Skip to main content

Nazadnjaštvo - Backwardness - Poul Anderson






Nazadnjaštvo










Kao mali dječak želio je biti raketni pilot — a koji dječak ne bi ovih dana to zaželio? No rano je saznao da nije dovoljno visok za taj poziv. Poslije se odlučio za psihologiju, pa je čak dobio i diplomu s pohvalom. A onda je jedna stvar izazivala drugu, ili jedna vodila k drugoj, i Joe Husting je završio kao tajni agent. Nije to bio ni tako loš život: imao je svojih draži i promjenljivosti kada bi bio u lovu u New Yorku zbog neke velike pljačke ili ubojstva koje bi se proteglo na Floridu, područje Grenlanda ili na Luna City.

U baru nije sada bilo posjetilaca, ali on je provodio vrijeme nad svojim pivom i nije osjećao potrebu ni za kakvom žurbom. Proljeće je došlo. Vrata su bila otvorena za blagi povjetarac, duga je prostorija bila svježa i zamračena, nekoliko ljudi ljenčarilo je nad svojim poslijepodnevnim pićima, a televizor je bio utišan. Rastreseno, kroz dim cigareta, Joe Husting je promatrao program.

Galaksije, opet, dakako. Njihov je divovski svemirski brod prošišao kao munja prema vlažnom smeđem terenu na stotinu milja odavde. Pogled iz visine... a sada opet kadar iz blizine usred kruga među stražarima UN, a zatim među gledaocima, kojih je bilo na tisuće. Komentator je govorio kako je kapetan broda sada na razgovoru s generalnim sekretarom, a posada ima slobodni izlaz na Zemlji. — Oni su prijateljski raspoloženi. Neće nikome učiniti ništa nažao. Oni su već zamijenili svoj tovar urana 235 za milijardu naših dolara i namjeravaju te dolare potrošiti kod nas kao i ostali dobronamjerni turisti. I sekretarijat UN i predsjednik Sjedinjenih Država zatražili su od svih nas da ne smetnemo s uma da su oni sa zvijezda. Civilizirani su već milijun godina. Imaju snagu i moć o kojima mi i ne sanjamo. Ako netko nanese neko zlo Galaktijcima, može izazvati najveće zlo.

Hustingsove misli odlutaše. Krupna stvar, da, možda najveća u cijeloj povijesti. Planet Zemlja, član Galaktičke federacije! Sve zvijezde otvorene i za nas! Isplatilo se živjeti upravo u ovo vrijeme kad se sve može dogoditi... hm. Za početak mogao bi imati neki čisti kamen (imitaciju dijamanta) u modernom okviru i nuditi ga po kućama kao pravi sveti plameni kamen, ali to bi bio samo početak...

Odjednom je postao svjestan da se pojačao potmuli zvuk elektrokola i bat cipela na ulici. Na udaljenosti od nekoliko blokova nadolazio je ustaljeni zvuk uzbuđenja. Koji je to vrag? Ostavio je svoje pivo i odšetao do vrata da pogleda van. Neki otrcani čovjek žurio je prema gomili. Husting ga dohvati za suvratke i zaustavi.

— Sto se to događa, prijane? — upita ga.

— Zar nisi čuo? Galaktijci! Pola tuceta njih. Spustili se u nekoj ulici u gornjem gradu. Imaju nekakve leteće pojaseve, ušli su u neki dućan tamo i kupili robe za milijun dolara! A sada kreću ovamo. Pusti me!

Husting je neko vrijeme stajao pušeći cigaretu. Osjećao je neki podražaj duž kičme. Lutalice sa zvijezda, civilizacija stara milijun godina, što obuhvaća cijelu Mlječnu stazu! Za njega bi, zapravo, bilo nešto da vidi jednoga od njih i da možda razgovara s njim... Mogao bi o tome pričati svojim unucima, kad bi ih imao.

