Skip to main content

Strahovito oružje - Isaac Asimov


Strahovito oružje



Karl Frantor je smatrao da je budućnost veoma tmurna. Iz niskih oblaka neprekidno je padala gusta kiša, niska prljava vegetacija dosadne smeđe boje pružala se u svim smjerovima. Tu i tamo neka ptica poskakuša preletjela bi divlje puštajući tugaljive krike u prolazu. Karl okrete glavu zureći u tanke kupole Aphrodopolisa, najvećega grada na Veneri. 
— Uf — promrmlja — čak je i kupola bolja nego ovaj svijet vani. — On pritisnu gumiranu tkaninu svoga kaputa čvršće oko sebe. Bit ću sretan kad se opet vratim na Zemlju. Okrenu se malenom Antilu, Venerijancu. — Kad ćemo stići do ruševina? Nije bilo odgovora i Karl opazi suzu kako se kotrlja niz Venerijančev naborani zeleni obraz. Druga je blistala u velikom oku kao u lemura, mekom, nevjerojatno lijepom oku. Zemljaninov glas omekša. — Oprostite, Antile, nisam želio reći ništa protiv Venere. Antil okrenu svoje zeleno lice prema Karlu. — Nije riječ o tome, prijatelju moj. Dakako, ti nećeš naći nešto čemu bi se divio u jednom stranom svijetu, a ja opet volim Veneru i suze su potekle jer sam očaran njenom ljepotom. Riječi su dolazile glatko, ali s neminovnim iskrivljavanjima prouzrokavnim vokalnim preprekama neprikladnim za druge jezike. — Znam da ti se čini neshvatljivim — produži Antil — ali za mene je Venera raj, zlatna zemlja, i ne mogu na pravi način ni izraziti moje osjećaje prema njoj. — Još ima nekih koji kažu da samo Zemljani mogu voljeti. Karlove simpatije bile su čvrste i ozbiljne. Venerijanac zatrese tužno glavom. — Ima mnogo toga, osim mogućnosti za osjećanje emocija, što nam tvoji ljudi odriču. Karl naglo promijeni temu razgovora. — Reci mi, Antil, zar Venera nije dosadna čak i za tebe? 
Ti si bio na Zemlji i morao bi to znati. Kako se ovaj beskraj smeđega i sivog može usporediti sa živim toplim bojama na Zemlji? — Venera je mnogo ljepša za mene. Ti zaboravljaš da se moj osjećaj za boje uvelike razlikuje od tvoga. (Oko Venerijanaca može razlikovati boje kojima se valna dužina razlikuje samo 5 Angstromovih jedinica, oni vide tisuću boja prema kojima su Zemljani slijepi — autor.) — Kako da ti objasnim ljepotu, svijet boja u kojima se kupa ovaj krajolik? On ušuti, izgubljen u ljepotama o kojima je govorio dok je za Zemljane ubitačno melankolično sivilo ostalo nepromijenjeno. — Jednog dana — Antilov glas je dolazio kao od osobe u transu — Venera će opet pripadati Venerijancima. Zemljani neće više vladati nama, a slava naših predaka opet će nam se vratiti. Karl se nasmija. — Hajde, nemoj Antile, govoriš kao član Zelene bande koja je vladi zadala toliko glavobolje. Ja sam mislio da ti ne vjeruješ u nasilje. — I ne vjerujem, Karl. — Antilove oči bile su ozbiljne i pomalo uplašene — ali ekstremisti postaju sve snažniji i ja se plašim najgoreg. I ako izbije otvorena pobuna protiv Zemlje, ja im se moram pridružiti. — Ali ti se ne slažeš s njima. 
— Da, svakako — on slegne ramenima na način koji je naučio od Zemljana — mi ne možemo ništa postići nasiljem. Vas ima pet milijardi, prema jedva stotinu milijuna naših. Vi imate zalihe i oružje a mi toga nemamo. Bila bi to luda avantura, pa čak ako bismo i pobijedili, ostavili bismo za sobom u nasljeđe takvu mržnju da nikad ne bi bilo mira između naše dvije planete. — Pa zašto bi im se onda pridružio? — Zato što sam Venerijanac. Zemljanin se ponovo nasmije. — Patriotizam je, čini se, isto toliko nerazuman na Veneri kao i na Zemlji. No, produžimo prema ruševinama našega starog grada. Jesmo li već blizu njega? Nastavili su šuteći koračati preko mekane zemlje, preskačući savijeno korijenje zmijolikog drveća. Antil je prvi ponovno započeo razgovor. — Jadna Venera. — Njegov mirni piskutavi glas bio je tužan. — Prije pedeset godina Zemljani su došli s obećanjima o miru i blagostanju i mi smo povjerovali. Pokazali smo im rudnike dragulja i ju-ju korov, a njihove oči su blistale od želja. Sve ih je više i više dolazilo, a njihova grubost je rasla. A sada ... — Sad je veoma loše, Antil — reče Karl — ali ti si preosjetljiv na te stvari. — Preosjetljiv! Da li nam je dopušteno da glasamo, imamo li bilo kojeg predstavnika uopće na Venerijanskom provincijalnom kongresu. 
