Skip to main content

Zvijezda - Arthur C. Clarke





Zvijezda




Od Vatikana me dijeli tri tisuće godina svjetlosti. Nekad sam smatrao da svemir ne može imati utjecaja na vjeru, kao što sam bio i uvjeren da nebesa samo objavljuju slavu djela Božjega. Sada sam to djelo vidio i moja je vjera bolno uzdrmana. Zurim u raspelo što visi na zidu kabine iznad kompjutora Mark VI i prvi put u životu razmišljam predstavlja li ono išta više od praznog simbola.

Još nisam ni s kim o tome razgovarao, no istina se ne može sakriti. Činjenice su ovdje, svatko može pogledati tisuće fotografija i podatke na bezbrojnim kilometrima magnetske trake što ih nosimo na Zemlju. Drugi znanstvenici moći će ih također interpretirati kao i ja, pa čak i lakše od mene, a ja se ne ubrajam u ljude koji iznalaze bilo kakvu izliku da bi mogli manipulirati istinom, po čemu je moj red bio u prošlosti na zlu glasu.

Posada je ionako već dovoljno potištena: pitam se kako će primiti ovu konačnu ironiju. Malo je onih koji su barem donekle religiozni, no nitko neće nalaziti užitka da ovo konačno oružje upotrijebi u ratu protiv mene, tom neobičnom, dobroćudnom, malom, no u krajnjoj liniji ipak ozbiljnom ratu što se vodi za vrijeme cijelog putovanja od starta sa Zemlje. Zabavljala ih je činjenica da im je glavni astrofizičar na brodu jezuit. Dr Chandler, na primjer, nije to nikako mogao progutati (zašto su liječnici takvi notorni ateisti?). Pokatkad me on posjećuje u opservatoriju, gdje je osvjetljenje uvijek slabo tako da se zvjezdano nebo vidi u nezasmetanoj raskoši. On stane u polumrak kraj mene i promatra kroz velike ovalne prozore, dok se nebo polako okreće oko nas zbog zaostale male rotacije broda oko osi, za koju nismo smatrali vrijednom truda da je posve zaustavimo.

— Dakle, oče — rekao bi napokon — tako to ide zauvijek i u vječnost, a možda ga je Nešto napravilo. Ali kako možete vjerovati da Nešto ima neki poseban interes za nas i našu jadnu malu Zemlju, to mi je naprosto nepojmljivo. — Tada poteče rasprava dok se zvijezde i galaktike s one strane prozirne plastike prozora vrte oko nas u tišini po beskonačnim kružnicama.

Vjerujem da je očita protuuslovnost mog položaja zabavljala posadu. Uzalud im ja tada ukazujem na moja tri rada u Astrofizičkom glasniku i tri priloga u Mjesečnom izvještaju Kraljevskoga astronomskog društva. Uzalud bih ih podsjećao na to da je moj red već odavno poznat po znanstvenom radu. Sada ima još vrlo malo članova, no već od XVIII stoljeća on je dao niz značajnih priloga u astronomiji i geofizici. Hoće li moj izvještaj o Phoenix maglici biti kraj njegove tisućgodišnje povijesti? Bojim se da će on biti kraj i nečega još većeg.

Ne znam tko je ovu maglicu tako nazvao, no čini mi se da je ime vrlo loše izabrao. Ako ono sadrži proročanstvo, to se neće moći ispuniti još mnogo milijardi godina. Čak i riječ »maglica« dovodi u zabludu; ovo je nešto mnogo manje nego oni čudesni magličasti kozmički oblaci — materija nerođenih zvijezda — rasuti po cijeloj dužini Mlječnog Puta. Mjerenja kozmičkim mjerilima, Phoenix maglica je zapravo, neznatan objekt — beznačajni plinski omotač koji okružuje jednu jedinu zvijezdu.

Odnosno ono što je preostalo od te zvijezde...

Rubensova slika Loyole kao da me podrugljivo promatra sa zida iznad spektrofotometra. Što bi ti, Oče, učinio s ovim znanjem što je došlo pod moj nazor, ovdje, tako daleko od onoga neznatnog svijeta koji je za tebe značio cijeli poznati univerzum? Da li bi tvoja vjera bila dorasla izazovu ondje gdje se moja počela kolebati?

