Skip to main content

Priča o vaseljeni - Arthur C. Clarke


Priča o vaseljeni





COVEK JE MERA SVIH STVARI! - blesnuo je slogan na ekranu; a zatim se, preko slova, pojavio cuveni da Vincijev crtez covekove figure postavljene u krug.

"Ako ova izreka nije puka tastina, vec u njoj stvarno ima istine", poce komentator, "onda mozemo da iskoristimo coveka kao arsin za merenje Vaseljene. Razume se, posredi je sasvim kratak arsin, te ga stoga uvecajmo hiljadu puta...

Zum na kameri se povukao i figura coveka stala je da se smanjuje, da bi na kraju postala jedva vidljiva. Zatim je pocela da se umnozava stotinama puta duz jedne prae linije - osnovice praznog kvadrata.

"Ovo je nas covek - nas arsin - ponovljen hiljadu puta. Osnova kvadrata koji vidite iznosi jednu milju. Sada cemo nastaviti da hiljadostruko umnozavamo razmere, sve dok ne stignemo do ruba poznate Vaseljene. A posto cemo napraviti svega nekoliko ovakvih skokova, zapisimo sa strane kao podsetnik svaku novu razmeru do koje budemo dosli.

Na donjem delu ekrana pojavio se ispisan broj 1.000. Zatim jekvadrat poceo da se smanjuje, cifre su se brzo slucile u nerazgovetnu mrlju i nestale - a na ekranu se pojavio novi kvadrat, ispod koga je stajao broj 1.000.000. Ova novamerna jedinica, osnovice od hiljadu milja, bila je otisnuta na crtez istocne obale Sjedinjenih Americkih drzava; prvobitni kvadrat sa osnovicom od jedne milje i dalje se, premda jedva, mogao videti, oznacen strelicom.

"A sada sledi novi skok, ponvo za hiljadu puta..."

Blesnuo je broj 1.000.000.000 i u kvadratu osnovice milion milja pojavili su se Zemlja i Mesec - izgledajuci prilicno sicusni. "Vec smo stigli do astronomskog prostra i sada imamo posla sa brojevima cija nas ogromnost sprecava da ih valjano pojmimo. Stoga nam je potrebna neka prikladnija mra i nju cemo dobiti ako primenimo najbrzu stvar u Vaseljeni - samu svetlost..."

"Svetlosni zrak je u stanju da sedam puta obidje nas globus na polutaru u jednoj jedinoj sekundi..."

Tik uz Zemlju besnula je jedna tackica i ubrzo se pretocila u krug, pocevsi da orbitira oko planete ritmom jednom u sedmini sekunde.

"A da bi stigao do Meseca, potrebno mu je tek nesto malo vise od jedne sekunde..."

Tackica je napustila kruznu orbitu i krenula prema sicusnom disku Meseca, provevsi na putu 1.25 sekundi.

"Preduzecemo sada jos jedan skok za hiljadu puta - cetvrti nakon sto smo zapoceli sa covekom, dole na Zemlji..."

Pojavio se prizor svih planeta sve do Jupitera - citav unutrasnji Suncev sistem: Sunce, Merkur, Venera, Zemlja, Mars i sam Jupiter.

"Pri ovoj rameri. planete su odvec male da bi se videle; jedino mozemo da prikazemo njihove orbite. Osnovica slike iznosi milijardu milja; svetlosni ili radio talasi mogu da prevale ovu razdaljinu za nesto vise od jednog casa. Ova cinjenica najbolje odrazava zapreminu prostora koji smo poceli da istrazujemo; po nasim merilima, on je ogroman. Svi ljudi koji su ikada ziveli, poredjani jedan uz drugoga, dosegli bi tek do jedne desetine ove duzine. Ali u poredjenju sa razmerama vaseljene, on je nistavan. A sada prdjimo na skok broj pet..."

Kvadrat je ponovo sta da se smanjuje i na ekranu je zasvetleo broj 1.000.000.000.000.000. U sredistu nove slike nalazila se samo jedna tackica - Sunce.

"Planete su, razume se, potpuno iscezle. Ali, obratite paznju: po prvi put se nista novo nije pojavilo u vodnom polju. Cakni ovaj hiljadustostruki skok nije nas doveo do nablizih zvezda..."

"Ako hocemo da ih vidimo, moramo ponovo da skocimo..."

Blesnuo je broj 1.000.000.000.000.000.000 i u novom kvadratu se pojavilo na desetine svetlih tackica.

