Skip to main content

NE MIRI SE S KRALJEVIMA - No Truce with Kings - Paul Anderson






NE MIRI SE S KRALJEVIMA







— Pjesmu, Charlie! Povedi pjesmu!

— Ajde, Charlie!

Oficirska kantina bila je u metežu pijanstva, mlađi oficiri na dnu stola tek malo bučniji nego njihove starješine uz pukovnika. Tepisi i zavjese nisu mogli prigušiti graju, uzvike, toptanje čizama, bubanje šaka o hrastovinu i zveku uzdignutih čaša, što su odjekivali o kamene zidove. Visoko gore, među sjenama što su pokrile stropne grede, visjeli su pukovski stijegovi, komešajući se na propuhu, kao da žele naglasiti vrevu. Malo niže, mutno svjetlo fenjera i vrckavi jezici plamena u ognjištu namigivali su preko trofeja i oružja.

Jesen stiže rano na visoki Echo Summit. Vani je bjesnjela oluja, uz urlik vjetra oko stražarskih tornjeva i zavjesa kiše preko kasarnskoga kruga, a njena je huka tumarala i prodirala kroz zidove i hodnike kao da je istinita ona priča o poginulim ratnicima puka što svakoga devetnaestog rujna izlaze iz groblja i pokušavaju se pridružiti slavlju, ali su zaboravili kako se to radi. Ovdje to nikoga nije uzbuđivalo. Treću diviziju, Risove, bio je glas najrazuzdanije družine u Armiji Pacifičkih Država Amerike, a od svih su njenih pukova Vagabundi, koji su držali tvrđavu Fort Nakamura, bili najžešći.

Hajde, momče! Povedi! Ono što ti radiš najbliže je pjevanju u cijeloj prokletoj Sierri! — uzviknuo je pukovnik Mackenzie. Bio je razgalio ovratnik na crnoj tunici svoje svečane uniforme i zavalio se u stolac, protegnuvši noge, s lulom u jednoj i čašom viskija u drugoj ruci: čovjek zdepast, plavih očiju uokvirenih borama na istučenome licu, kratko ošišane gotovo sijede kose, za razliku od brkova koji su se još arogantno crvenjeli;

Charlie je moje zlato, moje zlato, moje zlato, — zavijao je kapetan Hulse. A onda se larma donekle utiša i on ušuti. Mladi poručnik Amadeo ustane, nasmiješi se i započne onu koju su svi dobro znali.

»Graničar sam, ljuti Ris, uvijek željan njupe.

Kad god čuvam gorski vis, nahladi mi...«

— Gospodine pukovniče. Oprostite.

Mackenzie se okrene i zagleda u lice narednika Irwina. Izraz njegova lica ga potrese. — Da?

»Veteran sam okićeni, nemam slabe točke...«

— Ovoga je trenutka stigla poruka, gospodine. Major Speyer vas moli da smjesta dođete.

Speyer, koji se nije volio opijati, dobrovoljno se bio javio da večeras dežura; inače je za praznike odlučivala kocka. Sjetivši se prijašnje vijesti iz San Francisca, Mackenzie osjeti žmarce.

Pripita je družba urlala pripjev i nitko nije primijetio kako pukovnik gasi lulu i ustaje.

»Puške čine bum! A rakete vrum!

Strijele zuje zum! Hej, zuma zum!

Od metka do metka

Kratak ti je drum!«

Svaki Ris koji do sebe nešto drži tvrdio je da se njegova jedinica tuče nalivena do ušiju bolje nego bilo koja druga trijezna poput baruta. Mackenzie se nije osvrtao na žmarce u žilama; zaboravio je na to. Sigurnim se koracima uputio prema vratima, nesvjesno uzimajući svoje osobno oružje dok je prolazio mimo soški. Pjesma ga isprati u hodnik.

»Jer crve nam kantina nikad ne uskrati.

Zagrizeš u sendvič, a on ti ugriz vrati!«

Fenjeri su visjeli daleko jedan od drugoga u hodniku. Portreti bivših zapovjednika promatrali su pukovnika i narednika očima sakrivenim u grotesknome mraku. Koraci su ovdje klopotali bučno.

Mackenzie prođe između dva poljska topa — zarobljenih u bitki kod Rock Springsa za vrijeme vajominškog rata, generaciju prije — i krene uza stube. U ovoj se tvrđavi čovjek nahoda više nego što njegovim starim nogama odgovara. Ali, prastara je, generacije su dograđivale svaka ponešto; i mora biti čvrsta, masivna, granitna, jer je ključ nacije. Nije malo vojski slomilo zube na njenim zidinama, i iz te je baze u ratovanje protiv gnjevnih stranaca krenulo i tamo ostavilo kosti više mladih boraca nego što se Mackenzie želio sjetiti.

Ali, nikad nije doživjela napad sa zapada. Bože, ili već šta si, ne dopusti to, možeš li?

Kancelarija Komande je samotno mjesto u ovo doba noći. Soba u kojoj je narednik Irwin imao svoj pisaći stol bila je tako pusta: nema pisara da škripuću perima, nema kurira da užurbano ulaze i izlaze, nema oficirskih supruga da je razvedre živim bojama svojih haljina dok čekaju na red da se pukovniku prituže na neku sitnicu dolje u Selu.

— Pukovnik je došao, gospodine, — rekao je Irwin nesigurno, otvarajući vrata u sobu Komande. Gutnuo je slinu i zatvorio vrata za Mackenzijem.

Speyer je stajao uz Komandantov pisaći stol. Bijaše to istrošen, otrcani stari predmet, gotovo prazan: tintarnica, kutija za poštu, interfon, Norina fotografija, izblijedjela u toku onih deset godina od njene smrti. Major bijaše visok, suhonjav čovjek, kukasta nosa, proćelav. Uvijek je uspijevao da mu uniforma izgleda nekako neizglačano. Ali, bio je najoštrijeg uma među Risovima mišljaše Mackenzie; Isuse, kako je moguće da jedan čovjek pročita toliko knjiga kao Phil! Službeno bio je ađutantom; a zapravo, bio je glavni savjetnik.

— Dakle? — reče Mackenzie. Alkohol mu, čini se, nije naudio, prije bi se moglo reći da mu je izoštrio zapažanje: kako fenjeri smrde i isijavaju vrućinu u lice (kad će se već jednom domoći dovoljno jakoga generatora da uvedu električnu rasvjetu?), kako je pod tvrd pod njegovim nogama, i kako je napuklina u žbuci na sjevernom zidu mnogo dulja, i kako peć gubi bitku protiv studeni u sobi. Glumeći hrabrost, on zatakne palce za opasač i zanjiše se na petama. — Dakle, Phil, što sad ne valja?

— Brzojav iz Frisca, — reče Speyer. On prestane savijati nekakav komadić papira pa ga pruži Mackenziju.

— Ha? A zašto ne radiom?

— Brzojav je teže uhvatiti. Ovaj je i kodiran, povrh svega. Irwin ga je dešifrirao.

— Kakva je to sad igra, dođavola?

— Pogledaj sam, Jimbo, pa ćeš znati. Ionako je naslovljen na tebe. Izravno iz Glavnog štaba.

Mackenzie zaškilji u Irwinovo črčkanje. Uobičajene formalnosti kojima počinje svaka zapovijed; a dalje:

Ovim vas se obavještava da je Senat Pacifičkih Država izglasao zakonsku uredbu o smjenjivanju Owena Brodskog, bivšeg suca Pacifičkih Država Amerike. Za novog suca PDA postavljen je s današnjim datumom, u 20.00 sati, dosadašnji Zamjenik Humphrey Fallon, a u skladu za Zakonom o nasljedstvu. Postojanje disidentskih elemenata, koji znače opasnost po mir i red u zemlji, čini nužnim proglašenje izvanrednog stanja, koje stupa na snagu danas, u 21.00 sati. U svjetlu gore navedenog, izdaju vam se slijedeće zapovijedi:

1. Gornja obavijest je strogo povjerljiva do časa službene proklamacije. Nijedna osoba koja je za vrijeme predaje ove obavijesti stekla bilo kakvo znanje o njoj ne smije ni jednoj drugoj osobi povjeriti nijedan njen dio. Prekršitelji ovog stava naredbe i njihovi suučesnici bit će smjesta uhapšeni i stavljeni u samicu do prijekog suda.

2. Rekvirirat ćete sve oružje i municiju osim deset posto, i držat ćete ga pod jakom stražom.

3. Sve svoje ljudstvo u granicama područja Fort Nakamure zadržat ćete do svog smjenjivanja. Smijenit će vas pukovnik Simon Hollis, koji će krenuti iz San Francisca sutra ujutro u pratnji jednog bataljona. Očekuje se da će stići u Fort Nakamuru u roku od pet dana, kada ćete mu predati komandu. Pukovnik Hollis će imenovati oficire i vojnike koje će zamijeniti pripadnicima svog bataljona, koji će zatim integrirati u vaš puk. Vi ćete zadržati zapovjedništvo nad smijenjenim ljudstvom do dolaska u San Francisco, gdje ćete se javiti brigadnom generalu Mendozi u New Fort Baker. Da bi se izbjegle provokacije, ti će vojnici biti razoružani, osim oficira, koji će zadržati osobno oružje.