Ti zuriš u daljinu, Oče, ja sam, međutim, prevalio udaljenost koja nadilazi sve što si ti mogao zamisliti prije tisuću godina kad si osnovao naš red. Nijedan istraživački brod nije još bio tako daleko od Zemlje: mi smo našim putovanjem postavili nove granice dosad istraženog svemira. Startali smo s nakanom da dosegnemo Phoenix maglicu, uspjeli smo i sada smo na povratku kući s tovarom znanja. Volio bih kad bih mogao skinuti taj teret sa svojih pleća, no umjesto toga ja te uzalud dozivam kroz stoljeća i svjetlosne godine što leže između nas.

Na knjizi što je držiš u rukama čitam jasne riječi. AD MAIOREM DEI GLORIAM glasi poruka, ali to je poruka kojoj više ne mogu vjerovati. Da li bi i ti u nju još vjerovao kad bi mogao vidjeti ono što smo mi pronašli?

Mi smo, dakako, znali što je Phoenix maglica. Svake godine samo u našoj galaktici eksplodira više od stotinu zvijezda, blješte nekoliko sati ili dana više tisuća puta jačim sjajem nego normalno i utonu zatim u smrt i mrak. To su obične novae — svagdašnje katastrofe u univerzumu. Otkako sam bio započeo rad u Mjesečevu opservatoriju snimio sam spektrograme i krivulje zračenja desetaka takvih pojava.

Ali tri do četiri puta u tisuću godina događa se nešto u usporedbi s čim i jedna nova blijedi do pune beznačajnosti.

Kad neka zvijezda postane supernova, može ona za kratko vrijeme nadjačati po sjaju sva sunca naše galaktike. Kineski astronomi promatrali su takav događaj godine 1054. i ne znajući što gledaju. Pet stoljeća kasnije, 1572, jedna je supernova zasjala u zviježđu Kasiopeja tako jako da je bila vidljiva i na danjem nebu. U tisućljeću što je prošlo od tada zamijećene su još tri supernove.

Naš je zadatak bio da posjetimo ostatke jedne takve katastrofe, da rekonstruiramo uvjete koji su doveli do nje i po mogućnosti proučimo uzroke. Prodirali smo polako kroz koncentrični plinski omotač koji je bio izbačen sa zvijezde u prostor prije gotovo šest tisuća godina i još uvijek se širi. Vanjski slojevi bili su još uvijek vrlo vrući i zračili snažno ljubičasto svjetlo, no mnogo prerijetki da bi nam mogli nauditi. Kad je zvijezda eksplodirala, bili su ti vanjski slojevi odbačeni takvom silinom da su došli izvan dohvata zvijezdina gravitacionog polja. Sada su oni formirali šuplju kuglu dovoljno veliku da u nju stane tisuću solarnih sistema, a u središtu je gorjela sićušna fantastična lopta u koju se zvijezda bila pretvorila — bijeli patuljak manji od Zemlje no milijun puta teži.

Užareni oblaci plina okruživali su nas sa svih strana zastirući uobičajenu tminu crnoga međuzvjezdanog prostora. Letjesmo prema središtu kozmičke bombe eksplodirale prije tisućljeća i pune plinovitih fragmenata što su se još bjesomučnom brzinom širili prema vanjskom prostoru. Nezamislivi razmjeri eksplozije i činjenica što ti ostaci pokrivaju volumen promjera mnogo milijardi kilometara bili sa uzrokom da je na sceni naoko bilo sve mirno, nepokretno. Trajalo bi desetljećima dok bi nenaoružano ljudsko oko u ovim plinovitim vrtlozima i zavojitim pramenovima zamijetilo neki znak kretanja, pa ipak, nametao se osjećaj prisutnosti ogromne turbulentne eksplozije.