"Konacno smo usli u carsto zvezda. Imaih nekoliko stotina na slici, za koju je svetlosti potrebno sto pedeset godina da bi je prmostila - svetlosti, da se potsetimo, koja od Zemlje do Meseca stigne tek za nesto malo vise od jedne sekunde. Medju ovim zvezdama, nase Sunce predstavlja sasim prosecan primerak. Upravo stoga sto je ono tako prosecno, tako normalno, smatramo da mnoge druge zvezde poseduju slicne porodice planeta, premda ih, zbog udaljenosti, ne mozemo razabrati teleskopima. Ono, medjutim, sto je jos vaznije jeste da drzimo gotovo izvesnim da te strane planete takodje moraju da poseduju zivot."

"Pri ovoj razmeri, izgleda da su zvezde - nasa obliznja sunca - nasumice rastrkane. Ali,kada budemo preduzeli sedmi hiljadostruki skok videcemo da se one ipak pokoravaju jednom ustrojstvu..."

Zasijao je broj 1.000.000.000.000.000.000.000 i istog casa nestale su sve pojedinacne zvezde. Postojala je samo velika spirala blistave izmaglice, koja je gotovo ispunjavala kvadrat.

"Ovo je Galaksija - zvezdani grad koji se lagano okrece i cije je Sunce tek skromni zitelj predgradja - negde otprilike ovde."

Strelica je pokazala na jednu oblast koja se nalazila na oko dve trecine puta od sredista spirale.

Svetlosti je potrebo sto hiljada godina da prevali ovaj ogroman kovitlac sunaca - ovo vaseljensko ostrvo. Osim toga, Galaksija se okrece toliko polako da je od casa kada se zivot zaceo na Zemlji, na napravila svega desetak obrtaja."

Ovu skupinu zvezda mozemo nazvati i Maticnom Galaksijom. Zvezde koje vidite na nocnom nebu nalaze se u nasem sirem susedstvu - a vecina nam je sasvim blizu. One udaljenije obrazuju sjajno, pramenasto zaledje koje nazivamo Mlecni Put."

"Sta mislite, koliko zvezda, koliko sunaca sadrzi cela nasa Galaksija? Ako kazete nekoliko miliona, veoma cete pogresiti. Pribliznie bi bilo reci nekoliko milijardi; pravi skor iznosi negde oko sto milijardi zvezda u Galaksiji. Svaka od njih je po jedno sunce - a na svakog muskarca, zenu i dete koji su ikada ziveli doslo bi po trideset njih!"

"Vraticemo se ponovo nasoj Galaksiji, nakon sto razmotrimo jos sire okvire ciji je ona tek sicusan deo. Povecajmo stoga nasu razmeru za jos hiljadu puta...."

"Da, izgleda kao zvezdano polje, ali to nije; svaka od ovih mrljica svetlosti predstavla citavu galaksiju - od kojih bi ova mogla biti nasa. Nas blistavi zvezdani grad od sto milijardi sunaca i sam je ovde sveden na puku zvezdicu! Da bi svetlost stigla s kraja na kraj ove slike, moralo bi da protekne sto pedeset miliona godina; to je granica do koje smo stigli nakon osam skokova, od kojih je svaki bio hiljadostruko veci od prethodnog, dok je polaznu tacku predstavljao covek..."

"A sada - konacno - dolazimo do kraja niza. Jer, ako napravimo jos samo jedan skok, prekoracicemo granice samog svemira."

U sredistu ekrana, ispunjavajuci samo mali deo kvadrata koji je oivicavao sve prethodne slike, stajao je globus svetlosti. Rubovi su mu bili pomalo rasplinuti, pretacuci se u tamu okolnog prostora.

"Ovo bi mogao da bude sveukupan plod stvaranja - vaseljena galaksija. Izvan ovog podrucja, ni najmocniji od nasih teleskopa nisu u stanju da prodru; u stvari, mozda to izvan uopste i ne postoji. Na samom kosmickom obzorju, tamo gde leze krajnje granice naseg vidnog polja, i same galaksije iscezavaju sa vidika, kao da padaju preko ivica svemira. Nije nam poznato sta se tamo zbiva; uopste nije iskljuceno da jeposredi nesto sto nasi umovi nisu ni kadri da pojme."

"Vratimo se stoga sa ovih poslednjih horizonata do nase maticne Galaksije, sa svojih sto milijardi sunaca..."

Blestavi globus Kosmicke Sveukupnosti stao je da se siri vrtoglavom brzinom. A onda se, najednom, njegov jednoobrazni sjaj rastocio u mnogobrojna zrnca svetlosti; ona su takodje nastavila da se sire i razmicu, da bi se ekran ponovo ispunio malim vrtlozima i spiralama - od kojih su neke bile zbijene u jata, a druge stajale same. Jedna od njih se izdvojila i pocela da raste, sve dok se nije raskrilila preko celog neba, a njene slucene ivice se kondenzovale u zvezdana cvorista.

