Skip to main content

Je li rod nužan? - Is Gender Necessary?; 1974 - Ursula LeGuin


Je li rod nužan?


Sredinom šezdesetih godina ženski se pokret ponovo stao kretati nakon svog pedesetogodišnjeg zastoja. Bilo je to snažno i silovito okupljanje. Osjetila sam ga, ali nisam tada još znala kolika je ta njegova silina. Jednostavno sam mislila da nešto nije u redu sa mnom. Smatrala sam se feministkinjom; nije mi bilo jasno kako možete biti žena koja misli svojom glavom, a ne biti istovremeno i feministkinja. Ali nikada nisam koraknula ni korak dalje s tla što su ga za nas osvojile Emmeline Pankhurst i Virginia Woolf.

Tamo negdje oko 1967. počela sam osjećati određenu nelagodu, potrebu da napravim korak dalje, možda, sama od sebe. Počela sam osjećati potrebu da odredim pobliže i da razumijem značenje spolnosti i značenja roda, i to u svom životu i u našem društvu. Mnogo toga bijaše se skupilo u podsvjesnom jednako onom mojem kao i u zajedničkom — onoga što je trebalo iznijeti u svjesno ili će postati destruktivno. Bila je to ona ista potreba, mislim, koja je navela Beauviora da napiše Drugi spol (The Secund Sex), ili Friedana da napiše Žensku mistiku (The Feminine Mystique) i koja je istovremeno navodila Kate Millet i druge da pišu svoje knjige i stvaraju novi feminizam. Ali, ja nisam bila teoretičar, ni političar, ni aktivistkinja, ni sociolog. Bila sam i ostajem prozni pisac. Način na koji sam ja razvijala svoje razmišljanje bio je da napišem roman. Taj roman, Lijeva ruka tame (The Left Hand of Darkness) zabilješka je moje svijesti, toka mog razmišljanja.

Možda bi sada, kad smo svi mi dosegli razinu povišene svijesti o tim pitanjima, možda bi sada bilo zanimljivo baciti pogled unatrag na tu knjigu i vidjeti što je postigla, što je pokušala postići i što je mogla postići utoliko ukoliko je to »feministička« knjiga. (Dozvolite mi da jednom ponovim ovu zadnju kvalifikaciju. Činjenica je da prava tema ove knjige nije ni feminizam ni spol ni rod ni išta te vrste; što se mene tiče, ta knjiga je knjiga o izdaji i vjernosti. To i jest razlog zašto je jedan od njena dva glavna seta simbola produžena metafora zime, leda, snijega, hladnoće: zimsko putovanje. Ostatak ove diskusije odnosit će se samo na polovicu, i to na manju polovicu, knjige.)

Radnja se odvija na planetu zvanom Gethen, čiji se humanoini stanovnici od nas razlikuju po svojoj spolnoj građi. Umjesto naše stalne spolnosti, Gethenijanci imaju jedan period spolnosti, kemmer. Kad nisu u kemmeru, oni su spolno neaktivni i impotentni; oni su također i androgini. Jedan promatrač u knjizi ovako opisuje njihov ciklus:

U prvoj fazi kemmera (pojedinac) ostaje potpuno androgen. Rod, kao i potencija, ne postižu se u izolaciji... A opet, spolni je poticaj nevjerojatno jak u ovoj fazi, i preuzima vlast nad cijelom tom osobom... Kad osoba pronađe svog partnera u kemmeru, dolazi do daljnjeg podražavanja hormonalnog izlučivanja (najvjerojatnije, najviše dodirom izlučivanjem? mirisom?) sve dok se kod jednog od partnera najzad ne ustali bilo muška, bilo ženska hormonalna prevlast. Genitalije se sukladno tome povećavaju ili povlače, predigra se pojačava, a drugi partner, potaknut promjenom kod prvog, preuzima drugu spolnu ulogu (očito bez izuzetka)... Normalno razvijena osoba nema nikakovih predispozicija prema ijednoj spolnoj ulozi u kemmeru, oni ne znaju hoće li postati muško ili žensko i nemaju nikakvu mogućnost izbora po tom pitanju... Kulminantna faza kemmera... traje od dva do pet dana u toku kojih su spolni nagon i sposobnost na svojoj visini. Sve prestaje prilično naglo i, osim ako je došlo do oplodnje, osoba se vraća u latentnu fazu i ciklus počinje iznova. Ako je osoba bila u ulozi žene i zanijela, hormonalna se aktivnost, naravno, nastavlja, tako da kroz cijelo razdoblje trudnoće i dojenja ta osoba ostaje žensko... S prestankom dojenja i ta osoba ponovo još jednom postaje savršeni androgin. Ne uspostavlja se nikakova fiziološka navika, pa majka nekolicine djece može biti i otac ioš nekolicine.

