Skip to main content

KARANTIN - Arthur C. Clarke


KARANTIN


Arthur C. Clarke

Sagoreli komadi Zemlje jos su ispunjavali pola neba, kada se pitanje profiltriralo iz Generatora radoznalosti do Centrale.

- Zasto je to bilo nuzno? Iako su bili organski, oni su ipak dostigli treci stupanj inteligencije.

- Nismo imali izbora, pet predhodnih jedinica ostalo je beznadezno zarazeno kada je stupilo u kontakt.

- Zarazeno? Kako?

Nekoliko mikrosekundi proteklo je sporo, dok je Centrala prizivala ono malo izbledela secanja koje je procurilo pokraj Cenzorskog ulaza, kada je preopterecenim Vodovima za izvidjanje bilo naredjeno da pristupe samounistenju.

- Oni su se suocili s... problemom... koji se do kraja ne moze analizirati u toku vijeka svemira. Iako ukljucuje samo sest operatora, oni su postali sasvim opsjednuti njime.

- Kako je to moguce?

- Ne znamo; mi to nikada ne smijemo saznati. Ako bi tih sest operatora ikada ponovo bilo nadjeno, to bi bio kraj svih racionalnih racunanja.

- Kako se oni mogu prepoznati?

- To takodje ne znamo; zabiljezili smo im samo nazive prije nego sto se Cenzorski ulaz zatvorio. Naravno, oni nam ne govore nista.

- Svejedno, zelim ih znati.

Voltaza Cenzure pocela je rasti, ali nije blokirala ulaz.

- Evo ih: kralj, dama, lovac, skakac, top, pjesak...

Comments

Popular posts from this blog

INVAZIJA S ALDEBARANA - Inwazja z Aldebarana - Stanislaw Lem

Daleki Kentaur - Far Centaurus - A. E. van Vogt

Daleki Kentaur





Prenuvši se, probudio sam se i pomislio: kako li Renfrew podnosi ovo?
Mora da sam se pokrenuo, jer vec iduci tren tama nazubljena bolom ponovo se sklopi nada mnom. Nisam znao koliko sam dugo ležao u toj razdirucoj nesvjestici. Kad sam se osvijestio, prvo sam osjetio rad pogonskih motora našeg svemirskog broda.
Ovaj put sam se polagano osvješcivao. Ležao sam potpuno nepokretan osjecajuci svu težinu prospavanih godina. Odlucio sam da postupam upravo onako kako je propisao Pelham, prije tako mnogo godina.
Nisam želio ponovo izgubiti svijest.
Ležao sam tako i razmišljao: smiješno je, i malo glupo, što se toliko brinem o Jimu Renfrewu. Ta on ce iz svog stanja uspavanosti izici tek za pedeset godina!
Poceh promatrati osvijetljeni brojcanik sata na stropu. Malo prije pokazivao je 23.12; sada je bilo 23.22. Deset minuta izmedu nepokretnosti i kretanja upravo je prošlo.
Polako, ruka mi kliznu prema rubu ležaja. Klik! Prstom sam pritisnuo prekidac i zaculo se tiho zujanje. Automatski ma…