4. Ova je obavijest za vas privatno: kapetan Thomas Danielis imenovan je starijim ađutantom pukovnika Hollisa.

5. Još jednom vas podsjećamo da se Pacfičke Države Amerike nalaze pod uvjetima izvanrednog stanja zbog državne sigurnosti. Od vas se zahtijeva potpuna lojalnost legalnoj vladi. Svaki čin pobune se mora oštro kazniti. Svatko tko bi pružio bilo kakvu podršku ili pomoć frakciji Brodskog čini akt veleizdaje i bit će odgovarajuće kažnjen.

Gerald O' Donnell, Gen. APDA, VK



Grmljavina je odjeknula planinom poput artiljerijske paljbe. Mackenzie se nije odmah pomaknuo, a i tada samo zato da bi papir metnuo na stol. Sporo je prikupljao svoje emocije, osjećajući se poput prazna, ispuhana balona.

— Usudili su se — reče Speyer šuplje, kao navijen. — Zaista su se usudili.

— Hm? — Mackenzie polako okrene oči prema majorovu licu. Speyer mu ne uzvrati pogled. Zurio je netremice u svoje ruke kako motaju cigaretu. Ali riječi su praštale iz njega grubo i brzo:

— Mogu pogoditi što se dogodilo. Jastrebovi su zahtijevali smjenjivanje još odonda kad je Brodsky kompromisom riješio granični spor sa Zapadnom Kanadom. A Fallon, daa, ima on i svojih ambicija. Ali, njegova je klika u manjini, i on to zna. Njegov izbor za zamjenika donekle je umirio jastrebove, ali on nikad ne bi postigao da ga izaberu za suca na redovan način, jer Brodsky svakako neće umrijeti od starosti prije njega, a uopće, pedeset posto Senata su trijezni, zadovoljni gazde, koji ne misle da je bogom dano pravo PDA da opet ujedine kontinent. Ne vidim načina da se smjenjivanje progura u Senatu poštenom igrom. Prije bi izglasali nogu u tur Fallonov«.

— Ali, Senat je bio sazvan — reče Mackenzie. Činilo mu se kao da to netko drugi govori. — Tako su barem javile vijesti na radiju.

— Pa naravno. Sazvan je jučer »da bi debatirao o ratifikaciji sporazuma sa Zapadnom Kanadom«. A gospodari su raštrkani po cijelome kraju, svaki na svojoj Postaji. Do San Francisca im valja putovati. Nekoliko namještenih zastoja... dođavola, pa neka samo željeznički most kod Boisa ode u zrak, i dobar tucet Brodskyjevih najžešćih pristaša će zakasniti... i tako je Senat imao kvorum, u redu, ali bili su prisutni svi Fallonovi pristaše, a toliko je ostalih manjkalo da su jastrebovi imali glatku većinu. A sjednica je bila u nedjelju, kad se nitko ne zanima za politiku. Hokus-pokus, smjenjivanje, i evo ti novoga suca! — Speyer je smotao cigaretu i sad ju je stavio među usnice i čeprkao po džepu tražeći šibicu. Jedan mu se mišić trzao u bradi.

— Jesi li siguran? — mrmljao je Mackenzie. Mislio je kako je sve ovo nalik na ovaj njegov posjet Puget Cityju, kad ga je čuvar pozvao da s njime jedri pa se spustila magla. Bilo je hladno i ništa se nije vidjelo, ništa nisi mogao dohvatiti rukom.

— Dakako da nisam siguran! — zareži Speyer. — Nitko neće biti siguran dok ne bude kasno. — Šibica mu se tresla u ruci.

— Oni, uh, izabrali su novoga Vrhovnoga komandanta, kako vidim.

— Aha. Pa moraju smijeniti svakoga tko nije za njih, što je moguće brže, a de Barros je bio Brodskyjev čovjek. — Šibica je zablještala i Speyer stane vući dimove. — Uključivši i tebe i mene. Puku je reducirano naoružanje, da ne bi nekome palo na pamet da se odupre novome pukovniku. A ipak ga prati cijeli bataljon, tako, za svaki slučaj. A mogao je avionom, bio bi ovdje već sutra.

— Zašto ne vlakom? — Mackenzija zagolica dim cigarete i on posegnu za lulom.

— Vjerojatno su sva vozila upućena na sjever. Da transportiraju trupe koje će u korijenu ugušiti moguću pobunu gazdi. Nizine su sigurne, mirni rančeri i Esperske kolonije. Oni neće stati na put Fallonovim vojnicima u njihovome maršu u baze Echo i Donner. — Iza Speyerovih riječi cerilo se grozno preziranje...

— Što da uradimo?

— Pretpostavljam da je Fallon formalno slijedio zakon; da je bilo kvoruma — reče Speyer. — Nikad se neće saznati da li je postupak bio sasvim ustavan... Čitao sam tu prokletu poruku valjda stotinu puta. Ima mnogo toga između redaka. Na primjer, vjerujem da je Brodsky na slobodi. Da je uhapšen, stajalo bi to u poruci i bilo bi manje nervoze oko pobune. Možda ga je nekoliko vjernih vojnika prokrijumčarilo na sigurno mjesto. Gonit će ga kao divlju životinju, to se razumije.

Mackenzie je bio izvadio svoju lulu, ali je na nju zaboravio. — Tom je među onima koji dolaze da nas smijene, reče tiho.

— Da. Tvoj zet. To je lukav potez, zar ne? Neke vrste jamstvo tvoga dobrog ponašanja, a istovremeno prešutno obećanje da ti i tvoji nećete doživjeti ništa ružno ako se javiš kako ti je naređeno. Tom je dobar dječak. On neće ostaviti svoje na cjedilu.

— Ovo je njegov puk — reče Mackenzie. On se uspravi. — Želio se boriti protiv Zapadne Kanade, znam to. Mlad je, i... i mnogo je Pacifikanaca poginulo u borbama za Idaho. I žena i djeca.

— No — reče Speyer, — ti si pukovnik, Jimbo. Što ćemo?

— Ne znam. Ja sam samo vojnik. — Lula se slomi u Mackenzijevoj ruci. — Ali mi nismo osobna milicija jednog od šefova. Zakleli smo se da ćemo čuvati Ustav.

— Ako mene pitaš, ne shvaćam kako je napuštanje nekih naših zahtjeva u Idahu moglo dovesti do smjenjivanja Brodskog. Mislim da je imao pravo.

— Hm...

— Nazovi ti državni udar bilo kojim imenom, on to ostaje. Čini mi se da se baš ne razumiješ u tekuće događaje, Jimbo, ali ti ipak mora biti jasno što će donijeti Fallonovo sudovanje. Rat protiv Zapadne Kanade od svega je možda najmanja nevolja. Fallon želi centralizirati vlast. On će naći načina da podreže krila šefovskim klanovima. Mnogo će ih poginuti u izravnim sukobima. Ostale će optužiti za šurovanje s Brodskim, a tu i neće mnogo pogriješiti, pa ih osiromašiti globama. Esperske kolonije će dobiti lijepa velika imanja, pa će njihova konkurencija slomiti ostatak šefova. Zatim će ratovi odvući šefove s njihovih imanja, koja će stoga otići k vragu. I tako, eto, stupamo prema slavnome cilju ujedinjenja.

— Što ćemo ako ga podrže Esperi? Slušao sam dosta o psiudarima. Ne mogu zahtijevati od svojih ljudi da im se suprotstave.

— Mogao bi ti od njih zahtijevati i da se suoče i sa samom Paklenom bombom, Jimbo, i oni bi to učinili. Vagabunde vode Mackenziji već pedeset godina.

— Da, mislio sam da bi Tom jednoga dana...

— A mi već dugo vremena sumnjamo da se kuha nešto slično ovome. Sjeti se onoga što smo razgovarali prošlog tjedna.

— Aha.

— A mogao bih te podsjetiti da u Ustavu izričito stoji da je sastavljen »da bi branio drevne sloboštine pojedinih regija«.

— Ostavi me na miru! — uzvikne Mackenzie. — Ja više ne znam što je pravo a što krivo, velim ti! Daj mi mira!

Speyer ušuti, promatrajući ga kroz oblake ustajala dima. Mackenzie je koračao amo-tamo, lupajući čizmama o pod kao da lupetaju bubnjevi. Napokon, on hitne slomljenu lulu o zid tolikom snagom da se sva razbila.

— U redu. — Svaku riječ mora protiskivati kroz stegnuto grlo. — Irwin je čovjek na mjestu i sposoban je da drži jezik za zubima. Pošalji ga neka pokida telegrafske žice dva — tri kilometra daleko od tvrđave. Neka izgleda kao da ih je pokidala oluja. Žice ionako svaki čas pucaju. Službeno mi nismo primili nikakvu poruku od Generalštaba. To će nam dati vremena da stupimo u dodir s Komandom Sierre. Neću se protiviti naredbi generala Cruikshanka... ali sam siguran na koju će stranu ako samo bude imao prilike za to. Sutra se pripremamo za akciju. Neće nam biti teško zadržati Hollisov bataljon, a trebat će im vremena da pošalju jače snage protiv nas. A dotle će i zima, pa ćemo biti odsječeni do proljeća. Samo smo mi vični skijama i krpljama i tome slično, pa ćemo biti u stanju povezati se s drugim jedinicama. A na proljeće... vidjet ćemo.