Zašto sam izmislila te neobične ljude? Ne samo stoga da bih negdje tamo na polovici knjige mogla upotrijebiti rečenicu: »Kralj je bio trudan« — iako moram priznati da mi je vrlo draga ta rečenica. Isto tako ni zbog toga, nikako zbog toga, da bih predložila Gethen kao model za čovječanstvo. Ja se ne zalažem za genetsku alternaciju ljudskog organizma — bar ne na našem trenutnom stupnju sposobnosti shvaćanja. Ja ne želim preporučiti gethenijansku spolnu postavu: ja sam je samo koristila. Bilo je to heurističko sredstvo, misaoni eksperiment. Fizičari često provode misaone eksperimente.

Einstein šalje zraku svjetlosti kroz dizalo u pokretu; Schrodinger stavlja mačku u kutiju. Ne postoji ni dizalo, ni mačka, ni kutija. Eksperiment se provodi, pitanje se postavlja u glavi. Einsteinovo dizalo, Schrodingerova mačka, moji Gethenijanci, sve je to jednostavno samo način razmišljanja. Oni su pitanja, ne odgovori, kretanje, ne mirovanje. Jedan od bitnih zadataka znanstvene fantastike po mome je mišljenju upravo ta vrsta postavljanja pitanja: obrtanje načina razmišljanja na kakvo smo navikli, metafore za ono za što naš jezik još nema riječi, pokusi u mašti.

Tako je predmet mog eksperimenta bio nešto poput ovoga. Zbog utjecaja koje na nas vrši društvo od dana kad smo u njemu rođeni, nama je teško jasno sagledati što je to, osim čisto tjelesnog oblika i funkcije, što uistinu razlikuje muškarce od žena. Postoje li među njima stvarne razlike u temperamentu, sposobnostima, nadarenosti, psihičkim procesima itd? Ako postoje, kakve su to razlike? Za sada nam samo komparativna etnologija pruža neke čvrste dokaze na tom području, a i ti su dokazi nepotpuni i često kontradiktorni. Jedini postojeći društveni eksperimenti, a koji su k tome istinski relevantni, su kibuci i kineske komune, a oni su previše neodređeni i objektivne, neobojane informacije o njima teško se mogu pribaviti. Kako saznati istinu? Pa, možemo uvijek staviti mačka u kutiju. Možemo poslati izmišljenog, ali konvencionalnog, upravo prilično mlakog mladog muškarca sa Zemlje u jednu izmišljenu kulturu potpuno oslobođenu spolnih uloga zato jer u njoj nema, i to u apsolutnom smislu te riječi, nikakvih fizioloških spolnih oznaka. Ukinula sam rod da bih otkrila što ostaje. A to što bi ostalo bilo bi, prepostavlja se, jednostavno ljudsko. Predstavljalo bi područje koje podjednako dijele muškarci i žene.

I danas mislim da je to jedna vrlo elegantna zamisao. Ali, kao eksperiment bio je to vrlo zamršen i prljav posao. Svi njegovi rezultati bili su nesigurni: ponovljeni eksperiment kojeg bi proveo netko drugi, ili ja sama sedam godina kasnije, dao bi vjerojatno sasvim druge rezultate. Sa znanstvene točke gledišta to je krajnje nedopustivo. No mene to ne smeta. Ja nisam znanstvenik. Ja igram igru u kojoj se rezultati neprestano mijenjaju.