Zar ne postoji zakon koji zabranjuje Venerijancima da se voze u istom stratosferskom vozilu sa Zemljanima, ili da jedu u istom hotelu, ili da žive u istoj kući? Zar nisu sve više škole zatvorene za nas? Zar nisu najbolji i najplodniji dijelovi Venere preplavljeni Zemljanima? Jesu li nam Zemljani ostavili bilo koje pravo na našoj vlastitoj planeti? — Sve što si rekao savršeno je točno, i ja to ne odobravam, ali slični su uvjeti postojali na Zemlji u odnosu na takozvane niže rase. S vremenom su sve te razlike bile uklonjene, pa danas vlada potpuna jednakost. Sjeti se također da su inteligentni ljudi na Zemlji na vašoj strani. Jesam li ja, na primjer, ikada imao ikakvih predrasuda prema Venerijancima? — Ne, Karl, ti znaš da nisi, ali koliko inteligentnih ljudi ima na Zemlji? Na Zemlji je trebalo proći nekoliko tisućljeća prepunih ratova i patnji prije nego što je uspostavljena jednakost. Što ako Venera ne želi čekati na ta tisućljeća? Karl se namršti. — Imaš pravo, svakako, ali vi morate čekati. Što vam drugo preostaje? — Ne znam, ne znam — Antilov glas se gubio. Odjednom Karl zažali što je i krenuo do tajanstvenog Ash-taz-zora. Izluđujuća jednolikost terena i Antilove opravdane prituž-be djelovale su na njega pa je postao potišten. Već je bio spreman odustati od cijele stvari, kad Venerijanac podiže svoj savijeni prst i pokaže humak ispred njih. — To je ulaz — reče Antil — Ash-taz-zor je bio zatrpan nebrojene tisuće godina i samo Venerijanci znaju za njega. Ti si prvi Zemljanin koji će ga vidjeti. — Držat ću to u apsolutnoj tajnosti, Antile, obećao sam ti to. — Dođi, dakle. Antil ukloni u stranu bujnu vegetaciju, otkrije uzani prolaz između dva kamena i pozva Karla da ga slijedi. U uskom zagušljivom hodniku napredovali su puzeći. Antil izvadi iz džepa malu atomsku svjetiljku, koja baci svoje biserno bijelo svjetlo na vlažne kamene zidove. — Ove hodnike i prokope — reče Antil — prokopali su prije tri stoljeća naši preci, koji su smatrali grad svetim mjestom. 
Poslije smo ga ipak napustili. Ja sam bio prvi koji ga je posjetio nakon dugo, dugo vremena. Možda je to samo još jedan znak naše degeneracije. Išli su dalje naprijed još oko stotinu metara, kad se hodnik proširio u nadsvođenu kupolu. Karl zapanjeno stade pred prizorom koji se pružio ispred njega. Tu su bili ostaci zgrada, arhitektonska čuda kakvih na Zemlji nije bilo od zlatnog doba Atene pod Periklom naovamo. Ali sve su zgrade sada ležale u ruševinama, a od velikoga divnoga grada ostala je samo sjena. Antil krene naprijed preko otvorenog prostora i uđe u slijedeći hodnik, koji se produžavao oko pola milje kroz zemlju i stijene. Tu i tamo odvajali su se postrance hodnici i Karl je nekoliko puta na njihovu kraju vidio strukture ruševine. On bi ih bio pregledao da ga Antil nije stalno vodio dalje. Ponovo se pojavi ruševina, no ovaj put je to bila niska široka zgrada sagrađena od mekanoga zelenoga kamena. Desno krilo zgrade bilo je sasvim srušeno, ali ostatak jedva da je bio oštećen. Venerijančevo oko je zasjalo, njegovo malo tijelo ispružilo se ponosno. — Ovo odgovara modernom muzeju nauke i umjetnosti. U njemu ćeš vidjeti veličinu i kulturu Venere. S najvećim uzbuđenjem Karl je ušao, prvi Zemljanin kome se pružila prilika da vidi najstarija dostignuća. Unutrašnjost je, vidio je, bila podijeljena u čitavu seriju viso-kih nadsvođenih hodnika, koji su se odvajali od dugačke centralne kolonade. Svod je bio pokriven nekom slikarijom, koja se nejasno nazirala u svjetlu atomske svjetiljke. Zemljanin je hodao kroz hodnike zadivljen ovim čudom. Nekakav izvanredni osjećaj stra-noga osjećao se u slikarijama i skulpturama oko njega, nešto neze-maljsko, što je udvostručavalo njihovu ljepotu. Karl shvati da je propustio nešto važno u Venerijanskoj umjetnosti jednostavno zbog nedostatka zajedničke osnove između njegove kulture i njihove, ali je mogao cijeniti tehničku perfekciju djela. Osobito se divio kompoziciji boja na slikama koje su prelazile sve što je do sada vidio na Zemlji. Iako su bile raspucale, izblijedjele i oljuštene, imale su sjaj i veličanstveni sklad. — Što bi Michelangelo bio dao da je imao takvu izvanrednu percepciju boja kao što ima Venerijansko oko, — obrati se on Antilu. Antilovi se obrazi ozare srećom. 
— Svaka rasa ima svoje osobine, ja sam često zaželio da i moje uši steknu sposobnost razlikovanja nježnih tonova, šapata i visine zvuka kako to vi, Zemljani, možete. Možda bih tada i ja bio u stanju razumjeti što je to tako lijepo u zemaljskoj glazbi. Ovako je ona za mene samo bučna i odurno monotona. Oni nastaviše dalje i svake je minute Karlovo mišljenje o Venerijanskoj kulturi bivalo sve više. Pojavio se i dugi uski trag tankog metala, prekriven linijama i ovalima Venerijanskog pisma. U tim napisima, Karl je znao, moglo je biti takvih tajni da bi znanstvenici sa Zemlje dali pola svog života da ih saznaju. Kad je Antil pokazao neki visok predmet petnaestak centi-metara i rekao da je sudeći prema natpisu to neka vrsta atomskoga konvertera s nekoliko puta većom djelotvornošću od postojećih zemaljskih modela, Karl planu. 