— Hvala, Jimbo. — Zavijanje vjetra gotovo je ugušilo Speyerove riječi.

— Ja bih ... volio bih obavijestiti Lauru.

— M-hm. — Speyer stegne Mackenzijevo rame. U majorovim očima zasvjetlucaše suze.

Mackenzie iziđe, ukrućen, ignorirajući Irwina: kroz predsoblje, niza stube, mimo straže kojoj uzvrati pozdrav automatski, ne primjećujući ih, do svog stana u južnom krilu.

Kći je već spavala. S fenjerom u ruci on uđe u njenu sobu. Ona se bila vratila ovamo, a njen je suprug ostao u San Franciscu.

U prvi se mah Mackenzie nije mogao sjetiti zašto je Toma poslao u San Francisco. On prevuče rukom preko kratko ošišanog tjemena kao da iz njega želi nešto ižmikati... ah, da, tobože da pospješi sljedovanje zimskih uniformi; a zapravo htio je da mladić bude na sigurnu dok ne prođe politička kriza. Tom je jedna božja poštenjačina, zagrijan za Fallona i za Esperski pokret. Njegov ga je prostodušni jezik često uvaljivao u sukob s kolegama oficirima. Oni su većinom dolazili iz šefovskih klanova ili bogatih namjesničkih obitelji, kojima je odgovarao postojeći poredak. A Tom Danielis je započeo karijeru kao mali na ribarskom brodu iz jednoga bijednog ribarskog sela sa Mendosinške obale. U slobodno ga je vrijeme jedan Esper učio čitanju i pisanju. Tada je otišao za profesionalnog vojnika i stekao čin golom hrabrošću i urođenom inteligencijom. Nikad nije zaboravio da Esperi pomažu siromašne i da je Fallon obećavao pomagati Espere... A svakako i bitke, slava, ujedinjenje, savezna demokracija... to su snovi mladenačkog oduševljenja.

Laurina se soba neznatno promijenila otkako je otišla da bi se udala prošle godine. A bilo joj je tada jedva sedamnaest. Bilo je tu sitnica koje obično pripadaju maloljetnim osobama s pletenicama i pjegicama na licu — plišani medo, izlizan od djetinje ljubavi, kućica za lutke koju joj je izradio otac, majčina slika, koju je nacrtao kaplar prije nego što je zaustavio tane kod Slanog jezera. Bože, kako je slična svojoj majci!

Mackenzie je prodrma što je god mogao nježnije. Ona se istoga trena probudi i on pročita stravu u njenim očima.

— Tata! Ima li vijesti o Tomu?

— Sve je u redu. — Mackenzie spusti fenjer na pod, pa sjedne na rub kreveta. Prsti kojima je zgrabila njegovu ruku bijahu hladni.

— Nije — reče ona. — Poznajem te dobro.

— Nije mu se još ništa dogodilo. Nadam se da i neće.

Mackenzie se sabere. Ona je vojnička kći i zato joj je kazao istinu u nekoliko riječi; ali nije imao snage gledati je u oči. Kad je završio, ostane sjediti nepomično, šutke, slušajući kišu.

— Pobunit ćeš se — šapne ona.

— Konzultirat ću se s Komandom Sierre i slijediti naredbe svog starješine — reče Meckenzie.

— Znam kakve će one biti.. kad sazna da ćeš ga podržati.

Mackenzie slegne ramenima. Glava ga je počela boljeti. Mamurluk poslije pijanke? Morat će se još dobro naliti da bi noćas zaspao. Ne, nema vremena za spavanje... ili da, bit će. Sutra će biti dovoljno vremena da postroji puk u dvorištu i da im održi govor s parapeta Južne kule, kao i svi Mackenziji prije njega, i... On utone u besmisleno razmišljanje o izletu na jezero Tahoe, kad su se on, Nora i njihova mala kći vozili u čamcu po vodi zelenoj poput Norinih očiju, tako bistroj da ni svjetlucanje sunca po glatkoj površini nije skrivalo pogledu svaki kamenčić na dnu jezera; trgne se, ulovivši sama sebe kako se prisjeća Laurine male starke kako strši uvis dok objema rukama bućka po vodi, nagnuvši se preko krme čamca.

Ona prozbori bez ikakve emocije u glasu.

— Pretpostavljam da te neću moći nagovoriti... — On zatrese glavom. — Mogu li onda krenuti sutra, rano ujutro?

— Da. Naći ću ti kočiju.

— K vragu i kočija. Bolje se držim u sedlu nego ti.

— U redu. Ipak, dvoje ljudi da te prate... — Mackenzie duboko udahne. — Možda bi mogla nagovoriti Toma da...

— Ne. Ne mogu. Molim te, ne traži od mene, tata.

On joj pokloni posljednje što mu je preostalo:

— Ne želim te nagovarati da ostaneš. Reci Tomu da ga unatoč svemu smatram pravim čovjekom za tebe. Laku noć. zlato. — To je izbrbljao prebrzo, ali se nije usudio oklijevati. Kad ona zaplače, morat će odmaknuti njene ruke od svoga vrata i napustili sobu.



— Ali ja nisam očekivao toliko ubijanja!

— Ni ja... u ovoj fazi. Bit će ga još, bojim se, dok najvažniji cilj ne bude postignut.

— Ti mi reče...

— Rekoh ti naše nade, Mwyr. Ti znaš kao i ja da je Velika Znanost precizna samo u najširem smislu. Pojedinačni događaji ovise potpuno o statističkim fluktuacijama.

— To je prikladan način, zar ne, da se opiše umiranje svjesnih bića u blatu?

— Ti si ovdje novajlija. Teorija je jedno, prilagođenje praktičnim potrebama nešto sasvim drugo. Zar doista misliš da me ne boli kad gledam kako se događaju nesreće u planiranju kojih sam i sam pomagao?

— Oh, znam, znam. Ali to mi nimalo ne olakšava savjest.

— Hoćeš reći, ne olakšava ti teret odgovornosti.

— Fraza.

— Ne, to nije semantičko nadmudrivanje. Razlika je stvarna. Čitao si izvještaje, gledao snimke, ali ja sam ovamo stigao s prvom ekspedicijom. Ovdje sam već više od dva stoljeća. Njihova agonija mi nimalo ne smeta.

— Ali, bilo je sve drukčije kad smo ih otkrili. Posljedice njihovoga nuklearnog rata tako su se grozno osjećale. Tada smo im bili potrebni — siromašnim izgladnjelim usijanim glavama — ali ne: mi smo samo promatrali, ne maknuvši malim prstom.

— Histeriziraš. Pa zar smo mogli tako banuti, ne znajući o njima baš ništa, i očekivati da budemo bilo što drugo osim još jednoga disruptivnog faktora? Faktora čije posljedice ni mi sami ne bismo mogli predskazati? Bio bi to kriminal, bili bismo slični kirurgu koji krene u operaciju pacijenta a da ga i ne pogleda. Mi smo im morali dopustiti da stvari rješavaju kako znaju i umiju, dok ih ne proučimo. Ti nemaš pojma koliko smo se namučili dok nismo sakupili dovoljno podataka da ih shvatimo. A taj se posao nastavlja. Prošlo je tek sedamdeset godina otkako smo se osjetili sposobnima da uvedemo prvi novi faktor u ovaj uzorak njihovog društva. Plan treba adaptirati našim novim saznanjima o njima. Proteći će možda i tisuću godina dok ne privedemo kraju našu osnovnu misiju.

— A u međuvremenu, oni su opet stali na svoje noge. Oni pronalaze svoje vlastite odgovore na pitanja koja ih muče. Odakle nam pravo da...

— Počinjem se pitati, Mwyr, odakle tebi pravo da se nazivaš psihodinamičarem-pripravnikom. Razmisli malo, na što se svode ti njihovi »odgovori«. Veći dio planete još se uvijek nalazi u stanju barbarstva. Ovaj je kontinent najdalje odmakao prema oporavku, jer je prije uništenja uživao najširu raspodjelu tehničkih vještina i opreme. A u kakvu se socijalnu strukturu razvio? Kaos prgavih državica. Feudalizam, gdje ravnoteža političke, vojne i ekonomske moći leži u agrarnoj aristokraciji — ni više ni manje! Cijeli niz inkompatibilnih supkultura i jezika. Slijepo nasljedno obožavanje tehnologije što će ih, ako ih ne zaustavimo, odvesti ravno natrag u istu onakvu bjesomučnu mehaniziranu civilizaciju kakva ih je već jednom, prije trista godina, upropastila. Zar jadikuješ nad nekoliko stotina mrtvih do čega su doveli naši agenti izazvavši revoluciju, koja nije uspjela baš onako glatko kako smo se nadali? Velika ti Znanost prisiže da bi bijeda ove rase akumulirana u slijedećih pet tisuća godina nadmašila, ako im sad ne pomognemo, ovo malo jada što smo prisiljeni izazivati, barem za tri reda veličine.

— ...Da. Naravno. Popustio sam emocijama. Čini mi se da im je u početku teško odoljeti.

— Morao bi biti sretan što si u početku bio izložen samo blažim aspektima plana. Bit će i gore.

— Tako mi rekoše.