Između tih sumnjivih i nesigurnih rezultata do kojih sam došla razmišljajući i pišući, pišući i razmišljajući o svojim izmišljenim ljudima, tri mi se čine dosta zanimljivima:

Prvi. Nepostojanje rata. U svih 13.000 godina zabilježene povijesti na Gethenu nikada nije bilo rata. Ljudi su izgledali jednako svadljivi, jalni i ratoborni kao i mi; jednako imaju borbe, ubojstva, umorstva, zavade i neprijateljstva, pljačke i pohode i tome slično. Ali nije bilo velikih invazija jednih ljudi, naroda u pokretu, poput Mongola u Aziji ili bijelaca u Novom Svijetu: djelomično stoga što populacija Tehenijanaca izgleda prilično stabilna po veličini, oni se ne sele u velikim masama ili naglo. Kod njih nema nomadskih grupa, ni društava koja žive od ekspanzije i agresije na druge grupe. Njihove su seobe spore, i ni jedna generacija ne odlazi predaleko od svoje prethodne. Također, oni nisu stvorili velike nacionalne države s hijerarhijskom vladom na čelu koje bi bile moblizacijske jedinice neophodne kao faktor u modernom ratu. Osnovna društvena jedinica diljem cijelog planeta je grupa od 200 do 800 ljudi zvana »obiteljski krug«, struktura koja se zasniva manje na ekonomskoj opravdanosti nego na spolnoj potrebi (moraju postojati i drugi u kemmeru u isto vrijeme) i stoga više plemenska nego gradska po prirodi, iako ipak isprepletena i prekrivena kasnijim urbanim nivoima. »Obiteljski krug« je tipa komune, nezavisan i ponešto okrenut u sebe. Suparništvo između krugova, jednako kao i rivalstvo medu pojedincima, kanalizira se u društveno prihvatljiv oblik agresije zvan shifgrethor, u sukob bez fizičkog nasilja u kome se radi o spašavanju ili gubitku obraza, sukob sveden na ritual, stiliziran i kontroliran. Kad shifgrethor bukne, može doći do fizičkog nasilja, ali to nasilje ne postaje masovno, nego ostaje ograničeno, osobno. Aktivna grupa ostaje mala. Disperzivni trend je jednako jak kao i kohezivni. Povijesno gledano, kad se obiteljski krugovi i udruže u narod zbog ekonomskih razloga, njihov uzorak jezgara ostaje dominantan nad centraliziranim. Može postojati i kralj i parlament, ali njihov se autoritet ne učvršćuje toliko silom koliko korištenjem shifgrethora i spletke, a prihvaćen je kao običaj bez poziva na patrijarhalne ideale, božansko pravo ili patriotsku dužnost i tome slično. Obred i parada mnogo su efektivnije sredstvo reda nego vojske i milicije. Klasna struktura je fleksibilna i otvorena; vrijednost društvene hijerarhije je više estetska nego ekonomska i nema velikih razlika između bogatih i siromašnih. Nema ropstva i služinčarenja. Nitko ne posjeduje nikoga. Nema pokretne imovine. Ekonomska organizacija više je komunistička ili sindikalistička nego kapitalistička i rijetko je visoko centralizirana.

Međutim, u vremenu koga opisuje roman, sve se to mijenja. Jedan od dva velika naroda na planetu pretvara se u pravu nacionalnu državu, zajedno s rodoljubljem i birokracijom. On je dostigao državni kapitalizam i centralizaciju moći, autoritativnu vladu i tajnu miliciju — i nalazi se na rubu postizanja prvog svjetskog rata na tom planetu.

Zašto sam prikazala prvu sliku i pokazala je u procesu promjene u drugačiju? Nisam sigurna. Možda zato jer sam željela prikazati ravnotežu i krhkost ravnoteže. Za mene je »ženski princip«, ili je to bar bio gledan povijesno, u osnovi anahričan. On cijeni red bez ograničenja, vladavinu po običaju, ne po sili. Muškarac je onaj koji uvodi red, koji stvara strukturu moći, koji donosi, primjenjuje i krši zakone. Na Gethenu su ta dva principa u ravnoteži: decentralizirano prema centraliziranom, savitljivo prema krutom, okruglo prema ravnom. No, ravnoteža je nesigurno stanje, i, u trenutku kojeg hvata roman, ona se, nakon što se bila priklonila »ženskome«, ruši na drugu stranu.

