Skip to main content

Rick Raphael - Lud ostaje lud - A Filbert Is a Nut







Lud ostaje lud




Gospođica Abercrombie, fizioterapeut, potapšala je starog čovjeka po plećima.

— Odlično vam to ide, gospodine Lieberman. Pokažite mi to kada budete završili.

Starkelja u zamrljanoj bolesničkoj odjeći pogleda je stidljivim smiješkom i vrati se svojim besmislenim mazarijama po platnu.

Gospođica Abercrombie pogladi svoju urednu kutu preko vitkih bokova i pogleda što rade ostali pacijenti duž dugačkog stola u bolničkoj radionici za zanatstvo i umjetnost. Dva mišićava pomoćnika u besprijekornoj bjelini dosađivala su se iza zaključanih vrata i besposleno brbljala.

Kroz prozore radionice, osigurane rešetkama, vidjeli su se blagi zeleni brežuljci obrasli pitomim drvećem koje je davalo lijep okvir ovoj instituciji za mentalno poremećene. Zgrada s radionicom bila je gotovo milju udaljena od glavne zgrade bolnice i brežuljak je sakrivao pogled na sumorni kompleks zgrada, gdje su se nalazile bolničke sobe.

Sestra je šetala duž stola, zaustavljajući se tu i tamo da bi posavjetovala ili dala neku sugestiju.

Zaustavila se iza jednoga namrgođenog, žustrog pacijenta, koji je brzo pravio kuglice od gline raznih oblika i veličina. Kad bi napravio kuglicu, pažljivo bi je stavio u šuplju poluloptu napravljenu također od gline.

— Pa što lijepoga pravimo danas, gospodine Funston? — upita ljubazno gospođica Abercrombie.

Brzi prsti nastavljali su svoj posao kao da pacijent nije čuo pitanje. On se nagnu nad stol kao da ga je želio odgurati od ove žene. — Ne smijemo biti nedruštveni, gospodine Funston — reče gospođica Abercrombie polagano ali odlučno. — Vi ste odlično napredovali i morate zapamtiti da ste dužni odgovoriti kada vas neko nešto upita. Dakle, što to radite? Čini mi se vrlo komplicirano. — Ona profesionalno upravi pogled u pacijenta.

Thaddeus Funston nastavi oblikovati malene komade gline i stavljati ih na mjesto.

Ne dižući pogleda sa svojeg posla, on promrmlja odgovor:

— Atomsku bombu.

Iznenađenje prijeđe preko lica fizioterapeutkinje.

— Oprostite, gospodine Funston, jeste li kazali »atomsku bombu«?

— Jesam — promrmlja opet Funston.

Iza leđa pacijenta gospođica Abercrombie se tiho nasmiješi.

— Pa da, to je vrlo dobro, gospodine Funston. To pokazuje stvarno kreativno razmišljanje. Veoma sam zadovoljna s vama.

Ona ga potapša po plećima i krenu duž stola gdje su radili drugi pacijenti.

Nekoliko minuta kasnije jedan od pomoćnika pogleda u svoj sat, ustade, proteže se i zijevnu.

— Dosta za danas momci — poviče. — Vrijeme je za povratak. Ostavite vaše stvari.

Nastade komešanje i žamor spremanja kantica s bojom, papira i pomicanja stolica. Neki visoki plavi pacijent s tankim brkovima udari još jednu zvrčku kistom po platnu i otkoraknu da bi bolje vidio besmislenu mazariju. Uzdahnu sretno i odloži paletu.

Na stolu s glinom Funston je grozničavo završavao bezoblične komade gline i postavljao ih na mjesto. Podmuklo pogleda oko sebe i šuplju poluloptu od gline poklopi drugom, koja je već bila priređena, zatim ustade i postavi se u red pred vratima, gdje su i svi ostali pacijenti čekali da se vrate u glavnu zgradu preko zelenog brežuljka. Grupa izađe napolje u toplo sunčano poslijepodne, a vrata se zatvoriše za njima.

Gospođica Abercrombie pogleda okolo po prostoriji i izvadi svoj blok u koji je upisivala primjedbe o poboljšanju stanja pacijenata. Prolazeći polagano duž stola, pravila je male sažete zabilješke o radu koji je pacijent toga dana obavio.

Kod stola s glinom ona pažljivo podiže gornju polovicu glinene lopte i zamišljeno se zagleda u gomilu kuglica nakrcanih u donju polovicu lopte. Stavi poklopac na mjesto i nešto poduže zapisa u svoj dnevnik.

