Skip to main content

Poruka - Damir Mikuličić

Poruka


Mamutska zdjela radio-teleskopa poslušno je, vođena prog-ramiranim radom elektromotora, pratila prividni hod neba uprta neprekidno u istu točku zvjezdanog mozaika. Osovine tisućutonske čelične konstrukcije okretale su se oku nezamjetljivo sporo imiti-rajući vrtnju Zemlje, a vjetar je fijukao kroz šumu metalnih greda što su se račvale iz stambenih nosača pa sve više u nježnije i nježnije grane, na čijim je završecima bilo spleteno žičano gnijezdo. Točno u sredini, u fokusu toga kiklopskog cvijeta, uzdizao se antenski vršak kao tučak u koji se slijevaju svi mirisi prostora odbijeni od metalnih latica uokolo.

Već tjednima je ovaj ponos tehnike uporno dan za danom upirao pogled svoje metalne mrežnjače u elektromagnetska sijevanja određenog područja svemira u nadi da će iz te kakofonije razlučiti jasne logičke impulse. Prije 28 godina iz tog je radioteleskopa potekla u istom smjeru struja signala, krenula kao pravolinijski usnopljeni slijed titraja prema 14 svjetlosnih godina udaljenom zvjezdanom sustavu, objavljujući njenim hipotetskim stanovnicima da nisu jedini u svemiru. Homo sapiens je bio ponosno uzdignuo njušku prema nekim najbližim zvijezdama i zavijao matematske dokaze o svom postojanju. Zatim je čekao eventualni odgovor.

Ali zvijezde su šutjele. Ipak. sada je s jedne upravo stizao odgovor.

Prvi je elektromagnetski udaj preplavio zdjelu radio-teleskopa kao morski val kad poklopi uleknuće u obalnoj hridi lomeći se na njenim bokovima, pretvoren u povratni stup pjene. Odbijeni sa zidova parabolične antene, združeni u jedinstven vrisak, kvanti impulsa zaigrali su oko maloga antenskog vrška u fokusu. Prijemna elektronska kola radio-teleskopa prihvatila su podražaj iz svoga istaknutog pipka oslobađajući se sapete energije što je sada kao sve moćnija elektronska lavina, izazvana bezglasnom jekom iz svemirskih dubina, protutnjila kroz labirint radio-prijemnika.

Dan kasnije cijeli je svijet saznao sadržaj poruke. Gramatički besprijekorna, logički jasna, kratka, bila je ponovljena više puta na nekoliko svjetskih jezika:



VAŠI SIGNALI NEPOTREBNI. ZNAMO ZA VAS, ALI JOŠ NISTE ZRELI ZA KONTAKT. ŠUTITE I RAZVIJAJTE SE.

Comments

Popular posts from this blog

Je li rod nužan? - Is Gender Necessary?; 1974 - Ursula LeGuin

Je li rod nužan? S redinom šezdesetih godina ženski se pokret ponovo stao kretati nakon svog pedesetogodišnjeg zastoja. Bilo je to snažno i silovito okupljanje. Osjetila sam ga, ali nisam tada još znala kolika je ta njegova silina. Jednostavno sam mislila da nešto nije u redu sa mnom. Smatrala sam se feministkinjom; nije mi bilo jasno kako možete biti žena koja misli svojom glavom, a ne biti istovremeno i feministkinja. Ali nikada nisam koraknula ni korak dalje s tla što su ga za nas osvojile Emmeline Pankhurst i Virginia Woolf. Tamo negdje oko 1967. počela sam osjećati određenu nelagodu, potrebu da napravim korak dalje, možda, sama od sebe. Počela sam osjećati potrebu da odredim pobliže i da razumijem značenje spolnosti i značenja roda, i to u svom životu i u našem društvu. Mnogo toga bijaše se skupilo u podsvjesnom jednako onom mojem kao i u zajedničkom — onoga što je trebalo iznijeti u svjesno ili će postati destruktivno. Bila je to ona ista potreba, mislim, koja je navela B...

Napršnjacima, viljuškama i nadom - Kate Wilhelm

With Thimbles, With Forks and Hope; 1981      Napršnjacima, viljuškama i nadom ...čuvaj se dana Ako Snark Boojumom ti bude! Jer tada Tiho i naglo tebe će nestat Da nikada se ne vratiš već! I tražiše ga napršnjakom, tražiše ga s pažnjom; Uporno ga slijeđahu viljuškama i nadom... Lov na Snarka (The Hunting of the Snark): L. Caroll I S tara seljačka kuća svjetlucala je u kasnopopodnevnom sumraku neobično nalik na neki prizor sa staromodnih božičnih čestitaka. Niski je zimzelen nastavao njen prednji trijem, a staza što se odvajala od kolnog prilaza svijala se je ljupko i otmjeno. Sve je izgledalo čisto, a pogotovo bijela ploča na vratima osvježena kišom što je upravo počela padati. Charlie osjeti ubod nečiste savjesti nad svom tom čistoćom i udobnošću nakon što je većinu dana proveo u New Yorku. On ostavi kola u garaži i ude preko malog bočnog trijema koji je vodio u stražnji dio kuće. Trijem bijaše pravo okupljalište za boce koje je trebalo vratiti u trgovi...

DUHOVI - Vanja Savić

 DUHOVI Sretnu te u hodniku, dok tražiš prekidač za svetlo, a nameštaj i zaboravljena stolica na sredini prostorije čekaju na tvoj unapred planirani pad. Na slučajno saplitanje preko nečije drvene noge i tupi udarac glave o ivicu otvorenih vrata starog, teškog ormara oslonjenog na ubuđale i vlažne zidove kuće u kojoj si proveo detinjstvo. Vrhovima prstiju dodiruješ bolno mesto na temenu i ustaješ, sikćući i uvlačeći vazduh kroz požutele zube nastavljajući potragu za papirom koji dokazuje tvoje nasleđe. ”Pokušao si da nas zaboraviš”, dobacuju ti glasovi u času kada shvataš da svetlosti nema, jer nema ni struje, a više niko, pa čak ni ti koji si uvek spreman na neočekivane situacije, ne držiš sveće po zabačenim fijokama. Ne znam da li te raduje što nisi sam i što ti, dok silaziš trošnim stepeništem ka izlazu, društvo prave svi oni ljudi iz tvoje prošlosti koje si godinama unazad periodično smeštao u nevidljive kontejnere, čekajući đubretare da ih sa prvim jutarnjim časovima ubace...