Skip to main content

Stiže pomoć - Ognjen Nikolić




Stiže pomoć 




Pasući travu iznenada bijesno zafrktah. Upravo sam progutao jedan od onih ogavnih četverolisnatih korova. Kakva li ogavna okusa. Težak smrad korova ispuni vam usnu šupljinu. Jezik vam se začas osuši. Što sam nepažljiv. Morat ću pojesti dvostruku porciju za ručak, ne bih li uništio taj smrad.

Trebao bih se već zavući u kakav hlad. Dnevna se vrućina približava kulminaciji. Vuna na mom tijelu postaje vrlo neugodna kada se sunce raspali. Što joj bi da raste u ovako vrućim predjelima? Ne mogu je stalno čupati. To boli.

Pogledah prema tlu. Tražio sam svoju omiljenu travu. Ugledah je i slina mi poteče na usta. Pognuh glavu i zagrizoh u busen.

Iznenada na horizontu nešto bijesnu. Jednom pa još jednom. Kad je bljesnulo po drugi put obzorje se zacrvenjelo. Začuđeno podigoh glavu držeći u ustima tek otkinute niti trave. Lijevom rukom ugurah travu u usta i počeh tiho žvakati promatrajući što se to zbiva na obzorju. Bljesnulo je još jednom. Ovaj put ljubičasto.

Ovakva me promjena boje podsjeća na nešto. Na slijetanje. Trebalo bi to ispitati. Ne vjerujem da je udaljenije od jednog sata. Ima dosta kamenja i prepreka na putu. Prilično je vruće za moje runo. Trebat će mi više od dva sata da stignem onamo.

Zatoptah sa sva četiri kopita i uputih se preba obzorju.

Provirih iza stijene. Kao što sam i mislio. Svemirski brod. Pomalo nalikuje na onaj kojim sam prije nekoliko godina stigao na ovaj planet. Nije moj brod mnogo udaljen od ovog mjesta. Svega pet stotina metara. Ali se ne vidi jer je zaklonjen obližnjim brežuljkom. Ne vjerujem da se taj brod slučajno spustio nedaleko od mojeg. Trebao bih se uputiti dolje ka brodu, možda nije automatski vođen, možda ima posadu. Nekog čovjeka, čovjeka poput mene.

Počeh se spuštati preko kamenja. Ugodno je vrškati i čupkati travu među kamenjem, ali ovakvo spuštanje uvijek je neugodno jer je prebrzo. Nije to za ljude.

— Stoj — začuh povik i pred mene iskoči najčudnije stvorenje koje sam ikada vidio. Istinu govoreći, mutno se sjećam onih stvorenja s kojima sam se susretao prije svog dolaska na ovaj planet. Ali, ipak, nisam zaboravio kako izgleda ljudski lik. Često promatram odraz svoga lica na vodenoj površini.

Stvorenje koje je iskočilo doimalo se stravično. Ni traga od četiri papka poput mojih. Imao je dvije noge i odmah mi se nametnu misao kako uopće može hodati i održavati ravnotežu. Znam iz vlastita iskustva kako je to teško. Jednom sam se podigao na dvije noge i ubrzo sam zaklimatao rukama i nogama, i, naravno, tresnuo o tlo. Raskrvavio sam se.

Čak nema ni vlastite kože. Noge je uvukao u tuđe. Ubojica! Morao je nekoga ubiti jer odakle mu inače ovakva koža. Nalikuje na moju kada iščupam pramen vune.

Naježio sam se kada sam ga pogledao u lice. Ličilo je mojem. Zapanjeno me je gledao očima koje su nalikovale na moje kada sam se ono ogledavao u vodi. Čak je imao i dvije ruke.

Kakva li monstruma. Gornja mu je polovica tijela ista kao i moja, ali donja se zaista nezamislivo doima. Nema tu ni spomena od moje četiri noge i mojega divnog krzna obrasla bujnom bijelom vunom.

— Tko si ti? — upitah zaprepašten.

— Hmmm, čini mi se da bih ja prije tebe trebao pitati tko si ti — odvrati. — Ali neka bude po tvome. Ja sam čovjek.

Kakva li lašca! Što on misli, tko sam ja? Zar je toliko glup? On da je čovjek, a ima samo dvije noge.

— Vi čovjek? — povikah bijesno. — Nemojte me nasmijavati. Pogledajte se u ogledalu. Gdje su vam četiri noge? Gdje vam je vuna? Lažite vi nekom drugom. Nisam ja toliko glup.