Pričekao je dok prvi red mase ne dođe do njega, a onda se počeo umješno i bezobzirno gurati. Bilo mu je potrebno nekoliko minuta znojenja da stigne do barijere.

Nevidljivo polje sila koje je Galaktijce čuvalo od milijun ljudi New Yorka bila je dobra mjera opreza. Mogli bi biti na smrt pregaženi od najdobronamjernije gomile.

Bilo je sedam tih članova posade s galaktičkog broda. Bili su visoki, puni snage, simpatična izgleda, kao što se i očekivalo, mješovita jedinstvena soja, s tamnom kosom, punih usnama i tankim aristokratskim nosevima. Za milijun godina možete očekivati da sve ljudske rase budu stopljene u jednu. Nosili su blistave plave tunike i kratke mekane čizme, pletene kovinaste pojase, u kojima su zvjezdolike točkice svjetlucale kao dragulji! I nakit! Bože moj, pa oni su očito pokupovali sav lažni šareni nakit koji im je prodavaonica Macyja mogla ponuditi i povješali ga oko mišićavih vratova i čvrstih ruku. Vidrino krzno i hermelin natovarili su na ramena, gotovo cijeli imetak u krznima. Jedan je od njih pažljivo brojio novac koji mu je preostao, dovoljan da bi šokirao i slona. Ostali su prijazno buljili u milijunski narod Zemlje.

Joe Husting se zgrčio i odupro pritisku koji ga je mogao zdrobiti na ekran polja sila. Obliznuo je odjednom suhe usne, a srce mu je tuklo. Zar će biti moguće, zar će se zbilja dogoditi da ON, sasvim beznačajni ON, razgovara s bogovima sa zvijezda?

Negdje na drugom mjestu u velikoj zgradi političari, specijalisti i najznačajnije ličnosti zujali su kao ljutite ose. Trebalo je da konferiraju sa suprotnom stranom iz galaktičke misije, dakako, jedini i pravi put da se izbjegnu svakojaka iznenađenja jest da se sastavi komisija koja će šest mjeseci provesti u sastavljanju dnevnog reda. No, generalni sekretar Ujedinjenih naroda imao je izvjesna ovlaštenja i ovaj put ih je i iskoristio. Privatni razgovor — konferencija s kapetanom Hurdgom u četiri oka — mogao je pomoći da se za pola sata postigne više nego što bi to moglo učiniti zemaljsko svjetsko vijeće za godinu dana.

Nagnuo se naprijed i ponudio kutijom cigara.

— Ne znam smijem li vam ponuditi — dodao je. — Možda duhan ne odgovara vašem metabolizmu?

— Mojem čemu? — upitao je posjetitelj ljubazno. Bio je to krupan čovjek, neznatno sklon debljanju, s dostojanstvenim sjedinama na sljepoočicama. Nije bilo nikakvo čudo što se Galaktičari šišaju i briju prema običajima na Zemlji. To je bio i najprikladniji stil.

— Hoću reći da mi pušimo ove trave, no možda bi vas one otrovale — rekao je Larson. — Napokon, vi ste ipak s drugog planeta.

— Oh, to je sasvim u redu — odgovorio je Hurdgo. — Te iste trave rastu na svakom planetu sličnom Zemlji, kao što je slučaj sa živim bićima i životinjama. Nema velike razlike. Hvala. — Uzeo je jednu cigaru i protrljao je medu prstima. — Miriši dobro.

— Za mene je to jedna od najčudnovatijih stvari uopće. Nikad nisam očekivao da će evolucija djelovati gotovo identično u cijelom svemiru. ZAŠTO?

— E pa, upravo je tako. — Kapetan Hurdgo je odsjekao vrh cigare i stavio ga na sjajni tanjurić. — No, naravno, ne na tipove planeta različite od Zemlje nego upravo na one slične Zemlji. To je činjenica.

— Ali zašto? Mislim, kakav je to proces? To ne može biti koincidencija!