Drugo. Nepostojanje eksploatacije. Gethenijanci ne siluju svoj svijet. Oni su razvili visoku tehnologiju, tešku industriju, automobile, radio, eksplozive i tako dalje, ali učinili su to tako jako polako, upijajući svoju tehnologiju radije nego da dozvole da ona nadvlada njih. Kod njih uopće ne postoji mit o Napretku. U njihovom kalendaru tekuća se godina uvijek zove Godina Jedan i oni godine broje natraške i unaprijed od nje.

Cini mi se da sam se i u ovome ponovo dala u potragu za ravnotežom: pokretačka linearnost »muškog«, ono guranje naprijed do krajnjih granica, logičnost koja ne priznaje nikakvih granica—i cirkularnost »ženskog«, cijenjenje strpljenja, zrelosti, praktičnosti, snošljivosti života. Model ove ravnoteže, naravno, postoji i na Zemlji: kineska civilizacija tokom prošlih šest tisućljeća. (Nisam znala u doba kad sam pisala knjigu da se paralela proteže čak do kalendara; Kinezi povijesno nikada nisu imali linearno računanje vremena poput našega koji računa godine od rođenja Krista.)

Treći: Nepostojanje spolnosti kao trajnog društvenog faktora. Četiri petine mjeseca spolnost ne igra ni najmanju ulogu u društvenom životu jednog Tethenijanca (osim ako je u drugom stanju); onu ostalu petinu mjeseca spolnost ga obuzima potpuno i apsolutno. U kemmeru svatko si mora naći partnera; to je najviši imperativ. (Jeste li ikada živjeli u malom stanu s mačkom u doba parenja?) Tethenijansko društvo potpuno prihvaća taj imperativ. Kad Gethenijanac mora voditi ljubav, on je vodi i svi to prihvaćaju i odobravaju.

Međutim, ljudska bića ipak su ljudska bića, a ne mačke. Usprkos naše trajne spolnosti i jakog samopripitomljavanja (pripitomljene životinje pokazuju sklonost prema promiskuitetu, a divlje prema parenju u parovima, familijama ili plemenima) mi smo vrlo rijetko istinski promiskuitetni. Mi imamo svoja silovanja — nijedna druga životinja nije nam ravna u tome. Imamo i masovna silovanja kod invazija neke vojske (muške, naravno); imamo prostituciju, promiskuitet pod ekonomskom kontrolom; i ponekad obredni, ritualni promiskuitet pod kontrolom neke religije; ali u principu izgleda da izbjegavamo pravu slobodu. U krajnjem slučaju dodjeljujemo je u obliku nagrade Alfa Muškarcu u određenim situacijama; jedva da bi ikada bila dodijeljena ženi bez ikakove društvene kazne. Čini se da zrelo ljudsko biće, bilo muško, bilo žensko, nije zadovoljno čistim spolnim zadovoljenjem bez psihičkog angažmana, i da ga se u stvari i boji, bar sudeći po onoj ogromnoj raznolikosti društvenih, pravnih i religijskih kontrola i sankcija koje se nad njime protežu u svim ljudskim društvima. Seks je velika povlastica i blagodat i stoga nezrelo društvo ili nezrela psiha postavlja oko njega velike tabue. Jedna zrelija kultura, ili psiha, može preuzeti te tabue ili zakone u svoj unutrašnji etnički zakonik koji, iako dozvoljava veliku slobodu, ne dozvoljava i tretiranje druge osobe kao objekta. No, bez obzira na to kako razuman ili nerazuman, uvijek postoji taj zakonik.

