Skip to main content

Sirena - Ray Bradbury


Sirena


Tamo vani u hladnoj vodi, daleko od zemlje, čekali smo svaku noć na dolazak magle; ona je došla, a mi smo čisteći zvučni stroj palili svjetla za maglu, gore, na kamenom tornju. Osjećajući se kao dvije ptice na sivom nebu, McDunn i ja slali smo svjetlo, koje je sad crveno, zatim bijelo i opet crveno, dolazilo do očiju osamljenih brodova. Ako nisu ugledali naše svjetlo, tada je uvijek tu bio naš Glas, duboki krik naše Sirene za maglu, koji je snažno podrhtavao kroz maglene dronjke i tjerajući galebove činio ih hrpom razbacanih karata, ispod kojih su se visoki valovi valjali bijesno se pjeneći.

— Usamljen je ovo život, ali si se već naučio na nj, zar ne? — upita McDunn.

— Da— rekoh. — S tobom se dade pričati.

— Pa, sutra je tvoj red za izlazak na kopno — reče on, smijući se — na djevojke i gin.

— Na što misliš, McDunn, kad te ostavim ovdje samog?

— Na more i njegove tajne.

McDunn upali svoju lulu. Bilo je sedam i petnaest, večer, mjesec studeni, uključena grijalica, svjetlo je okretalo svoj rep u dvjesta smjerova, a Sirena odzvanjala u grlu tornja. Nije bilo grada sto milja niz obalu, samo cesta, koja je prolazila kroz pustu zemlju do mora, nekoliko automobila i pojas od dvije milje hladne vode do naših stijena, a jedva nekoliko brodova.

— Tajne mora — reče McDunn zamišljeno.

— Znaš, ocean je najveća i najvraškija snježna pahuljica koja postoji. Okreće i stvara tisuće oblika i boja, nikad ih ne ponavljajući. Čudno. Jedne noći, prije mnogo godina, bio sam ovdje sam, kad su sve ribe ovog mora došle ovamo i izronile na površinu. Nešto ih je natjeralo da doplivaju i ostanu ovdje u zaljevu, dršćući i zureći u toranj, dok su preko njih prolazile crvena, bijela i crvena boja, tako da sam mogao vidjeti njihove čudne oči. Smrznuo sam se. Krećući se tu do ponoći, ribe su izgledale kao velik paunov rep. Tada su bez zvuka nestale, milijun ih je otišlo. Mislim da su možda, na neki način, prošle sve ove milje da bi se pomolile. Čudno. Ali zamisli kako im je morao izgledati toranj sa svojih sedamdeset i pet stopa iznad mora, sa svjetlom koje blješti iz njega, javljajući se monstrumskim glasom. Nikad se nisu vratile te ribe...

Zadrhtao sam. Gledao sam dugačku sivu morsku livadu, koja se prostirala daleko, nikuda, i ni u što.

— O, more je puno. — McDunn je nervozno pućkao svoju lulu, žmirkajući. Bio je nervozan cijelog dana, ne odajući razloga tome. — Uza sve naše strojeve i takozvane podmornice, proći će još tisuće stoljeća prije nego što dođemo do kraja — prije nego što dodirnemo dno potopljenih zemalja u kraljevstvima iz bajki i spoznamo pravi strah. Zamisli, tamo dolje je još uvijek 300.000 godina prije nas. Dok smo mi okolo paradirali s fanfarama, oduzimajući jedan drugom zemlje i skidajući glave, oni su živjeli ispod mora dvanaest milja dubokoga, hladnog, u vremenu starom kao brada repatice.

— Da, to je stara zemlja.

— Dođi. Imam ti reći nešto posebno, na što sam čekao prilično dugo.

Popeli smo se osamdeset stuba, ispunivši vrijeme pričanjem. Na vrhuncu je McDunn ugasio sobno svjetlo da ne bi došlo do odsjaja u ogledalu. Veliko oko svjetla je zujalo, lako se okrećući u svojoj nauljenoj rupi. Sirena je ujednačeno trubila svakih petnaest sekundi.

— Zvuči kao životinja, zar ne? — McDunn kimnu sam sebi.

— Velika, usamljena životinja, koja plače u noći. Sjedeći ovdje na granici od deset bilijuna godina ona zove Dubine; ja sam ovdje, ja sam ovdje, ja sam ovdje. A Dubine odgovaraju, da, odgovaraju, ovdje si već tri mjeseca... Johnny, bolje je da te pripremim: u ovo doba godine — reče promatrajući tamu i maglu — nešto posjećuje svjetionik.