— Pa ti si, Brete, poludio — pogleda me s visoka. Zastao je, mjerivši me polako: — Vi ste Bret, zar ne?

— Točno, ja sam Bret — odvratih iznenađeno. — Odakle znate moje ime?

— Krenuo sam u potragu za vama — počeo je otkopčavati onu sjajnu krpu na gornjoj polovici tijela. — Imam vašu sliku u džepu. Pokazat ću vam je.

— Čekaj ti! Polako! — dreknuh. — Mnogo si mi sumnjiv. Polako ti izvuci tu sliku. Ne vjerujem ja tebi ništa. Mogao bi izvaditi i kakav nož. Možda si ljudožder. Sumnjivo mi izgledaš!

Prasnuo je u smijeh.

— Ne volim ovčetinu — dobaci kroz smijeh — Evo vam slika.

Dvonožac prokleti, sada me još i vrijeđa. Prihvatih rukama pruženu sliku. Portret moje glave. Odgovarala je mome odrazu viđenom na površini vode.

— Da, to sam ja — odgovorih. — Odakle vam to?

— Rekao sam vam da sam krenuo u potragu za vama. Spazio sam vaš brod preko brda. Zato sam se ovdje spustio. Ali, nisam očekivao da ovako izgledate — naceri se podrugljivo.

Što li taj bunca? Možda još slabije podnosi ovo podnevno sunce? Mora da mu je već udarilo u glavu.

Izgubio sam se. To znam. Nemam tako loše pamćenje da bih to zaboravio. Stigao sam na ovaj planet prije pet godina. Možda i koju godinu više, ne znam baš točno jer sam već odavno prestao brojiti dane. Obavljao sam posljednje pripreme za kraj misije kad mi se prevrnuo brod. Loše sam aterirao pa se slomio jedan stabilizator. Onesvijestio sam se prilikom ateriranja. Razbio sam čelo o koman-dnu ploču. Sreća što se brod nije zapalio. Izvukao sam se iz srušene letjelice i shvatio da više neću moći poletjeti. Konstrukcija se potpuno slomila.

I tako prepušten sam sebi proveo sam najmanje pet godina pasući travu i meditirajući o nemogućem.

Ponovih mu sve ovo, a on je prasnuo u smijeh. Zafrktah od bijesa i zaletih se na njega. Pao je preko kamenja i zvonko tresnuo lubanjom o tlo. Ponovo zafrktah. Ovaj put iz zadovoljstva. Odmah se podigao. Brisao je okrvavljeno čelo.

— Pa vi ste opasni — prozbori.

— Ne, nisam opasan — odvratih, — ali ne dopuštam da me zafrkava neki mutant, robot, ili vrag zna što ste. Jedna ovakva nakaza poput vas pa da se predstavlja kao čovjek — prijeteći koraknuh prema njemu kao da ću ga ponovo tresnuti rogovima u prsa.

— Čekaj stani! — panično prozbori. — Da se razumijemo!

— Što se mi imamo razumjeti? — dreknuh. — Ja sam čovjek a ti si nekakav mutant, kojeg su poslali da me traži.

— Ti uistinu vjeruješ da si čovjek? — uperi prst u mene. — Ti vjeruješ da čovjek izgleda ovako monstruozno kao ti?

— Slušaj ti sintetični dvonošcu — urliknuh u bijesu i jedva se suzdržah da ga ponovo ne oborim rogovima. — Ako su ti pri sintezi na Zemlji ugradili kompleks manje vrijednosti, to ti ne daje pravo da vrijeđaš jednog pravog Zemljanina kao što sam ja.

Ponovo je prasnuo u smijeh. Ovaj put je uistinu pretjerao. Jedan mutant stvoren za nekakva specifična ispitivanja pa da ismijava pravog Zemljanina. Zaletjeh se rogovima u njegova prsa. Oborio sam ga na tlo i prije nego što se podigao, stao sam mu na ramena. Pljuskao sam ga rukama po licu, a nogama gazio sam ono što bi se uz mnogo mašte moglo nazvati sintetični ljudski trbuh.

— Da li ti je dosta, lažljivče sintetični? — frknuh zadihano od bijesa i umora. — Ti da si čovjek! Kakve li mi samo sintetične budale šalju u pomoć.

— Prestani! Priznajem, ti si čovjek — bolno je stenjao pokušavajući se osloboditi mojih prednjih nogu. — Pogriješio sam. Ti si čovjek.

