Skip to main content

MIRISI - Veselin Gatalo


MIRISI



Starost je sama po sebi opaka stvar. Ne kao sljepilo, ali opaka.

Heinrich Frei je imao nesreću da doživi oboje, sljepilo na Ruskom frontu a starost u garsonjeri u Baden-Badenu.

Djece nije imao, ženio se nije nikad. Od života nije tražio mnogo, ništa od onoga što mu skromna invalidska mirovina ne bi mogla priskrbiti.

Trošio je dobar dio mirovine na duhan za lulu i na pseću hranu. Često bi i sebi otvorio limenku hrane kupljene za njegovoga vodiča Flipa i pojeo nekoliko zalogaja.

Kad je čovjek slijep, nije mu bitno kako hrana izgleda. Bitno je da ima dobar okus i da miriše dobro.

Uživao je u istim mirisima i okusima kao i njegov ovčar, Flip. Nekad bi zavidio svom psu-vodiču; na vidu, brzini i širem spektru mirisa što bi ih on, Heinrich, osjetio tek ponekad, pomalo i često samo na trenutak.

Flipu je zavidio i na oštrim zubima kojima ga je prije par godina obranio od napada lokalnih neonacista, mladaca koji nisu mogli zamisliti Ruski front i kako je to kad te šalju da umreš i ubiješ u ime interesa beskorisnih ljudi. Samo je pustio psa sa povoca a zatim se začulo grleno režanje i tutanj mladih nogu u vojničkim čizmama što su nosile svoje vlasnike daleko od zubatih ralja. Dok su mladci bježali, Heinrich je mogao namirisati krv iz poderanih nožnih listova i miris straha što je ostao u zraku još dugo iza njih.

Slijepcu su zvuci i mirisi sve. Dok hoda, čulo dodira je tek povodac u ruci i tvrd asfalt pod potplatima cipela.

Život slijepca u gradu i nije bog zna kakav. Mirisi i zvuci nestaju u benzinskim parama i brundanju automobila, a opasnosti vrebaju svugdje.

Heinrich Frei nije htio u starački dom. Ne dok si može priskrbiti psa koji će gledati za njega. Ipak… Osjetio je da se kraj bliži, da Haron polako prilazi i da je samo pitanje dana kad će od njega zatražiti svoju funtu mesa.

Nije Herr Frei izabrao kako će i gdje živjeti, kao što u onom ratu nije izabrao Ruski front i doživotno sljepilo. Ali, jedno je mogao. Odlučio je sam izabrati kako i gdje će umrijeti.

Susjed, Franco Fratinello, pričao mu je o jednoj zemlji punoj mirisa. Pričao mu je signore Fratinello i o nekakvim čudima vezanim za tu zemlju, ali to Heinricha nije zanimalo. Htio je mirisati. Jako i intenzivno mirisati. Htio je u tu zemlju mirisa.

Heinrich je odmah zaboravio ime te zemlje, ali je jednoga dana za nju upitao susjeda i zamolio ga da u njegovo ime ode u kakvu turističku agenciju, raspita se i…

Heinrich Frei i njegov pas, Flip Von Nivalda, stigli su u Zagreb već prijepodne.

U Bale su stigli kombijem, brzom cestom pa asfaltnim putem.

Čak i pored zatvorenih prozora kombija i moćnog klima uređaja, Heincrih je mogao osjetiti neobične i prijatne mirise zemlje o kojoj mu je Franco Fratinello pričao.

Starcu je vozač pomogao da izađe iz kombija, pas je iskočio otpozadi, preko sjedišta, i odmah stao uz slijepčevu lijevu nogu. Vozač se mudro povukao dok je pas zubima stavljao povodac u starčevu ruku.

Ispred pansiona Kamene Priče, stajali su vječno sanjivi Tomo i njegov prijatelj Bruno, Dalmoš porijeklom.

– E, jeba te irud, ovi ka da je doša umrit ovdi – rekao je jetko Bruno.

– Pa šta? – odgovorio mu je Tomo. – Ćaća ti je umro ovdje. Što ne bi i on? Ima li ljepšega mjesta za živit’ i za mrijet od Istre? Nije Švabo lud, drug moj. Haj’, pomozi!

Kad su dva kršna četrdesetogodišnjaka uzela starog ispod ruku, pas se nije bunio. Oba su mirisali na more i zdrav znoj ljudi koji se ne muče glupostima već gledaju šta će pojesti i popiti te kako zeru u kakvoj debeloj hladovini odspavati… Mirisima zadnjih primisli nije bilo ni traga na toj dvojici.

Popio je starac malo vina, pojeo trun pohane tunjevine. Jeo je polako, da mu na nepcu dugo ostane miris Dingača i okus plemenite ribe.

Mirise nije morao tražiti. Sami su mu dolazili u bašču pansiona. Čak se i miris duhana iz jeftine Tomine cigarete skladno uklapao u rapsodiju što mu je nosu pružala čudesna zemlja. Baš kako mu je susjed Fratinello bio pričao. I više od toga.

I crni nos Flipa Von Nivalde je njuškao neobični zrak u neobičnoj zemlji. Dlakave uši su mu drhtale od želje da udahne sav taj mirisni svijet.

Nakon objeda, Starac izrazi želju da prošeta. Bruno se pobuni, reče da bi bilo bolje da odspava. Pokušao mu je na lošem njemačkom objasniti da bi, umjesto da odmah ode u šetnju, trebao malo prileći, šetanje odgoditi za sutra…

– A, šta tebe briga? – reče Tomo. – Pusti čovjeka, zna šta radi.