Nekoliko sati prije mi smo već bili isključili glavni pogon i polako se približavali slabašnoj malenoj zvijezdi pred nama. Nekoć je ona bila sunce isto kao i naše, no u nekoliko sati prosula je energiju što joj je trebala dostajati da sjaji milijune godina. Sada je bila samo još skvrčeni škrtac, koji strepi nad svojim zalihama kao da će time ispraviti grijehe lude mladosti.

Nitko nije ozbiljno očekivao da ćemo naći neki planet. Ako ih je i bilo prije eksplozije, morali su ispariti u usijane oblake i njihova materija sada je sastavni dio ovoga golemog polja ruševina same zvijezde. No ipak smo aktivirali naše automatske tragače kao što uvijek činimo kad se približimo nekom nepoznatom suncu i ubrzo smo otkrili jedan jedini maleni planet koji je kružio na ogromnoj udaljenosti od zvijezde. On je bio kao Pluton toga nestalog planetarnog sistema, sa stazom na granici mraka. Predaleko od središnje zvijezde da bi mogao poroditi život, upravo ga je ta udaljenost spasila sudbine njegove uništene braće.

Plameni jezici u prolazu opalili su mu stijenje i istopili pokrov smrznutog plina, koji ga je vjerojatno pokrivao u vrijeme prije katastrofe. Spustili smo se na njega i nađosmo u stijeni izdubljen svod.

Njegovi su se graditelji bili pobrinuli da ga mi svakako nađemo. Golemi monolit koji je stajao iznad ulaza bio je sada još samo rastaljen batrljak. no već prve fotografije iz daljine pokazale su nam da je ovdje riječ o djelu inteligentnog života. Nešto kasnije otkrismo mrežu radioaktivnog zračenja što se prostirala preko cijelog kontinenta, a bila je ugrađena u kamenito tlo. Čak da monolit nad ulazom u zasvođeno podzemlje bude potpuno razoren, ova je mreža bila vječan pozivni signal prema zvijezdama. Naš se brod sjurio prema tako označenoj sredini mete kao strijela u željeni cilj.

Monolit je, bit će, bio visok oko dva kilometra kad su ga sagradili, a sada je izgledao još kao ostatak svijeće rastopljene u mlaku ponovno stvrdnutog voska na podnožju. Trebalo nam je tjedan dana da se probijemo kroz rastaljeno stijenje jer nismo imali pravog alata za takav zadatak. Mi smo astronomi a ne arheolozi, ali mogli smo improvizirati. Naš prvotni program bio je zaboravljen; ovaj jedinstveni monument, postavljen na najvećoj mogućoj udaljenosti od sunca osuđenog na propast, mogao je imati samo jedno značenje: jedna civilizacija koja je znala za skorašnji kraj učinila je posljednji napor da postavi svjedoka svoje besmrtnosti.

Bit će potrebne generacije da se ispita sve ovo blago skupljeno u skrovištu. Oni su imali mnogo vremena za ovu zbirku, jer vjerojatno im je centralna zvijezda dala prije mnogo godina prve znakove prije konačne eksplozije. Sve što su željeli sačuvati prenijeli su uoči kraja na ovaj daleki svijet, u nadi da će to neka druga rasa jednom naći i da njihov genij neće biti tako posve zaboravljen.

Da su barem imali malo više vremena! Oni su mogli po volji putovati između planeta svog sistema, ali nisu još bili naučili kako se prevaljuju interstelarni prostori a najbliži drugi solarni sistem bio je udaljen stotinu godina svjetlosti. Čak da su i poznavali tajnu nadsvjetlosnog putovanja, moglo ih se spasiti samo nekoliko milijuna. Možda je i bolje ovako.