Zato jer Gethenijanci ne mogu imati spolni odnos osim ako su oba partnera voljna, zato jer ne mogu silovati ni biti silovani, mislila sam da će imati manje straha i krivnje u vezi sa seksom nego što ga mi imamo. Pa ipak, to je problem za njih, na neki način čak i veći nego nama, zbog one krajnje, eksplozivne, imperativne kvalitete faze parenja. Njihovo društvo će trebati to staviti pod kontrolu, iako će možda prijeći iz faze tabua u etničku fazu nego što bi možda mi prešli. Tako se kao osnovno uređenje nalazi, otkrila sam postojanje kemmerkuće u svakoj Gethenijanskoj zajednici, kuće koja je otvorena svakome u kemmeru, domaćem ili stranom, tako da si može naći partnera. Onda, tamo također postoje razne običajne, nezakonske, institucije poput kemmer-grupe, grupe koja je odlučila skupljati se u kemmeru redovno; ovaj je oblik veoma nalik primarnom plemenu ili grupnom braku. Ili isto tako postoji mogućnost zaklinjanja u kemmering, koje jest brak, parovima obvezujući za cijeli život, osobna obveza bez zakonske sankcije. Takove obveze imaju jako moralno i psihičko značenje, ali ih ne kontrolira ni Crkva ni Država. Najzad, postoje i dva zabranjena čina, koja mogu biti bilo tabu, bilo nezakoniti, bilo jednostavno prosti i vrijedni prezira, ovisno o tome na kojem se dijelu Gethena nalazite: prvo, nećete se pariti s rođakom različite generacije (koji bi mogao biti vaš vlastiti roditelj ili dijete); drugo, možete se pariti, ali ne i zakleti na kemmer sa svojim vlastitim siblingom. To su one stare zabrane incesta. One su tako općenite medu nama — i to s dobrim razlogom, mislim, ne toliko koliko psihološkim — da su mi se učinili vjerojatnima i za gethenijansko društvo.

Čini mi se da su, dakle, ova tri »rezultata« mog eksperimenta razrađena poprilično jasno i uspješno, čak ako u njima i nema ničeg definitivnog.

Na drugim područjima na kojima sam možda mogla nastojati doći do barem isto takovih rezultata sada vidim propust da potpuno i do kraja razmislim o stvarima ili da ih jasno izrazim. Na primjer, mislim da sam pošla linijom manjeg otpora kad sam izabrala poznate upravne strukture poput feudalne monarhije i moderne birokracije za dvije gethenijanske zemlje koje su poprište zbivanja ovog romana. Sumnjam da bi gethenijanske vlade, nastale iz jezgara »obiteljskog kruga«, tako blisko nalikovale ijednom obliku naše vlade. Mogle bi biti bolje, mogle bi biti gore, ali bi sigurno bile različite.

Još više žalim zbog određene plašljivosti ili neprimjerenosti koju sam pokazala u slijeđenju psihičkih implikacija gehtenijanske fiziologije. Samo primjera radi voljela bih da sam tada poznavala Jungov rad, tako da bih mogla odlučiti nema li Gethenijanac dušu animus, ili anima ili oboje ili možda animum... Ali. najosnovniji nedostatak na ovom području pokazuje se u obliku kritike upućene na moj račun, a koja je u tome da Gethenijanci izgledaju poput muškaraca, umjesto muškaracžena.

To djelomice proizlazi iz mog izbora osobne zamjenice. Ja Gethenijance zovem »on« zato jer apsolutno odbijam sakatiti engleski izmišljanjem zamjenice za »on/ona«. »On« je, dovraga, zamjenica roda u engleskom. (Zavidim Japancima koji, kako čujem, imaju stvarno tu on/ona zamjenicu.) Ali ja to ne smatram tako strašno važnim ustvari.

Zamjenica uopće ne bi igrala nikakovu ulogu da sam bila mudrija i spretnija u prikazivanju »ženske« komponente gethenijanskih likova na djelu. Na nesreću, radnja i struktura koje su se razvijale kako je knjiga rasla bacaju njenog gethenijanskog protagonista Estravena gotovo isključivo u uloge za koje smo mi kulturno uvjetovani da ih doživljavamo kao »muške« — predsjednik vlade (potrebno je više od Golde Meir ili Indire Gandhi da se razbije taj stereotip), politički maher, progonjenik, bjegunac iz zatvora, tegljač saonica... Mislim da sam to učinila stoga jer sam osobno i intimno bila oduševljena gledajući ne muškarca, nego muškaracženu kako radi sve te stvari i kako ih radi sa znatnom vještinom i lakoćom. No, što se tiče čitalaca, previše sam toga izostavila. Nikada ne vidimo Estravena kao majku, s njegovom djecom, i ni u jednoj ulozi koju automatski povezujemo s »ženskom«: iz tog razloga upravo smo i skloni tome da ga vidimo kao muškarca. To je prava greška i mana moje knjige i ja samo mogu biti beskrajno zahvalna onim čitaocima, muškarcima i ženama, koje je njihova spremnost da sudjeluju u mom pokusu navela na to da poprave ovu omašku mog djela svojom vlastitom maštom i da vide Estravena onako kako sam ga i ja vidjela — kao muškarca i kao ženu, bliskog i različitog, stranog i potpuno ljudskog.

