Skip to main content

LIJEPAK - Veselin Gatalo


LIJEPAK



Te noći Karlo nikako nije uspijevao zaspati. Mala glava ga je još boljela od uboda igle u mozak.

Uši su mu se žarile a šapice su nemirno nosile malo tijelo uz rešetke kaveza, kao da je jutro a ne ponoć. Mozak mu je intenzivno radio, intenzivnije nego proteklih mjeseci njegovog kratkog života. Zadnji ubod igle učinio je da se započne sjećati svega, od rođenja uz majku do braće i sestara koje su zatvorili u različite kaveze, od okusa majčinog mlijeka do trenutka kad je okusio prvi komadić šunke, pa sve do zadnjeg uboda Mihovilove igle u glavu. Pitao se Karlo zašto se odjednom svega toga sjeća, i zašto je glupi pauk ispleo svoju mrežu na vratima kad je jasno da će je Mihovil potrgati ujutro kad ih bude otvarao.

Gledao je potom kalendar u polumraku laboratorija. Shvatio je odmah da devet prvih brojeva imaju po jednu cifru, ostali po dvije. Vidio je i da okrugla cifra ne znači ništa, i da jedan i taj okrugli čine broj koji znači koliko ima prstiju na dvjema šapicama. Koliko i prstiju na rukama Mihovila koji ga je bockao i Ane koja je donosila hranu i mijenjala vodu. Shvatio je da brojeva ima trideset, i da su neki crveni. Sjetivši se da nekih dana Mihovil nije dolazio da ga bode i stavlja u kutije, pa shvati da su to ti crveni. Onda se sjeti kad je Mihovil te brojeve dodirivao prstima, sjeti se da ih je zvao danima, sjeti se i imena dana. Onda se prisjeti svih njegovih razgovora sa samim sobom, i onoga što je govorio njemu, Karlu, dok ga je bockao i rastezao. Sjetio se i riječi polimer inteligencije. Naime, tako je zvao tečnost koju mu je kroz iglu sipao u majušnu glavicu i ponavljao kako će ovoga puta uspjeti proizvesti serum za uvećanje inteligencije sisavaca koja bi se razvijala geometrijskom progresijom.

U narednih desetak sekundi, Karlo je po zvukovima shvatio princip rada zidnog sata i princip po kojemu se ljušti lak sa vrata, zašto Mihovil nosi naočale i zašto Ana, kad on izađe, plače. Plakala je zato što bi Mihovil rekao da će se ubiti jer njegov projekt ne daje nikakve rezultate.

Onda je promatrao kavez. Vješto napravljen, sa bravicom koju je samo trebalo povući udesno, pa nagore. Tako su se otvarala rešetkasta vratašca i puštala ruku unutar kaveza, ruku koja ga je iznosila da osjeti bol, ali i ruku koja je ulazila unutra i donosila hranu.

Glava kao da mu se dodatno užarila. Pogleda prema stolici ispod kaveza, na njoj je stajala napravica kojom je Mihovil hladio i grijao laboratorij. Nekoliko milisekundi je dvojio, zatim pruži šapicu kroz rešetke. Pogura jezičak bravice nagore, potom ga gurnu vodoravno, za razmak žica, potom je proturi iza druge rešetke i tako dogura jezičak bravice skoro do kraja. Onda zadnjom nogom gurnu vratašca i iziđe na pult sa epruvetama i iglama.

Pomisli kako bi bilo dobro gurnuti igle na pod, da se razbiju, ali se sjeti da će Mihovil i Ana odnekud donijeti nove. Onjuši injekcije i shvati da im je sadržaj sličan onom koji su mu ubrizgali u glavu. Onda vidje da je stolica sa daljinskim upravljačem klima-uređaja odmah ispod njega. Ipak, nije htio sebi onemogućiti povratak u kavez sa hranom. Obiđe čitav stol, vidje da se može uspeti kablom koji je virio iz jedne od kutija-mučiteljica, na dosta niskoj utičnici do koje se mogao popeti skočivši sa niskog taburea sa koga je visio hrapav papirni ubrus uz koji bi se mogao popeti do kabla. Sići tuda nije htio, poslije bi se teško popeo na stolicu s daljinskim upravljačem.

Procijenivši put za povratak, Karlo sa stola skoči na stolicu. Malo je podcijenio razdaljinu, prednje šapice su ga zaboljele pri doskoku. Zadnjom lijevom šapom stade na lijevo dugme bijele sprave, koja kliknu više puta. Na malom ekranu vidje da je spustio temperaturu čak za 10 stupnjeva. Pet puta udari po desnom gumbu, pa pričeka da se prostorija ohladi. Onda kliknu još jednom na lijevi gumb.

