Skip to main content

Priče iz »Bijelog jelena« - Kritična masa - Arthur C. Clarke



Priče iz »Bijelog jelena«
Priča treća: 




Kritična masa




— Jesam li vam pričao — zapita Harry Purvis skromno — o tome kako sam spriječio evakuaciju južne Engleske?

— Nisi — reče Charles Willis — a ako i jesi, ja sam priču prospavao.

— No, dobro — nastavio je Harry, kad se oko njega skupilo dovoljno ljudi. — Dogodilo se to prije dvije godne u Centru za istraživanje atomske energije u Clobhamu. Svi ste, dakako, čuli za Centar. Ali mislim da vam nikad nisam spomenuo kako sam i ja tamo kraće vrijeme radio na specijalnom zadatku, o kojemu vam ne smijem ništa reći.

— Ovo posljednje je ugodna promjena — nadoveže John Wyndham bez ikakva efekta.

— Bijaše vam to jednoga nedjeljnog popodneva — počne Harry. — Lijep dan u kasno proljeće. U »Crnome labudu« (to vam je birtija u kojoj smo se sastajali na čašicu) skupilo se nas šestorica znanstvenika, a prozori bijahu otvoreni tako da smo mogli vidjeti obronke Clobham Hilla, a i dalje, sve do Upchestera, nekih tridesetak milja dalje. Dapače, dan je bio tako bistar da smo mogli na horizontu razaznati zvonike upčesterske katedrale. Miran dan kakav se samo poželjeti može. — Namještenici Centra sasvim su se lijepo slagali s lokalnim stanovništvom, premda stanovnici u početku nisu baš bili oduševljeni našom prisutnošću tik do njihovih pragova. Znate već, da i ne spominjem prirodu našeg posla u Centru, oni su na učenjake gledali kao na rasu za sebe, bez normalnih ljudskih poriva. No, kad smo ih nekoliko puta pobijedili u pikadu i počastili ih s nekoliko čašica, predomislili su se. Ipak, zafrkavanja je bilo i dalje, i uvijek bi nas ponetko pitao što kanimo baciti u zrak.

— Toga nedjeljnoga popodneva nismo bili na broju, bilo je nekakvog hitnog posla u Odjelu za izotope pa neki nisu došli. Stanley Chambers, vlasnik birtije, napomenuo je kako ne vidi neka poznata lica.

— Gdje su danas vaši momci? — upitao je moga šefa, doktora Frencha.

— Imaju posla u tvornici — odgovorio je dr French. Mi smo Centar uvijek zvali tvornicom, to nam se činilo nekako blažim i manje zastrašujućim. — Bilo je nekog materijala koji smo morali hitno otpremiti. Doći će kasnije.

— Jednoga lijepog dana — žučljivo će Stanley — vi i vaši prijatelji pustit ćete s lanca nekoga vraga kojega više nećete moći zauzdati. A onda, kamo ćemo onda?

— Na Mjesec — reče dr French. Bojim se da je to bila pomalo nepromišljena primjedba, ali uvijek su ga ovakva glupa pitanja nervirala.

Stan Chambers se osvrae preko ramena kao da ocjenjuje koliko je debelo brdo između njega i Clobhama. Čitalo mu se na nosu da računa hoće li imati vremena da pobjegne u podrum — ako to uopće ima smisla.

— Ti... ti izotopi... šaljete ih u bolnice — začuli smo neki zamišljeni glas. — Bio sam prošlog tjedna u bolnici St. Thomas i vidio sam kako ih prenose u olovnom sanduku, što je morao težiti dobru tonu. Koža mi se naježi kad pomislim što bi se moglo dogoditi da netko zaboravi na oprez dok barata njima.

— Neki dan smo izračunali — reče dr French, očigledno ljut što da prekidaju u partiji pikada — da u Clobhamu ima dovoljno urana da od njega zakipi cijelo Sjeverno more.

No, bilo je zbilja glupo od njega da kaže tako nešto, a osim toga, nije to imalo blage veze s istinom. Ali što sam mogao: neću, valjda, protusloviti svome rođenom šefu?

Čovjek koji je uskočio u razgovor sjedio je ispod volte pored prozora i napeto gledao niz cestu sa zabrinutim izrazom lica.

— Ti. vaši izo... te stvari, to otpremate kamionima, zar ne? — upita on prilično užurbano

— Da. Mnogi se izotopi vrlo brzo raspadaju pa ih moramo otpremati što je moguće brže.

— Eno, tamo je neki kamion u nevolji. Nije li možda jedan od vaših?

