoj jedinoj preživeloj Marsovki pronađu čoveka."
"Pričam ti priču!"
"Kad ti kažem. I tako oni, razumeš, pronađu Pedija O'Šonesija, koji je bio grdno švorc i kažu mu: 'Slušaj, Pedi, uđi u onaj kavez tamo, u njemu te čeka ženska, Marsovka. Jedino što treba da uradiš je da je oplodiš i da ona ostane trudna, razumeš?' A O'Šonesi im kaže: 'A šta ja dobijam za to?' Oni mu ponude, uh, nekoliko hiljada funti i Pedi, razume se, pristane. Otvori vrata na kavezu, ugleda žensku i brzo zatvori vrata. Rojterov čovek vrati praznu bocu Koka kole na policu, podražavajući Pedijev izraz gađenja. 'Tako mi svih svetaca' uzvikne O'Šonesi, 'ovako nešto zasigurno nisam očekivao...' 'Nekoliko hiljada funti, Pedi', požuruju ga oni. 'U redu', kaže on, 'ali pod jednim uslovom'. 'Kakav je to uslov?', pitaju oni. 'Morate mi obećati da će naša deca biti odgajana u hrišćanskom duhu.'"
"Taj sam vic već negde čuo", reče drugi izveštač. I krene prema polici da vrati praznu bocu Koka-kole, ali je zakači nogom i eto ti nevolje: prazne boce Koka-kole, iz četiri sanduka, padoše na pod, odskočiše, zazveketaše, razbiše se.
E, to je već bilo preko jego. Gospodin Mandala se zaceni, zagrcne, poče da muca, tresnu dlanom o zvono i zaurla: "Erneste! Berzi! Ali obojica!" A kada se iz kuhinje pojavio Ernest i proturio kroz vrata svoju tamnu, šljiva-plavu glavu sa izrazom lica koji sluti propast sveta, gospodin Mandala ciknu: "Oh, prokleti da ste! Sto puta sam vam rekao da sklonite te police odavde!" Stajao je tako iznad svoja dva portira, besan kao ris, dok su oni sakupljali srču i povremeno ga, iskosa, zabrinuto pogledavali - dve glave, od kojih je jedna ličila na tamnoplavu šljivu a druga na arapski pesak. Gospodin Mandala je bio svestan toga da ga svi gosti iz salona netremice gledaju i da ne odobravaju njegov postupak.
Izašao je, onda, u poznu noć da se malo ohladi, jer, bilo mu je žao a znao je da bi mogao učiniti i nešto zbog čega bi mu bilo još žalije.
Trava je bila vlažna. Sa daske za skakanje u bazen kapala je rosa. Motel nije bio tako tih kao što bi pred zoru trebalo da bude, ali nije bio ni suviše bučan. S vremena na vreme, odjeknuli bi iz salona daleki smeh i graja, ali je to sada na gospodina Mandalu delovalo umirujuće. Odmarao je dušu obilazeći sporedne prostorije, proveravajući mašine za pravljenje leda i automate za cigarete. Sve je bilo u najboljem redu.
Iznad glave mu, grmeći, preleti vojni mlaznjak iz Mek Koja. Zvezde su još blistale, ali je na istoku rudela zora. Gospodin Mandala zevnu, zagleda se u nebo pitajući se koja je od tih zvezda Mars, a onda se vrati na recepciju. Ubrzo je bio do guše u poslu: odgovarao je na duge, neprekidne, iscrpljujuće pozive gostiju iz motelskih soba, ispostavljao račune i nije imao vremena da misli na Marsovce. Tek kada su gosti iz salona bučno ušli u svoje automobile i limobuse i kada je počela da pristiže dnevna smena, gospodin Mandala je otvorio dve hladne Koke i jednu poneo Ernestu u sobu za poslugu.
"Naporna noć", reče gospodin Mandala Ernestu a Ernest, prihvatajući i Koku i pokušaj izvinjenja, klimnu glavom i bocu iskapi do dna. Izađoše iz sobe i, naslonivši se na ogradu terase koja je gledala na bazen, otpratiše pogledom novinare i novinarke koji su kolima silazili niz drum ka autostradi, žureći na sastanak u 10. Mnogi od njih te noći nisu ni trenuli. Gospodin Mandala odmahnu glavom, nije odobravao toliko buke ni oko čega.
Ernest zapucketa prstima, isceri se i reče: "Znam jedan marsovski vic, gospodine Mandala. Kako oslovljavate Marsovca visokog sedam stopa koji kopljem juriša na vas?"
"Pa, Erneste, do đavola", odgovori gospodin Mandala, "oslovljavaš ga sa gospodine. Taj vic znaju svi." Zevne, protegne se i reče zamišljeno: "Nadajmo se da će uskoro biti i novih viceva. Slušam stalno jedne te iste, jedina je razlika u tome što se sad Jevreji i katolici - i svi ostali - zamenjuju Marsovcima."
"Aha, to sam i ja zapazio, gospodine Mandala", reče Ernest.
Gospodin Mandala se ispravi. "Savetujem ti da malo odspavaš", reče, "može se desiti da se oni večeras opet vrate ovamo. Nikako ne shvatam zašto to rade... Znaš li šta ja mislim, Erneste? Mislim da će se za šest meseci pričati vicevi i da se niko živi neće sećati da su ikada postojali neki Marsovci. Ne verujem da će njihov dolazak ovamo izmeniti bilo šta u bilo čijem životu."
"Teško mi pada da se ne složim sa vama, gospodine Mandala", reče Ernest blago, "ali ja, vidite, ne mislim tako. Nekome će oni nešto i značiti. Meni će, na primer, značiti mnogo, prokleto mnogo."