Hurdgo slegne ramenima.

— Ne znam. Ja sam samo praktičar, svemirski letač. Nikad nisam razmišljao o tome. — Stavio je cigaru u usta i dodirnuo okvir vrlo ukrašenog prstena na ruci kada ga je prinio cigari. Dim je slijedio nakon male, snažne iskre.

— To je vrlo ingeniozan izum — reče Larson. Poniznost, da, to je bio najbolji način koji je jedan običan Zemljanin i mogao izabrati. Zemlja je kasno stigla u kozmos i morala bi biti svjesna te činjenice.

— Što to?

— Vaš prsten. Taj upaljač.

— Ah, to! Dakako. Mali atomskoenergetski gizmo je unutra. — Hurdgo je mahnuo svojom glomaznom rukom. — Poslat ćemo ljude k vama da vam pokažu kako se te stvarčice izrađuju. Ponudit ćemo vam i strojeve dok ne budete mogli izgraditi svoje vlastite pogone. Omogućit ćemo vam da krenete ukorak s vremenom.

— To je... vi ste nevjerojatno velikodušni — reče Larson sav sretan i ne vjerujući.

— Za nas to nije nikakav problem i možemo s vama trgovati kad vi započnete time. Što više planeta, to bolje za nas.

— Ali, oprostite... ja snosim veliku odgovornost. Mi bismo morali saznati sve potrebne uvjete za članstvo u Galaktičkoj federaciji. Ne znamo ništa o vašim zakonima, vašim običajima, vašim...

— Nema mnogo toga da se objašnjava — reče Hurdgo. — Svaki se planet može sasvim lijepo sam brinuti o sebi. Do vraga, kako zamišljate da bismo mi mogli policijski vladati na pedeset milijuna planeta? Ako ovladate tom sposobnošću, možete time doći do... oh, ne znam kako se to kaže na engleskom. Skupina stručnjaka s kompjutorima, koja se bavi tim stvarima... bez galaktičkih taksa, platit ćete samo ono što dobijete, bez profita, a oni će financirati i besplatne usluge, kao što je ova moja misija.

— Razumijem — reče Larson. — Vijeće za koordinaciju.

— Da. Mislim da je to. Generalni sekretar je zaklimao glavom čudeći se. On se ponekad pitao kakva će biti uljudba za milijun godina. Sada je to znao i to ga je ošamutilo. Konačna jednostavnost, prezir nad složenim aparatom međuzvjezdane vlade!

Hurdgo je pogledao kroz prozor na nadmene kule New Yorka.

— Najveći grad koji sam ikada vidio — primijeti on — a vidio sam mnogo planeta. Ne shvaćam kako upravljate njim. Mora biti vrlo zamršeno.

— I jeste, gospodine. — Larson se kiselo nasmijao. Galaktičari su već odavno prešli tu fazu u kojoj je potreban tako veliki ljudski mravinjak. Oni su već izgubili vještinu potrebnu za vladanje, kao što je Larsenov narod već zaboravio kako se kreše kremen.

— E, pa dobro, da krenemo na posao. — Hurdgo je pušio cigaru i oblizivao usne. — Evo kako to funkcionira. Već davno smo otkrili i ustanovili da ne možemo dopustiti nekom novom planetu da se probije u svemir a da ne budu upozoreni svi. To bi bila prevelika opasnost. Zato smo postavili detektore duž cijele galaksije. Kad oni otkriju... ovaj, kako vi to nazivate, vibracije, vibracije pogona neke nove zvijezde, oni upozore Vijeće za koordinaciju, pa se šalje brod da stupi u doticaj s tim novim ljudima i da ih upozna s pravilima.

— Ah, tako. Tako nešto sam i očekivao. Mi smo upravo izumili stroj brži od svjetla... vrlo primitivan, dakako, u usporedbi s vašim. Upravo smo ga iskušavali kad ste...