— Zašto tu tajnu niste otkrili Zemljanima? Da su oni samo znali za vaša dostignuća u prošlosti, Venerijanci bi u njihovim očima dobili mnogo više mjesto nego što ga sada imaju. — Da, oni bi se koristili našim znanjem iz prijašnjih dana — odgovori Antil s gorčinom u glasu — ali nikada ne bi ublažili svoju tiransku vlast na Veneri. Ja se nadam da nisi zaboravio obećanje da ćeš sve zadržati kao apsolutnu tajnu za sebe. — Nisam zaboravio, šutjet ću, ali mislim da činiš veliku grešku. — Ja mislim da nije tako. — Antil se okrenu i htjede napustiti hodnik, ali Karl ga zadrža. — Zar nećemo ući u ovu malu sobu ovdje? — zapita on. Antil se okrenu gledajući ga prodorno. — Soba? O kakvoj ti sobi govoriš? Tu nema nikakve sobe. Karl iznenađeno podiže obrve i pokaza na usku pukotinu koja se pružala do polovice zadnjeg zida. Venerijanac promrmlja nešto sebi u bradu i klekne ispitujući svojim malim prstima pukotinu. — Pomozi mi, Karl. Čini mi se da se nikad nije spominjalo da su se ova vrata otvarala. U svakom slučaju ne postoje zapisi da bi tu trebala biti neka vrata, a ja poznajem ruševine Ash-taz-zora bolje nego bilo tko drugi iz mog naroda. Njih dvojica su gurali dio zida, koji je malo popustio sa škripom, a onda se širom naglo otvori tako da su gotovo uletjeli u praznu sobicu. Jedva su zadržali ravnotežu i počeli gledati oko sebe. Zemljanin pokaza na slomljenu nepravilnu zarđalu prugu na podu i na spoju između vrata i zida. 
— Vaši su ljudi, čini se, zapečatili ovu sobu prilično djelotvorno, ali rđa je prekinula vezove. Čovjek bi pomislio da su ovdje pohranili neku tajnu. Antil zaklima svojom zelenom glavom. — Kad sam prošli put bio ovdje nije bilo ni traga ovim vratima. — Podigavši atomsku svjetiljku on brzo pregleda sobu. — Čini mi se da ovdje nema ničega. Imao je pravo: osim čudnovate duguljaste škrinje, koja je stajala na šest zdepastih nogu, u sobi je bila nevjerojatna količina prašine i pljesnivi, gotovo zagušljivi miris dugo zatvorene grobnice. Karl priđe škrinji i pokuša je pomaknuti iz ugla u kojem je stajala. Škrinja se nije pomakla, ali je poklopac popustio pod pritiskom njegovih ruku. — Poklopac se može pomaknuti, Antil. Pogledaj! On mu pokaza na plitku pregradu u škrinji, u kojoj se nalazila neka tanka ploča od staklaste materije i pet štapića, dugih petnaestak centimetara, nalik na nalivpera. Antil usklikne od zadovoljstva i prvi put otkako ga je Karl upoznao počne kao u zanosu govoriti nerazumljivim sibilantskim Venerijanskim jezikom. Odmakne ploču sličnu staklu i pažljivo je pregleda. Karl, čija je znatiželja porasla, učini to također. Ploča je bila pokrivena raznobojnim gusto smještenim točkicama, ali, čini se, nije bilo razloga za Antilovo krajnje oduševljenje. — Što je to, Antile? 
— To je kompletan dokument u našem pradavnom ceremo-nijalnom jeziku. Sve do danas imali smo samo isprekidane fragmente. Taj nalaz ima neprocjenjivu vrijednost. — Možeš li ga dešifrirati, pročitati? Karl je promatrao taj predmet s mnogo više poštovanja. — Mislim da mogu. To je. doduše, mrtvi jezik, ali ja znam dosta o njemu. Vidiš, to je koloristički jezik. Svaka riječ je ozna-čena sa dvije, a ponekad tri točke u boji. Boje su fino iznijansirane i izdiferencirane. Kad bi neki Zemljanin čak i došao do ključa ovog jezika, morao bi upotrijebiti spektroskop da to pročita. — Možeš li ti to učiniti sada? — Mislim da mogu, Karl. Atomska svjetiljka daje otprilike normalnu dnevnu svjetlost i mislim da neće biti problema. Ipak, bit će mi potrebno prilično vremena. Možda bi bilo bolje da ti sam kreneš dalje u istraživanje. Nema opasnosti da se izgubiš ako ostaneš unutar ove zgrade. Uzevši jednu atomsku svjetiljku, Karl krenu i ostavi Antila, Venerijanca, zgrbljenog nad starinskim rukopisom, koji je upravo počeo polagano i s puno napora dešifrirati. Prošlo je otprilike dva sata prije nego što se Zemljanin vratio. Kad je stigao do Antila, ovaj je ukočeno sjedio. Na Venerijančevu je licu bio izraz užasa, koji Karl nikada prije nije vidio. Kolorirana poruka ležala je kraj njegovih nogu. Bučni ulazak Zemljanina nije učinio nikakav dojam na njega. 
Kao otupio sjedio je nepokretan, zureći s izrazom straha na licu. Karl mu priskoči. — Antile! Antile, što se dogodilo? Antilova se glava polako okrenu kao da se okreće kroz gustu tekućinu. Njegove oči su zurile u Karla kao da ga ne vide. Karl ga uhvati za rame i nemilosrdno ga potrese. Venerijanac dođe k sebi. Otrgnuvši se od Karlove ruke, skoči na noge. Iz škrinje uze pet valjkastih predmeta kao da ih želi sakriti i stavi ih u džep. Isto to učini i sa pločicom nalik na staklo, koju je dešifrirao. Kad je to učinio, vrati poklopac na škrinju i mahne Karlu da izađu iz sobe. — Moramo ići, ionako smo predugo ostali ovdje. Njegov glas je imao strani, zastrašujući ton, od kojeg je Karlu postalo neugodno. Šuteći, vratiše se po svom tragu sve dok nisu ponovo stigli do mokrog tla na površini Venere. Još je bio dan, ali suton je bio blizu. Karl je osjećao sve veću glad. Morali su požuriti ako su htjeli stići u Aphrodopolis prije mraka. Karl podigne ovratnik kaputa, navuče nepromočivu kapu i nastavi koračati krupnim koracima. Prolazila je milja za miljom i tamni se grad još jednom pojavi na sivom horizontu. Zemljanin je u ovoj vlazi zaželio sendviče sa šunkom i čeznuo za suhim ugodnim zrakom u Aphrodopolisu. Cijelo to vrijeme inače vrlo prijateljski raspoloženi Venerijanac ostao je nijem, samo je s vremena na vrijeme pog-ledavao svog prijatelja. 