Comments

Popular posts from this blog

Je li rod nužan? - Is Gender Necessary?; 1974 - Ursula LeGuin

Je li rod nužan? S redinom šezdesetih godina ženski se pokret ponovo stao kretati nakon svog pedesetogodišnjeg zastoja. Bilo je to snažno i silovito okupljanje. Osjetila sam ga, ali nisam tada još znala kolika je ta njegova silina. Jednostavno sam mislila da nešto nije u redu sa mnom. Smatrala sam se feministkinjom; nije mi bilo jasno kako možete biti žena koja misli svojom glavom, a ne biti istovremeno i feministkinja. Ali nikada nisam koraknula ni korak dalje s tla što su ga za nas osvojile Emmeline Pankhurst i Virginia Woolf. Tamo negdje oko 1967. počela sam osjećati određenu nelagodu, potrebu da napravim korak dalje, možda, sama od sebe. Počela sam osjećati potrebu da odredim pobliže i da razumijem značenje spolnosti i značenja roda, i to u svom životu i u našem društvu. Mnogo toga bijaše se skupilo u podsvjesnom jednako onom mojem kao i u zajedničkom — onoga što je trebalo iznijeti u svjesno ili će postati destruktivno. Bila je to ona ista potreba, mislim, koja je navela B

Bari Malzberg: FAZA IV

Bari Malzberg:  FAZA IV Faza I 1. VREME: Nešto zapucketa i u maglini oblika spirohete plima energije pohrli s kraja na kraj, duž sedamnaest svetlosnih godina, a zatim se izli u čisti prostor. Čisti prostor predstavljao je novih dve stotine hiljada svetlosnih godina, a energija, koja je sada postala zgusnuta, strujala je kroz njega kao riba kroz vodu; ubrzavala je, ali je unutra bila neobično statična. VREME: Nešto napade energiju, nekakav kosmički poremećaj ili druga inteligencija, nemoguće je pouzdano reći; energija oseti kako je nešto potiskuje. Ustuknu, a zatim se suprotstavi. Negde u jatu Raka napadač i energija uhvatiše se ukoštac, a njihova borba potrajala je petnaest hiljada godina. Konačno, napadač pade poražen, a energija nastavi svoj put. Inteligencija se povukla. Na nekom potpražnom nivou ona poče da razmišlja. Sistem je kružio oko male zvezde iz klase 'B', gotovo patuljastih razmera, na dalekim rubovima Mlečnog Puta. U okviru normalnog ciklusa lokaln

Planeta fer-pleja - Dimitrije Jovanović

     Planeta fer-pleja  Bio je to već treći zvezđani sistem u kome smo nailazili na istu pojavu. Naime, na planetama, baš pogodnim za čoveka — što se tiče temperatura — svuda smo sretali gorostasno bilje, intenzivno zelene boje, koje je neobično brzo raslo ispuštajući ogromne količine kiseonika. Analize naših uređaja su pokazale da su atmosfere ovih planeta još pre stotinjak zemaljskih godina bile gotovo bez kiseonika a da su obilovale ugljendioksidom. U ovom zvezdanom sistemu smo naišli čak na dve ovakve planete — jedna je nešto toplija a druga nešto hladnija od Zemlje, no ipak dovoljno topla da bi mogla da iznedri život zemaljskog tipa. Ovde nam je sinulo da ona možda i nije namenjena evolucionom početku života već prihvatanju života koji je već daleko odmakao u svom evolucionom razvoju. Na padini jedne ogromne planine ove hladnije planete opazili smo kamenu piramidu čija je belina odudarala od okolnog kamenja. Tačno ispod piramide zjapio je ulaz u pećinu i jednostavno n