Pikado bi zaboravljen dok smo se svi gurali prema prozoru. I zbilja, kad sam se progurao do prozora, vidio sam kako veliki kamion, nakrcan sanducima, juri nizbrdo, nekih četvrt milje daleko od nas. Šarao je cestom lijevo i desno, velikom brzinom, i svaki bi se čas očešao o živicu uz njen rub: na prvi se pogled moglo vidjeti da vozač ne vlada volanom. Očito su otkazale kočnice. Sva sreća što mu nitko nije dolazio u susret, jer bi tragedija bila neizbježna. Pa i ovako je mirisalo na zlo.

Tada se kamion nađe pred zavojem, side s ceste i probije se kroz živicu. Jurio je užasno poskakujući preko grbava zemljišta, još kojih pedesetak jardi. I kad se gotovo zaustavio. naišao je na jarak i polako se izvalio ustranu. Nekoliko sekundi kasnije do nas dopre zvuk skršenog drveta dok su se sanduci kotrljali jedan preko drugoga na zemlju.

— No, dobro je prošlo — reče netko uzdahnuvši olakšano. — Ispravno je učinio što je ciljao u živicu. Vjerujem da mu se nije ništa dogodilo.

A tada smo ugledali prizor koji nas je zapanjio. Otvore se vrata kabine i vozač izjuri napolje. Čak i ovako, na daljinu, vidjelo se da je u panici. Bilo je to, na kraju krajeva, i razumljivo. Ali on nije sjeo na tlo da se pribere, kako bi se moglo očekivati. Naprotiv, dao je petama vjetra i grabio preko polja kao da ga gone svi vrazi ovoga svijeta.

Promatrali smo ga, zinuvši od čuda, kako odmiče niz brijeg, a čudna nam je jeza prolazila oko srca. Kobnu je tišinu prekidalo samo kuckanje sata na zidu. Tada netko reče:

— Mislite li da je pametno ostati ovdje? Hoću reći, samo je pola milje... Nastalo je opće nesigurno odmicanje od prazora, a tada dr French nervozno zahihoće.

— Pa mi i ne znamo da li je to naš kamion — reće on. — Uostalom, maločas sam se samo šalio: sasvim je nemoguće da to eksplodira. Vozač se vjerojatno boji da će mu se rezervoar zapaliti.

— Ma nemojte? — reće Stanley. — A zašto onda još uvijek bježi? Evo već je na pola puta do podnožja brijega.

— Znam! — oduševi se Charlie Evan iz Odjela za instrumente. — On vozi eksploziv, pa se boji praska.

— Pa ne vidi se nikakva vatra, čega se ima bojati? Uostalom, da je vozio eksploziv imao bi crvenu krpu ili što slično.

— Pričekajte, — reče Stanlev. — Donijet ću dalekozor.

Nitko se nije pomakao s mjesta dok smo ga čekali. Naime, nitko osim sitne prilike daleko pri dnu brijega, koja je sad nestala u šumarku ne prekidajući bezglavi bijeg. Stanley je zurio kroz dalekozor cijelu vječnost. Napokon ga spusti nezadovoljno gunđajući.

— Ne vidi se ništa. Kamion je prevrnut u suprotnom smjeru. Ovih sanduka ima razasutih okolo koliko hoćete. Neki su se i raspali. Pogledajte sami.

French je zurio i zurio, a zatim mi dodao dalekozor da i ja pogledam. Bila je to stara sprava i nije osobito pomagala. Načas mi se učinilo da zrak oko sanduka nekako čudno titra, kao od vrućine, ali to nije imalo nikakva smisla. Zaključio sam da ne valjaju leće.

I prića bi ovdje bila završila, čini mi se, samo da nije bilo onih biciklista. Guslali su uzbrdo na tandemu, i kad su ugledali svježu rupu u živici, sišli su sa svog vozila i prišli rupi da vide što se dogodilo Vidjeli su kamion i krenuli prema njemu držeći se za ruke, djevojka očito oklijevajući, a muškarac hrabreći je. Mogli smo zamisliti što razgovaraju: prizor je bio zbilja dirljiv.

Bio je kratka vijeka. Par se pribliiio kamionu na nekoliko jardi, a onda zaprašio svatko na svoju stranu, zaboravivši i na bicikl, i jedno na drugo. Bježali su strelovito, ne osvrćuči te, sasvim neobičnim pokretima.

Stanley je drhtavim glasom izgovorio samo tri riječi:

— Dečki, u aute!

— Ali... — počeo je dr French. Stanley ga presiječe pogledom.

— Prokleti učenjaci! — reče, dok je zaključavao blagajnu (bijaše to čovjek velike prisutnosti duha) — znao sam, da ćete nešto zakuhati, prije ili kasnije.

I onda ostadosmo sami: i Stanley i njegovi pajdaši odoše i ne ponudivši se da i nas odvezu.

— Ovo je potpuno smiješno! — reče dr French.

— Još i ne znamo na čemu smo, a ovi će glupani izazvati paniku i bit će lijepe gužve.