Karl je to prihvatio filozofski mirno. Imao je mnogo bolje mišljenje o Venerijancima nego velika većina Zemljana, ali je i on osjećao izvjesnu nelagodnost prema Antilu i njegovim zemljacima. Ta teška tišina nije bila ništa drugo nego manifestacija osjećaja, koja u Karlu neće pobuditi više od jednog uzdaha ili grimase. Antilovo neraspoloženje jedva da se Karla i dojmilo. Ipak, sjećanje na panični strah u Antilovim očima izazvalo je u njega osjećaj nelagodnosti. Strah se pojavio pošto je Antile preveo one čudne točkice. Kakva je tajna mogla biti sakrivena u toj poruci predaka Venerijanaca? S nekakvom malodušnošću Karl ipak zapita: — Što su točkice rekle, Antile? Vjerojatno su vrlo značajne kad si ih ponio sa sobom? Antilov je odgovor bio jednostavno znak da požuri i Venerijanac na to krenu dvostrukom brzinom kroz tamu koja se već spuštala. Karl je bio iznenađen i pomalo povrijeđen. Nije više pokušavao započinjati razgovor. Kad su stigli u Aphrodopolis, Venerijanac ipak prekinu šutnju. Njegovo naborano lice upalih očiju, okrenu se Karlu s izrazom osobe koja je došla do bolne odluke. — Karl — reče Antil — bili smo prijatelji, zato ću ti dati vrlo prijateljski savjet. 
Ti ćeš krenuti na Zemlju slijedeći tjedan. Znam da je tvoj otac visoka ličnost u savjetu planetarnog pred-sjedništva. Ti ćeš vjerojatno postati važna ličnost u doglednoj budućnosti. Pa kad je već tako, ja te najozbiljnije molim: iskoristi svaki atom svojega utjecaja da bi se ublažili odnosi i mjere koje Zemlja primjenjuje prema Veneri. Budući da sam nasljedni pleme-nitaš najvećeg plemena na Veneri, ja ću sa svoje strane učiniti sve da bih spriječio svaki pokušaj nasilja. Karl se namršti. — Čini se da iza svega ovoga ima nešto što ja ne razumijem. Što želiš time reći? — Samo to: ukoliko ne dođe do poboljšanja uvjeta, i to vrlo brzo, Venera će se dići na ustanak. U tom slučaju nemam drugog izbora nego da svoje usluge ponudim ustanku, a tada Venera neće više biti bespomoćna i bez obrane. Na ove se riječi Zemljanim samo nasmijao. — Ma hajde, Antile. Tvoj patriotizam je vrijedan poštovanja a tvoje negodovanje je opravdano, ali melodrama i šovinizam ne idu zajedno. Ja sam prije svega realist. Glas Venerijančev postao je izuzetno ozbiljan. — Vjeruj mi, Karl, kad ti kažem, ništa nije zbiljskije od ovoga što ti govorim sada. 
Dođe li do venerijanskog revolta, ne mogu jamčiti za sigurnost Zemlje. — Zemljina sigurnost! — Nevjerojatnost toga zbuni Karla. — Da — nastavi Antil — jer možda ću biti prisiljen uništiti Zemlju. Evo, sad znaš. Nakon tih riječi on se naglo okrene i zaroni u raslinje na svom putu natrag do maloga venerijanskog sela izvan velike kupole. Prošlo je pet godina — godina žestokih nemira — i Venera se probudila iz svog sna kao probuđeni vulkan. Kratkovidni Zem-ljani, upravljači Aphrodopolisa, Venusa i drugih gradova pod ku-polama, nerazborito su zanemarili sve znakove predstojeće opas-nosti. Ako su uopće razmišljali o malim zelenim Venerijancima, bilo je to s grimasom potcjenjivanj,. kao da bi htjeli reći: »Ah te male beznačajne stvari!« Ali »te stvari« su napokon prešle granicu koju su mogle podnijeti, i Zelena banda postajala je svakim danom sve jača i opasnija. Napokon, jednoga sivog dana, koji je bio nalik na sve ostale dane, gomile malih zelenih ljudi u organiziranom su ustanku preplavile gradove. Manje kupole zatečene iznenada bile su odmah savladane. U brzom slijedu bili su zauzeti gradovi New Wash-ington, Mount Vulcan i St. Denis, sa cijelim istočnim kontinentom. Prije nego što su se osvijestili, Zemljani su shvatili što se dogodilo: polovica Venere nije više bila u njihovim rukama. 
Uplašena i iznenađena ovom iznenadnom opasnošću — koju se svakako moralo predvidjeti — Zemlja je slala oružje i opremu ostalim pošteđenim gradovima i počela opremati veliku svemirsku flotu da bi vratila izgubljene teritorije. Zemlja je bila uzbuđena, ali nije bila zaplašena, znajući da teritorije koje su izgubili zahva-ljujući iznenađenju mogu ponovno vrlo lako osvojiti i da teritorij koji do sada nisu izgubili neće nikas biti izgubljen. Barem se tako vjerovalo. Zamislite iznenađenje zemaljskih upravljača kad se nastupa-nje Venerijanaca nije uopće zaustavilo! Venusia City bio je potpu-no opskrbljen oružjem i hranom, njegova vanjska obrana bila je pripremljena i ljudi na svojim mjestima. Mala armija golih nenao-ružanih malih zelenih ljudi približila se i zatražila bezuvjetnu predaju. Venusia je oholo odbila, a poruka koju su poslali Zemlji bila je optimistična u odnosu na nenaoružane Venerijance koji su bili tako lakoumno opijeni uspjehom. Zatim nije više bilo nikakve poruke i Venerijanci preuzeše Venusiju. Događaj s Venusijom se ponavljao i s onim što se smatralo neprobojnim tvrđavama. Čak je i Aphrodopolis, s pola milijuna stanovnika, pao u ruke neznatnoj skupini od pet stotina Veneri-janaca. To se dogodilo unatoč što je braniocima bilo na raspolaga-nju svako oružje koje im je Zemlja mogla pružiti. Vlada Zemlje bila je zatečena činjenicama, a Zemlja je ostala preneražena neobičnim, nerazjašnjivim događajima na Veneri. U Vijeću za unutrašnje poslove državnici su namršteno slušali neobične riječi Karla Frantora, sina ministra za obrazovanje. Jan Heersen, ministar rata, ljutito se diže nakon završenog izvještaja. 