— Jata riba, kao što si pričao?

— Ne, to je nešto drugo. Nisam ti o tome pričao da ne pomisliš da sam budala. Ali noćas ti moram to ispričati, jer prema oznaci u mojem kalendaru iz prošle godine noćas je noć kada to dolazi. Neću ići u pojedinosti, moraš se sam uvjeriti. Samo sjedi ovdje. Ako želiš, sutra možeš spremiti svoje stvari, motornim čamcem otploviti do obale i odvesti se svojim kolima, parkiranim na molu, u neki kontinentalni gradić, da više nikada ne ugasiš svoja svjetla noću. Neću se čuditi niti te okrivljavati. Ovo se događa već treću godinu, i to je prvi put da se netko osim mene može uvjeriti u istinitost svega. Samo čekaj i gledaj.

Pola sata je bilo prošlo a da smo progovorili jedva nekoliko riječi. Kad nam je postalo dosadno, McDunn mi je objasnio neke od njegovih ideja o Sireni.

— Jednog dana, prije mnogo godina, čovjek je hodajući okolo stao na zvuk oceana, na hladnoj, neosunčanoj obali i rekao: Potreban nam je glas koji će na moru upozoravati brodove; ja ću stvoriti jedan. Stvorit ću vječni glas, kao što je vječna magla; stvorit ću glas koji je kao prazan krevet pored vas, koji je kao prazna kuća kad otvorite vrata, koji je kao drveće u jesen bez lišća. Zvuk koji je kao ptice što plačući lete na jug, zvuk koji je kao studeni vjetar na obali, strmoj i hladnoj. Stvorit ću zvuk koji je tako osamljen da ga nitko ne može mimoići — bilo tko da ga čuje odzvanjat će mu u duši, a srca će činiti toplijim; značit će mnogo svatkom tko ga čuje u udaljenim gradićima. Stvorit ću zvuk i aparaturu koju će nazvati Sirenom, i tko god je čuje, znat će što je to vječna tuga i prolaznost života.

Sirena se oglasi.

— Ja sam izmislio ovu priču — reče McDunn tiho — kako bih pokušao objasniti zašto ovo biće dolazi svake godine do svjetionika. Sirena ga zove, ja mislim, i ono dolazi...

— Ali... — rekoh.

— Pssst! — reče McDunn. — Tamo! — On pokaza prema Dubinama.

Nešto je plivalo prema svjetioniku.

Bila je hladna noć, kao što rekoh; visoki je toranj bio hladan, svjetlo je dolazilo i odlazilo, a Sirena je zvala i zvala kroz rasparanu maglu. Nisi mogao vidjeti daleko i nisi mogao vidjeti dobro, duboko se more gibalo na svojem putu oko zemlje pokrivene koprenom noći, glatko i mirno, boje sivog mulja, a nas dvojica smo iz visokog tornja promatrali kako se tamo, dalje, uz rumor vode, pojavljuju valovi i pjena. I tada je na površinu hladnog mora izronila glava, velika glava tamne boje, OGROMNIH OČlJU, a za njom vrat. A zatim — još nikakvo tijelo, nego vrat, i još toga vrata! Glava se uzdigla čitavih četrdeset stopa iznad vode nasađena na vitak i divan tamni vrat. Tek tada se, kao mali otok crnih koralja, školjki i rakova, tijelo uzdiglo iz podzemlja. Trzalo je repom. U svemu, proračunao sam da čudovište od glave do vrha repa ima oko devedeset ili sto stopa.

Rekoh nešto. Ne znam što.

— Mir, dečko, — prošapće McDunn.

— To je nemoguće! — uskliknuh.

— Ne, Johnny, MI smo nemogući. ONO je takvo bilo i prije deset milijuna godina. ONO se nije promijenilo. MI i zemlja smo se promijenili, postali nemogući. MI!

Ono je plivalo polako, veoma dostojanstveno, tamo dalje u ledenoj vodi. Magla je obavijajući ga na trenutke povećavala njegove dimenzije. Jedno od očiju čudovišta uhvatilo je, zadržavalo i odbijalo naše snažno svjetlo, crveno, bijelo, crveno, bijelo, kao disk što šalje poruku u prastaroj šifri. Bilo je tiho kao magla kroz koju je plivalo.

— To je neka vrsta dinosaurusa! — Čučnuh držeći se ograde od stuba.

— Da, jedan iz njihovog plemena.