Za nekoliko minuta, zadovoljan, skoči sa stolice na pod i pođe prema ubrusu koji je visio s taburea, da se vrati na stol pa u sigurnost kaveza, da se zabravi i dočeka jutro i doručak. Jer, uokolo je bilo mirisa drugih glodavaca i mirisa nekih životinja čiji mu se vonj učinio prilično opasnim.

Koračao je, uplašen nepoznatim, preko tepiha pa preko lista papira, onda preko bijelog tanjura i… preko bijelog tanjura… Zapravo, Karlu su se nožice najednom uporno držale za bijeli tanjur, potom mu se i stomak zalijepio. Karlo se panično batrgao, ali se od tanjura odvojiti nije mogao. Lijepak mu se nemilosrdno hvatao u ljepljivu nevidljivu masu bez okusa i mirisa, masu koja mu je pri svakom pokretu sve više pripajala tijelo uz bijeli porculan.

Karlo shvati da se ne može oduprijeti ljepljivoj masi, smišljenoj da zarobi nekog drugog malog glodara.

Za nekoliko sekundi je shvatio o kakvoj se masi radi i da treba pričekati jutro i dolazak Ane ili Mihovila, da ga oni vrate u kavez. Narednog minuta je shvatio princip gravitacije i dokučio da ne postoji najveći prost broj. Nekoliko narednih minuta je shvatio kako se izračunava suma članova geometrijskog niza i kako se ne može dokazati postojanje Boga jer dokazivanje ubija vjeru. Onda je stvorio teoriju o bitku i nebitku i razmotrio moguća tumačenja.

Za pola sata je znao princip na kojemu se zasniva kozmos i mikrokozmos i smislio genijalan način na koji može komunicirati s ljudima.

U međuvremenu je, bez previše razmišljanja, shvatio da ga lijepak polako cijeloga obavija i kreće se prema njuškici, i da će do jutra i dolaska znanstvenika, već uveliko biti mrtav.

Ujutro je Mihovil našao tanjur, u njemu mrtvog miša obavijenog lijepkom. Pogledao je prazan kavez, skinuo naočale i sjeo na stolicu. Odmah je skočio s nje, uzeo daljinski upravljač klima-uređaja i stavio ga na stol.

Stavio je naočale i sjedio petnaestak minuta, dok Ana nije došla.

– Vidim da si bila tu noćas. Zašto si ostavila otvoren kavez? – pitao ju je umjesto pozdrava.

– Nisam – rekla je Ana, sva usplahirena.

– Dakako. Mišonja je sam otvorio, sišao, snizio temperaturu i uvaljao se u ljepilo. Pametan je naš Karlo, nema što. Zasigurno je usput pronašao binomni obrazac i shvatio princip funkcioniranja kozmosa. Jebat ga…

– Miha, nisam majke mi. Evo, vidi paučinu, ti si je vratima upravo potrgao…

– Dobro Ana. Dođi. Shvatio sam poruku.

Kad je prišla, Mihovil ju je zagrlio i posjeo sebi u krilo.

– Ana, znam da ovo na čemu godinama radim nema rezultata. Nema ni smisla. Imala si pravo. Ljude sam zamijenio miševima.

– Miha, nisam. Odista nisam bila tu. Vjeruj mi, ja…

– Dobro – prekide je on. – Hoćeš li se udati za mene?

– Miha, čuj…

– Hoćeš ili nećeš!?

– Hoću, znaš da hoću, ali odista nisam…

– Dobro. Ja dajem otkaz, ti uradi kako hoćeš. Napuštamo Zagreb. Idemo u Karlovac, predavat ću fiziku u srednjoj školi. Pronaći ćemo i tebi tamo neki posao. Kirije su niže, snaći ćemo se… Bit ću manje znanstvenik, više čovjek. Muž, možda i otac. Ti ćeš biti krasna majka…

Ovoga puta Ana nije ništa rekla. Samo je, onako s krila, zagrlila Mihovilovu glavu tako da je ovaj morao skinuti naočale u strahu da se ne razbiju.

Onako, s naočalama pola metra daleko od sebe, slobodnom rukom je brisao oči. Sklanjao je pogled od Aninog suzama umazanog lica, da ona ne vidi kako se i njemu magla skupila u očima.

– Hajde, hajde, imamo posla. Moram otipkati ostavku.

Ana mu nije puštala glavu. Kao da je Miha bio sav oblijepljen njome. Nježno je odgurnu naprijed, tako da je morala ustati. On vrati cvikere na nos, popravi kosu i reče:

– Tako… To smo riješili. I, za Boga miloga, pokupi toga crknutog miša, netko bi mogao stati na njega.

Comments

Popular posts from this blog

INVAZIJA S ALDEBARANA - Inwazja z Aldebarana - Stanislaw Lem