— Zar želiš da mi uzmemo ozbiljno to što si rekao o zelenim patuljcima i da sklopimo mir s njima po njihovim uvjetima? To je definitivno i apsolutno nemoguće. Tim prokletim životinjama treba pokazati čvrstu šaku. Naša svemirska flota će ih zbrisati iz svemira, i sada je napokon došlo vrijeme da to učinimo! — Zbrisati ih iz svemira možda neće biti tako lako, Heersen — reče sjedokosi stariji Frantor, požurivši da stupi u obranu svoga sina. — Ima nas mnogo koji smo cijelo vrijeme govorili da je politika naše vlade prema Venerijancima bila potpuno pogrešna. Tko zna kakva su oružja za napad pronašli i što bi sve mogli učiniti osvećujući se? — Bajke! — usklikne Heersen. — Vi govorite o malim zelenim ljudima kao da su pravi ljudi. To su životinje i treba da budu zahvalni za dobrobiti civilizacije koje smo im donijeli. Zapamtite da postupamo s njima mnogo bolje nego što smo postupali s nekim rasama u našoj prijašnjoj povijesti, na primjer s crvenim Indijancima. Karl Frantor skoči još jednom i snažnim glasom reče: — Moramo sve podrobno ispitati! Antilova je prijetnja previše ozbiljna, da bismo je smjeli zanemariti, bez obzira na to kako smiješno ona zvučala. A u svjetlu venerijanskih osvajanja i pobjeda ona ne zvuči nimalo smiješno. Predlažem da me s admiralom fon Blumdorffom pošaljete kao izaslanika. Dajte da temeljito ispitamo sve prije nego što ih napadnemo. 
Namršteni predsjednik Zemlje Jules Debuc progovori sada prvi put. — Frantorov je prijedlog u svakom slučaju razuman. Neka bude kako on predlaže. Ima li nekih primjedbi? Nije ih bilo, iako je Heersen ljutilo mrmljao i gunđao. Tako se tjedan dana kasnije Karl Frantor priključio svemirskoj floti Zemlje kad je krenula prema unutrašnjim planetama. Poslije pet godina odsutnosti Karlu se Venera činila potpuno drukčijom. Još je bila onako vlažna, s prljavom monotonijom bijelo-sivoga, s razbacanim gradovima pod kupolama — pa ipak, tako različita. Ondje gdje su se prije kretali visoki, bahati Zemljani s prezir-nim izrazom na licu među pokornim Venerijancima, sada su mali zeleni ljudi odlučno preuzeli upravljanje. Aphrodopolis je bio potpuno grad malih zelenih ljudi, a u zdanju prijašnjega guvernera sjedio je — Antil. Karl je gledao a njega ne vjerujući svojim očima, ne znajući što da kaže. — Sve sam prije očekivao da ću vidjeti, ali tebe — pacifista? — jedva uspije promucati. — Nisam imao izbora. Bile su to okolnosti — odgovori Antil. — A ti? Nisam očekivao da ćeš ti biti izaslanik svoje planete. — Meni si izrekao onu smiješnu prijetnju prije nekoliko godina, pa sam tako ja bio najpesimističniji na Zemlji u vezi s vašom pobunom. Kao što vidiš, došao sam bez pratnje. — Rukom nevoljko pokaže prema gore gdje su svemirski brodovi stajali nepomično, prijeteći. — Jesi li mi došao prijetiti? — Ne! Nego da čujem vaše ciljeve i vaše uvjete. 
— To se može vrlo lako obaviti. Venera zahtijeva svoju nezavisnost, da je Zemlja prihvati kao jednakopravnu i suverenu silu. Zauzvrat mi obećavamo prijateljstvo, zajedno sa slobodnom i neograničenom trgovinom. — I ti očekuješ od nas da sve to prihvatimo bez borbe? — Ja se nadam da hoćete; — radi spasa i sigurnosti same Zemlje. Karl se namrgodi i s izrazom dosade zavali natrag a fotelju. — Za boga miloga, Antile, pa prošlo je vrijeme nagađanja i zastrašivanja. Kaži otvoreno. Kako ste tako lako svladali Aphro-dopolis i ostale gradove? — Bili smo prisiljeni na to, Karl. Mi to nismo željeli. — Antilov glas je postao prodoran od uzbuđenja. — Nisu htjeli prih-vatiti naše uvjete predaje i počeli su pucati tonitnim oružjem po nama. Tada smo i mi morali upotrijebiti oružje. Mnoge Zemljane morali smo poslije ubiti, bez milosti. — Ne razumijem. O kakvom ti to oružju govoriš? — Sjećaš li se ruševina Ash-taz-zora, Karl? Sakrivene sobe, prastari zapisi, pet štapića. Karl tužno potvrdi glavom. — Mislio sam da je to, ali nisam bio siguran. 