– Ali… Moga bi umrit ovdi? A ča ćeš onda, a…? – panično je rekao Bruno.

Dok su starac i pas izlazili, Tomo je zijevnuo. Češkao se negdje ispod lanene tunike, po pupku. Bruno je razmišljao o tvrdoj bosanskoj glavi svoga flegmatičnoga prijatelja.

Po prvi put u svojih osamdesetak godina, Heinrich Frei je šećući mogao po mirisu odrediti gdje je šuma a gdje polje, s koje je strane more i koliko je daleko najbliže travnato brdašce. Vidio je mirise i čuo boje, kao u onoj priči napisanoj Brajevom azbukom.

Poslije par sati hoda, na koži je osjetio gustu i pomalo prohladnu noć. Hodao je sve brže, da mu povjetarac obuhvati čitavo tijelo, da osjeti čitav taj kraj i pomiriše ga, iz najveće moguće blizine.

Pas je išao pored njega, svjestan da ga njegov gospodar tu i ne treba, da može hodati posve sam. I Flip je svim čulima uživao u travi pod šapama i mirisima neobične zemlje.

Tada pas naglo osjeti udar tuge što je izišao iz njegovog gazde i hranioca. Osjeti i prisustvo njegovim osjetilima nepoznatih bića što ih je privukla starčeva bol koju je obično samo njegov pas mogao osjetiti.

Prisustvo bića koje je pas mogao tek osjetiti, bilo je tako jako da Flip nije znao šta da radi. Za svaki slučaj, pribio se uz gazdu, zarozao zube i zarežao put neobičnih sjena što su plesale svud uokolo iako je mjesec na nebu stajao.

Val tuge je obuzeo starca, val tuge što je za ovu zemlju saznao prekasno, val tuge za svim što u životu nije mogao namirisati, okusiti, dodirnuti… Osjeti da mu nestaje dah, da mu osjet u rukama slabi a noge otkazuju poslušnost.

Heinrich Frei je osjetio kraj, onaj krajnji, najkrajnji kraj, onaj kraj u kome više nema mirisa, okusa, dodira. U padu osjeti kako varljivi svijet oko njega nestaje i gubi se u bolnom i praznom vrtlogu ništavila. I, zadnjim atomima snage zaželi tek još malo tih mirisa što ih je osjetio u tih par sati koje je proveo u toj neobičnoj zemlji.

A pas, iako je već dugo znao da će mu hranitelj i voljeni gospodar umrijeti; poželi, kao i toliko puta do tada, dati život za život čovjeka kome je već godinama služio i bespogovorno ga volio. Želio je to toliko da mu je grlo samo cviljelo, iako je na obuci naučio da ne smije cviljeti i lajati.

Heinrich Frei, tada kad se već bio oprostio sa svijetom, najednom opet, kao prije nesretnoga ruskoga fronta i sljepila, vidje sjene drveća i osjeti miris zemlje i trave te nejasnu mu radost čudnih bića čije je prisustvo tijekom čitave šetnje nejasno osjetio.

Povjerova u raj kad napokon shvati da opet osjeti mirise Istre, ovaj put pedeset puta jače nego prije. Oćuti zvuke za koje ni sanjati mogao nije da postoje. Poželi zahvaliti Bogu, ali pomisli kako su za to zaslužnija neobična njemu nevidljiva stvorenja čiju je nazočnost sada osjećao svim, sad više nego oštrim čulima.

Osjeti i kako ga čitavo tijelo sada savršeno služi. Kako su mu mišići čvrsti i gipki kao kad je bio mlad, kako mu se vrat napinje od snage a dlaka na vratu kostriješi od uzbuđenja.

Protegnu prednje noge, zijevnu otkrivši očnjake što bljesnuše na mjesečini i pojuri niz travnatu dolinu, podignutog repa i unatrag povijenih crnih ušiju, prvo psećim kasom pa skokovitim galopom, prema mirisnom modrom moru svijeta što mu ga je prekasno otkrio njegov susjed, Talijan Franco Fratinello.

A gore, na brežuljku, ležalo je mjesečinom obasjano beživotno tijelo Heinricha Freia. Nozdrve su mu bile raširene, kao da je upravo pred smrt htio duboko udahnuti.

Ujutro su turisti na brežuljku, nekoliko sati hoda daleko od pansiona Kamene priče, našli tijelo njemačkog državljanina.

Tomo i Bruno su došli niti pola sata nakon toga. Bruno je prijekorno gledao svoga prijatelja; ovaj je stajao kao živo oličenje nesreće i pokajanja, gledao u pseto kraj lešine i češkao se po tjemenu. Ako stari nema rodbine koja bi prihvatila psa, valja mu početi kupovati pseću hranu i napraviti poveliku pseću kućicu…

Mrtvozorniku pri odlasku nije bilo jasno zašto se stari čovjek u smrti smiješio, niti zašto veliki pas što je kasom pratio kola ima tako čudan pogled. Pitao je vozača o tomu.

Vozač kola hitne pomoći je rekao da na puno stvari nema odgovor, iako je rođen tu, i da je ta Istra doista čudnovata zemlja.

A Heinrich Frei je usporio i sjeo na čupavi rep, te tek bademastim očima pratio kombi što je odvozio njegovo isluženo ljudsko tijelo.

Obliznuo je crnu njušku, okrenuo se i otkasao prema šumarku u kome je, osim lavande, još nešto dotad mu nepoznato, jako dobro mirisalo…

Comments

Popular posts from this blog

INVAZIJA S ALDEBARANA - Inwazja z Aldebarana - Stanislaw Lem