"Ponovo vidimo nasu Maticnu Galaksiju sa svojih sto mlijardi sunaca", objavio je komentator. "Vecina njih nije veca od naseg Sunca - sto znaci da su odvec sitna da bi se mogla videti. Sve zvezde koje sada gledate predstavljaju dzinove; nasa je, medjutim, samo patuljak, iako to nama tako ne izgleda."

"A od sto milijardi sunaca, velikih i malih - koliko njih greje svetove koji nose na sebi zivot? Mozda vecina, buduci da materija ima ista svojstva sirom cele Vaseljene. Poznato nam je da se zivot javio nezavisno na Zemlji i Marsu; takodje verujemo da on automatski nice na svim svetovima koji nisu ni odvec topli, ni odvec hladni, koji imaju u izobilju kiseonika, ugljenika i vodonika i koje obasjava sunceva svetlost nekoliko milijardi godina."

"Pa ipak, iako je zvot verovatno cest slucaj u Vaseljeni, inteligencija je mozda retka; u dugoj istoriji Zemlje, ona je nestala samo jednom. No, uprkos tome, nije iskljucena mogucnost da sirom Galaksije postoje milioni razvijenih kultura - premda bi njih razdvajale provalije koje bi i sama svetlost godinama premoscavala."

Pojavile su se dve strelice, upravljene na zvezde koje su toliko bile blizu jedna drugoj da je na fonu proredjenih spoljnih krakova Galaksije izgledalo da su susedi.

"Ako bi ovo bilo nase Sunce i ako bismo uputili radio-signal do planete koja kruzi oko obliznje zvezde, proteklo bi dve hiljade godina dok ne bismo dobili odgovor... Odnosno, posmatrano iz perspektive proslosti, upravo bi sada valjalo ocekivati odgovor na poruku koja je poslata negde na pocetku nase ere... A ne zaboravite da je ovde posredi opstenje sa jednim od nasih najblizih suseda!"

"Pa ipak, iako su potrebne hiljade godina da bi se putovalo sa zvezde na zvezdu, rasa koja je ostvarila odista veliki napredak mogla bi se latiti tog poduhvata. Za tkave istrazivacke misije njoj bi na raspolaganju stajale robotske letelice - bas kao sto je i Covek najpre poslao sonde kao prethodnicu buducih ekspedicija na Mesec i planete."

Na ekranu se pojavi niz nezgrapnih automatskih svemirskih letelica - od kojih su neke bile poznate, a druge, pak, ocigledno izmisljene - krecuci se preko zvezdanog zaledja ili upravljajuci svoje televizijske oci prema svetovima pored kojih su prolazile.

"Drugo mogucnost je da se sazdaju ogromni kosmicki kovcezi - pokretni planetoidi, koji bi bili u stanju da stolecima putuju izmedju zvezda, dok bi se na njima radjala i umirala mnoga pokolenja..."

"Moglo bi se pribeci i hibernaciji, odnosno zamrzavanju u san lisenom bilo kakvih promena, osoben za stanje odlozenog ozivljavanja; budjenje bi u tom slucaju izvrsili roboti kada bi se vekovno putovanje priblizilo kraju..."

"Ovim nisu iscrpene sve mogucnosti. Veoma razvijena civilizacija bila bi kadra da napravi takve brodove koji bi mogli da dostignu gotovo svetlosnu brzinu. Prema Ajnstajnu, ni jedan materijalni predmet ne moze da se krece brze od svetlosti; posredi je prirodna brzinska granica, ugradjena u same temelje nase Vaseljene. Medjutim, sto joj se vise priblizavamo, samo vreme pocinej sve sporije da protice. Svemirski putnik mogao bi da prevali rastojanje do neke zvezde za samo nekoliko meseci - ili cak nekoliko casova - mereno njegovim lokalnim casovnikom."

"Ali samo i jedino mereno njegovim lokalnim casovnikom. Kada se bude vratio iz svoje mislije, ustanovice da su u medjuvremenu protekle godine ili vekovi, da su mu svi prijatelji poumirali, a mozda cak i da mu je maticna civilizacija iscezla. To predstavlja neizbeznu cenu zvezdanih istrazivanja - razmene Vremena za Prostor, bez mogucnosti povratka. Ipak, ta cena bi mogla da bude privlacna za stvorenja ciji je zivotni vek znatno duzi od naseg."

"Konacno, mozda ni Ajnstajnova teorija - kao ni tolike druge teorije u proslosti - ne govori punu istinu. Nije iskljuceno da postoje neki tanani nacini da se zaobidju neka ogranicenja i tako premasi brzina svetlosti. Mozda ima i takvih puteva kroz Vaseljenu koje jos nismo otkrili - precice kroz vise dimenzije, odnosno "crvotocine u tkivu svemira", kako ih je nazvao neki matematicar; kroz takvu "rupu" moglo bi se zakoraciti - da bi se istog trena izislo na udaljenosti od hiljadu svetlosnih godina."