— Ali oni su izumrli!

— Ne, samo su se sakrili u Dubine. Duboko su, duboko dolje u najdubljim Dubinama. Zar to nije, Johnny, prava riječ, koja toliko mnogo kaže: Dubine. Sva hladnoća, tama i ponor ovog svijeta krije se u riječi kao što je ova.

— Što ćemo učiniti?

— Učiniti? Imamo posao koji ne smijemo napustiti. Osim toga, ovdje smo sigurniji nego u nekom brodiću koji bi se pokušao dočepati obale. To je biće veliko kao razarač i gotovo isto tako brzo.

— Ali čekaj, zašto ono dolazi OVAMO? Slijedećeg trenutka sam dobio odgovor. Oglasila se Sirena.

A čudovište je odgovorilo.

Krik je odjeknuo preko milijun godina zemlje i magle. Krik toliko bolan i osamljen da je čovjeku potresao i glavu i tijelo. Monstrum je vikao na toranj. Ponovo zazvuči Sirena. Čudovište ponovo zaurla. Opet Sirena, čudovište otvori svoja velika nazubljena usta, ispustivši zvuk na vlas isti kao Sirenin. Osamljen, beskrajan, dalek. Zvuk osamljenosti, beskrajnih mora hladnih noći, odsječenosti. To je bio taj zvuk.

— Znaš li sada — prošapta McDunn — zašto dolazi ovamo?

Kimnuh.

— Cijele godine, Johnny, jadno čudovište čeka negdje ispod dvadeset milja mora, udaljeno tisuću milja i staro možda milijun godina, to jedino biće. Zamisli, čekati milijun godina; bi li TI mogao čekati tako dugo? Možda je zadnje iz svoje vrste?

Sklon sam potvrditi da jest.

Uglavnom, prije pet godina su ovamo došli ljudi i izgradili svjetionik. I uključili su Sirenu usmjerivši joj zvuk prema mjestu gdje si se ti zakopao sanjajući o zemlji na kojoj je još bilo tisuće istih kao i ti, a sada si sam, prepušten svijetu koji nije napravljen za tebe, svijetu od kojeg se moraš sakrivati. Zvuk Sirene dolazi i odlazi, dolazi i odlazi. Uznemiriš se, otvaraš oči — ogromne leće — mičeš se i polako, polako odvajaš od blatnog dna Dubina, jer imaš ocean na svojim leđima, težak. Sirena dolazi, prolazeći kroz tisuće milja vode, tiha i poznata, uznemiruje ti površinu trbuha, a ti se dižeš, polako, polako. Utoljuješ glad ribama i rijekama rakova, uzdižući se polako kroz jesenske mjesece, kroz rujan kada magle dolaze, kroz listopad, sa Sirenom koja te neprestance zove kroz još više magle, dok u kasnom studenom, pošto si se dan za danom prilagođavao promjeni dubine, nekoliko stopa više svakim satom, nisi došao blizu površine; i još si živ. Moraš sam usporiti; ako odmah izroniš — eksplodirat ćeš. Zato su ti i potrebna sva ta tri mjeseca izranjavanja, a za njima još određeni broj dana dok ne doplivaš do svjetionika. I tamo si, tamo, u noći, Johnny, najveće prokleto čudovište ikad stvoreno. A tu je svjetionik, koji te zove, dugačkim vratom kao što je tvoj koji viri iz vode, s tijelom kao što je tvoje tijelo, i što je najvažnije, s glasom kao što je tvoj glas. Da li shvaćaš sada, Johnny, da li razumiješ?

Oglasila se Sirena.

A čudovište je odgovorilo.

Vidio sam sve, znao sam sve: milijun godina usamljenosti i čekanja nekoga tko se nikada neće vratiti. Milijun godina izolacije na dnu mora, ludost vremena tamo dolje, dok se nebo očistilo od pticareptila, močvare se isušile s kontinenata, dok su ljenivcima, sabljastom tigru i mamutima tragovi zauvijek nestali u ponorima punim katrana, dok je čovjek trčao poput termita na brdu.

Oglasila se Sirena.

— Prošle godine — reče McDunn — to je stvorenje plivalo okolo i okolo, čitavu noć. Ne prilazeći previše blizu, zbunjeno, rekao bih. Uplašeno, možda. I pomalo ljutito pošto je prošlo sav taj put. Ali, slijedećeg dana, neočekivano, digla se magla, došlo je odmorno sunce, nebo je bilo plavo kao slika. I monstrum je otplivao otjeran vrućinom i tišinom, ne vraćajući se više. Pretpostavljam da razmišlja o svemu već godinu dana, pokušavajući shvatiti. Zbog čega se upravo na taj način to dogodilo.