— Aha. I tako smo moji momci i ja dobili zadatak da vas odmah upozorimo i da vidimo je li sve u redu kod vas. Mi ne volimo da ratoborni ljudi vršljaju okolo bez kontrole, znate. To bi bilo preopasno.

— Uvjeravam vas da...

— Dobro, dobro, prijane, sve je u redu. Vi ste uspostavili vrlo čvrst svjetski sustav i kompjutori nam kažu da ste prestali ratovati. — Hurdgo se namrgodio. — Moram priznati, imate neke čudne navike. Ne razumijem baš sve što radite... čini mi se da razmišljate na smiješan način, ništa slična nisam čuo ni na jednom drugom planetu. Ali i to je sve u redu. Svatko na svoj način. Imate i čiste račune sa zdravljem.

— Pretpostavimo... — Larson je govorio vrlo polagano. — Pretpostavimo samo na trenutak da mi ne budemo primljeni .., što će biti tada? Da li biste nas vi reformirali?

— Reformirali? Ha? Kako to mislite? Poslali bismo policijski brod i raznijeli svaki planet u ovom sustavu u komadiće. Ne možemo dopustiti da slobodno jure okolo ljudi koji bi mogli započeti neki rat.

Znoj se pojavio ispod Larsenova pazuha i počeo se polako slijevati preko rebara. Usta su mu bila suha. Svi planeti...

No, za milijun godina može se naučiti razmišljati sa stajališta vječnosti. Pet milijardi ratobornih Zemljana moglo bi uništiti pedeset milijardi Galaktijaca prije nego što bi bili pobijeđeni. Nije bilo na njemu da prosuđuje supermana.



* * *



— Halo, vi tamo!

Husting je morao vikati da bi ga čuli tamo kraj rakete. Ali najbliži svemirac ga je pogledao i nasmiješio mu se.

— Hi — odvrati on.

Nevjerojatno, on je pozdravio maloga Joa Hustinga kao prijatelja. Zašto? Čekaj malo! Možda mu se svidjela otvorena drskost. Možda se nitko nije prije ni usudio razgovarati sa strancima. A ako mu govorite samo »da, gospodine!« pa makar to bio i čovjek s galaksije, time ga udaljujete, zapravo, činite da se osjeća usamljenim.

— Ah, sviđa vam se ovdje? — Husting je proklinjao svoj vlastiti jezik, naljutio se što je zatajila njegova govorljivost upravo u ovom trenutku, najvažnijem od svih.

— Svakako. Najveći grad koji sam dosad vidio. I pogledaj što sam nabavio! — Svemirac podiže ogrlicu od crvenkastog stakla. — Zar im neće oči iskočiti kad stignem kući!

Netko je pokazao na Hustinga na barijeri, pa se on utrtario, teško zadahtao od straha i pokušao se iskobeljati.

— Hej, isključite to. Ozlijedit ćete jadnog momka. — Jedan od Galaktijaca dotakne dugme na svojem pojasu. Polagano ali postojano polje sila se proširilo, gurajući gomilu natrag... i dogodilo se nekako da je Husting ostao unutra, među sedmoricom sa zvijezda.

— Jesi li dobro, prijane? — Zabrinute ruke podigle su ga na noge.

— Ja? Dakako... da, svakako, dobro sam! — Husting je ustao i nacerio se licima koja su ga okružavala.

— Hvala vam, mnogo vam hvala!

— Drago nam je što smo ti mogli pomoći. Moje je ime Gilgrath. Zovi me Gil. — Čvrsta su prsti stisnuti Hustingsovo rame. — A ovo je Bronni, tamo su Col, i Jordo, i...

— Drago mi je što smo se upoznali — šaptao je Joe jedva čujno. — Ja sam Joe.

— Reci, je li doista sve u redu? — reče Gil oduševljeno. — Pitao sam se što se to događa s tvojim narodom.