Znao sam na što misli. Netko će javiti policiji: promet će usmjeriti oko Clobhama; telefonske će linije biti zakrčene... bit će to poput panike koju je izazvao Orson Welles svojim »Ratom svjetova« 1938. Možda vam se čini da pretjerujem, ali ne smijete potcijeniti moć panike. Ljudi su živjeli u strahu od našega Centra i svaki čas očekivali da će se nešto dogoditi.

Osim toga, nije me stid priznati da ni nama nije bilo lako pri duši. Jednostavno nismo mogli shvatiti što se to tamo događa s razbijenim kamionom. A nema mrskije stvari za znanstvenika od nemoći da nešto rastumači.

U međuvremenu sam dohvatio Stanleyjev dalekozor i stao pažljivo proučavati olupinu. Kako sam promatrao i studirao prizor, stala se rađati teorija. Oko sanduka se zbilja mogla nazreti nekakva . .. hm... aureola. Zurio sam i zurio dok mi nisu suze navrle na oči, a onda sam rekao dru Frenchu:

— Mslim da znam što je na stvari. Najbolje će biti da nazovete Poštu u Clobhamu i pokušate zaustaviti Stanleyja, ili ga bar spriječiti da slučaj rastrubi po cijelome kraju. Recite mu da je sve u redu, da nema razloga za zabrinutost. Ja ću za to vrijeme otići do kamiona da provjerim svoju teoriju.

Žao mi je što moram reći ali se nitko nije ponudio da ide sa mnom. Premda sam krenuo siguran u sebe, počela me nagrizati sumnja. Bio sam se sjetio jednog događaja koji mi se oduvijek čini kao jedna od najcrnjih šala iz inače bogata repertoara Povijesti, i počeo se pitati nije li ovo sličan slučaj. Bio jednom vulkanski otok na Dalekom istoku i na njemu oko 50.000 stanovnika. Nitko se nije zabrinjavao zbog vulkana, koji je mirovao već stotinama godina. A tada jednog dana počne erupcija. Ispočetka slabašna, ali se iz sata u sat pojačavala. Ljudi padoše u paniku i stanu se tiskati oko čamaca.

Poglavar otoka je, međuttm, bio vojnik koji si je utuvio u glavu da će održati red kud puklo da puklo. Objavio je proglas da nema mjesta strahu i poslao vojnike koji će zauzeti čamce i spriječiti ljude da pretrpavaju čamce, potonu i utope se. Toliki je bio njegov autoritet i toliko zarazna njegova hrabrost da su se ljudi pokupili svojim kućama posramljeni i odlučni da mirno pričekaju dok se vulkan ne smiri.

I tako, kad je vulkan nekoliko sati nakon toga eksplodirao ponijevši sa sobom u zrak i cijeli otok, nije bilo nijednoga preživjelog... Kako sam se približavao kamionu, sve sam više sebe vidio m ulozi onoga nesretnog poglavara. Napokon, katkad je i dobro da čovjek bude hrabar i da ne ustukne pred opasnošću, ali je, bogme, koji put najpametnije da se okrene i potpraši pete. Bilo je, međutim, kasno da se vratim, a osim toga, bio sam prilično siguran u svoju teoriju.

— Znam! — reče George Whitley, koji je uvijek pokušavao pokvariti Harryjeve priče, ako je samo mogao. — Bio je plin!

Harrv se uopće nije naljutio na upadicu.

— Vrlo dosjetljivo, George. Upravo sam na to i ja bio pomislio. što je krasan primjer kako nitko od nas nije imun na glupost.

— Prišavši kamionu na kojih pedesetak stopa, stao sam kao hladnom vodom poliven. Dan je inače bio vruć, a ipak sam po ledima osjetio hladnoću od jeze. Ugledao sam, naime, nešto što je moju teoriju o plinu razbilo na sitne komadiće.

— Crna, puzajuća masa grčila se preko jednog sanduka. Načas sam pokušao uvjeriti sama sebe da to nekakva tekućina curi iz posude. Ali tekućine imaju vrlo dobro poznatu osobinu da ne mogu prkosili sili teže, to jest, one ne mogu teći uvis. A ovo što sam ugledao, upravo se tako ponašalo: teklo je uvis! S mjesta na kojem sam stajao izgledalo je to poput neke divovske amebe koja se širi i skuplja. i puže amo-tamo preko ruba sanduka.

— Mislima mi proleti gomila sasvim fantastičnih ideja dostojnih jednoga Edgara Allana Poea. A tada se sjetim svoje dužnosti građanina i učenjaka i nastavim se približavati, priznajem, bez žurbe.