Čudovište i Sirena vikali su jedno na drugo, udaljeni samo sto jardi. Monstrumove su oči, kako bi ih svjetlo pogodilo, bile vatra i led, vatra i led.

— To je život za tebe — reče McDunn. — Netko čeka nekoga tko se neće nikada vratiti kući. Uvijek netko voli neku stvar više nego ona voli njega. I nakon određenog vremena želiš uništiti tu stvar bilo što da je, da ti više ne može nanositi bol.

Čudovište je zurilo prema svjetioniku. Oglasila se Sirena.

— Da vidimo što će se dogoditi — reče McDunn.

On ugasi Sirenu.

Slijedeća minuta tišine bila je toliko napeta da smo mogli čuti polagano okretanje svjetla i kucanje naših srca, tu, među staklima na vrhu tornja.

Čudovište je zaprepašteno stalo. Njegove velike oči su žmirkale kao svjetiljke svjetionika. Usta su mu bila razjapljena. Ispustilo je grmljavinu kao vulkan. Okretao je glavu sad u ovom, sad u onom smjeru, kao da traži zvuk koji je iščeznuo u magli. Buljilo je u svjetionik. Zagrmjelo je ponovo. Tada je njegove oči zahvatila vatra. Podignulo se mlateći po vodi i pojurilo na toranj, očima ispunjenim bolnim bijesom.

— McDunn! — kriknuh. — Uključi sirenu!

McDunn je petljao oko prekidača. Ali čak i kad ju je uključio, čudovište nije stalo. Dok je grabilo prema tornju, uhvatio sam bljesak njegovih ogromnih pandži, s kožicom među »prstima«. Velike oči na desnoj strani njegove strašne glave svijetlile su kao veliki kotao u koji se mogu vičući strovaliti. Toranj se zatresao. Sirena je urlala; monstrum je urlao. Zgrabio je toranj bjesneći na stakla i ona se smrskaše nad nama.

McDunn me zgrabi za rame — Brzo, dolje!

Toranj se njihao, drhtao i počeo popuštati. Monstrum i Sirena su i dalje urlali. Spotičući se jurili smo niz stube.

— Brzo!

Došli smo do podnožja kad se toranj nagnuo prema nama. Sagnuli smo se i prošavši ispod stuba sakrili se u podrum. Osjećali smo podrhtavanje tla od udara stijena o zemlju; Sirena naglo ušuti. Monstrum se nadvio nad toranj. Toranj je pao. Klečeći, McDunn i ja smo se čvrsto držali zajedno, dok se naš svijet rušio.

Tada je sve bilo gotovo. Ništa nije ostalo osim mraka i mora, koje je jednolično zapljuskivalo obalu sirovoga, neobrađenoga kamenja.

To i drugi zvuk.

— Slušaj — reče McDunn tiho. — Slušaj.

Čekali smo, osluškivali.

Tada sam ga čuo. Ispočetka samo usisavanje zraka, nakon čega je ostao vakuum, a zatim je nad nama i oko nas odjeknula jadikovka, koja je izražavala svu zbunjenost i osamljenost toga ogromnog čudovišta, dok se zrak ispunio odvratnim vonjem njegova tijela. Čudovište je urlalo, teško dišući. Tornja je nestalo. Svjetla je nestalo. Stvar koju je zvalo više od milijun godina je nestala. Monstrum je otvarao svoja usta ispuštajući glasne zvukove. Zvuk Sirene, ponovo i ponovo. A brodovi, daleko na moru, ne pronašavši svjetlo, ne vidjevši ništa prolazeći, čuli su zvuk do kasno u noć i morali su pomisliti: tamo je, osamljeni zvuk, sirena Osamljenoga zaljeva. Sve je u redu. Prošli smo rt.

I tako je bilo cijele noći.



* * *



Sunce je bilo toplo i žuto kad su sutradan popodne došli spasioci da nas izbave iz zatrpanog podruma.

— Srušio se, to je sve — rekao je McDunn ozbiljno. — Primili smo nekoliko teških udaraca valova, svjetionik nije izdržao.

Uhvatio me za rame.

Ništa se nije moglo vidjeti. Ocean je bio miran, nebo plavo. Jedini je ostatak bio veliki smrad što se dizao iz zelene tvari koja je prekrila kamenje palog tornja i stijene na obali.