— Bilo je to užasno oružje, Karl. — Antil je počeo brzo govoriti kao da ga je pomisao na to mučila i bila mu nepodnošljiva. — Naši preci su ga otkrili, ali ga nikada nisu upotrijebili. Oni su ga prikrili i nije mi jasno zašto ga nisu uništili. Više bih volio da su ga uništili. Zbilja mislim tako. Ali nisu, a ja sam ga našao i morao ga upotrijebiti ... za dobrobit Venere. Njegov se glas utiša do šapata, s vidljivim naporom da se savlada i objasni stvar. — Male i naoko bezopasne valjkaste tube koje si tada vidio bile su u stanju proizvesti silu polja neke nepoznate prirode (preci su mudro prešutjeli potanja objašnjenja o tome), koje ima moć da sposobnost razmišljanja razdvoji od mozga i tijela. — Što? — Karl je zurio u njega otvorenih usta od iznenađenja. — O čemu ti govoriš? — Zašto? Pa ti znaš da je mozak sjedište razuma a nije ra-zum sam po sebi. Priroda razuma je tajna, nepoznata čak i našim precima, no bez obzira na to kakve je prirode, razum se služi mozgom kao posrednikom s materijalnim svijetom, — Razumijem, a vaše oružje odvaja razum od mozga, čini razum bespomoćnim, on postaje nešto kao svemirski pilot bez komandi i kontrola. Antil svečano potvrdi. — Jesi li ikada vidio životinju bez mozga? — zapita iznenada. — Jesam, jednog psa — na studiju biologije u koledžu. 
Zašto? — Dođi, dakle, pokazat ću ti čovjeka bez mozga. Karl je slijedio Venerijanca do dizala. Kad su krenuli naniže, prema najdonjem nivou — nivou zatvora — razum mu je bio u košmaru. Rastrzan između užasa i bijesa, imao je naizmjence nesvjesne želje da pobjegne i gotovo neodoljivu želju da zgromi Venerijanca kraj sebe. Tako zbunjen izađe iz dizala i krenu za Antilom niz osvijetljeni hodnik, koji je vodio pored malih odvojenih ćelija. — Tamo. — Antilov glas trže Karla kao iznenadni mlaz hladne vode. Od pogleda u smjeru koji mu je Antil pokazao i ukočeno se zagleda u označenu ljudsku spodobu. To je bez sumnje bilo ljudsko biće, po obliku — ali ipak neljudsko. Ono (Karl ga nije mogao ni zamisliti drukčije nego kao ono) je sjedilo nijemo na podu, široko otvorenih ukočenih očiju, na koje se nikako nisu spuštali očni kapci, koje su zurile u bijeli zid pred njima. Oči su bile prazne, s obješenih usana slijevala se slina, a prsti se pokretali besciljno. Karl naglo okrenu glavu s osjećanjem odvratnosti. — On zapravo nije bez mozga. — Antilov je glas bio tih. — Organski je njegov mozak u redu i neoštećen. On je samo na neki način odvojen od tijela. — Kako uopće živi, Antile? Zašto ne umre? — Jer je autonomni sustav nedirnut. Uspravi ga i on će ostati stojeći, održavajući ravnotežu. Gurni ga i on će povratiti ravnotežu. Srce mu kuca. 
On diše. Ako mu staviš hranu u usta, on će je progutati, ali će umrijeti od gladi prije nego što bi pokazao želju za uzimanjem hrane koja je pred njim. To je život, na izvjestan način, ali bolje bi mu bilo da je mrtav, jer je odvajanje mozga od tijela trajno. — Pa to je užasno! Užasno! — To je gore nego što možeš zamisliti. Uvjeren sam da negdje u ljudskoj ljušturi ovog bića razum, neoštećen, još uvijek postoji. Bespomoćno zarobljen u jednom tijelu kojim ne može upravljati, to mora biti pravo mučenje za razum! Karl se odjednom ukoči. — Nećete nikad pobijediti Zemlju krajnjom neopisivom okrutnošću. To je nevjerojatno okrutno oružje, ali nije mnogo opasnije od tuceta našeg oružja. Platit ćete za ovo. — Molim te, Karl, ti nemaš pojma ni o milijuntom dijelu ubojstvenog djelovanja tog polja sila koje razdvaja materijalno od umnoga. Polje je neovisno o prostoru i vjerojatno o vremenu, tako da njegov domet može biti proširen praktično u beskraj. Znaš li da samo jedan »hitac« tog oružja može biti dovoljan da uništi sva toplokrvna stvorenja u Aphrodopolisu, da ih učini bespomoćnim? — Antilov glas je postao napet. — Znaš li da sam u mogućnosti cijelu Zemlju obaviti tim poljem i sve vaše milijarde ljudi pretvo-riti u živo-mrtve monstrume nalik na onog kojeg si vidio. I to u jednom trenu! — Okrutni zlotvore! Da li ti jedini znaš tajnu toga prokletog polja? Antil prasnu u mukli smijeh. — Da, Karle, krivnja leži na meni samome. Ali ne bi ti koristilo da me ubiješ. Ako ja umrem, ima drugih koji znaju gdje će naći zapis i upute za upotrebu polja. A oni nemaju simpatija prema Zemlji kao ja. Ja sam potpuno osiguran, Karl, jer moja bi smrt bila kraj tvoga svijeta. Zemljanin je bio potpuno slomljen. 