Kad je završila obilazak skide kutu, uze dnevnik pod ruku i napusti zgradu radionica.

Kasno popodnevno sunce je grijalo i bilo joj je ugodno dok je pješačila milju od glavne upravne zgrade, gdje ju je čekao parkiran njen automobil.

Dok je kolima napuštala krug bolnice, Thaddeus Funston je stajao pored prozora s rešetkama u svojoj sobi sa zaključanim vratima i gledao izgubljeno preko brežuljka prema zgradi radionica. Stajao je tako nepokretan sve dok sat kasnije jedan pomoćnik ne dođe i povede ga do zajedničke blagovaonice za pacijente.

Sunce zađe, tama se spusti na miran krug bolnice, svjetla pogasiše, tek je po jedno gorjelo u sobi svakoga dežurnog. Tihi povjetarac prijeđe preko još toplih brežuljaka.



U tri sata i jednu minutu Thaddeus Funston se trže u snu i probudi se. Uspravi se u krevetu i pogleda po svojoj tamnoj ćeliji. Mirno disanje i poneko hrkanje trideset ostalih pacijenata koji su mirno spavali prodiralo je u sobu. Funston se okrenu prozoru i zagleda se preko tamnih brežuljaka koji su skrivali pustu zgradu gdje su bile radionice.

On vrisnu, zatvori oči i rukama zakloni lice.

Svjetlo kao od tisuću sunaca proparalo je noć i bacilo snažne sjene na odjednom osvijetljenu bolesničku sobu.

Trenutak kasnije strahovita grmljavina i potres od eksplozije zahvati zgrade bolnice u snažnom valu, na tisuće prozora prsnu i staklo se prosu. Divlje vriskove zaplašenih i pomahnitalih pacijenata nadjačala je eksplozija.

I sve je prošlo u kratkom trenu. U mučnim trenucima koji su slijedili počela su se paliti svjetla po svim sobama velike institucije.

Iza ponovno mirnog brežuljka diže se veliki oblak dima, iznad kojeg je lebdio manji u obliku gljive na mjestu gdje je nekad bila zgrada s radionicama, a sada je zjapila ogromna rupa.

Thaddeus Funston spusti ruke s lica i leže ponovno u krevet s jedva primjetnim tajanstvenim smješkom na licu. Pomoćnici i bolničarke trčale su po bolnici da bi ustanovili koliko ima ranjenih od eksplozije. Nije bilo ranjenih. Brežuljak je apsorbirao najveći dio udarca, i osim mora razbijenog stakla šteta je bila iznenađujuće neznatna. Grmljavina i bljesak eksplozije obasjali su i uzdrmali cijelu okolicu. Vatrogasci i jedinice za zaštitu od elementarnih nepogoda iz pola tuceta susjednih općina ubrzo su se okupili oko kratera koji se još dimio i obilježavao mjesto nestale zgrade s radionicama.

U roku od petnaest minuta ekipe za spašavanje od nesreća otkrile su jaku radijaciju što je dolazila iz kratera. Nastala je strka u želji da se ljudi i oprema udalje na sigurniju udaljenost, nekoliko stotina metara od kratera.

U pet sati i trideset minuta jedan avion sletio je na obližnji aerodrom i ekipa stručnjaka iz komisije za atomsku energiju, ljudi vojne obavještajne službe te četiri agenta federalnog biroa za istraživanje iskrcali su se zajedno s malom armijom pukovnika.

U pet sati i četrdeset pet minuta stražari su napravili obruč oko bolnice i kratera.

U bolničkoj sobi C — 4 Thaddeus Funston spavao je mirno i sretno.

— Pa to je nemoguće i nevjerojatno — već je po petnaesti put ponavljao, kasnije toga jutra, pukovnik Thornas Thurgood dok je bijesno gledao oko sebe u grupu stručnjaka okupljenih u šatoru iz kojeg se dobro vidio krater. — Kako može atomska bomba eksplodirati u jednoj ludnici?

— Očito je to bila vrlo mala bomba, pukovniče — stidljivo progovori jedan od stručnjaka atomske komisije. — Nije bila veća od tri kilotona.

— Ne tiče me se, pa da je bila i veličine oraha! — razvikao se Thurgood. — Kako je dospjela onamo?

Agent vojne obavještajne službe progovori.

— Kada bismo to znali, ne bismo stajali ovdje. Ne znamo, ali ostaje činjenica da je to bila atomska eksplozija.