— Sjećam se da sam pažljivo njušio, kao da još uvijek očekujem da ću naći nekakav plin. A ipak, moje uši a ne nos, dale su mi odgovor kad je do mene dopro zvuk koji je proizvodila ta crna, jeziva, sablasna masa. Bio je to zvuk koji sam već tisuću puta čuo, premda ne tako intenzivno. I sjeo sam (ne preblizu) i smijao se, i smijao, i smijao. A onda sam ustao i vratio se u birtiju.

— No, dakle — uzbuđeno je zapitao dr French — što je?

Mi smo pronašli Stanleyja. Umirio se, ali kaže da se neće vratiti dok mu ne kažemo što je na stvari.

— Recite Stanleyju — odgovorim ja — neka potraži mjesnoga pčelara i neka ga dovede amo. Bit će posla za njega.

— Mjesnoga... koga? Moj bože, želite li reći...

— Aha — odgovorim ja, krećući za šank da vidim nije li Stanley tamo sakrio koju zanimljivu bocu. — Smiruju se, ali su još uvijek prilično uzrujane. Nisam baš brojao, ali tamo mora da ima najmanje pola milijuna pčela koje pokušavaju ući natrag u svoju razbijenu košnicu.

Comments

Post a Comment

Popular posts from this blog

Je li rod nužan? - Is Gender Necessary?; 1974 - Ursula LeGuin

Je li rod nužan? S redinom šezdesetih godina ženski se pokret ponovo stao kretati nakon svog pedesetogodišnjeg zastoja. Bilo je to snažno i silovito okupljanje. Osjetila sam ga, ali nisam tada još znala kolika je ta njegova silina. Jednostavno sam mislila da nešto nije u redu sa mnom. Smatrala sam se feministkinjom; nije mi bilo jasno kako možete biti žena koja misli svojom glavom, a ne biti istovremeno i feministkinja. Ali nikada nisam koraknula ni korak dalje s tla što su ga za nas osvojile Emmeline Pankhurst i Virginia Woolf. Tamo negdje oko 1967. počela sam osjećati određenu nelagodu, potrebu da napravim korak dalje, možda, sama od sebe. Počela sam osjećati potrebu da odredim pobliže i da razumijem značenje spolnosti i značenja roda, i to u svom životu i u našem društvu. Mnogo toga bijaše se skupilo u podsvjesnom jednako onom mojem kao i u zajedničkom — onoga što je trebalo iznijeti u svjesno ili će postati destruktivno. Bila je to ona ista potreba, mislim, koja je navela B

Napršnjacima, viljuškama i nadom - Kate Wilhelm

With Thimbles, With Forks and Hope; 1981      Napršnjacima, viljuškama i nadom ...čuvaj se dana Ako Snark Boojumom ti bude! Jer tada Tiho i naglo tebe će nestat Da nikada se ne vratiš već! I tražiše ga napršnjakom, tražiše ga s pažnjom; Uporno ga slijeđahu viljuškama i nadom... Lov na Snarka (The Hunting of the Snark): L. Caroll I S tara seljačka kuća svjetlucala je u kasnopopodnevnom sumraku neobično nalik na neki prizor sa staromodnih božičnih čestitaka. Niski je zimzelen nastavao njen prednji trijem, a staza što se odvajala od kolnog prilaza svijala se je ljupko i otmjeno. Sve je izgledalo čisto, a pogotovo bijela ploča na vratima osvježena kišom što je upravo počela padati. Charlie osjeti ubod nečiste savjesti nad svom tom čistoćom i udobnošću nakon što je većinu dana proveo u New Yorku. On ostavi kola u garaži i ude preko malog bočnog trijema koji je vodio u stražnji dio kuće. Trijem bijaše pravo okupljalište za boce koje je trebalo vratiti u trgovinu, novine nam

Kralj grafita - Lidija Beatović

Kralj grafita P otpuno je beskorisno opisivati strah onome tko ga nikada nije iskusio. Mozak može samo registrirati, ali pravo i potpuno proživljavanje straha namijenjeno je utrobi, onom neodređenom prtljažniku svega i svačega ispod abdomena, iza pupka i između bokova. Objašnjavati nekome taj osjećaj isto je što i slijepcu opisivati boje. Nije da se hvalim, ali imam ponešto iskustva po tom pitanju. Ostavio sam poprilično gužve iza leđa, dovoljno da mi glava dosegne burzovnu vrijednost pišljiva boba. Ako nabrajamo na prste, tu su dvije zbrčkane pošiljke teške gomilu love i par informacija vrednijih od Krezove riznice, samo kad bih znao kako da ih prodam. Ta ponosa vrijedna egzibicija koštala me paklenski, i po svoj prilici još dugo ću plaćati i kamate. Proveo sam dva duga, beskrajna mjeseca u slijepom crijevu podzemne premirući na svaki šum i moleći se dragom bogi da ojača konjsku strunu bar još jedan dan, samo jedan dan. Ne znam baš da li je to njegova zasluga ili su lovci Ratni