Skip to main content

ROĐENDAN - Veselin Gatalo


 ROĐENDAN



Pukovnik Cristobal je vozio još jednu pošiljku deuterija i tricija za termonuklearne reaktore na Mjesecu.

Zadatak je bio jednostavan, obavljao ga je svakih par godina i bio neophodan robotskim stanicama koje su proizvodile energiju i slale je na prijemne kolektore na Zemlji. Proces je bio uspostavljen već desetak godina poslije Ekološke revolucije.

Cristobal je u Ekološku revoluciju ušao kao petnaestogodišnjak. Nosio je zastavu sa cvijetom marihuane i vikao kako treba potamaniti industrijalce, vojsku, policiju i sve starije od trideset godina.

Pojma nije imao u šta će se to izroditi. Niti da će on sam postati izvrsno plaćena militaristička svinja.

Nikad nikome nije priznao sebe i svoje misli u tom vremenu. Škodilo bi mu karijeri i nikad ne bi ovako daleko i visoko dogurao. Pogotovo ne bi vršio ovako odgovornu misiju. Jer, da se brod sa teretom, ne dao bog, sruči na zemlju sa svim tim nuklearnim gorivom i fusionim starterima, Zemlja bi nestala u oblaku lančane termonuklearne eksplozije, u velikom kosmičkom vatrometu. Ipak zanemarivo malom u odnosu na kosmos, mislio je pukovnik Cristobal.

Nije mu se svidjelo ono što se desilo nakon Revolucije. Zabranili su jedenje mesa jer je mesožderstvo proglašeno nehumanim (!?), seks zato što je prirodna reprodukcija rizična i nestabilna a sam čin nedoličan i nehigijenski, alkohola već par decenija nije bilo, slatkiši su ukinuti kao nezdravi, sport kao nekorisna i opasna aktivnost. A volio je nogomet.

Cristobal je bio jedan od rijetkih koji su se sjećali vremena prije Revolucije. Sjećao ih se krišom, jer to je bilo u najmanju ruku nepoželjno i destruktivno. Pogotovo na način na koji ih se on sjećao, kao najljepših vremena koja je ikad imao.

Tog dana, bio mu je rođendan. Dakako, poslije Velike revolucije, rođendani se više nisu slavili, jer su bili bespredmetni. Djeca su se, naime, rađala i rasla u odgojilištima, a mladost su provodila u ekološkom odgoju i napornom tehničkom obrazovanju.

A torta i svjećice… To je Cristobalu bila tek maglovita uspomena.

Ah. Kad bi barem mogao zapaliti džoint. Ili bar cigaretu. Da mu je samo čašica tekile i kakva očuvana teta s kojom bi se mogao prisjetiti blagodati prljavog starog svijeta.

Pomisli kako više i nema ničega čime bi se mogao počastiti za rođendan. Ničega što bi mu ovaj dan učinilo sretnim. Barem malo. Bar da mu izmami malecki smiješak.

Ništa, mislio je Cristobal. Svijet se pretvorio u jedno ogromno, sterilno ništa. U gomilu savršeno zdravih kreatura i sterilnih i proračunatih mozgova, što pravih, što elektronskih.

Cristobal se duboko zamisli, tražeći opet nešto što bi ga moglo učiniti sretnim.

I sjetio se!

Ukuca žurno nove koordinate u ciljne konture u solarnoj mapi. Pokrenu brzinsku skalu do maksimuma, do granice koja se smatrala rizičnom.

Okrenuvši pramac i odabravši novo vidno polje za pukovnika, brod je polako ali sigurno hvatao brzinu. A on, Cristobal, osmjehivao se kao što već godinama nije.

Za par minuta, letjelica je jurila brzinom pri kojoj je svaka pomisao o zaustavljanju bila iluzorna, pogotovo sad kad je ulazila u atmosferu. Pao mu je na pamet njegov deseti rođendan i vatromet koji mu je otac napravio tom prilikom.

Dok su se konture Zemlje povećavale na trodimenzionalnom ekranu, pomisli kako će ovaj za njegov pedeseti rođendan, biti još bolji.

Comments

Popular posts from this blog

INVAZIJA S ALDEBARANA - Inwazja z Aldebarana - Stanislaw Lem

Daleki Kentaur - Far Centaurus - A. E. van Vogt

Daleki Kentaur





Prenuvši se, probudio sam se i pomislio: kako li Renfrew podnosi ovo?
Mora da sam se pokrenuo, jer vec iduci tren tama nazubljena bolom ponovo se sklopi nada mnom. Nisam znao koliko sam dugo ležao u toj razdirucoj nesvjestici. Kad sam se osvijestio, prvo sam osjetio rad pogonskih motora našeg svemirskog broda.
Ovaj put sam se polagano osvješcivao. Ležao sam potpuno nepokretan osjecajuci svu težinu prospavanih godina. Odlucio sam da postupam upravo onako kako je propisao Pelham, prije tako mnogo godina.
Nisam želio ponovo izgubiti svijest.
Ležao sam tako i razmišljao: smiješno je, i malo glupo, što se toliko brinem o Jimu Renfrewu. Ta on ce iz svog stanja uspavanosti izici tek za pedeset godina!
Poceh promatrati osvijetljeni brojcanik sata na stropu. Malo prije pokazivao je 23.12; sada je bilo 23.22. Deset minuta izmedu nepokretnosti i kretanja upravo je prošlo.
Polako, ruka mi kliznu prema rubu ležaja. Klik! Prstom sam pritisnuo prekidac i zaculo se tiho zujanje. Automatski ma…