Thurgood se okrene zabrinuto malom sjedokosom čovjeku pored sebe.

— Da ponovimo sve od početka, dr Crane. Jeste li sigurni da vam je poznato sve što je bilo u toj zgradi? — Thurgood mahne rukom prema krateru:

— Pukovniče, rekao sam vam već desetak puta — reče upravnik bolnice uzbuđenim glasom. — To je bila zgrada za radnu terapiju. Mi smo pružili našim pacijentima mogućnost za svakovrsni. rad. To je bilo sredstvo za njihovo oslobađanje od depresija. Radeći rukama, oslobađali su se nekih frustracija i problema koji su ih doveli u bolnicu. Oni su radili uljnim bojama, vodenim bojama i glinom. Ako se može napraviti atomska bomba od slikarskih boja, onda je gospođa Curie bila obična šeprtlja.

— Sve što znam jest da je to bila zgrada s radionicama za umjetnički i drugi rad bolesnika. Dobro — uzdahne Thurgood.

— Znam i to da ju je atomska eksplozija raznijela u tri sata i dvije minute. I ja moram ustanoviti kako se to dogodilo.

Thurgood se svali u poljsku stolicu i umorno pogleda malog doktora.

— Gdje je ta djevojka koja je zadužena za nadzor nad pacijentima dok rade?

— Mi smo već pozvali gospođicu Abercrombie i ona je na putu ovamo — odgovori spremno doktor.

Napolju izvan šatora jedna mala armija vojnih i atomskih stručnjaka obilazila je oko rubova kratera s Geigerovim brojačima u rukama, ispitujući svaku i najmanju krhotinu koja je svojedobno mogla bili dio zgrade.

Jedan džip dojuri putem od bolnice i zaustavi se ispred šatora. Naoružani vojni policajac pomogne gospođici Abercrombie da izađe iz vozila. Ona napravi nekoliko koraka do vrha brežuljka i pogleda dolje zapanjeno.

— On je zbilja napravio atomsku bombu! — poviče ona zbunjeno.

Pukovnik Thurgood, koji je čuvši njene riječi kao oparen ustao iz stolice, priskočio joj i uhvati je na vrijeme jer je pala u nesvijest.



U četiri sata popodne još uvijek su žučno raspravljali u dugoj uskoj dvorani za sastanke bolničkog osoblja u upravnoj zgradi. Pukovnik Thurgood, koji je iz minute u minutu sve više nalikovao na pacijenta, sjedio je na kraju svoje stolice na čelu dugog stola, udarao šakom po stolu tako da je dnevnik gospođice Abercrombie poskakivao.

— Pa to je besmislica! — režao je Thurgood. — Smijat će nam se cijeli svijet ako se za ovo ikad sazna. Atomska bomba napravljena od gline! Svi ste vi poludjeli. I svi ste stigli na pravo mjesto, samo mene isključite iz toga.

S njegove lijeve strane gospođica Abercrombie spusti se dublje u stolicu. Dalje s obje strane dugog stola sjedili su psihijatri, fizičari, radiolozi i obavještajci s različitim stupnjevima nervne rastrojenosti.

— Gospođice Abercrombie — obrati joj se jedan fizičar ljubazno — prema vašim riječima, nakon odlaska pacijenata iz zgrade vi ste ponovno pregledali ono što je Funston radio?

Terapeutkinja nevoljko potvrdi glavom.

— I vi kažete da po vašem najboljem saznanju — nastavio je fizičar — nije bilo u toj lopti od gline ničeg drugog do drugih komada gline?

— Sasvim sam sigurna da je to sve što je bilo u njoj — kroz suze odgovori gospođica Abercrombie.

Opet je nastao žagor oko stola i šef atomskih stručnjaka razmijeni nekoliko riječi sa šefom obavještajaca. Pošto su se suglasili, obavještajni oficir progovori.

— Čini se da smo našli rješenje, pukovniče. Moramo pružiti tom Funstonu još jednom mogućnost da napravi svoju bombu, ali ovaj put pod našim nadzorom.

Thurgood skoči sa stolice a lice mu se zacrvenjelo.

— Zar ste poludjeli? — poviče. — Pa zar svi želite da nas smjeste u ovu tvornicu luđaka? Znate li što će novinari učiniti ako ikada netko i u djeliću sekunde zucne da bi neki paranoidni idiot s kvocijentom inteligencije jednog majmuna mogao napraviti atomsku bombu od dječje gline za modeliranje?

— Razapet će nas, eto što će učiniti s nama? — dometne Thurgood.

