Skip to main content

BASNA O ZELENOM BIKU Napisao S.K.


BASNA O ZELENOM BIKU
Napisao S.K.


Bio je dan. Bijeli dan. Malo ljubicast. Sicusno plav. U daljini kretalo se nesto u vrucoj izmaglici.

Karavan?

Kravan?

Kravetina? Nije.

Krava. S rogovima?

Bik, budalo, bik. Evo ga, ide prema meni.

Treba ostati hladan, bik kao bik. Dva roga, dva oka i puno mesa. Dodjavola i takav dan koji pocinje s bikom. A ovaj je sve blize i blize, i vruca je izmaglica ostala iza njega. A tada je nesto puklo, pucnulo, prosulo se i oledenilo. U mojoj glavi.

Taj bik, mozda vo, ko ce ga znati, jeste zelen. Zelen kao zelengora. I sta uciniti sa zelenim bikom koji juri prema meni nevinome? Nista ja tu ne mogu. Zaklopih oci. Tutnjalo je sve jace, a onda je stalo. I stoji. Mozda me njusi. Ili je protutnjao dalje. Ha-ha, ko zna kako bi prosao da sam drzao otvorene oci. A sta ako je i on zatvorio oci. Oci, oci. Da nema njih nikada ne bih video zelenog bika i bilo bi sve u redu.

- Dobar dan - veli neko - ja sam iz svemira.

- Dodjavola, jos i to!! - rekoh jos zatvorenih ociju.

Znao sam da je zeleni tu, da je bik, da govori, pa neka je onda i iz svemira. I sta sad? Ne smijem se dati zbuniti. Kazu da se u ovakoj prilici mora ostati hladan. Dakle hladan sam. Otvoricu oci. Kazu da imam prodorne oci. To ce ga mozda obeshrabriti. A mozda i nije tako strasan. Jedan, dva, tri!

- Hmmm, jeste li za kaficu? - kazem i dobro ga pogledam. Bik. Najobicniji, smrdljivi, krmeljivi bik. To me je ohrabrilo. Presao sam na "ti" da se ne osjeti nadmocnim. - Citas misli? - pitam hrabro.

- Ali ja sam zaista iz svemira. Vi mene zavitlavate.

- Ma nee. Gde bi ja tebe! Ja znam, ja ti vjerujem, ja te shvacam. Dovraga pa ja citam SF. Mi smo ti hladna vrsta.

Trebalo mi je dosta vremena da mu objasnim kako mi zemljani jedva cekamo da nam dodje neko iz svemira i izvadi nas iz govana u koje smo se sami uvalili. Gradimo svemirske brodsove! Na zalost, on nije nikakav misionar, vec obican trgovac umjetninama, tako bar rece. Ali mogao bi nam poslati popove da nas civiliziraju i preobrate u Univerzalnu vjeru!

A, jest. Da ne bi! Jos nam samo nedostaje da nam bikonje sole pamet. Hvala lijepo. Uctivo sam ga odbio.

A onda je poceo govoriti o onome zbog cega je dosao. Uzeo mi je krv, popunio sam neke formulare, popio je kaficu, uzeo mi je otiske, a onda je rekao da ce mi uzeti i ruku. Jer moja je ruka velika umjetnost.

Medjutim sada je iskrsnuo drugi par rukava. On bi meni kupio dvije nove ruke za ovu staru, pohabanu. To je vec nesto drugo. I tako smo se mi pogadjali, pa sam ga dobro presao. Ja njemu ruku, a on meni dvije nove plus dvije kile kafe i drvo banana. Ha,sto ti je trgovac!

Volonja se pokupio kao sto je i dosao. Odjurio je u vruce izmaglicei tamo mi vise nije izgledao zelen.

* * *


Preosle su evo, dvije godine. Zelenog nisam vise nikad vidio. Obje su mi ruke strunule. Ne vrijede ni pet para. Sada nemam nego jednu, svoju pravu.

Kafu sam popio.

Drvo se osusilo.