Ni tračak sumnje nije ostao o stvarnoj snazi Venerijanaca. — Predajem se — promrmlja. — Predajem se. Što da poručim mojim ljudima? — Reci im moje uvjete i što sam mogao uraditi da sam htio. Karl se okrenu od Venerijanca kao da je svaki njegov dodir nosio smrt. — Reći ću im to. — Reci im također da Venera ne žudi za osvetom. Mi ne želimo upotrijebiti naše oružje jer je suviše užasno da bi se upo-trijebilo. Ako nam vratite našu nezavisnost po našim uvjetima, i dopustite nam neke razumne mjere koje će nas osigurati od ponovnog podjarmljivanja, mi ćemo baciti prema Suncu svih pet komada strašnog oružja i zapis s objašnjenjima. Zemljaninov glas nije se promijenio od bezvučnog šapta. — Reći ću im to. * * * Admiral von Blumdorff bio je Prus, kao što je kazivalo nje-govo ime, i njegova vojnička načela bila su svedena na jedno: na grubu silu. Tako je bilo vrlo prirodno što je njegovo reagiranje na Karlov izvještaj bilo eksplozivno i sarkastično. — Ti nasamarena budalo — zarežao je na mladoga čovjeka. — Evo, to je rezultat pričanja i bljezgarija. Ti se usuđuješ vratiti k meni s tim bapskim pričama o tajanstvenom oružju neizmjerne snage. Bez ikakvih dokaza ti si prihvatio sve što ti je taj prokleti zelenko rekao, ti si mu povjeravao na riječ i podlo se predao. 
Zar nisi mogao prijetiti, zar nisi mogao lagati? — On nije ni prijetio, ni blefirao, ni lagao — odgovori tiho Karl. — Sve što je rekao bila je čista istina. Da si vidio čovjeka s umom razdvojenim od mozga... — Bah! To je najneoprostiviji dio u cijeloj priči. Prikaže ti jednog luđaka, nekog savršeno klasično mentalno defektnog, i kaže ti: »To je naše oružje!« A ti to prihvatiš bez imalo sumnje! Jesu li učinili bilo što drugo osim što su govorili? Jesu li ti oružje demonstrirali? Jesu li ti ga barem pokazali? — Dakako da nisu, oružje je smrtonosno, ne misliš valjda da su morali ubiti jednog Venerijanca da bi mene zadovoljili? Što se tiče pokazivanja oružja, reci, da li bi ti pokazao neprijatelju svog asa u rukavu, svoje tajno oružje? Odgovori ti meni na nekoliko pitanja: zašto je Antil tako siguran u samoga sebe? Kako je osvojio Veneru tako, bez po muke? — Ne mogu to objasniti, priznajem, ali zar to potvrđuje da je njihovo objašnjenje točno? Bilo kako bilo, ja sam sit prazna razgo-vora. Napast ćemo sada i dovraga s teorijama. Suočit ću ih s projektilima iz tonita, a ti samo gledaj kako ću im taj njihov blef sasuti u njihova gadna lica. — Ali, admirale, ti moraš prenijeti moj izvještaj Zemlji, Predsjedniku. — Hoću, ali tek pošto raznesem Aphrodopolis u atome. Okrenu dugme i uključi centralni razglasni sustav. — Pažnja, svim brodovima! 
U borbene formacije! Poniremo na Aphrodopolis sa svim tonitima tempiranim na eksploziju za petnaest minuta. Zatim se okrenu ađutantu. — Je li kapetan Larsen obavijestio Aphrodopolis da imaju petnaest minuta da bi izvjesili bijelu zastavu? Minute koje su sada protjecale bile su pune napetosti i kidale su živce Karlu Frantoru. On je sjedio u tišini, s glavom među rukama, a tiho tik-takanje kronometra zvučalo je kao grmljavina u njegovim ušima. Odbrojao je do deset minuta. Gospode! Samo još pet minuta do sigurne smrti! Da li je to zaista bila sigurna smrt? Nije li von Blumdorff imao pravo? Jesu li Venerijanci zaigrali na smioni blef? Jedan ađutant uleti u sobu i salutira. — Zeleni su odgovorili, upravo ovog trenutka. — Dakle? — von Blumdorff se nagnu naprijed u očekivanju. — Oni kažu: »Najhitnije zahtijevamo da flota ne napada. U protivnom nećemo biti odgovorni za posljedice«. — I to je sve? — zaurla admiral. — Da, komandante. Admiral prasne i iz njega poteče bujica paklenskih kletvi. — Prokletnici jedni! — urlao je. — Usuđuju se blefirati do samoga kraja. Kad je završio bujicom kletvi, 15 minuta je isteklo i moćna armada se pokrene. U naletima u bojnim formacijama prohujaše prema oblačnom pokrivaču druge planete. Von Blumdorff napravi grimasu okrutnog zadovoljstva, dok mu je pogled počivao na veličanstvenoj slici na telekomunikatoru — sve dok matematički točno raspoređena borbena formacija ne prestade postojati. 
Admiral je ukočeno zurio i trljao oči. Cijela prva polovica flote odjednom je, čini se, poludjela. Najprije su se brodovi ustalasali, zatim su napustili smjer i nastavili pod nemogućim kutovima. Poziv je došao od još prisebne polovice flote s izvješta-jem da je lijevo krilo prestalo odgovarati na radio-pozive. Napad na Aphrodopolis bio je istog trenutka prekinut, jer je dano nare-đenje da se uhvate brodovi koji su poludjeli. Von Blumdorff je hodao gore-dolje i čupao kosu. Karl Frantor je muklo uzviknuo: — To je njihovo oružje! — i ponovno se bespomoćno zavalio u stolicu. Od Aphrodopolisa nije bilo nikakva glasa. U toku slijedeća dva sata ostatak zemaljske flote borio se s vlastitim brodovima. Slijedeći besmislene smjerove poludjelih brodova, približavali su im se i hvatali ih. Morali su upotrijebiti raketne eksplozije, sve dok poludjela flota nije bila umirena i zaustavljena. Dvadeset brodova nikada nisu uhvatili, neki su od njih nastavili orbitom oko Sunca, neki su odletjeli u nepoznate prostore, a neki su pali na Veneru i razbili se. Kad su ostale brodove lijevoga krila zaustavili, neoštećena posada drugih brodova zastala je u užasu. Sedamdeset i pet izbuljenih nerazumnih ljuštura od ljudi vidjeli su na svakom brodu. 