— Što se događa? — Husting je zbunjeno zaklimao glavom, razmišljajući da li ONI prodiru u njegov mozak i čitaju njegove misli, kojih ni sam nije bio svjestan. Navrla su mu neodređena sjećanja, mrkooki Anubis koji veže srce čovjeka.

— Znaš — reče Gil — kao da su odbojno nedruštveni.

— Da — doda Bronni. — Na svakom planetu na kojem smo dosad bili svatko nam je prilazio, pozdravljao nas, častio nas pićem, i...

— Zabave — podsjeti ga Jordo.

— Eh, čovječe, sjeti se one zabave na Alphazu. Sjećaš li se onih djevojaka? — Col je zakolutao očima.

— Vi imate mnoštvo vrlo lijepih djevojaka ovdje u New Yorku — žalio se Gil — a mi smo dobili naređenje da nikoga ne uvrijedimo. Reci, bi li neka od onih djevojaka imala što protiv kad bih je pozdravio?

Husting je jedva uspijevao misliti. Refleks nakupljen u nizu godina progovorio je sada iz njega.

— Vi nas potpuno pogrešno shvaćate. Mi se bojimo obratiti vam se i razgovarati s vama. Uvijek smo vjerovali da vi ne želite da vas uznemiravamo.

— A mi smo vjerovali da vi... — Gil se pljesnu rukom po bedru i progovori, smijući se grohotom. — Pa zar to nije sjajno? Oni nisu htjeli smetati nama, a mi nismo htjeli smetati njima!

— Hej, pa u tom slučaju... — započe Jordo.

— Čekaj, čekaj — Husting zamaše rukama. Još uvijek ga je rukovodila navika, njegov je mozak sporo dolazio k sebi. — Dajte da vam ovo objasnim. Vi hoćete posjetiti grad, je li tako?

— Svakako da želimo — reče Col. — Očajno je dosadno tamo u svemiru.

— Pa, vidite — brbljao je već slobodno Husting — vi nikada nećete biti potpuno oslobođeni ove gomile reportera (blic im je za to vrijeme desetak puta zaslijepio oči). — Nećete se moći opustiti i ići kamo želite budu li svi znali da ste Galaksijci.

— Na Alphazu — prosvjedovao je Bronni.

— Ovo nije Alphaz. Imam jednu ideju. Poslušajte... — Sedam tamnih glava sagnulo se da čuju užurbani šapat. — Možete li nas prebaciti odavde? Da odletimo nevidljivi ili tako nešto?

— Svakako — reče Gil. — Hej, ali kako vi znate da mi to možemo?

— Nije važno. OK, mi ćemo se uvući u moj apartman i poslati po odijela po zemaljskom kroju i stilu, a onda ćemo...



* * *



John Joseph O'Reilly, kardinal i nadbiskup New Yorka, imao je prijatelja među visokim ličnostima kao i medu malim svijetom. Smatrao je da ne bi bilo zazorno pustiti pipke i organizirati razgovor s kapelanom svemirskog broda. Ono što bi mogao saznati može imati životnu važnost za vjeru. Pop sa zvijezde stigao je svjetlosnim ekranom da bi izbjegao znatiželjnike i bio je primljen u dnevnoj sobi.

Pošto je Thyrkna postao ponovo vidljiv, pokazalo se da je zdepast i sjedokos čovjek u uobičajenoj tamnoplavoj tunici. Smiješio se i pozdravio rukovanjem na najobičniji način. Napokon, razmišljao je O'Reilly, ovi su Galaksijci u toku milijun godina prevladali napuhani ponos.

— Velika je čast za mene što sam vas upoznao — rekao je.

— Hvala — klimnuo je glavom Thyrkna i pogledao po sobi. — Vrlo je lijepo ovdje kod vas.

— Izvolite sjesti. Mogu li vam ponuditi nešto za piće?