"Ali cak i da se sve to ispostavi kao tacno - premda vecina naucnika smatra daje u pitanju puka mastarija - na istrazivanje Vaseljene i dalje ce morati da bude utroseno nezamislivo mnogo vremena. U kosmickim prostranstvima ima vise sunaca nego sto na svim obalama Zemlje postoji zrnaca peska; a na svakoj od tih trunki mogu da postoje civilizacije u poredjenju s kojima bismo izgledali kao primitivni, glupi, divljaci."

"Sta cemo reci ziteljima sa takvih svetova, kada se najzad sretnemo s njima? I sta ce oni reci nama?"

Comments

Popular posts from this blog

Je li rod nužan? - Is Gender Necessary?; 1974 - Ursula LeGuin

Je li rod nužan? S redinom šezdesetih godina ženski se pokret ponovo stao kretati nakon svog pedesetogodišnjeg zastoja. Bilo je to snažno i silovito okupljanje. Osjetila sam ga, ali nisam tada još znala kolika je ta njegova silina. Jednostavno sam mislila da nešto nije u redu sa mnom. Smatrala sam se feministkinjom; nije mi bilo jasno kako možete biti žena koja misli svojom glavom, a ne biti istovremeno i feministkinja. Ali nikada nisam koraknula ni korak dalje s tla što su ga za nas osvojile Emmeline Pankhurst i Virginia Woolf. Tamo negdje oko 1967. počela sam osjećati određenu nelagodu, potrebu da napravim korak dalje, možda, sama od sebe. Počela sam osjećati potrebu da odredim pobliže i da razumijem značenje spolnosti i značenja roda, i to u svom životu i u našem društvu. Mnogo toga bijaše se skupilo u podsvjesnom jednako onom mojem kao i u zajedničkom — onoga što je trebalo iznijeti u svjesno ili će postati destruktivno. Bila je to ona ista potreba, mislim, koja je navela B

Napršnjacima, viljuškama i nadom - Kate Wilhelm

With Thimbles, With Forks and Hope; 1981      Napršnjacima, viljuškama i nadom ...čuvaj se dana Ako Snark Boojumom ti bude! Jer tada Tiho i naglo tebe će nestat Da nikada se ne vratiš već! I tražiše ga napršnjakom, tražiše ga s pažnjom; Uporno ga slijeđahu viljuškama i nadom... Lov na Snarka (The Hunting of the Snark): L. Caroll I S tara seljačka kuća svjetlucala je u kasnopopodnevnom sumraku neobično nalik na neki prizor sa staromodnih božičnih čestitaka. Niski je zimzelen nastavao njen prednji trijem, a staza što se odvajala od kolnog prilaza svijala se je ljupko i otmjeno. Sve je izgledalo čisto, a pogotovo bijela ploča na vratima osvježena kišom što je upravo počela padati. Charlie osjeti ubod nečiste savjesti nad svom tom čistoćom i udobnošću nakon što je većinu dana proveo u New Yorku. On ostavi kola u garaži i ude preko malog bočnog trijema koji je vodio u stražnji dio kuće. Trijem bijaše pravo okupljalište za boce koje je trebalo vratiti u trgovinu, novine nam

Kralj grafita - Lidija Beatović

Kralj grafita P otpuno je beskorisno opisivati strah onome tko ga nikada nije iskusio. Mozak može samo registrirati, ali pravo i potpuno proživljavanje straha namijenjeno je utrobi, onom neodređenom prtljažniku svega i svačega ispod abdomena, iza pupka i između bokova. Objašnjavati nekome taj osjećaj isto je što i slijepcu opisivati boje. Nije da se hvalim, ali imam ponešto iskustva po tom pitanju. Ostavio sam poprilično gužve iza leđa, dovoljno da mi glava dosegne burzovnu vrijednost pišljiva boba. Ako nabrajamo na prste, tu su dvije zbrčkane pošiljke teške gomilu love i par informacija vrednijih od Krezove riznice, samo kad bih znao kako da ih prodam. Ta ponosa vrijedna egzibicija koštala me paklenski, i po svoj prilici još dugo ću plaćati i kamate. Proveo sam dva duga, beskrajna mjeseca u slijepom crijevu podzemne premirući na svaki šum i moleći se dragom bogi da ojača konjsku strunu bar još jedan dan, samo jedan dan. Ne znam baš da li je to njegova zasluga ili su lovci Ratni