Nijedan nije bio pošteđen. Neki od prvih koji su ušli vikali su od užasa i bježali u panici, ostali su se suzdržavali i samo okretali glave od njih. Jedan oficir, shvativši situciju na prvi pogled, hladnokrvno izvuče svoj atomski pištolj i svakom obezumljenom pošalje zrake u lice. Admiral von Blumdorff bio je slomljen čovjek, ruševina za sažaljevanje u usporedbi s njegovim pređašnjim ponosom i napuhavanjem. Jednog s odvojenim razumom od mozga i tijela doveli su pred njega. Karl Frantor oštro pogleda u njega zakrvavljenim očima. — Dakle, admirale, jesi li sada zadovoljan? Admiral nije ništa odgovorio. Izvadi svoj pištolj i prije nego što ga je itko mogao zaustaviti opali sebi metak u glavu. Karl Frantor je ponovno stajao ispred okupljenih ljudi kod predsjednika u njegovom kabinetu, pred zbunjenim i zaplašenim ljudima. Njegov izvještaj bio je vrlo precizan i nije ostavljao mjesta dvoumljenju o tome koji smjer treba sada slijediti. 
Predsjednik Debuc je zurio u prikazu koja je nekad bila ljudsko biće, a koju su doveli na Zemlju kao uzorak. — Mi smo gotovi — reče on. — Moramo se predati bezuv-jetno i prepustiti se njihovoj milosti. Ali jednoga dana... — njegove oči svjetlucale su osvetoljubivo. — Ne, gospodine predsjedniče! — Karl podiže svoj glas. — Neće biti tog jednog dana. Moramo dati Venerijancima ono što im pripada: slobodu i nezavisnost. Prošlost mora ostati prošlost. Naši mrtvi su platili za pola stoljeća Venerijanskog robovanja. Poslije ovoga mora doći do novog uređenja u Sunčevom sustavu. 
Predsjednik sagne glavu zamišljen, zatim je opet podiže. — Ti imaš pravo — odgovori odlučno — ne smije biti ni pomisli o osveti. Dva mjeseca kasnije potpisan je mirovni ugovor. Venera je postala ono što je ostala i stalno nadalje — nezavisan i suvereni planet. Dok se potpisivao ugovor, jedna treperava točkica poletjela je prema Suncu. To je bilo oružje previše stravično da bi se upotrijebilo.

Comments

Popular posts from this blog

Je li rod nužan? - Is Gender Necessary?; 1974 - Ursula LeGuin

Je li rod nužan? S redinom šezdesetih godina ženski se pokret ponovo stao kretati nakon svog pedesetogodišnjeg zastoja. Bilo je to snažno i silovito okupljanje. Osjetila sam ga, ali nisam tada još znala kolika je ta njegova silina. Jednostavno sam mislila da nešto nije u redu sa mnom. Smatrala sam se feministkinjom; nije mi bilo jasno kako možete biti žena koja misli svojom glavom, a ne biti istovremeno i feministkinja. Ali nikada nisam koraknula ni korak dalje s tla što su ga za nas osvojile Emmeline Pankhurst i Virginia Woolf. Tamo negdje oko 1967. počela sam osjećati određenu nelagodu, potrebu da napravim korak dalje, možda, sama od sebe. Počela sam osjećati potrebu da odredim pobliže i da razumijem značenje spolnosti i značenja roda, i to u svom životu i u našem društvu. Mnogo toga bijaše se skupilo u podsvjesnom jednako onom mojem kao i u zajedničkom — onoga što je trebalo iznijeti u svjesno ili će postati destruktivno. Bila je to ona ista potreba, mislim, koja je navela B

Napršnjacima, viljuškama i nadom - Kate Wilhelm

With Thimbles, With Forks and Hope; 1981      Napršnjacima, viljuškama i nadom ...čuvaj se dana Ako Snark Boojumom ti bude! Jer tada Tiho i naglo tebe će nestat Da nikada se ne vratiš već! I tražiše ga napršnjakom, tražiše ga s pažnjom; Uporno ga slijeđahu viljuškama i nadom... Lov na Snarka (The Hunting of the Snark): L. Caroll I S tara seljačka kuća svjetlucala je u kasnopopodnevnom sumraku neobično nalik na neki prizor sa staromodnih božičnih čestitaka. Niski je zimzelen nastavao njen prednji trijem, a staza što se odvajala od kolnog prilaza svijala se je ljupko i otmjeno. Sve je izgledalo čisto, a pogotovo bijela ploča na vratima osvježena kišom što je upravo počela padati. Charlie osjeti ubod nečiste savjesti nad svom tom čistoćom i udobnošću nakon što je većinu dana proveo u New Yorku. On ostavi kola u garaži i ude preko malog bočnog trijema koji je vodio u stražnji dio kuće. Trijem bijaše pravo okupljalište za boce koje je trebalo vratiti u trgovinu, novine nam

Kralj grafita - Lidija Beatović

Kralj grafita P otpuno je beskorisno opisivati strah onome tko ga nikada nije iskusio. Mozak može samo registrirati, ali pravo i potpuno proživljavanje straha namijenjeno je utrobi, onom neodređenom prtljažniku svega i svačega ispod abdomena, iza pupka i između bokova. Objašnjavati nekome taj osjećaj isto je što i slijepcu opisivati boje. Nije da se hvalim, ali imam ponešto iskustva po tom pitanju. Ostavio sam poprilično gužve iza leđa, dovoljno da mi glava dosegne burzovnu vrijednost pišljiva boba. Ako nabrajamo na prste, tu su dvije zbrčkane pošiljke teške gomilu love i par informacija vrednijih od Krezove riznice, samo kad bih znao kako da ih prodam. Ta ponosa vrijedna egzibicija koštala me paklenski, i po svoj prilici još dugo ću plaćati i kamate. Proveo sam dva duga, beskrajna mjeseca u slijepom crijevu podzemne premirući na svaki šum i moleći se dragom bogi da ojača konjsku strunu bar još jedan dan, samo jedan dan. Ne znam baš da li je to njegova zasluga ili su lovci Ratni