— Nemam ništa protiv

O'Reilly je donio ćaše i bocu. Na određeni skroman način kardinal je bio znalac i zato je brižljivo izabrao Chambertin Clos. Kušao je ritualno onih nekoliko kapljica. Koji god niži svetac imao udjela u ovome, bio je darežljiv, vino je bilo izvrsno, Napunio je čašu gostu, pa svoju.

— Dobro došli na Zemlju — nasmiješio se.

— Hvala. — Galaksijac je ispio svoju čašu u jednom gutljaju. — Aaaah! Ovo prija.

Kardinal se trgnuo, ali je natočio još jednom. Ne možete uvijek očekivati da neka druga uljudba ima isti ukus. Kinezi vole odstajala jaja, a preziru sir. On sjede i prekriži noge.

— Ne znam kojom titulom da vam se obraćam — reče skromno.

— Titulom? Što to znači?

— Mislim: kako vas naziva vaše stado?

— Moje stado? Ah, vi mislite na momke na brodu? Jednostavno: Thyrkna. To me sasvim zadovoljava.

Posjetilac je iskapao drugu čašu i podrignuo se. No, pa to bi učinio i kultivirani Eskim.

— Čini mi se da je bilo nekih poteškoća oko prenošenja moje poruke — reče O'Reilly. — Vi, očito, niste znali što znači riječ kapelan.

— Mi ne znamo svaku riječ vašega žargona — priznao je Thyrkna. — To u nas funkcionira na slijedeći način: kad se približimo nekom planetu, mi slušamo njegov radio, shvaćate?

— Oh, dakako. Onaj koji možete čuti kroz ionosferu.

Thyrkna je trepnuo.

— Ha? Ja ne znam sve pojedinosti. O tome morate porazgovarati s nekim od naših teh... tehničara. No, u svakom slučaju, mi imamo aparate koji analiziraju različite jezike i komentiraju ih. To postižemo za dva do tri sata. Onda nas uspavljuju i nauče jeziku. Kad se probudimo, spremni smo za spuštanje i razgovore.

Kardinal se nasmijao.

— Oprostite, gospodine. Otvoreno govoreći, ja sam bio iznenađen kako to da se ljudi vaše nevjerojatno visoke civilizacije koriste našim najgorim dijalektom s ulice. Sada vidim zbog čega. Sve se bojim da program koji ste primali nije bio baš na najvišoj razini. Bio je vjerojatno za najšire mase slušalaca, za najniži zajednički nazivnik i, oprostite na mojoj metafori. Dakako, vi ćete pomisliti... ali ja vas uvjeravam, nismo svi tako loši. Zanosimo se nadom u budućnost. To vaše elektronska učenje, na primjer... ono što bi moglo učiniti za podizanje kulturne razine običnog čovjeka to nadilazi svaku predodžbu.

Thyrkna je izgledao šaljivo zbunjen.

— Nisam još nikoga čuo govoriti kao vas Zemljance. Zar vam nikada ne ponestane daha?

0'Reilly se osjećao ukorenim. Među Velikim Galaktijcima šutnja je vjerojatno isto tako značajna kao i stotinu riječi, a iza njih leži milijun godina dostojanstva.

— Oprostite — reče kratko.

— Oh, dobro, sve je u redu. Pretpostavljam da se i mnogo naših načina mora vama činiti smiješnim. — Thyrkna dohvati bocu i natoči sebi još jednom punu čašu.

— Zašto sam vas zamolio da dođete... ima tako mnogo izvanrednih stvari koje mi možete ispripovijedati, ali ja bih vam želio postaviti nekoliko vjerskih pitanja.

— Svakako, samo nastavite — reče Thyrkna prijateljski.

— Moja je crkva već duže vremena razmišljala o toj mogućnosti. I vi ste ljudska bića, premda mnogo naprednija od nas, i to je čudotvorno otkrovenje božje volje. Ali ja bih želio od vas čuti nešto potanje o oblicima vašeg vjerovanja u Njega...