— Apstrakcija. Zamisli se malo nad zbiljom. Vlada, koja je opsjednuta ambicijom da obnovi nestalu naciju, postupat će agresivno, zaglibivši tako u dugotrajne ratove protiv moćnih susjeda. Aristokraciju i slobodne posjednike ti će ratovi posredno i neposredno iscrpiti ekonomskim problemima koje neće, u svojoj naivnosti, znati riješiti. Naslijedit će ih anemična demokracija, nad kojom će najprije dominirati korumpirani kapitalizam, a zatim, golom silom, centralna vlast. Ali, za mnogobrojni proletarijat, propale zemljoposjednike i osvajanjem adoptirane strance neće biti mjesta. Oni će biti plodno tlo za demagogiju. Carstvo će potresati neprekidne pobune, ustanci, despotizam, propadanje iznutra i invazije izvana. Oh, bit ćemo mi odgovorni za još mnogo štošta prije nego što dovršimo posao!

— Misliš li... kad plan privedemo kraju... hoćemo li moći sprati krv s naših ruku?

— Ne. Mi plaćamo najvišu cijenu.



Proljeće u visokoj Sierri je hladno, vlažno, velike mrlje zaostaloga prljavog snijega pokrivaju šumovite padine, vjetar mreška površinu lokvi na cesti. Prvi dašak nježnog zelenila na jasikama djeluje krhko među mrkim borovima i omorikama. A tada prijeđeš granicu visoke šume i svijet postaje neizmjerno sivo-plavo prostranstvo, na kojem sunce bliješti preko snijega a vjetar ti šuplje huji u ušima.

Kapetan Thomas Danielis, artiljerija, Lojalistička Armija Pacifičkih Država, okrene konja. Bio je to crnomanjast mladić, vitak, prćasta nosa. Iza njega je vod vojnika, kližući se u blatu i psujući, napeo sve snage da iz kala izvuče lafet topa. Alkoholni motor tegljača bio je preslab da uradi bilo što korisno. Pješadija se provlačila mimo utonulih kotača, glava uvučenih u ramena, iscrpljena rijetkim zrakom, spavanjem u promočenim šatorima i teretom ljepljiva blata na čizmama. Kolona je krivudala iz krševitoga klanca na cestu, pa se gubila iza planinskog sedla. Zapuh vjetra donese Danielisu miris znoja.

Dobri su to momci, mislio je. Prljavi i ustrajni, trudili su se koliko su mogli. Njegova će četa večeras dobiti topli obrok, pa makar bude svojim rukama morao skuhati intendanta.

Potkova njegova konja udari o komad prastarog betona koji je virio iz blata. Kad bi bilo kao u ona vremena... puste želje. Iza ovog sedla prostire se pusta zemlja koju svojataju Sveci: njihova je moć prošla i zaboravljena, ostalo je još samo nešto malo trgovine. Stoga se ta planinska cesta nije smatrala vrijednom popravka, a željeznička pruga završava kod Hangtowna. Zbog svega toga ekspedicione snage moraju gacati kroz nenaseljene šume i studenu visoravan, sam Bog im pomogao!

Sam Bog neka im pomogne u Nakamuri, mislio je Danielis. Usne mu se stegnu i on podbode konja jače nego što je trebalo. Iskre vrcnu ispod kopita dok je životinja kloparala uz cestu prema vrhu sedla. Sablja mu zazveketa o boku.

Pritegnuvši uzde, on dohvati svoj dalekozor. Odavde je imao otvoren pogled preko razbacanih planinskih vrhunaca i u duboki, zasjenjeni kanjon pred sobom. Zamak još nije mogao vidjeti. Nije još, uostalom, ni očekivao da će ga već ugledati. Dobro je on poznavao ovaj kraj... i te kako dobro!

Ipak, možda ugleda kakav znak neprijateljske aktivnosti. Bilo je nečega sablasnog u činjenici da su doprli čak dovde a da nisu ni naslutili prisutnost neprijatelja ili bilo koga živog; da patrole nisu našle nikakva traga pobunjenicima; da već danima nehotice skupljaju ramena očekujući da ih pogodi snajperova strijela, koja nikako da dođe. Stari Jimbo Mackenzie nije od onih što čekaju ušančeni iza zidova. Vagabundi nisu slučajno stekli svoj nadimak.

Ako je Jimbo živ. Tko zna? Možda mu je baš onaj lešinar tamo kljuvao leš.

Danielis se ugrize za usnu i prisili se da ne misli na Mackenzija, koji ga je nadurlao, nadlokao i nadsmijao a da mu to on nikad nije zamjerio, na Mackenzija koji se mrštio nad šahovskom pločom gubeći partiju za partijom a da ga to nikad nije smetalo, na Mackenzija, ponosnoga i sretnog na vjenčanju... Da ne misli na Lauru, koja se trudila da sakrije svoj plač noću, koja je nosila dijete pod srcem i budila se sama u San Franciscu. Svaki od ovih soldata što gacaju prema zamku koji uništava svakog tko mu se usudi približiti, svaki od njih ima ponekog kod kuće i svaki od pobunjenika ima nekog... Bolje da pripazi na neprijatelja i da ne misli više.

Čekaj! Danielis se ukruti. Jahač... On dovede okulare u fokus. Jedan od naših. Fallonova je vojska dodala plavu vrpcu uniformi. Izviđač se vraća. Srsi mu prođu leđima. On odluči saslušati izvještaj iz prve ruke. Ali momak je bio još daleko, sporo jašući preko nemogućeg terena. Nema potrebe da mu žuri u susret. Danielis nastavi promatrati zemljište.

Pojavio se i izviđački avion, nezgrapan i spor. Njegovo je brundanje ispunilo kotlinu među kamenim visovima, i tumaralo, odjekujući, amo-tamo. To je pomoćni izviđač, nema sumnje, koji održava radio-vezu. Kasnije će poslužiti kao artiljerijski izviđač. Nema nikakva smisla preurediti ga u bombardera: tvrđava Nakamura je prečvrsta da bi joj moglo nauditi ono što su današnji slabašni avioni u stanju baciti na nju. Uostalom, mogli bi ga i oboriti.

Iza Danielisa zaškripi cipela. Konj i čovjek se okrenu kao jedan, pištolj uperen munjevito.

Cijev se spusti.

— Oh. Oprostite, Mislioče.

Čovjek u plavoj odjeći kimne. Smiješak mu ublaži strogo lice. Mora da ima najmanje šezdeset godina, ovako sijed i izboran, ali se ipak penje po ovim gudurama poput koze. Simboli Yanga i Yina zlatili su mu se na prsima.

— Nemaš razloga za nervozu, sine, — reče on. Jedva primjetan trag teksaškog naglaska razvlačio mu je riječi. Esperi su se pridržavali lokalnih zakona, gdje god živjeli, ali nijednu državu nisu priznavali svojom: priznavali su samo čovječanstvo kao cjelinu, čak možda i šire, sve živo u svemirskom kontinuumu prostora i vremena. Ipak, prestiž Pacifičkih Država nevjerojatno je porastao kad je Red osnovao svoju nepristupačnu Centralu u San Franciscu u vrijeme velike obnove grada. Nije bilo protivljenja želji da Mislilac Woodworth slijedi ekspediciju u svojstvu promatrača. Naprotiv. Čak se ni svećenici nisu bunili: religije su napokon shvatile da Espersko naučavanje nema nikakve veze s religijom. Danielisu uspije smiješak.

— Zar me korite?

— Nije prijekor. Savjet. Vaše ponašanje nije korisno. Samo iscrpljuje. Bijete ovu bitku tjednima, prije nego što je i započela.

Danielis se sjeti propovjednika koji je posjetio njegov dom u San Franciscu, pozvanog u nadi da će pomoći Lauri da nađe duševni mir. Njegova je usporedba bila još slikovitija: — Tanjuri se peru jedan po jedan. — Sjećanje na to zamagli Danielisove oči. On reče grubo:

— Ja bih se umirio kad biste upotrijebili svoje sposobnosti da mi kažete što nas čeka.

— Ja nisam vidovit, sine. Preveliki materijalist, bojim se. Netko se od nas mora brinuti i za praktične stvari. Jednoga ću dana valjda imati vremena da se povučem i istražim svoju nutrinu. Ali potrebno je da se time započne u mladosti i ustraje čitava života, da bi se sposobnosti razvile do kraja. — Woodworth se zagleda u daljinu, pridružujući se njihovoj samoći.

Danielis je oklijevao: da li da prekine meditaciju? Mučila ga je zagonetka Misliočeva praktičnog razloga da prisustvuje ovome maršu. Da se vrati s izvještajem koji će biti precizniji od onog što ga mogu pripremiti neizvježbana osjetila i nekontrolirane emocije? Da, to će biti. Esperi bi još mogli aktivno sudjelovali u ovome ratu. Premda oklijevajući, Centrala je povremeno dopuštala oslobađanje užasne psi-energije kad god je Red bio u opasnosti; a Sudac Fallon im je ipak naklonjeniji nego što su bili Brodsky i prijašnji Senat Gazdi i Dom Narodnih Delegata.

Konj zatopće kopitima i zafrče. Woodworth podigne pogled prema jahaču.

— Ipak, ako mene pitate, — reče on, — mislim da ovdje nećete naći bogzna što. Bio sam ja izviđač kod kuće, prije nego što sam spoznao Pravi put. Ovaj teren izgleda prazan.