U osam i trideset te noći izveli su na mala vrata iz bolnice Thaddeusa Funstona zamotanog u veliki vojnički šinjel koji je sakrivao luđačku košulju i s oficirskom kapom navučenom na lice. Pred bolnicom je čekao vojni automobil. Nekoliko minuta kasnije automobil stiže na aerodrom obližnje općine i doveze Funstona ravno do vojnoga transportnog aviona koji je stajao na kraju piste s upaljenim motorima.

Dva vojna policajca i nekoliko psihijatara, koji su se zakleli da će čuvati tajnu, prebacili su Funstona u avion. Čim su ga smjestili na sjedalo nasuprot gospođici Abercrombie, avion zaurla i dobivši potrebnu brzinu diže se u noćno nebo.

Avion se spustio slijedeći dan u centru za atomske eksperimente u pustinji Nevade. Dva sata kasnije u maloj drvenoj baraki, nekoliko milja od pustinje, nekolicina naučenjaka i visokih vojnih osoba skupiše se oko maloga drvenog stola.

Na stolu nije bilo ničega osim vrča s vodom i velike gomile gline. Dok su psihijatri skidali Funstonu luđačku košulju, napolju u automobilu pukovnik Thurgood je govorio zabrinutoj gospođici Abercrombie.

— I vi ste potpuno uvjereni da je ovo otprilike ista količina i ista vrsta gline koju je upotrebljavao prije?

— Uzela sam ga iz iste kutije u skladištu bolnice — odgovori ona — a ista je i količina.

Thurgood dade znak liječnicima koji uđu s Funstonom. Pukovnik klimne gospođici Abercrombie.

Ona se nasmiješi Funstonu.

— Kako je to lijepo, gospodine Funston. Ovi divni ljudi doveli su nas čak ovamo da bi vidjeli kako ćete vi napraviti još jednu atomsku bombu, sličnu onoj koju ste napravili jučer za mene.

Tračak zainteresiranosti ozari Funstonovo lice. On pogleda oko sebe, a zatim spazi glinu na stolu. Bez ustručavanja dođe do stola i sjede. Njegovi vješti prsti počeli su mijesiti glinu.

Najprije je napravio donju udubljenu poluloptu dok su vrhunski stručnjaci nacije gledali čudeći se. Njegovi hitri prsti čupali su glinu i oblikovali razne čudnovate komade koji su onda bili bačeni gotovo bez ikakva reda u otvorenu poluloptu pred njim.

Gospođica Abercrombie stajala je iza njegovih leđa kad se Funston nagnuo nad stol kao što je to učinio prethodnog dana. S vremena na vrijeme ona bi pogledala na sat. Gomila glinenih komadića je narasla, pa kad je Funston završio oblikovanje druge polulopte od gline, ona prekine tišinu.

— Vrijeme je da se vratimo natrag, gospodine Funston. Sutra možete nastaviti rad. — Ona pogleda ljude, koji su joj klimnuli glavom.

Dva psihijatra priđoše Funstonu kad je on pažljivo stavio gornju polovicu na svoje mjesto. Funston ustade i liječnici ga ispratiše izi kolibe. Nastupio je trenutak mučne tišine, a onda dođe do potpune promjene. Stručnjaci rastvoriše glinenu loptu instrumenti se pojaviše kao stvoreni čarobnim štapićem, a kamere su škljocale i bljeskale.

Dva sata su proučavali i pažljivo ispitivali masu dječje gline i fotografirali je iz svakog ugla.

Zatim su napustiti kolibu i vratili se u promatrački bunker od betona nekolika milja dalje, gdje su Funston i psihijatri čekali okruženi vojnim policajcima.

— Rekao sam vam da je cijela ova stvar potpuna besmislica — zagunđao je Thurgood kad je ekipa učenjaka stigla u bunker.

Thaddeus Funston se zagledao napolje kroz otvorena vrata iznad glava stražara gledajući prema kolibi preko pustinje, koja je treperila od vrućine. On iznenada vrisnu, zatvori oči, a rukama prekrije lice.

Bljesak sto puta jači od užarenog sunca nad Nevadom osvijetlio je zamračenu unutrašnjost bunkera, a pneumatska vrata tresnuše i zatvoriše bunker prije nego što je val potresa uzdrmao tlo.

Nakon leta mlaznim avionom, šest sati kasnije, Funston je opet u luđačkoj košulji sjedao između svojih naoružanih pratilaca u jednoj maloj sobi u Pentagonu. Kroz prozor je mogao vidjeti užurbani promet preko rijeke Potomac, a malo dalje kupolu Capitola.