Čak da i nisu tako začudno ljudskog izgleda kao što pokazuju njihovi kipovi, mi bismo im se divili i žalili nad njihovom sudbinom. Ostavili su tisuće filmskih izvještaja i za njih potrebne projekcione aparature zajedno sa slikovnim instrukcijama, na osnovi kojih nije teško naučiti njihov jezik i pismo. Mi smo pregledali mnoge od tih izvještaja i prvi put nakon šest tisuća godina ponovno probudili u život, toplinu i ljepotu jedne civilizacije u mnogo čemu superiorniju od naše. Možda su nam htjeli pokazati samo najbolje, no zbog toga im ne bismo smjeli predbacivati. Njihovi svjetovi bijahu vrlo ljupki, a draž i ljepota njihovih zgrada može se u bilo kojem pogledu mjeriti s našim najboljim ostvarenjima te vrste. Promatrali smo ih na radu i u igri, a njihov muzikalan jezik odzvanjao je kroz stoljeća. Jedna mi scena stalno lebdi pred očima: — skupina djece, na plaži pokrivenoj neobičnim plavim pijeskom, igra se u valovima kao što se igraju i djeca na Zemlji. Drvored čudnih šibljastih stabala bio je uz obalu, a neka vrlo duga životinja gazila je po plićini, a da nitko na nju nije obraćao pažnju.

A u more, još toplo, prijateljsko i životorodno, zalazi polako sunce, koje će uskoro postati izdajnik i uništiti ovu nevinu sreću.

Da nismo bili tako daleko od doma i potišteni usamljenošću, možda nas se sve to i ne bi tako duboko dojmilo. Mnogi od nas već su vidjeli ruševine starih civilizacija na drugim svjetovima, ali nikada nas nisu toliko potresle. Ova je tragedija bila jedinstvena. Drugo je kad neka rasa propadne i umre, kao što se događalo narodima i kulturama na Zemlji. No biti tako potpuno uništen u punom cvijetu dostignuća, bez ijednoga preživjelog — kako se to može uskladiti s Božjom milošću?

Moje kolege postavili su mi to pitanje i ja sam im odgovorio kako sam znao i umio. Možda bi im ti mogao dati bolji odgovor, Oče Loyola, ali u Exercitia Spiritualia nisam našao ništa što bi mi pomoglo. Oni nisu bili griješan narod: ja ne znam koje su bogove obožavali, ako su uopće i obožavali neke. Ali ja sam ih gledao unatrag stoljeća i promatrao kako se ljepote koje su zadnjim snagama konzervirali ponovno pojavljuju na svjetlu njihova skvrčena sunca. Oni su nas mogli mnogo toga naučiti: zašto su uništeni?

Ja znam odgovor što će ga dati moje kolege kad se opet vratimo na Zemlju. Reći će da svemir nema smisla ni plana, a budući da samo u našoj galaktici eksplodira svake godine više od stotinu sunaca možda upravo ovog trena umire neka rasa u dubinama svemira. Da li je ta rasa u toku svoje egzistencije bila dobra ili zla u krajnjoj je liniji svejedno: nema božje pravednosti jer nema Boga.

Ipak, to što smo mi vidjeli nije, dakako, nikakav dokaz za takvu tvrdnju. Tko tako argumentira ne razmišlja logički već se povodi za emocijama. Bog ne mora polagati račune za svoja djela pred čovjekom. On kojije stvorio univerzum može ga i razoriti kad se Njemu svidi. Arogancija je — to je već gotovo svetogrđe — reći što bi On trebao ili ne bi trebao činiti.

Sve bih to mogao prihvatiti, koliko god bila gruba i okrutna sudbina naroda i svjetova koji bivaju spaljeni u ognju zvijezda. Ali postoji činjenica na kojoj bi se poljuljala i najjača vjera, a kad gledam na moje netom završene proračune znam da sam sada do te činjenice došao.

Prije nego što smo došli do Phoenix maglice mi nismo mogli reći prije koliko se točno vremena dogodila eksplozija. Sada, međutim, pošto sam dobio astronomske podatke o maglici i vidio izvještaje u stjenovitom skrovištu jedinoga preostalog planeta, mogu vrlo točno odrediti datum kataklizme. Ja znam koje je godine do Zemlje stiglo svjetlo s tog požara svjetova. Ja znam kako je blješteći sjala nekoć na zemaljskom nebu ova supernova, čiji ostaci sada nestaju iza našeg broda. Ja znam kako se pojavila nisko na istočnom obzorju tik prije izlaska Sunca kao zvijezda vodilja istočnjačke zore.

