Skip to main content

COVEK - Igor Boric



COVEK



Poslednji je lezao i osecao kako umire. Smrt je nailazila u talasima poput plime. Znao je da nakon sledeceg talasa vise nicega nece biti.

Dize galavu i usmeri pogled prema zvezdama toliko drugacijim od onih sto ih je gledao dok je bio mlad.

"Jos samo malo, nocas, da pokusam. Ne smem ostati poslednji, ne sme sve umreti sa mnom"

Glava mu klonu i on osta mirno lezati cekajuci.

* * *


Najstariji su hitali sa svih strana, zureci u Kucu. Dolazili su uciti. Znali su gotovo sve sto se moze znati. Ipak su ucili. Poceli su davno pre nego sto se Poslednji rodio. Nisu ucili razmisljati ni raditi: to su znali predobro - ucili su osecati.

* * *


Okupili su se u tisini oko Poslednjeg, dajuci mu poklone koji mu nisu trebali jer je imao sve, osim vremena. Poklone koji nisu ni njima trebali jer su imali sve, pa i vreme. To je bilo nesto od onog sto su naucili, osecali su da moraju na neki nacin iskazati postovanje prema Poslednjem; jer, voleli su ga.

Cutali su i slusali ga.

- Covek, covek je kao reka ponornica. Neuhvatljiv je i nedokucljiv. Vuce snagu iz svoje dubine, iz cele zemlje, a zatim ruseci planine izlazi, siri se i polako tece noseci zivot. To nije slabost, to je dobrota, to je snaga, to je Covek.

Dugo je pricao, celu noc. O coveku, ljubavi, sreci.

Pred sam kraj noci najstariji od Najstarijih kleknu pred njega i upita:

- Poslednji, da li si ti covek?

- Nisam - odgovori on. - Ja sam samo Poslednji, ti si covek, vi svi ste ljudi i zauvek to morate ostati.

Starac se sa naporom uspravi, obuhvati pogledom dvoranu punu sjajnih metalnih telesa.

"Ne", pomisli, "nisam ni poslednji."

I umre smeseci se ljudima.

Comments

Popular posts from this blog

Je li rod nužan? - Is Gender Necessary?; 1974 - Ursula LeGuin

Je li rod nužan? S redinom šezdesetih godina ženski se pokret ponovo stao kretati nakon svog pedesetogodišnjeg zastoja. Bilo je to snažno i silovito okupljanje. Osjetila sam ga, ali nisam tada još znala kolika je ta njegova silina. Jednostavno sam mislila da nešto nije u redu sa mnom. Smatrala sam se feministkinjom; nije mi bilo jasno kako možete biti žena koja misli svojom glavom, a ne biti istovremeno i feministkinja. Ali nikada nisam koraknula ni korak dalje s tla što su ga za nas osvojile Emmeline Pankhurst i Virginia Woolf. Tamo negdje oko 1967. počela sam osjećati određenu nelagodu, potrebu da napravim korak dalje, možda, sama od sebe. Počela sam osjećati potrebu da odredim pobliže i da razumijem značenje spolnosti i značenja roda, i to u svom životu i u našem društvu. Mnogo toga bijaše se skupilo u podsvjesnom jednako onom mojem kao i u zajedničkom — onoga što je trebalo iznijeti u svjesno ili će postati destruktivno. Bila je to ona ista potreba, mislim, koja je navela B...

Napršnjacima, viljuškama i nadom - Kate Wilhelm

With Thimbles, With Forks and Hope; 1981      Napršnjacima, viljuškama i nadom ...čuvaj se dana Ako Snark Boojumom ti bude! Jer tada Tiho i naglo tebe će nestat Da nikada se ne vratiš već! I tražiše ga napršnjakom, tražiše ga s pažnjom; Uporno ga slijeđahu viljuškama i nadom... Lov na Snarka (The Hunting of the Snark): L. Caroll I S tara seljačka kuća svjetlucala je u kasnopopodnevnom sumraku neobično nalik na neki prizor sa staromodnih božičnih čestitaka. Niski je zimzelen nastavao njen prednji trijem, a staza što se odvajala od kolnog prilaza svijala se je ljupko i otmjeno. Sve je izgledalo čisto, a pogotovo bijela ploča na vratima osvježena kišom što je upravo počela padati. Charlie osjeti ubod nečiste savjesti nad svom tom čistoćom i udobnošću nakon što je većinu dana proveo u New Yorku. On ostavi kola u garaži i ude preko malog bočnog trijema koji je vodio u stražnji dio kuće. Trijem bijaše pravo okupljalište za boce koje je trebalo vratiti u trgovi...

DUHOVI - Vanja Savić

 DUHOVI Sretnu te u hodniku, dok tražiš prekidač za svetlo, a nameštaj i zaboravljena stolica na sredini prostorije čekaju na tvoj unapred planirani pad. Na slučajno saplitanje preko nečije drvene noge i tupi udarac glave o ivicu otvorenih vrata starog, teškog ormara oslonjenog na ubuđale i vlažne zidove kuće u kojoj si proveo detinjstvo. Vrhovima prstiju dodiruješ bolno mesto na temenu i ustaješ, sikćući i uvlačeći vazduh kroz požutele zube nastavljajući potragu za papirom koji dokazuje tvoje nasleđe. ”Pokušao si da nas zaboraviš”, dobacuju ti glasovi u času kada shvataš da svetlosti nema, jer nema ni struje, a više niko, pa čak ni ti koji si uvek spreman na neočekivane situacije, ne držiš sveće po zabačenim fijokama. Ne znam da li te raduje što nisi sam i što ti, dok silaziš trošnim stepeništem ka izlazu, društvo prave svi oni ljudi iz tvoje prošlosti koje si godinama unazad periodično smeštao u nevidljive kontejnere, čekajući đubretare da ih sa prvim jutarnjim časovima ubace...