Skip to main content

RAZUM - Milance Markovic


RAZUM 

 Milance Markovic


- Nestrpljivi ste komandante!

- A kako i ne bih bio... Ispod nas su ljudi koji su uspeli da ostvare nuklearnu eksploziju.

- Nasa ekipa ce zacelo uspeti da uspostavi kontakt.

- To je gotovo sigurno. Ove guste sume ukazuju na gustu naseljenost nasih srodnika... Ah,evo signala. Da cujemo izvestaj.

"Spustili smo se uspesno u sumu. Odmah nas je okruzila velika grupa 'nase brace' koja nas posmatra sa grana. Ipak ne previse zainteresovano".

"Saljemo im signale, ali ne odgovaraju. Svakim casom ima ih sve vise i vise".

"Ipak ne odgovaraju iako smo sigurni da nas razumeju. Mozda smatraju sebe superiornim bicima pa ne vide potrebu da sa nama uspostave kontakt".

"Meni je ovo jako sumnjivo. Mnogo ih je po drvecu, skacu, masu repovima i jedu neke duguljaste zute plodove. Mozda zele da nas zadrze dok ne dovuku neko svoje smrtonosno oruzje... Trazim dozvolu za povratak".

- U redu, vratite se.

- Sta sada mislite, komandante?

- Oni su pronasli atomsku bombu, sada verovatno poseduju i mnogo snaznija oruzja. Sve upucuje da imaju visoko razvijen razum, ali takodje i agresivan. Smatracu da je nasa ekspedicija uspela ako se zivi vratimo kuci.

- Da, ipak su to visoko inteligentna bica.
Labels:

Comments

Post a Comment

Popular posts from this blog

Je li rod nužan? - Is Gender Necessary?; 1974 - Ursula LeGuin

Je li rod nužan? S redinom šezdesetih godina ženski se pokret ponovo stao kretati nakon svog pedesetogodišnjeg zastoja. Bilo je to snažno i silovito okupljanje. Osjetila sam ga, ali nisam tada još znala kolika je ta njegova silina. Jednostavno sam mislila da nešto nije u redu sa mnom. Smatrala sam se feministkinjom; nije mi bilo jasno kako možete biti žena koja misli svojom glavom, a ne biti istovremeno i feministkinja. Ali nikada nisam koraknula ni korak dalje s tla što su ga za nas osvojile Emmeline Pankhurst i Virginia Woolf. Tamo negdje oko 1967. počela sam osjećati određenu nelagodu, potrebu da napravim korak dalje, možda, sama od sebe. Počela sam osjećati potrebu da odredim pobliže i da razumijem značenje spolnosti i značenja roda, i to u svom životu i u našem društvu. Mnogo toga bijaše se skupilo u podsvjesnom jednako onom mojem kao i u zajedničkom — onoga što je trebalo iznijeti u svjesno ili će postati destruktivno. Bila je to ona ista potreba, mislim, koja je navela B...
101 comments
Read more

Napršnjacima, viljuškama i nadom - Kate Wilhelm

With Thimbles, With Forks and Hope; 1981      Napršnjacima, viljuškama i nadom ...čuvaj se dana Ako Snark Boojumom ti bude! Jer tada Tiho i naglo tebe će nestat Da nikada se ne vratiš već! I tražiše ga napršnjakom, tražiše ga s pažnjom; Uporno ga slijeđahu viljuškama i nadom... Lov na Snarka (The Hunting of the Snark): L. Caroll I S tara seljačka kuća svjetlucala je u kasnopopodnevnom sumraku neobično nalik na neki prizor sa staromodnih božičnih čestitaka. Niski je zimzelen nastavao njen prednji trijem, a staza što se odvajala od kolnog prilaza svijala se je ljupko i otmjeno. Sve je izgledalo čisto, a pogotovo bijela ploča na vratima osvježena kišom što je upravo počela padati. Charlie osjeti ubod nečiste savjesti nad svom tom čistoćom i udobnošću nakon što je većinu dana proveo u New Yorku. On ostavi kola u garaži i ude preko malog bočnog trijema koji je vodio u stražnji dio kuće. Trijem bijaše pravo okupljalište za boce koje je trebalo vratiti u trgovi...
3 comments
Read more

DUHOVI - Vanja Savić

 DUHOVI Sretnu te u hodniku, dok tražiš prekidač za svetlo, a nameštaj i zaboravljena stolica na sredini prostorije čekaju na tvoj unapred planirani pad. Na slučajno saplitanje preko nečije drvene noge i tupi udarac glave o ivicu otvorenih vrata starog, teškog ormara oslonjenog na ubuđale i vlažne zidove kuće u kojoj si proveo detinjstvo. Vrhovima prstiju dodiruješ bolno mesto na temenu i ustaješ, sikćući i uvlačeći vazduh kroz požutele zube nastavljajući potragu za papirom koji dokazuje tvoje nasleđe. ”Pokušao si da nas zaboraviš”, dobacuju ti glasovi u času kada shvataš da svetlosti nema, jer nema ni struje, a više niko, pa čak ni ti koji si uvek spreman na neočekivane situacije, ne držiš sveće po zabačenim fijokama. Ne znam da li te raduje što nisi sam i što ti, dok silaziš trošnim stepeništem ka izlazu, društvo prave svi oni ljudi iz tvoje prošlosti koje si godinama unazad periodično smeštao u nevidljive kontejnere, čekajući đubretare da ih sa prvim jutarnjim časovima ubace...
Post a Comment
Read more