— Kad bismo barem znali! — eksplodira Danielis. — Imali su cijele zime vremena raditi što žele, dok nas je sprečavao da dođemo u planine. Ono malo izviđača što su se uspjeli probiti javljali su da je ovdje živo kao u košnici... još prije dva tjedna. Koga su đavola naumili?

Woodworth ne odgovori.

Riječi provale iz Danielisa, nije se mogao zaustaviti, morao je prigušiti sjećanje na Lauru kako sa ispraća u njegovu drugom pohodu na njena oca, šest mjeseci pošto se prvi vratio kući masakriran:

Kad bismo barem imali više materijala! Nekoliko jadnih željezničkih pruga i automobila; šačica aviona; opskrbu dovlačimo mazgama; kako da budemo pokretniji? I što me najviše uzrujava... mi znamo kako da izradimo sve što su imali u stara vremena. I više, možda. Imamo knjige, imamo znanje U Fort Nakamuri promatrao sam električara kako izrađuje tranzistore dovoljne valne dužine da prima televizijske signale, a cijeli uređaj nije bio veći od moje šake. Vidio sam znanstvene časopise, laboratorije; biologija, kemija, astronomija, matematika! I sve beskorisno!

— Ne baš, — Woodworth odgovori blago. — Znanost postaje nadnacionalna, kao i moj Red. Tiskarski strojevi, radiofoni, telepisači...

— Velim, beskorisno! Beskorisno jer ne sprečava ljude da se ubijaju, jer nema autoriteta koji bi ih natjerao da se bolje ponašaju. Beskorisno jer ne oslobađa farmera konjskoga pluga. Imamo znanje, a ne znamo ga primijeniti.

— Primjenjujete ga, sine, kako ne, gdje god se ne traži previše energije i prevelika industrijska postrojenja. Sjetite se da je svijet mnogo siromašniji prirodnim bogatstvima nego što je bio prije Paklenih bombi. Ja sam na svoje oči vidio Crni Kraj, gdje je vatrena oluja zbrisala teksaška naftna polja. — Woodsworth izgubi nešto od svoje vedrine. On skrene pogled prema vrhovima planina.

— Nafte ima drugdje, — uporno će Danielis. — I ugljena. željeza, urana, svega što nam je potrebno. Ali svijet nije organiziran, zato mu je to izvan domašaja. Pa zato u Središnjoj dolini uzgajamo samo one kulture od kojih možemo destilirati alkohol, za ono nekoliko motora što su još u pogonu; a ostalo uvozimo u smiješno malim količinama preko nevjerojatnog lanca posrednika; a većinu svega proždere vojska. — On trgne glavom prema komadu neba preko kojeg je bio preletio rukom izrađeni avion. — I to je jedan od razloga za ujedinjenje. Obnova.

— A drugi? — tiho upita Woodsworth.

— Demokracija... opće pravo glasa... — Danielis proguta slinu. — Da se očevi i sinovi više ne moraju međusobno tući... nikad više.

— To su već bolji razlozi, — reče Woodworth. — Dostojni Esperske podrške. Ali što se tiče mehanizacije... — On potrese glavom. — Ne, tu nemate pravo. To nije pravi način da ljudi žive.

— Možda i nije, — reče Danielis. — Premda moj otac ne bi danas bio bogalj od preteška rada da je imao bilo koji stroj da mu pomogne... Oh, ne znam. Sve po redu. Najprije završimo ovaj rat, pa se onda uvjeravajmo. — On se sjeti izviđača, koji je u međuvremenu nestao s vidika. — Oprostile, Mislioče, moram nešto obaviti.

Esper podigne ruku u znak mira. Danielis odjaše.

Pljuskajući uz cestu, on primijeti čovjeka kojeg je tražio kako razgovara s majorom Jacobsenom. Ovaj ga je vjerojatno i poslao u izviđanje. Sad je sjedio na konju blizu kolone pješadinaca. Izviđač je bio Indijanac iz plemena Klamath, krupan čovjek, odjeven u životinjske kože, luka prebačena preko ramena. Mnogi sjevernjaci su luk i strijele pretpostavljali puškama: jeftinije, bešumne, manji domet ali ista vatrena moć kao i puška. Za teških vremena, prije nego što su Pacifičke Države formirale svoju uniju, luk i strijela su spasili mnoge gradove od osvajanja.

— Ah, kapetane Danielis, — pozove Jacobsen. — Stigli ste u pravi trenutak. Poručnik Smith je upravo htio izvijestiti što je njegovo odjeljenje otkrilo.

— I avion, — reče Smith ne dajući se smesti — Ono, što nam je javio pilot dalo nam je hrabrosti da odemo i uvjerimo se sami.

— I?

— Ni žive duše.

— Što?

— Tvrđava je evakuirana. I naselje. Nema žive duše.

— Ali... ali... — Jacobsen se sabere. — Nastavite.

— Prostudirali smo tragove što smo bolje mogli. Čini se da su civili otišli mnogo ranije. Saonicama i skijama, rekao bih, možda na sjever u neko uporište. Pretpostavljam da su istovremeno prebacili i opremu, ono što nisu mogli ponijeti sa sobom, postupno. Jer puk i prateće jedinice, čak i artiljerija, odoše tek prije tri dana. Tlo sve razoreno. Uputili se nizbrdo, kao na zapad-sjeverozapad, koliko smo mogli vidjeti.

Jacobsen se zagrcne. — Kamo su se uputili?

Zapuh vjetra udari Danielisa u lice i zamrsi konjske grive. Iza sebe je čuo polagano plopkanje i šuškanje čizama, škripu kotača, dahtanje motora, zveket metala, uzvike i pucanje bičeva. Sve se to činilo nekako daleko. Pred očima mu se pojavi imaginarna zemljopisna karta.

Lojalistička je vojska prolazila kroz divlje borbe u toku cijele zime, od Alpi Svetoga Trojstva do Puget Sounda — jer je Brodsky uspio stići do Mount Rainiera, gdje mu je lokalni gospodar ustupio radio-stanicu, a Rainier je bio predobro utvrđen da bi se mogao osvojiti u prvom naletu. Gospodari i samostalna plemena ustadoše na oružje, uvjereni da uzurpator želi pogazili njihova beznačajna lokalna prava. Ostalo im se stanovništvo pridružilo, jer seljake nitko nije naučio drugoj lojalnosti osim one prema svome gospodaru. Zapadna Kanada, u strahu pred onim što bi Fallon mogao uraditi kad ugrabi priliku, pomagala je pobunjenike na način koji bi se jedva mogao nazvati tajnim.

Ipak, nacionalna je armija bila jača: više materijala, bolja organizacija, a iznad svega vizija bolje budućnosti. Cinc O'Donnell zacrtao je strategiju: usredotočiti lojalne snage u nekoliko točaka, skršiti otpor, uvesti red i mir i uspostaviti baze, a tada proslijediti na slijedeće mjesto. Strategija se pokazala uspješnom. Vlada je sad kontrolirala cijelu obalu, mornarica drži na oku Kanađane u Vancouveru i štiti važne trgovačke linije prema Havajima; sjeverna polovica Washingtona gotovo do granice Idaha, dolina Columbije, središnja Kalifornija gotovo do Reddinga na sjeveru, bile su sigurno u njenoj vlasti. Preostale pobunjene postaje i gradovi su ostali izolirani u planinama, šumama, pustinjama. Gospodarstvo za gospodarstvom padalo je pred nastupanjem Lojalista. Jedina preostala briga bila je Cruikshankova Komanda Sierra, cijela jedna armija za sebe — velika, iskusna, izvrsno vođena. Ova ekspedicija na Fort Nakamuru bila je tek djelić velike i teške kampanje.

A sada su Vagabundi nestali. Bez ikakva otpora. To je značilo da su najvjerojatnije i njihove kolege Risovi također napustili svoje položaje. Ne vadi se samo tako jedna karika iz lanca kojim se želi zadržati nastupanje protivnika. Dakle?

— Dolje, u ravnice, — reče Danielis; a u ušima mu zazvoni Laurin glas kako pjeva omiljelu pjesmicu: Dolje, u ravnice, ravnice tako ravne.

— Juda! — uzvikne major. Čak je i Indijanac zagunđao, kao da je primio udarac u želudac. — Ne, nemoguće. Mi bismo saznali.

— Mnogo je šumskih puteljaka, — reče Danielis — Pješadija i konjica onuda mogu proći ako su navikle na njih. A Risovi su navikli. Vozila, veliki topovi, s time je teže. Ali njima je dovoljno da nas zaobiđu — pa da nas razbiju na komadiće ako pokušamo krenuti u potjeru. Bojim se da nas imaju i šakama.

— Istočna padina... — reče Jacobsen bespomoćno.

— A zašto? Da okupiramo jedno veliko polje kadulje? Ne, ovo je stupica u kojoj ćemo se koprcati dok se oni ne razviju u ravnici. — Danielis je jednom rukom stezao jabuku sedla tolikom snagom da su mu članci sasvim pobijelili. Kladim se da je to ideja pukovnika Mackenzija. To mu je stil.

— Ali to znači da su između nas i Frisca! A gotovo sve naše snage na sjeveru...

Između mene i Laure, mišljaše Danielis.