Ah, konačno. Tresnuh ga nogom još jednom za svaki slučaj u trbuh pa ga pustih. Podizao se polako brišući krv koja mu je tekla iz usta.

Dobro su ga konstruirali — pomislih. — Krv mu teče uvjerljivo. Ali, kada pomislim na one dvije noge, hvata me smijeh. Ali se mora priznati da se njima dobro služi. Ja sam naravno sa svoje četiri mnogo stabilniji, ali tko zna iz kojih je razloga konstruiran. Vjerojatno njegova konstrukcija odgovara nekakvim specifičnim uvjetima.

— Ti si čovjek — ponovi po peti put dok se pridizao. — Ti si čovjek. Krivo sam informiran. Hajde, opisi mi čovjeka, molim te — otresao je prašinu s onih umjetnih krpa.

Uzdahnuh. Zar sam toliko nisko pao da jednom mutantu opisujem kako izgleda njegov gospodar.

— U redu, neznalico — prozborili u dosadi. — Opisat ću ti čovjeka. Čovjek ima glavu poput tebe i mene. Ima ramena i dvije ruke. U donjim se dijelovima razlikujemo. Ali, to ništa bitno ne mijenja jer jedino sam ja čovjek. Tebe su skrpali u laboratoriju. Zašto si ovako blesavo skrojen, to bi ti trebao bolje znati. Zacijelo imaš nekakvu funkciju, iako izgledaš smiješno. Bitna je razlika u broju nogu i u izgledu donje polovice tijela. Ja, kao pravi čovjek imam četiri noge, a ti kao laboratorijski produkt imaš samo dvije. Pogledaj moju nogu — gurnuh mu je pod nos. — Imam dva papka, vidi budalo, dva papka kao i svi ljudi. A ti si tvoja dva papka obuo u nekakve kožnate krpe.

— To su čizme — prekine me.

— Ne prekidaj čovjeka kada govori — frknuh. — Ne zanimaju me tvoji androidni izrazi za tvoje androidne krpe. Neka se zovu i čizme. Ne vidim što imaš pod tim tvojim kožnim krpama ili čizmama kako ti to kažeš, ali je jasno da ne možeš imati dvopapkarsku nogu. Znaš li zašto?

— Zato što nisam čovjek.

— Točno. Ne ceri se tako podrugljivo! Ali postoji još jedan razlog. Kada bi ta tvoja glupa konstrukcija na krajevima tih dviju bijednih nogu imala dvopapkarski nastavak, ona uopće ne bi mogla stajati i održavati ravnotežu. Svalio bi se u prašinu, jasno?

— Da, jasno mi je. Imaš pravo! Kad bih imao dvopapkarsku nogu kao što ih ti imaš, ne bih mogao održavati ravnotežu i stajati uspravno. — Počeo je skidati čizme. — Zato imam nešto drugo. Pogledaj. Imam pet prstiju na nogama. — Gurnuo mi je svoj ogavni ekstremitet pod nos.

— Fuj — zafrktah. — Kako samo strašno zaudaraju ti tvoji papci.

— Ma nemoj, a kako tek ti zaudaraš! Nisi toga ni svjestan.

— Slušaj ti laboratorijska konstrukcijo, ne umišljaj si da ti tvoj izgled polučovjeka dopušta vrijeđati pravog čovjeka. Valjda imaš toliko mozga pa da shvatiš da su tvoji prsti na nogama samo karikirane ljudske ruke. Pogledaj i ja imam na ruci pet prstiju. Tebi su napravili pet prstiju i na nozi iz razloga koji sam ti već rekao. Za tvoje dvije, jedine noge, dvopapkarski sistem je besmislen. Ne bi mogao hodati... Iskreno govoreći nije to ni tako loša ideja ukonstruirati pet prstiju na te tvoje dvije bijedne nožice ... Što me gledaš tako glupo?

— Ti si znači, Brete, uistinu uvjeren da si čovjek. Suzdrži se malo i nemoj se odmah zaletjeti tim svojim rogovima. Ti vjeruješ da si Bret? Da si čovjek? Identičan ovom Bretu na tjeralici koju sam dobio kada su mi naredili da krenem u potragu za tobom?

— Naravno da sam onaj na slici — potvrdih. — To svaka budala može vidjeti.

— Ali, na ovoj se slici nalazi jedino tvoja glava i ramena. Točno? — upita.

— Točno je — frknuh u dosadi. Bilo mi je jasno da ponovo muti nešto. Neka živi u zabludi da će mi uspjeti podvaliti.