— Što želite time reći? — Thyrkna je bio zbunjen. — Ja sam hm... kuničar. Dio je mojeg posla da koljem zečeve, nemamo dovoljno prostora za goveda na brodu. Hranim bogove, i to je sve.

— Bogove? — Kardinalu je čaša ispala iz ruke i tresnula na pod u tisuću komadića.

— Uzgred, da vas upitam kako se zovu vaši vrhovni bogovi? — pitao je Thyrkna. — Bila bi dobra zamisao zaklati im jednu ili dvije krave dok smo ovdje na vašem planetu...

— Ali vi... vi ste pagani, neznabošci...

Thyrkna je pogledao na sat.

— Recite, imate li vi ovdje televiziju? — pitao je. — Sad će biti vrijeme za »Šerifa u New Yorku«. Imate doista dobru televiziju na svom planetu.



* * *



Negdje u ranim jutarnjim satima, pri prvom svjetlu, Joe Husting otvori jedno krmeljivo oko i zažali što je to učinio. Cijeli je apartman bio u neredu. Što se to, zaboga, dogodilo?

Oh, pa da, one djevojke koje su pokupili usput... ali zar su oni zbilja ispraznili sve te boce što su sada ležale prazne na podu?

Zagunđao je i ostao visjeti na svom krevetu sve dok nije sasvim otvorio oči. Zašto je miješao viski s tamnim pivom?

Grmljavina mu propara bubnjiće. Okrenuo se na sofi i zamijetio kako se Gil pojavljuje iz spavaće sobe. Svemirac se udarao po grudima i ispuštao urlike neke pjesme koju je naučio sinoć. — Oh, Roly, Poli . ..

— Prestani, molim te! — zagunđao je Husting.

— Ha? Čovječe i ti si se oljoljao, jel' da? — Gil je suosjećajno pucnuo jezikom. — Evo, samo trenutak. — Izvadio je iz svog pojasa bočicu za lijekove. — Uzmi nekoliko kapi ovoga. To će ti pomoći.

Husting ih je nekako progutao. U jednom trenutku je osjetio vatru, pa vrtoglavicu, a onda...

... onda je bio opet onaj stari. Bilo je kao da je odspavao barem deset sati bez konzumiranja alkohola, bar u posljednja dva tjedna.

Gil se vratio iz spavaće sobe i počeo buditi svoje prijatelje. Husting je sjedio kraj prozora grčevito razmišljajući. Ovaj lijek za mamurluk bio bi vrijedan sto milijuna kad bi samo uspio dobiti isključiva prava. Ali to neće ići, tehnički izaslanici na Zemlju pokazat će Zemljanima kako se to priređuje, kao što će učiniti sa svemirskim brodovima, nevidljivim ekranima i tako dalje. Možda bi mogao od Galaktijaca iskamčiti onoliko koliko imaju kod sebe i raskrčmiti po sto dolara kapljicu prije nego što cijela misija stigne na Zemlju.

Bronni uđe veseo i rasroložen.

— Hej, jesi li došao k sebi, Joe? — razgalamio se. — Nisam se tako dobro zabavljao otkako smo bili na Alphazu. Što ćemo dalje, moj stari druže? — Krupna mesnata šaka spusti se i zaustavi kao malj među plećima Hustingovim.

— Vidjet ću što se još može učiniti — odvratio je Zemljanin oprezno. — Ali ja imam posla, vi to znate. Velike se stvari kuhaju.

— Znam — reče Bronni. Namignuo je. — Ti si neki spretan momak. Kako si samo uspio izgovoriti sve one laži onda, tamo. Bio sam siguran da će onaj vrag pozvati policiju.

— Ah, prešao sam ga i tutnuo mu u ruke desetaču. Nije bilo ni tako teško.