A onaj se slinavac, ko zna gdje, hvali mojom rukom i mojim otiscima. Djubre jedno prevarantsko.

Pouka: NE PRICAJ SA ZELENIM BIKOVIMA.

Comments

Popular posts from this blog

Je li rod nužan? - Is Gender Necessary?; 1974 - Ursula LeGuin

Je li rod nužan? S redinom šezdesetih godina ženski se pokret ponovo stao kretati nakon svog pedesetogodišnjeg zastoja. Bilo je to snažno i silovito okupljanje. Osjetila sam ga, ali nisam tada još znala kolika je ta njegova silina. Jednostavno sam mislila da nešto nije u redu sa mnom. Smatrala sam se feministkinjom; nije mi bilo jasno kako možete biti žena koja misli svojom glavom, a ne biti istovremeno i feministkinja. Ali nikada nisam koraknula ni korak dalje s tla što su ga za nas osvojile Emmeline Pankhurst i Virginia Woolf. Tamo negdje oko 1967. počela sam osjećati određenu nelagodu, potrebu da napravim korak dalje, možda, sama od sebe. Počela sam osjećati potrebu da odredim pobliže i da razumijem značenje spolnosti i značenja roda, i to u svom životu i u našem društvu. Mnogo toga bijaše se skupilo u podsvjesnom jednako onom mojem kao i u zajedničkom — onoga što je trebalo iznijeti u svjesno ili će postati destruktivno. Bila je to ona ista potreba, mislim, koja je navela B...

Strahovito oružje - Isaac Asimov

Strahovito oružje Karl Frantor je smatrao da je budućnost veoma tmurna. Iz niskih oblaka neprekidno je padala gusta kiša, niska prljava vegetacija dosadne smeđe boje pružala se u svim smjerovima. Tu i tamo neka ptica poskakuša preletjela bi divlje puštajući tugaljive krike u prolazu. Karl okrete glavu zureći u tanke kupole Aphrodopolisa, najvećega grada na Veneri.  — Uf — promrmlja — čak je i kupola bolja nego ovaj svijet vani. — On pritisnu gumiranu tkaninu svoga kaputa čvršće oko sebe. Bit ću sretan kad se opet vratim na Zemlju. Okrenu se malenom Antilu, Venerijancu. — Kad ćemo stići do ruševina? Nije bilo odgovora i Karl opazi suzu kako se kotrlja niz Venerijančev naborani zeleni obraz. Druga je blistala u velikom oku kao u lemura, mekom, nevjerojatno lijepom oku. Zemljaninov glas omekša. — Oprostite, Antile, nisam želio reći ništa protiv Venere. Antil okrenu svoje zeleno lice prema Karlu. — Nije riječ o tome, prijatelju moj. Dakako, ti nećeš naći nešto čemu bi se div...

Srecko Zitnik - ZEMALJSKA DUSA

ZEMALJSKA DUSA Najvise sam volio setnju uz more. Golicanje predvecernjeg sunca po preplanuloj kozi, skrgutanje valova medju kamenim skriljcima, nista ljepse za mene nije postojalo. Dah maestrala, najugodnijeg vjetra na Zemlji, odagnao je sve moje mucne misli. U ovim divnim trenucima zaboravih i ko sam i sta sam! Prepustio sam se milovanju umornog dana i nadolazece, nestrpljive ljetnje noci. Samo me je ovo more, i ovo iskricavo sunce odrzavalo na zivotu o kojemu sam prije mogao samo sanjeti. Besciljno sam tumarao zaljevima i dokovima presretan, ali moja je sreca bila velika koliko i moja tuga koja bi se pojavljivala uvijek kad je zavrsavao jedan ovakav dan. Ali tada bih se sjetio da me sve ovo opet ceka i sutra , i da cu ponovo uzivati u trenucima zanosa, i tako uvijek iznova, sve dok onim mojim dupeglavcima neke stvari ne postanu jasne. No, moze se desiti da mi ponestane novca za ova moja divna putovanja, ali za dva dana rijesit ce se i moje najvaznije pitanje, pa me to zasad i ne ...