Skip to main content

DANAS OVDE, A DOGODINE U JERUŠALAJIMU - Vladimir Stojnić


DANAS OVDE, A DOGODINE U JERUŠALAJIMU



Sa znanjem koje sada, posle svega posedujem, iz mraka koji se spustio na mene pričam ovu priču. Na svojim opsežnim putovanjima koja preduzimah u vremenu kad su me skolile muke, koje ću pričom nagovestiti, čudni događaji su se susticali i tako isprepletani umnožavali. Moji hroničari, kasnije saznah, na ova putovanja ne gledahu blagonaklono. U nekim se spisima čak pominju kao neplanirana pomeranja koja sudbinski tok dovode u pitanje. Do mene su stizale, na ovom mestu to prvi put otkrivam, vesti da je nekolicina njih rešila da odloži pisaljke i potraži me u nadi da će me odvratiti od mojih hirovitih premeštanja s mesta na mesto. Odvraćanje je moglo značiti samo jedno. Možda sam i tada to nesvesno znao, ali me je neproverenost ovih vesti zadržala na kursu koji sam sledio. Ali vratimo se neobičnim zbivanjima koja su me na ovom putu zapljuskivala ali me nisu budila. Naprotiv, kao da sam uvlačen u ne toliko dubok koliko omamljujući san. Po gradskim trgovima, ulicama, restoranima i hotelima raznih zemalja nailazio sam na ljude koji su se ponašali kao da me odnekud poznaju.

Zbunjivali su me razgovori koje sam vodio sa tim ljudima na njihovu inicijativu, to što su mi znali ime (oslovljavali su me sa Džoš) kao i to što u njihovim očima bejah jedinstven, neko od koga se očekuju velike stvari. Nisam znao kakve to stvari, ali u ovim razgovorima dominirahu službe, interesi, pogodni trenuci, nezadovoljstvo trenutnim stanjem i velika doza zavereništva. Iz bog zna kog razloga prihvatah ovu igru kao nejasni dodatak mojim maglovitim i nesigurnim svetskim lutanjima tih godina. Ipak, najviše od svega me je zbunjivao pozdrav koji čuh nebrojano puta: “Danas ovde, a dogodine u Jerušalajimu!” Zašto baš tamo?

U Jerusalimu sam prvi put bio tek nekoliko decenija kasnije, kada moji zamršeni putevi i čvor koji nosih u grlu polako počeše da se raspetljavaju. Bio je oktobar 1973, a ja sam se tamo obreo kada su ujedinjene vojske Egipta i Sirije napale grad. Ovim napadom je izbio Jom Kipur rat, ili kako ga oni nazvaše Ramazanski rat, koji je zamišljen od strane Arapa kao povratak teritorija izgubljenih 6 godina ranije u Šestodnevnom ratu. Jedna od tih teritorija bejaše i Istočni Jerusalim u kome sam se igrom slučaja nalazio tog kobnog oktobra ‘73. Jednog dana kada sukobi počese da jenjavaju, na ulici mi pritrča jedan zadihani čovek sa redenikom oko prsa, ali bez oružja, stavi svoj kažiprst uzdužno preko usta i utrča u jednu od mnogih okolnih kuća zatvorivši za sobom polako kapiju. Začudi me sloboda Izraelaca koji i u drugoj polovini 20. veka vrata drže otključana. Nisam se stigao ni pomeriti sa mesta, kada dotrča grupa do zuba naoružanih i prilično besnih ljudi, vičući na mene na nekom nerazumljivom jeziku. Da ne bih dužio priču, stvari su se odvijale munjevito. Ispitivali su me obaveštajci Mosada, bejah optužen za saradnju sa Arapima i završio bih sigurno u nekoj uličici pribijen uza zid da me neko ne prepozna. “O ne”, pomislih, “možda je bolje i umreti nego da se ova agonija nastavi.” Čelni ljudi se razočaraše još više posle ovog prepoznavanja, neko promrmlja da možda više nema nade i na kraju me pustiše bez objašnjenja.

Muke, čijih se početaka i pravih razloga više ne sećam, godinama počeše sasvim da blede. Vratio sam se u Ameriku nesvestan vremena koje je prošlo, nesvestan toga da sam još uvek u prvoj polovini tridesetih mada to nikako ne bi smelo biti tako prema uobičajenom protoku vremena. Oženio sam se znajući više o supruzi nego o sebi i poveo što se kolokvijalno kaže miran život. Bio sam spokojan sve do tog dana.