— Čovječe! — Bronni je zviznuo oduševljeno. — Nikad nisam čuo nikog da tako spretno veze riječi kao što si ti to učinio s njim.

Gil je podigao i ostale, pa zatim spomenuo da bi sada mogao podnijeti dobar doručak.

Husting ih sve povede do lifta pa na ulicu. U razgovoru je sada bio vrlo kratak, jer je bilo mnogo toga o čemu je morao napeto razmišljati. Bili su već na doručku usred jaja i šunki kad je progovorio.

— Vi, svemirci, vjerojatno ste vrlo pametna čeljad. Čak iznad prosjeka ostalih, je li tako?

— Točno — reče Jordo. Namignuo je konobarici što je prolazila. — Svemirac mora znati mnoge stvari — doda Col. — Brodovi, doduše, putuju sami po svemiru, ali ipak ne možeš pustiti svakog šupljoglavca u brod.

— Razumijem — mrmljao je Husting. — Tako sam i mislio.

Obrazovanje na fakultetu pomaže razumijevanju, osobito kad netko nije baš lišen predrasuda. Samo jedan primjer: Sir Isaac Newton je otkrio (a) tri zakona kretanja, (b) zakon gravitacije, (c) diferencijalni račun, (d) elemente spektroskopije, (e) dobar dio akustike, i (f) razne sitnice, a uz to nalazio vremena da bude na nekoliko službenih i počasnih položaja. Jedan jedini čovjek! A za genija on i nije bio tako izuzetan tip. Većina darovitih Zemljana dali su značajne doprinose na nizu raznih područja znanosti.

A sada... takav superiorni um i nije više potreban. Najosnovnija dostignuća, izrađivanje oruđa, jezik, odijevanje i društvenu organizaciju postigli su i majmunski tupoglavci. Jednostavno je premnogo vremena prolazilo od jednog otkrića do drugog.

Ako uzmete u obzir milijun godina, svašta se moglo dogoditi. Newton je utemeljio suvremenu fiziku u toku jednog ljudskog života. Stotinu manje talentiranih ljudi u razdoblju od tisuću godina mogli su polako ali mukotrpno postići isto. A milijun...

Konobarica je vrisnula i poskočila. Bronni joj se bezobrazno nacerio kad se okrenula i pogledala ga strogo u oči.

Joe ju je umirio na jedvite jade.

Poslije doručka poveo je galaktičke emisare van do prekrasnog mosta — i prodao im Brooklynski most. 

Comments

Popular posts from this blog

INVAZIJA S ALDEBARANA - Inwazja z Aldebarana - Stanislaw Lem

Daleki Kentaur - Far Centaurus - A. E. van Vogt

Daleki Kentaur





Prenuvši se, probudio sam se i pomislio: kako li Renfrew podnosi ovo?
Mora da sam se pokrenuo, jer vec iduci tren tama nazubljena bolom ponovo se sklopi nada mnom. Nisam znao koliko sam dugo ležao u toj razdirucoj nesvjestici. Kad sam se osvijestio, prvo sam osjetio rad pogonskih motora našeg svemirskog broda.
Ovaj put sam se polagano osvješcivao. Ležao sam potpuno nepokretan osjecajuci svu težinu prospavanih godina. Odlucio sam da postupam upravo onako kako je propisao Pelham, prije tako mnogo godina.
Nisam želio ponovo izgubiti svijest.
Ležao sam tako i razmišljao: smiješno je, i malo glupo, što se toliko brinem o Jimu Renfrewu. Ta on ce iz svog stanja uspavanosti izici tek za pedeset godina!
Poceh promatrati osvijetljeni brojcanik sata na stropu. Malo prije pokazivao je 23.12; sada je bilo 23.22. Deset minuta izmedu nepokretnosti i kretanja upravo je prošlo.
Polako, ruka mi kliznu prema rubu ležaja. Klik! Prstom sam pritisnuo prekidac i zaculo se tiho zujanje. Automatski ma…