Glasno reče:

— Predlažem, majore, da zauzmemo Komandu, i to smjesta. A zatim, bit će nam bolje da se prihvatimo radija. — Odnekud je smogao snage da uspravi glavu. Vjetar mu je tjerao suze na oči. — Ne znači da smo izgubljeni. Uostalom, lakše ćemo ih tući na otvorenom, kad ih jednom uhvatimo.



Kiše koje natapaju nizinsku Kaliforniju zimi bile su na izmaku. Cestom prema sjeveru, uz kloparanje kopita po asfaltu, jahao je Mackenzie kroz bujno zelenilo. Eukaliptusi i hrastovi uz cestu kupali su se u novom lišću. Iza njih protezao se mozaik polja vinograda, sve do dalekih, niskih brežuljaka s desne, i viših, bližih s lijeve strane. Ovdje se više nisu viđale kuće malih zemljoposjednika. Ovaj rub Doline Napa pripadao je koloniji Sv. Helena. Povjetarac je nosio miris uzorane zemlje.

Iza njega se čuo topot ljudstva. Vagabundi marširaju. Glavnina puka držala se ceste, tri tisuće čizama treskajući o asfalt ukorak, uz drndanje kola i topova. Nije bilo neposredne opasnosti od kakvog napada. Ali se konjica, pridodana puku, ipak razvila. Sunce je blještalo o njihove šljemove i vrškove kopalja.

Mackenzijeva pažnja bila je usmjerena naprijed. Među stablima šljiva nazirali su se žućkasti zidovi i žarkocrveni krovovi. Ova je kolonija velika, ima nekoliko tisuća ljudi. Želudac mu se stegne.

— Misliš li da im možemo vjerovati? — upita on, ne prvi put. — Pristanak na pregovore dobili smo samo preko radija.

Speyer, koji je jahao do njega, kimne glavom:

— Vjerujem da će biti pošteni. Pogotovo dok su momci uz nas. Uostalom, Esperi propovijedaju nenasilje.

— Lijepo, ali ako dođe do borbe... znam, da među njima zasad još nema mnogo vještaka. Red nije imao dovoljno vremena za to. Ali kad se na jednome mjestu okupi toliko Espera, možeš se okladiti da ćeš naći nekoliko njih koji se razumiju u tu njihovu prokletu psioniku. Ne želim da mi netko spaljuje ljude ili ih diže u zrak i pušta da padnu natrag na zemlju, i slične svinjarije.

Speyer ga pogleda iskosa. — Bojiš li ih se, Jimbo? — promrmlja.

— Ne, dođavola! — Mackenzie se pitao da li je sad slagao ili nije. — Ali ih ne volim.

— Oni čine mnogo dobra. Osobito među siromasima.

— Svakako, svakako. Premda se svaki pravi gospodar brine za svoje ljude, a osim toga, imamo domove za nemoćne. Samo ne vidim kako im njihovo milosrđe — a to si mogu priuštiti uz profite koje izvlače iz svojih imanja — ne vidim kako im to daje prava da odgajaju nahočad i siromašnu djecu na taj način da jadni klipani više ne mogu živjeti izvan njihovih kolonija.

— Cilj im je, kako i sam znaš, da ih orijentiraju prema takozvanoj unutrašnjoj granici, zato što se američka civilizacija kao takva baš i ne zanima previše. Iskreno rečeno, ako odbacim čudnovate sposobnosti koje su neki od ovih Espera tako uspješno razvili, ja im zavidim.

— Zar ti, Phile? — Mackenzie je izbečio oči u svog prijatelja.

Speyerovo se lice ispuni borama.

— Ove sam zime pomogao ustrijeliti mnogo svojih sunarodnjaka, — prošapće on. — Moja majka, žena i djeca guraju se s ostalima iz Naselja u tvrđavi Mount Lassen, a kad sam se s njima opraštao znali smo, da je to vrlo vjerojatno posljednji oproštaj. A u prošlosti sam pomogao ustrijeliti mnogo drugih ljudi koji mi nikad nisu učinili ništa nažao. — On uzdahne. — Često se pitam kakav je to osjećaj kad upoznaš mir, iznutra i izvana.

Mackenzie istjera Lauru i Toma iz svojih misli.

— Naravno, — nastavio je Speyer, — osnovni je razlog zbog kojega ti — a i ja, kad već o tome govorim — nemamo povjerenja u Espere je taj što oni zbilja predstavljaju nešto što nam je strano. Nešto, što bi konačno moglo ugušiti svaki pojam o životu na kakav smo navikli. Vidiš, prije nekoliko tjedana, u Sacramentu, skoknuo sam do sveučilišnoga istraživačkog laboratorija da vidim što se tamo zbiva. Nevjerojatno! Običan bi vojnik stavio ruku u vatru da je to magija. Bilo je bez sumnje čudnije od... od običnog čitanja misli ili pomicanja predmeta putem misli. Ali za tebe i mene to je samo divna nova igračka.

— A zašto je tako? Zato što je to znanost. Ti ljudi rade s kemikalijama, elektronikom, subatomskim česticama. To se uklapa u sliku svijeta obrazovanog Amerikanca. Ali mistično jedinstvo stvaranja... ne, nije to za nas. Jedini način da ikada postignemo Jedinstvo jest da se odreknemo svega u što smo ikad vjerovali. U našim godinama, Jimbo, čovjek je rijetko kad spreman zaboraviti na svoj dotadašnji život i početi ispočetka.

— Možda. — Mackenzija više nije zanimao razgovor. Naselje je već bilo sasvim blizu.

On se okrene prema kapetanu Hulseu, koji je jahao nekoliko koraka iza njega.

— Evo nas, — reče. — Pozdravi potpukovnika Yamaguchija i kaži mu da je šef dok se ja ne vratim. Ako mu što bude sumnjivo, neka postupi kako mu se učini najbolje.

— U redu, gospodine. — Hulse salutira i okrene konja. Nije bilo nikakve potrebe da Mackenzie ponavlja što je već odavna dogovoreno, ali je znao koliko je ritual važan za moral ljudi. On podbode svoga velikog riđana u kas. Iza njega se oglase trube i odjekne lajanje narednika na svoje vodove.

Speyer je držao korak. Mackenzie je ustrajao na tome da dovede još jednog čovjeka na pregovore. On vjerojatno nije dorastao Esperima visokoga ranga, ali bi to Phil mogao biti.

Da se umiri, on se usredotoči na realnost oko sebe, na topot kopita, na dizanje i spuštanje sedla pod njim, na škripu i zveckanje sablje o boku, na miris životinje — i tada se najednom sjeti da Esperi preporučuju upravo takav trik.

Nijedna od njihovih kolonija nije bila opasana zidom, za razliku od većine gradova i svih gospodarskih postaja. Oficiri skrenu s ceste i upute se niz ulicu između kuća ukrašenih kolonadama. S obje su se strane odvajale pokrajnje ulice. Naselje nije zauzimalo mnogo prostora jer se sastojalo od grupa koje su živjele zajedno, bratimstava, veleobitelji, ili kako su se već zvale. Mnogo je nepristojnih priča i antagonizma prema Redu izazivala takva praksa! Ali Speyer, koji je valjda znao što govori, nije vjerovao da tu ima viče promiskuiteta nego u vanjskom svijetu. Namjera je, jednostavno, bila da se izbjegne egoizam, ja protiv tebe, i da se odgajaju djeca kao dio cjeline a ne kao izolirane jedinke.

Djeca su bila vani, zureći u njih, na stotine djece. Izgledala su zdrava, i osim prirodnog straha pred nepoznatim ljudima, sretna. Ali i ozbiljna, mislio je Mackenzie. I sva odjevena u istu plavu odjeću. Bilo je i odraslih, bez ikakva izraza na licu. Svi su napustili polje kad se puk približio. Tišina je bila nalik na zid. Mackenzie osjeti kako mu znoj curi niz rebra. Kad je osvanuo na središnjem trgu, stane mu dah.

Fontana, bazen u obliku lotosa, puna vode, usred trga. Drveće u cvatu oko nje. Lijevo i desno masivne zgrade, vjerojatno skladišta. Sprijeda nešto manje zgrada u obliku hrama, na vrhu mala, skladna kupola, očito upravna zgrada i zborište. Na najnižoj stepenici pola tuceta u plavo odjevenih ljudi, petorica krupni mladići. Šesti je bio srednjih godina. Jang i Jin izvezen u zlatu na prsima. Njegovo lice, inače sasvim obično, odisalo je nesmiljenom mirnoćom.

Mackenzie i Speyer pritegnu uzde. Pukovnik salutirajući nemarno, reče:

— Mislilac Gaines? Ja sam Mackenzie, ovo je major Speyer. — On opsuje samoga sebe što je to izveo tako nespretno, i zabrine se kuda će s rukama. Mladiće je razumio, manje-više; promatrali su ga s mukom prikrivajući neprijateljstvo. Gainesa, pak, nije pogledao u oči mirne duše.

Vođa naselja lagano nagne glavu.

— Dobrodošli, gospodo. Izvolite ući.

Mackenzie sjaši, omota uzdu svoga konja oko stupa i skine kacigu. Njegova izlizana crvenkastosmeđa uniforma izgledala je nekako još bjednije.

— Hvala. Uh, nemamo mnogo vremena — reče.

— Dakako. Molim, slijedite me.