U konferencijskoj dvorani nedaleko od njega vojni šefovi generalštaba sjedili su nasuprot pukovniku Thurgoodu i grupi stručnjaka iz Komisije za atomsku energiju. Odlomci uzbuđenog razgovora i predbacivanja prodirali su kroz poluotvorena vrata u sobu gdje je Thaddeus Funston sjedio kao odsutan.

U konferencijskoj dvorani visoki general crvena lica ledenim pogledom pređe preko gotovo slomljene figure pukovnika Thurgooda.

— Naslušao sam se smiješnih priča u svom životu, pukovniče — reče general hladno — ali ova tuče sve rekorde. Dolazite ovamo s luđakom iz ludnice, u luđačkoj košulji, i imate smjelosti reći da je ta bijedna individua napravila ne jednu nego dvije atomske bombe iz modelarske gline, a zatim ih aktivirala. — General zastade, a malo zatim nastavi. — Zašto mi ne kažete odmah, pukovniče, da on može napraviti i svemirski brod od gumene spužve? — završi general zajedljivo.

U drugoj sobi Thaddeus Funston je zurio preko panorame Washingtona. Gledao je vrlo oštro.

U daljini se uz postolje spomenika Washingtonu poče stvarati bijeli oblak, a žalim se uz grmljavinu koja je parala uši i razbijala prozore veliki spomenik podiže svečano s postolja i nestade u prostoru, dok je iza njega ostajao samo plameni rep.

Comments

Popular posts from this blog

INVAZIJA S ALDEBARANA - Inwazja z Aldebarana - Stanislaw Lem

Daleki Kentaur - Far Centaurus - A. E. van Vogt

Daleki Kentaur





Prenuvši se, probudio sam se i pomislio: kako li Renfrew podnosi ovo?
Mora da sam se pokrenuo, jer vec iduci tren tama nazubljena bolom ponovo se sklopi nada mnom. Nisam znao koliko sam dugo ležao u toj razdirucoj nesvjestici. Kad sam se osvijestio, prvo sam osjetio rad pogonskih motora našeg svemirskog broda.
Ovaj put sam se polagano osvješcivao. Ležao sam potpuno nepokretan osjecajuci svu težinu prospavanih godina. Odlucio sam da postupam upravo onako kako je propisao Pelham, prije tako mnogo godina.
Nisam želio ponovo izgubiti svijest.
Ležao sam tako i razmišljao: smiješno je, i malo glupo, što se toliko brinem o Jimu Renfrewu. Ta on ce iz svog stanja uspavanosti izici tek za pedeset godina!
Poceh promatrati osvijetljeni brojcanik sata na stropu. Malo prije pokazivao je 23.12; sada je bilo 23.22. Deset minuta izmedu nepokretnosti i kretanja upravo je prošlo.
Polako, ruka mi kliznu prema rubu ležaja. Klik! Prstom sam pritisnuo prekidac i zaculo se tiho zujanje. Automatski ma…

BAJKA O KOMPJUTORU KOJI SE BORIO SA ZMAJEM - Bajka o maszynie cyfrowej, co ze smokiem walczyla - Stanislaw Lem

BAJKA O KOMPJUTERU KOJI SE BORIO SA ZMAJEM






Kralj Poleander Partobon, vladar Kibere, bijaše velik ratnik, a kao pobornik metoda suvremene strategije više od svih ratnih znanosti cijenio je kibernetiku. U njegovom kraljevstvu sve je vrvilo od elektronickih racunala, manjih ili vecih »elektronskih mozgova«. Poleander ih je postavio gdje god je mogao — nipošto ne samo u astronomskim opservatorijima ili u školama nego doslovce posvuda: cak je u rubna kamene na ulicama dao ugraditi »elektronske mozgove« koji su glasno upozoravali pješake neka pripaze da se ne spotaknu, a bilo ih je i na stupovima, na zidovima i drvecu, tako da ih je svatko u bilo koje vrijeme mogao zamoliti da mu pokažu put. Objesio ih je i ispod oblaka da odozgo jave kad pocne padati kiša, razmjestio ih je po planinama i dolinama. Ukratko, na Kiberi se nije mogao naciniti nijedan korak a da se ne naide na »elektronske mozgove«.
Lijepo bijaše na planetu Kibera, jer je kralj propisao ne samo da se sve što je do tada postojalo …