Čini mi se da muškarci češće nego žene upotpunjavaju na ovakav način moje djelo: čini rni se da su oni spremniji u identificiranju s glavnim likom, s jadnim, zbunjenim, defenzivnim Genlyiem, Zemljaninom, a tako i u sudjelovanju u njegovom bolnom i postupnom otkrivanju ljubavi.

Konačno, postavlja se i pitanje je li roman utopija. Meni se čini sasvim jasno da nije. On ne postavlja nikakova izvediva alternativna rješenja suvremenom društvu zato jer se osniva na izmišljenoj, radikalno drugačijoj ljudskoj anatomiji. Sve što knjiga pokušava učiniti je da otvori jedno alternativno gledište, da proširi imaginaciju, bez toga da daje ikakove određenije sugestije u smislu onoga što bi se moglo vidjeti s te nove točke gledišta. Ono što moja knjiga govori, dovedeno do krajnosti je otprilike ovo: Da smo mi društveno ambiseksualni, da su muškarci i žene potpuno i uistinu jednaki u svojim društvenim ulogama, jednaki zakonski i ekonomski, jednaki po slobodi, po odgovornostima i po samopoštovanju, tada bi naše društvo bilo jedna sasvim drugačija priča. Kakvi bi naši problemi tada bili, to samo Bog zna; ja znam samo da bismo ih i tada imali. No, izgleda mi vjerojatno da naš osnovni problem ne bi bio ovaj kojeg imamo sada: problem eksploatacije eksploatacije žene, slabih, zemlje. Naš put je put, put otuđenja, alijenacije, odvajanja Yanga od Yina. Umjesto traženja ravnoteže i sjedinjenja, integracije, kod nas postoji borba za prevlast, za dominaciju. Tvrdoglavo se ustraje na podjelama i međuzavisnost se niječe. Dvostrukost, dualitet vrijednost koja nas uništava, dualitet superiornog/inferiornog, vladara/ podanika, vlasnika/vlasništva, koji što koristi/ kojega tko koristi, sve bi to moglo uzmaknuti pred onim što se meni čini, promatrano odavde, jednim mnogo zdravijim, boljim i perspektivnijim modalitetom integracije i integriteta.

Comments

Popular posts from this blog

INVAZIJA S ALDEBARANA - Inwazja z Aldebarana - Stanislaw Lem

Daleki Kentaur - Far Centaurus - A. E. van Vogt

Daleki Kentaur





Prenuvši se, probudio sam se i pomislio: kako li Renfrew podnosi ovo?
Mora da sam se pokrenuo, jer vec iduci tren tama nazubljena bolom ponovo se sklopi nada mnom. Nisam znao koliko sam dugo ležao u toj razdirucoj nesvjestici. Kad sam se osvijestio, prvo sam osjetio rad pogonskih motora našeg svemirskog broda.
Ovaj put sam se polagano osvješcivao. Ležao sam potpuno nepokretan osjecajuci svu težinu prospavanih godina. Odlucio sam da postupam upravo onako kako je propisao Pelham, prije tako mnogo godina.
Nisam želio ponovo izgubiti svijest.
Ležao sam tako i razmišljao: smiješno je, i malo glupo, što se toliko brinem o Jimu Renfrewu. Ta on ce iz svog stanja uspavanosti izici tek za pedeset godina!
Poceh promatrati osvijetljeni brojcanik sata na stropu. Malo prije pokazivao je 23.12; sada je bilo 23.22. Deset minuta izmedu nepokretnosti i kretanja upravo je prošlo.
Polako, ruka mi kliznu prema rubu ležaja. Klik! Prstom sam pritisnuo prekidac i zaculo se tiho zujanje. Automatski ma…