Mladići su ukočeni slijedili starije kroz ulaznu komoru i niz kratko predsoblje, Speyer se osvrne, gledajući mozaike.

— Lijepo, — promrmlja.

— Hvala, — reče Gaines. — Ovdje je moj ured. — On otvori vrata i kretnjom pozove posjetitelje unutra. Akoliti ostanu vani, pred vratima.

Soba je bila spartanska, okrečeni zidovi, jedan pisaći stol, polica za knjige i nekoliko stolaca bez naslona. Prozor prema vrtu. Gaines sjedne. Mackenzie i Speyer također, osjećajući se nevoljko medu namještajem na kakav nisu navikli.

— Bilo bi dobro da odmah prijeđemo na stvar, — izlane pukovnik.

Gaines ne reče ništa. Napokon je Mackenzie bio prisiljen nastaviti:

— Stvari stoje ovako. Naše će trupe okupirati Calistogu, uz detašmane s obje strane okolnih brda. Tako ćemo kontrolirati doline Napa i Mjesečevu... bar sa sjevera. Najprikladnije mjesto za glavni stan istočnog krila je upravo ovdje. Planiramo uspostaviti utvrđeno uporište u polju iza Kolonije. Žalim zbog štete koju ćemo nanijeti vašim usjevima, ali će vam to biti nadoknađeno kad se jednom vrati legalna vlada. A hrana, lijekovi... razumjet ćete da smo prisiljeni rekvirirati sve što nam je potrebno, ali ćemo pripaziti da vam ne naškodimo previše, a dobit ćete i priznanice. Ah... predostrožnost nam nalaže da smjestimo nekoliko ljudi u vašem naselju, da vas, recimo to tako, drže na oku. Miješat će se u vaše stvari što je manje moguće. U redu?

— Povelja našeg Reda jamči nam izuzeće od vojnih obaveza, — Gaines odgovori mirnim glasom. — Štoviše, naoružanim osobama nije dopušteno kročiti na tlo pod upravom Esperskih naselja. Ne tražite od mene da budem suučesnik u kršenju zakona, pukovniče.

— Ako već želite tražiti dlaku u jajetu, Mislioče, — reče Speyer, — podsjetit ću vas da su i Fallon i sudac Brodsky proglasili izvanredno stanje. Redovne zakonske odredbe stavljene su izvan snage.

Gaines se nasmije.

— Kako samo jedna vlada može biti legalnom — reče — svaka proklamacija neke druge vlade je ništavna. Neutralnom se promatraču momentalno može činiti da sudac Fallon ima više autoriteta, pogotovo otkako njegove pristaše kontroliraju veliko, neprekinuto područje, za razliku od nekoliko raštrkanih gospodarstava.

— Ne više, nipošto — odreže Mackenzie.

Speyer ga umiri pokretom ruke.

— Možda niste pratili razvoj događaja ovih nekoliko posljednjih tjedana, Mislioče, — reče on. — Dopustite mi da rekapituliram. Komanda Sierra je izigrala faloniste i sišla s planine. U središnjoj Kaliforniji nije ostalo gotovo ništa što bi nam moglo spriječiti napredovanje, pa smo je lako osvojili. Osvajanjem Sacramenta stekli smo kontrolu nad riječnim i željezničkim prometom. Naše se baze prostiru na jug sve do iza Bakersfielda, gdje nam obližnji Yosemite i Kraljev Kanjon pruža idealne mogućnosti za postavljanje krajnje snažnih uporišta. Pošto konsolidiramo sjeverni rub osvojenog područja, falonisti oko Reddinga će se naći u kliještima između nas i snažnih gospodarstava koja se još drže u regijama Trinity, Shasta i Lassen. Pa i sama činjenica što se mi nalazimo ovdje natjerala je našeg protivnika da evakuira dolinu Columbije, kako bi mogao braniti San Francisco. Zato pitanje koja strana danas ima jače adute ostaje sasvim otvoreno.

— A što je s trupama koje su krenule u Sierru protiv vas? — Gaines upita lukavo. — Jeste li ih zadržali?

Mackenzie se namrgodi.

— Ne. To nije tajna. Pobjegle su nam kroz Mother Lode i obišle nas. Sad su u Los Angelesu i San Diegu.

— Opasan protivnik. Nadate li se da ćete ih vezati na neograničeno vrijeme?

— Trudit ćemo se, vraški ćemo se truditi — reče Mackenzie. — Ovdje uživamo prednost internih komunikacija. A većina će slobodnih seljaka jedva dočekati priliku da nam jave sve što vide. Bez po muke ćemo koncentrirati naše snage u svaku točku neprijateljeva napada.

— Šteta plodne zemlje koju će uništiti rat.

— Šteta, zar ne?

— Naš je strateški cilj sasvim jasan, — reče Speyer. — Neprijateljeve smo komunikacije presjekli napola, osim na moru, što i nije neka pomoć kopnenim trupama. Onemogućujemo mu pristup većini njegovih izvora hrane i tehnike, a osobito alkohola za gorivo. Kičma naše strategije su gospodarstva, samostalne ekonomske i socijalne jedinice. Neće proći dugo pa će biti u mnogo povoljnijem položaju od armije bez temelja, kojoj se suprotstavljaju. Mislim da će sudac Brodsky ući u San Francisco prije jeseni.

— Ukoliko vam se planovi ostvare, — reče Gaines.

— To je naša briga. — Mackenzie se nagne naprijed. — U redu, Mislioče. Znam da biste voljeli vidjeti Fallona kao pobjednika, ali mi se čini da niste toliko nesmotreni da se vežete uz izgubljeni slučaj. Hoćete li surađivati?

— Red se ne miješa u politiku, osim ako se sam nađe u opasnosti, pukovniče.

— Ah, dajte si mira. Pod »suradnjom« podrazumijevam samo da nam ne stojite na putu.

— Pa i to bi bio oblik suradnje. Mi ne možemo dopustiti bilo kakve vojne instalacije na našem zemljištu.

Mackenzie je buljio u Gainesovo lice i pitao se da li je dobro čuo.

— Zar nam naređujete da odemo? — upita on glasom koji ni on sam ne prepozna.

— Da, — reče Mislilac.

— Naša je artiljerija nanišanjena u vaše naselje.

— Zar biste zbilja bombardirali žene i djecu, pukovniče?

— To nam neće biti potrebno. Umarširat ćemo.

— U susret psi-udarima? Molim vas, ne tjerajte svoje momke u propast. — Gaines zastane, a onda nastavi. — Mogao bih također istaći da bi gubitak vašega puka imao kobne posljedice po vaš cilj. Nećemo vam braniti da proslijedite prema Calistogi.

Ostavljajući falonitsko gnijezdo iza svojih leđa, upravo usred mojih komunikacija prema jugu. Zubi u Mackenzijevim ustima zaškrguću. Gaines ustane.

— Sastanak je završen, gospodo, — reče. — Imate jedan sat vremena da odete s našeg zemljišta.

Mackenzie i Speyer su također ustali.

— Nismo još gotovi — reče major. Znoj mu je pokrio čelo i dugački nos. — Htio bih vam još nešto objasniti.

Gaines priđe vratima i otvori ih.

— Pokažile put gospodi — on reče petorici akolita.

— Ne, tako mi bog pomogao! — vikne Maokenzie. On se maši oružja.

— Obavijesti vještake — reče Gaines.

Jedan od mladića krene. Mackenzie je čuo klopkanje sandala po kamenom podu. Gaines kimne:

— Bolje je da krenete.

Speyer se ukoči. Oči mu se rašire i on dahne:

— Obavijestiti vještake?

Mackenzie ugleda kako se Gainesovo lice izdužuje. Nije bilo vremena za zbunjenost. Njegovo tijelo krene u akciju. Revolver mu se pojavi u ruci istovremeno kad i Speyerov.

— Teklića, Jimbo — zalaje major. — Ove ja pokrivam.

Dok je hrlio naprijed, Mackenzie ulovi sama sebe kako se brine o vojničkoj časti. Da li je u redu započeti neprijateljstva ako su došli na pregovore? Ali Gaines je sam prekinuo...

— Zaustavi ga! — zaurla Gaines.

Četvorica akolita priskoče. Dvojica stanu na vrata braneći prolaz, ostali se primaknu s obje strane.

— Stoj ili ću pucati! vikne Speyer, ali ga nitko ne posluša.

Mackenzie nije mogao pucati u nenaoružane ljude. On gurne cijev pištolja ravno u zube mladića pred sobom. Okrvavljeni Esper zatetura natrag. Mackenzie odgurne napadača slijeva. Treći je pokušavao zagraditi prolaz kroz vrata, a Mackenzie stavi nogu među njegove i gurne. Dok je ovaj padao, Mackenzie ga tresne čizmom po glavi i preskoči ga.

Četvrti akolit mu se prilijepi za leđa. Mackenzie se pokuša okrenuti. Mladićeve ruke oko njegova pasa, blokirajući mu ruku s pištoljem, bijahu jake poput medvjeđih. Mackenzie namjesti svoje zapešće pod protivnikov nos i gurne. Akolit je morao popustiti. Mackenzie mu zarine koljeno u trbuh, okrene se i potrči.

Iza njega je bilo tiho. Phil ih vjerojatno pokriva pištoljem. Mackenzie pojuri prema izlazu. Sunce ga zaslijepi. Disao je teško, hripljući, i osjećao žiganje u slabinama, da, godine su tu.