— Na slici se ne nalazi donji dio tvoga tijela, a meni je rečeno da potražim čovjeka po imenu Bret koji je nestao pri misiji kloniranja ovoga planeta.

— U redu, točno su ti rekli. I zašto onda ti, sintetična budalo, još zamućuješ potpuno jasnu situaciju? Rečeno ti je da mi je lice poput ovoga na fotografiji — gurnuh mu lice pod nos za bolju usporedbu — rečeno ti je da sam čovjek. I zašto onda stvaraš probleme kojih nema? Zar ti je potrebna moja fotografija u cjelini? Svatko zna da čovjek ima četiri noge, da je prekriven vunom različite boje, zavisno od rase, i da ima dvopapkarsku nogu ... Zašto se sada nerviraš? — upitah, vidjevši da je bijesno pljesnuo fotografijom o drugu ruku.

— Znaš li ti, Brete, što je to ovca? — upita konačno.

— Ovca? Pitanje dostojno ograničena dvonošca. Ovca je životinja koju sam trebao kloning-sistemom razmnožiti po ovom planetu. Akcija uzgoja hrane u svemiru, kako se to obično kaže. Zašto me to pitaš?

— Zato što ti donja polovica tijela nalikuje na ovcu — prozbori bojažljivo i u isti se mah povuče korak natrag. S razlogom je to učinio. Jedva sam se suzdržao da ga ponovo ne tresnem rogovima.

— U redu, ovaj ti put opraštam — odbrusih glumeći još veći bijes od stvarnog. Uplašio se. Tako treba postupati prema drznicima s laboratorijskim greškama.

— Kakve to veze ima s ovcom? — upitah.



— Zar ne shvaćaš. Imaš četiri noge kao i ovca. Imaš vunu na leđima poput ovce — povukao se još jedan korak natrag.

Ne znam što je time mislio. Možda se plašio da ću ga još jednom lupiti, čini se da nije očekivao da ću prasnuti u smijeh.

— Pa ti si zaista blesav — nasmijao sam se od srca. — Imaš memoriju slabiju od najgluplje životinje. Sve ti vrijeme govorim da čovjek ima četiri noge i vunu na leđima...

— Tvoj smijeh... — prekinu me — pa on nalikuje na blejanje. Nemoj se sada uvrijediti. Tebi se desilo nešto vrlo neugodno. Ispričaj mi sve o tvojoj misiji. Pretpostavi da ništa ne znam.

Uzdahnuh:

— Poslan sam na ovaj planet u misiji da ga naselim ovcama. Planet je već nekoliko godina bio pripreman za ovčju ispašu. Preparativna faza bila je gotova. Tada su poslali mene da kloning-sistemom naovčim planet. Aterirao sam, malo prošetao oko-linom i započeo pripreme. Uključio sam aparate kada je brod iznenada zadrhtao. Krivo sam aterirao. Jedan od stabilizatora se slomio i brod se stropoštao u provaliju. Sve je bilo uništeno. Lupio sam glavom o komandnu plaču kloning-sistema i onesvijestio se. Nakon buđenja sam shvatio da sam odsječen. Sve je otišlo do vraga: komunikacijski sistemi, pogon i kloning-uređaji. Ništa nisam mogao učiniti. Znao sam da će me kad-tad potražiti jer se neću vratiti, a pravac moga puta bio je poznat. Mislio sam da su tebe poslali da me pronađeš.

— Jesu, mene su poslali da te pronađem. Ti nisi izvršio embrionalni kloning.

— Naravno da nisam. To je zastarjelo.

— Kakav si onda izvršio?

— S pravom ovcom. Staviš je pred ekran, čekaš nekoliko sekundi i dobiješ novu, dupliciranu. Postupak ponavljaš dok ne dobiješ onoliko ovaca koliko želiš. To bi jedan mutant kao ti trebao znati. To spada u opću kulturu.

— A odakle ti ovca?

— Imao sam je na brodu, budalo. Zar misliš da je zabavno letjeti dva mjeseca u društvu s jednom ovcom?

— Gdje je ona? Pojeo si je?

— Naravno da nisam. Ljudi su vegeterijanci. Oni jedino pasu travu ... Ovca je poginula kada se stropoštao brod.

— I tebi nakon svega još nije jasno što se dogodilo?

— Sto ti runa, mamlazu sintetični! Sve sam ti rekao. Pao sam u provaliju. Jedva sam izvukao živu glavu. Dobro je što ovdje ima dovoljno kvalitetne trave jer bih inače umro od gladi. Čekam na pomoć već pet godina, a oni mi pošalju ovakva majmuna.