Nema više nikakve razumske sumnje: drevna zagonetka je napokon razjašnjena. Pa ipak, o Bože, ima toliko mnogo zvijezda koje si za to mogao upotrijebiti.

Zar je bilo potrebno izručiti onaj narod ognju zato da bi simbol njihove minulosti zasjao iznad Betlehema?

Comments

Popular posts from this blog

Je li rod nužan? - Is Gender Necessary?; 1974 - Ursula LeGuin

Je li rod nužan? S redinom šezdesetih godina ženski se pokret ponovo stao kretati nakon svog pedesetogodišnjeg zastoja. Bilo je to snažno i silovito okupljanje. Osjetila sam ga, ali nisam tada još znala kolika je ta njegova silina. Jednostavno sam mislila da nešto nije u redu sa mnom. Smatrala sam se feministkinjom; nije mi bilo jasno kako možete biti žena koja misli svojom glavom, a ne biti istovremeno i feministkinja. Ali nikada nisam koraknula ni korak dalje s tla što su ga za nas osvojile Emmeline Pankhurst i Virginia Woolf. Tamo negdje oko 1967. počela sam osjećati određenu nelagodu, potrebu da napravim korak dalje, možda, sama od sebe. Počela sam osjećati potrebu da odredim pobliže i da razumijem značenje spolnosti i značenja roda, i to u svom životu i u našem društvu. Mnogo toga bijaše se skupilo u podsvjesnom jednako onom mojem kao i u zajedničkom — onoga što je trebalo iznijeti u svjesno ili će postati destruktivno. Bila je to ona ista potreba, mislim, koja je navela B

Napršnjacima, viljuškama i nadom - Kate Wilhelm

With Thimbles, With Forks and Hope; 1981      Napršnjacima, viljuškama i nadom ...čuvaj se dana Ako Snark Boojumom ti bude! Jer tada Tiho i naglo tebe će nestat Da nikada se ne vratiš već! I tražiše ga napršnjakom, tražiše ga s pažnjom; Uporno ga slijeđahu viljuškama i nadom... Lov na Snarka (The Hunting of the Snark): L. Caroll I S tara seljačka kuća svjetlucala je u kasnopopodnevnom sumraku neobično nalik na neki prizor sa staromodnih božičnih čestitaka. Niski je zimzelen nastavao njen prednji trijem, a staza što se odvajala od kolnog prilaza svijala se je ljupko i otmjeno. Sve je izgledalo čisto, a pogotovo bijela ploča na vratima osvježena kišom što je upravo počela padati. Charlie osjeti ubod nečiste savjesti nad svom tom čistoćom i udobnošću nakon što je većinu dana proveo u New Yorku. On ostavi kola u garaži i ude preko malog bočnog trijema koji je vodio u stražnji dio kuće. Trijem bijaše pravo okupljalište za boce koje je trebalo vratiti u trgovinu, novine nam

Kralj grafita - Lidija Beatović

Kralj grafita P otpuno je beskorisno opisivati strah onome tko ga nikada nije iskusio. Mozak može samo registrirati, ali pravo i potpuno proživljavanje straha namijenjeno je utrobi, onom neodređenom prtljažniku svega i svačega ispod abdomena, iza pupka i između bokova. Objašnjavati nekome taj osjećaj isto je što i slijepcu opisivati boje. Nije da se hvalim, ali imam ponešto iskustva po tom pitanju. Ostavio sam poprilično gužve iza leđa, dovoljno da mi glava dosegne burzovnu vrijednost pišljiva boba. Ako nabrajamo na prste, tu su dvije zbrčkane pošiljke teške gomilu love i par informacija vrednijih od Krezove riznice, samo kad bih znao kako da ih prodam. Ta ponosa vrijedna egzibicija koštala me paklenski, i po svoj prilici još dugo ću plaćati i kamate. Proveo sam dva duga, beskrajna mjeseca u slijepom crijevu podzemne premirući na svaki šum i moleći se dragom bogi da ojača konjsku strunu bar još jedan dan, samo jedan dan. Ne znam baš da li je to njegova zasluga ili su lovci Ratni