Unaokolo su zujali kukci. Ocean je prao obalu.

Slijedeće godine izgradili su novi svjetionik, ali tada sam već imao u malom gradu posao, ženu i dobru, malu, toplu kućicu. U jesenske večeri zatvaram vrata, tako da se može vidjeti samo žuto svjetlo i dim što kulja kroz dimnjak. A McDunn? On je sam dao nacrt za ovaj sadašnji svjetionik izgrađen od armiranog betona.

— Za svaki slučaj — rekao je.



* * *



Novi svjetionik bio je gotov u studenom. Odvezao sam se dolje jedne večeri. Parkirao sam kola i gledajući sivi ocean slušao zvuk nove sirene. Jedanput, dva puta, tri puta, četiri puta u minuti. Zvala je tamo, u daljini.

Čudovište?

Nikad se nije vratilo.

— Otišlo je — reče McDunn. — Otišlo je nazad u Dubine. Naučilo je da ništa ne možeš previše voljeti na ovome svijetu. Otišlo je u najdublje Dubine da čeka još milijun godina. Da, jadno stvorenje! Čekajući tamo dok na ovoj žalosnoj planeti čovjek dolazi i odlazi. Ono čeka i čeka.



Sjedio sam u svojim kolima, slušajući. Nisam mogao vidjeti svjetionik u Osamljenom zaljevu. Samo sam čuo Sirenu. Sirenu, Sirenu. Zvučila je kao čudovište koje doziva. Sjedio sam tamo, želeći da ima nešto što bih mogao reći.

Comments

Popular posts from this blog

INVAZIJA S ALDEBARANA - Inwazja z Aldebarana - Stanislaw Lem

Daleki Kentaur - Far Centaurus - A. E. van Vogt

Daleki Kentaur





Prenuvši se, probudio sam se i pomislio: kako li Renfrew podnosi ovo?
Mora da sam se pokrenuo, jer vec iduci tren tama nazubljena bolom ponovo se sklopi nada mnom. Nisam znao koliko sam dugo ležao u toj razdirucoj nesvjestici. Kad sam se osvijestio, prvo sam osjetio rad pogonskih motora našeg svemirskog broda.
Ovaj put sam se polagano osvješcivao. Ležao sam potpuno nepokretan osjecajuci svu težinu prospavanih godina. Odlucio sam da postupam upravo onako kako je propisao Pelham, prije tako mnogo godina.
Nisam želio ponovo izgubiti svijest.
Ležao sam tako i razmišljao: smiješno je, i malo glupo, što se toliko brinem o Jimu Renfrewu. Ta on ce iz svog stanja uspavanosti izici tek za pedeset godina!
Poceh promatrati osvijetljeni brojcanik sata na stropu. Malo prije pokazivao je 23.12; sada je bilo 23.22. Deset minuta izmedu nepokretnosti i kretanja upravo je prošlo.
Polako, ruka mi kliznu prema rubu ležaja. Klik! Prstom sam pritisnuo prekidac i zaculo se tiho zujanje. Automatski ma…

BAJKA O KOMPJUTORU KOJI SE BORIO SA ZMAJEM - Bajka o maszynie cyfrowej, co ze smokiem walczyla - Stanislaw Lem

BAJKA O KOMPJUTERU KOJI SE BORIO SA ZMAJEM






Kralj Poleander Partobon, vladar Kibere, bijaše velik ratnik, a kao pobornik metoda suvremene strategije više od svih ratnih znanosti cijenio je kibernetiku. U njegovom kraljevstvu sve je vrvilo od elektronickih racunala, manjih ili vecih »elektronskih mozgova«. Poleander ih je postavio gdje god je mogao — nipošto ne samo u astronomskim opservatorijima ili u školama nego doslovce posvuda: cak je u rubna kamene na ulicama dao ugraditi »elektronske mozgove« koji su glasno upozoravali pješake neka pripaze da se ne spotaknu, a bilo ih je i na stupovima, na zidovima i drvecu, tako da ih je svatko u bilo koje vrijeme mogao zamoliti da mu pokažu put. Objesio ih je i ispod oblaka da odozgo jave kad pocne padati kiša, razmjestio ih je po planinama i dolinama. Ukratko, na Kiberi se nije mogao naciniti nijedan korak a da se ne naide na »elektronske mozgove«.
Lijepo bijaše na planetu Kibera, jer je kralj propisao ne samo da se sve što je do tada postojalo …