— U redu, jasno mi je. Tebi je znači potpuno strana činjenica da je u trenutku prve duplikacije brod počeo padati. Tebi nije jasno da si u tom momentu neizbježno morao izgubiti ravnotežu i pasti točno pred ovcu i ekran koji je duplicirao tvoju gornju polovicu i donju ovčju. Pa ti si monstrum, čovjek-jarac.

Sada mi je svega bilo dosta. Osjetih kako mi se u usta podiže kiselina za preživanje. Jurnuo sam bijesno prema njegovim prsima. Odletio je pod udarcima mojih rogova u prašinu. Glavom je tresnuo o obližnji kamen. Nisam na to obraćao pažnju. Četveronoške sam gazio njegovo tijelo i rukama mu pljuskao lice. Kada sam već bio na izmaku snage, shvatih da je pri padu slomio vrat. Oporavljao sam se psujući komandu koja mi šalje u pomoć ovakve sintetične budale. Što ja tu mogu? Pet godina samoće nije sitnica. I kada me nakon toliko vremena, kada čovjek već počinje sumnjati u sebe, počne zavitlavati jedan sintetični polučovjek — kako da se suzdržim? Ja da sam ovca! Četiri ili dvije noge? Vrlo bitno pitanje. Uostalom, pogibija sintetičnih stvorova nije zločin, pogotovo onih koji su konstruirani s greškom.

Četiri noge. Naravno da moram imati četiri noge. To je evolucijski princip. Uostalom, što se ja to zabrinjavam zbog tvrdnji jednog poremećenog mozga. Imam njegov brod. Upravljati znam. Vratit ću se kući. Problema neće biti. Približio sam se brodu. Mnogo me podsjeća na moj. Nešto moderniji tip ali iste serije. Prošlo je bar pet godina, dovoljno za brojne, sitne promjene. Uhvatih rukama prvu stepenicu. Ljestve stoje okomito. Preokomito.

Lažljivac jedan, kako su samo okomite ove stepenice. Odmah se vidi da su rađene za sintetičnog dvonošca. Normalni ljudi sa svoje četiri noge ne mogu se penjati ovako okomitim stepenicama. Kada papak stavim u jednu od prečki, odmah mi klizne i da nemam ruku, ne znam kako bih sprečio pad. On da je čovjek! Normalnom čovjeku treba petnaest minuta da se popne uz takve ljestve od tri metra.



Odahnuo sam kada sam se konačno popeo na brod. Poznat mi je ovaj tip broda. Isti je kao i moj. Specijalna konstrukcija za kloning-misije. Zašto li su mu dali takav tip broda kad je pošao u potragu za mnom? Možda su mislili da nisam uspio, pa su željeli da sada obavim misiju? Misle moji šefovi na sve.

Uputih se u prostoriju za kloning. Izvršiti ću predviđeni zadatak i tek tada napustiti planet.

Uđoh u prostoriju. U njoj se nalazio još jedan android. Pogledao me sintetično blesavo. Inteligencija mu je, čini se, na još nižoj razini od njegova prethodnika kojega sam tamo vani sredio. I ovaj je imao ljudska obilježja. Obratna kopija onoga vani. Tijelom je identičan mojoj donjoj polovini. Obrastao je vunom.

— Dobar dan — pozdravih.

Android me pogleda i dreknu: — BEEEEE!

Zastadoh upola rečenice koju sam smišljao u glavi.

Ovca?

Moja donja polovica?

Ovca!

Android?

Dvije noge?

Čovjek?

Četiri noge?

Blejanje?

Govor?

Izjurih iz broda. Uputio sam se prema olupini na kojoj sam nekada stigao na ovaj planet. Postoji samo jedna mogućnost zbog koje bih povjerovao da nisam čovjek. Da sam polučovjek? Da sam ovca?

Ako se kloning nije izvršio, u brodu bih morao pronaći samo jedan kostur. Ovčji. Ako se izvršio, dva kostura, oba ovčja.

Postojala je još jedna mogućnost koju sam predvidio. Nije mi pala na pamet. A baš sam nju našao u olupini svoga bivšeg broda.

Našao sam dva kostura, očito poginula pri padu broda. Jedan ovčji, a drugi ljudski. Njihov kloningovani produkt, to sam očito ja!

Comments

Popular posts from this blog

INVAZIJA S ALDEBARANA - Inwazja z Aldebarana - Stanislaw Lem