U pola noći moju ženu i mene probudi glasno šuškanje ispred vrata. Kada sam se približio da oslušnem, vrata se provališe, padoše na mene, i ja se sručih na pod. U mom stanu se nađoše tri krupna čoveka obučena u crno, držeći u rukama velike noževe. Jedan od njih prisloni odvaljena vrata na njihovo mesto da napolju niko ne posumnja. Htedoh da viknem, ali oni dograbiše moju polugolu, još pospanu ženu i podmetnuše joj tu nožekanju pod grlo. Izbih iz glave misli o zvanju pomoći ili borbi. Najsitniji među njima, i ujedno najinteligentnijeg izgleda, priđe mi, povuče me za kosu koja je padala po ramenima i obavesti drugu dvojcu: “To je on.” Pogleda me i reče: “Znači uzalud te skinusmo sa onog krsta pre dve hiljade godina. Uzalud uočismo svoju grešku, ha, Džošua ? Ili ti ime Ješua više prija?“ Ja se, užasnut, u trenutku setih svega. Setih se učenika, rimljana, Judinog poljupca, Golgote, krsta, svega. Naglo me zaboleše dlanovi, stopala i jedno rebro na desnoj strani tela. On nastavi: “Dogovarati se sa nečastivm da bi se takvo čudo izvelo nije nimalo jeftino, znaš. Dve hiljade godina bez države, to je visoka cena, zar ne? Ali ti to nisi umeo da ceniš, vekovima vodiš ignorantski život. Trebalo je samo da se prikloniš svojoj staroj, originalnoj veri i deci izrailja. To je tako jednostavno i logično. Posle incidenta u Jerusalimu, sve je bilo jasno, ali je umerenija struja tvojih hroničara odlagala ovaj susret koliko je mogla. Sve bi bilo drugačije da nisi izabrao da se ponašaš kao maloumnik sve ovo vreme.” Usledila je pauza u govoru koja je jasno ukazivala na ono što će uslediti. Reče još: “Zbogom”. Tada sva trojica izgovoriše uglas rečenicu na jeziku koji sad prepoznah bez problema: “Samo onaj koji se pripremi za Sabat može jesti na Sabat.” Jedan od njih mi priđe, prisloni nož uz vrat i snažno ga povuče. Ugledah preneraženo lice moje žene i tada mi mrak pade preko očiju.

Comments

Popular posts from this blog

Je li rod nužan? - Is Gender Necessary?; 1974 - Ursula LeGuin

Je li rod nužan? S redinom šezdesetih godina ženski se pokret ponovo stao kretati nakon svog pedesetogodišnjeg zastoja. Bilo je to snažno i silovito okupljanje. Osjetila sam ga, ali nisam tada još znala kolika je ta njegova silina. Jednostavno sam mislila da nešto nije u redu sa mnom. Smatrala sam se feministkinjom; nije mi bilo jasno kako možete biti žena koja misli svojom glavom, a ne biti istovremeno i feministkinja. Ali nikada nisam koraknula ni korak dalje s tla što su ga za nas osvojile Emmeline Pankhurst i Virginia Woolf. Tamo negdje oko 1967. počela sam osjećati određenu nelagodu, potrebu da napravim korak dalje, možda, sama od sebe. Počela sam osjećati potrebu da odredim pobliže i da razumijem značenje spolnosti i značenja roda, i to u svom životu i u našem društvu. Mnogo toga bijaše se skupilo u podsvjesnom jednako onom mojem kao i u zajedničkom — onoga što je trebalo iznijeti u svjesno ili će postati destruktivno. Bila je to ona ista potreba, mislim, koja je navela B...

Strahovito oružje - Isaac Asimov

Strahovito oružje Karl Frantor je smatrao da je budućnost veoma tmurna. Iz niskih oblaka neprekidno je padala gusta kiša, niska prljava vegetacija dosadne smeđe boje pružala se u svim smjerovima. Tu i tamo neka ptica poskakuša preletjela bi divlje puštajući tugaljive krike u prolazu. Karl okrete glavu zureći u tanke kupole Aphrodopolisa, najvećega grada na Veneri.  — Uf — promrmlja — čak je i kupola bolja nego ovaj svijet vani. — On pritisnu gumiranu tkaninu svoga kaputa čvršće oko sebe. Bit ću sretan kad se opet vratim na Zemlju. Okrenu se malenom Antilu, Venerijancu. — Kad ćemo stići do ruševina? Nije bilo odgovora i Karl opazi suzu kako se kotrlja niz Venerijančev naborani zeleni obraz. Druga je blistala u velikom oku kao u lemura, mekom, nevjerojatno lijepom oku. Zemljaninov glas omekša. — Oprostite, Antile, nisam želio reći ništa protiv Venere. Antil okrenu svoje zeleno lice prema Karlu. — Nije riječ o tome, prijatelju moj. Dakako, ti nećeš naći nešto čemu bi se div...

Srecko Zitnik - ZEMALJSKA DUSA

ZEMALJSKA DUSA Najvise sam volio setnju uz more. Golicanje predvecernjeg sunca po preplanuloj kozi, skrgutanje valova medju kamenim skriljcima, nista ljepse za mene nije postojalo. Dah maestrala, najugodnijeg vjetra na Zemlji, odagnao je sve moje mucne misli. U ovim divnim trenucima zaboravih i ko sam i sta sam! Prepustio sam se milovanju umornog dana i nadolazece, nestrpljive ljetnje noci. Samo me je ovo more, i ovo iskricavo sunce odrzavalo na zivotu o kojemu sam prije mogao samo sanjeti. Besciljno sam tumarao zaljevima i dokovima presretan, ali moja je sreca bila velika koliko i moja tuga koja bi se pojavljivala uvijek kad je zavrsavao jedan ovakav dan. Ali tada bih se sjetio da me sve ovo opet ceka i sutra , i da cu ponovo uzivati u trenucima zanosa, i tako uvijek iznova, sve dok onim mojim dupeglavcima neke stvari ne postanu jasne. No, moze se desiti da mi ponestane novca za ova moja divna putovanja, ali za dva dana rijesit ce se i moje najvaznije pitanje, pa me to zasad i ne ...