Plava odjeća zaleprša niz ulicu. Mackenzie prepozna teklića. Prstom je pokazivao u zgradu gdje su ovako naglo prekinuti pregovori. Žamor glasova dopre do Mackenzija. Vidio je sedam ili osam muškaraca — starijih ljudi, nikakve oznake na odjeći... ali je Mackenzie prepoznavao visokog oficira kad bi ga ugledao. Akolita otpuste, pa se upute dugim koracima preko trga.

Strah zgrči Mackenzijevu utrobu. On se strese. Ris nikad ne paničari, čak ni pred nekim tko je u stanju da ga izvrne poput rukavice običnim pogledom. Ipak, nemoćan je. Ako me dokrajče, to bolje. Bar neću bdjeti noćima i noćima u brizi za Lauru.

Vještaci su se već približili stubama. Mackenzie zakorači prema njima. On mahne pištoljem.

— Stoj! — Vlastiti mu se glas učini slabašnim u tišini koja je pokrila naselje.

Oni se nevoljko zaustave i ostanu tako, u grupi. Lica im poprime bezosjećajan izgled, poput maski. Nitko ne progovori ni riječi. Naposljetku Mackenzie ne izdrži.

— Ovo je mjesto okupirano prema zakonima rata, — reče on. — Vratite se svojim kućama.

— Što ste učinili našem vođi? — upita visoki čovjek. Glas mu bijaše jednolik i dubok.

— Pročitaj mi misli, pa ćeš znati, — naruga se Mackenzie. Ne budi dijete. — Nije mu ništa i neće mu biti ništa ako se bude lijepo ponašao. I vi. Gubite se.

— Mi ne bismo željeli da psioniku uprljamo nasiljem, — reče visoki. — Molim vas, ne prisiljavajte nas.

— Vaš je šef prvi počeo. Poslao je po vas a da ga nismo ni prstom taknuli — uzvrati Mackenzie. — Čini mi se da je nasilje njegova metoda. Odlazite.

Esperi se zgledaju. Visoki kimne glavom. Ostali se polako udalje.

— Htio bih vidjeti Mislioca Gainesa — reče visoki.

— Uskoro.

— Da li sam pravilno shvatio da ga držite zarobljenog?

— Shvati kako hoćeš. — Ostali su Esperi zamicali za ugao zgrade. — Ne bih htio pucati. Udalji se prije nego što me na to prisiliš.

— Nešto nalik na pat-poziciju — reče visoki. — Ni jedan ni drugi ne želimo povrijediti protivnika kojeg smatramo nemoćnim da se brani. Dopustite mi da vas izvedem odavde. Mackenzie ovlaži usnice. Bijahu mu ispucale od vjetra.

— Ako me možeš začarati, samo naprijed — izazove. — Inače, magla!

— Pa, neću vam braniti da se pridružite vašim ljudima. Čini mi se da je to najlakši način da vas se riješimo. Ali vam najsvečanije obećavam da će svaka vojna jedinica koja pokuša ući u ovo naselje biti uništena.

Možda je i bolje da odem k momcima. Phil ne može čuvati one momke zauvijek.

— Koji je vaš? — raspita se uljudno.

Visoki ode do konja.

Dao bi pola života samo da me se riješiš ha, mom... Dođavola! Mora da postoje stražnja vrata.

Mackenzie se okrene kao uboden. Esper uzvikne. Mackenzie jurne natrag. Ne, ne lijevo, tamo je ured... da... oko ugla...

Pred njim se protegne dugačak hodnik. Stube. Esperi su već na njima.

— Sloj! Stanite ili ću pucati!

Dvojica na čelu požure uza stube. Ostali se okrenu i pođu natrag, prema njemu.

Pucao je pažljivo, ne želeći da ubije. Hodnik je podrhtavao od pucnjave. Jedan za drugim su padali, od metka u nogu, u kuk, u rame. Sitni ciljevi, neki hici promaše. Kad se visoki pojavio na ulazu u hodnik, pištolj samo škljocne.

Mackenzie potegne sablju i opali ga pljoštimice po glavi. Esper zatetura. Mackenzi ga zaobiđe i jurne uza stube. Nikad im kraja, uokrug, uokrug, kao u ružnom snu. Mackenzie je mislio da će mu se pluća raspasti.

Na vrhu željezna vrata. Jedan od one dvojice je petljao oko brave. Drugi krene u napad.

Mackenzie mu gurne sablju među noge. Esper se spotakne, a pukovnik ga tresne šakom u čeljust. Čovjek spuzne na tlo. Mackenzie zgrabi drugoga za plavu odjeću i obori ga.

— Gubite se! — zaškrguće.

Oni se usprave, gledajući ga bijesno. On mahne sabljom.

— Odsad ubijam! — zareži.

— Idi po pomoć, Dave, — reče onaj koji je pokušavao otvoriti vrata. — Ja ću paziti na njega. — Dave ode nesigurnim koracima niza stube. Onaj prvi stajaše izvan domašaja sablje. — Zar želite da vas uništimo? — upita on.

Mackenzie okrene ručicu na vratima, ali su ona bila zaključana.

— Ne vjerujem da bi vam to pošlo za rukom. Bar ne dok se ne dočepate onoga što je tu unutra.

Esper se borio da se sabere. Čekali su. Tada se začuje buka na dnu stuba. Esper pokaže prstom:

— Ovdje nemamo ništa od alata za rad u polju. Ali ni vi nemate do ove jedne sablje. Hoćete li se predati?

Mackenzie pljune na pod. Esper se okrene i krene dolje.

Napokon se pojave napadači. Mogla ih je biti stotina sudeći po buci, ali je zavoj sakrivao sve osim prvih desetak, kršnih seljaka, odjeće podignute da im se ne plete oko nogu, podignutih alatljika. Tarasa pred vratima preširoka je za obranu. Mackenzie se primakne stubama, gdje su ga mogli napadati najviše po dvojica najednom.

Dva pilasta noža za sijeno krenu prema njemu. Mackenzie parira udarac i zamahne. Njegova se oštrica zaustavi na kosti. Poteče krv, nevjerojatno crvena, čak i u ovom polumraku. Čovjek zavrišti i padne na ruke i koljena. Njegov drug zamahne, Mackenzie se ukloni udarcu. Sablja zadrži nož, metal zvekne o metal. On ugleda široko, suncem opaljeno lice. Njegova nadlanica se zaustavi na čovjekovu vratu. Ovaj zakrklja, sruši se na Espera iza sebe i obojica padnu.

Začuje se zvuk vojne trube. Štektanje puščanih hitaca. Rulja na stubama se sledi. Netko vrisne.

Iz prizemlja dopre topot kopita. Netko vikne:

— Dosta je bilo! Bacite oružje i siđite! Prvi koji nešto pokuša dobit će metak.

Mackenzie se nasloni na zid boreći se za dah. Jedva je vidio kako Esperi nestaju pred njim.

Kad se malo oporavio, on priđe prozorčiću i pogleda van. Trg je vrvio konjanicima. Pješadiju još nije mogao vidjeti, ali je jasno čuo kako se približava.

Stiže i Speyer, u pratnji jednog narednika inženjerije i nekoliko redova. Major pohita do Mackenzija.

— Jesi li dobro, Jimbo? Ranjen si!

— Ogrebotina — reče Mackenzie. Prikupljao je snagu, ne osjećajući se kao poslije pobjede nego samo samim, napuštenim. Rana ga počne peći. — Nije vrijedno spomena. Vidi.

— No, preživjet ćeš. U redu, ljudi, otvorite ova vrata. Inženjerci dohvate svoj alat i prihvate se posla žarom izazvanim napola strahom.

— Kako vam je uspjelo, momci, da stignete tako brzo? — upita Mackenzie.

— Pomislio sam da bi moglo biti problema, — reče Speyer — a kad sam čuo hice, iskočio sam kroz prozor i otrčao do konja. To je bilo samo malo prije nego što su te ove seljačine prikliještile tu gore. Vidio sam ih kako se skupljaju dok sam jahao. Konjica je ušla odmah, a ni prašinari nisu mnogo zaostali.

— Bilo je otpora?

— Ne, kad smo ispalili nekoliko hitaca u zrak. — Speyer baci pogled na trg. — Situacija je pod našom kontrolom.

Mackenzie promotri vrata.

— No — reče on — sad mi je lakše pri duši što smo na njih potegli oružje dolje u uredu. Čini se da njihovi vještaci ovise o običnom oružju, ha? A Esperske kolonije tobože nemaju oružja. Njihova to povelja izričito kaže... Dobro si to pogodio, Phil, vrag te odnio! Odakle ti ta ideja?

— Bilo mi je čudno što šef mora slati teklića po momke koji za sebe tvrde da su telepati. Ah, evo!

Brava je zveknula. Narednik otvori vrata. Mackenzie i Speyer uđu u prostranu sobu ispod kupole.

Tumarali su prostorijom, dugo, bez riječi, među oblicima od metala i nekih drugih materijala o svrsi kojih nisu imali pojma. Ništa im se nije činilo poznato. Mackenzie se napokon zaustavi pred spiralom koja je izvirivala iz prozirne kocke. Unutar kocke kovitlala se bezlična mračna masa, iskreći se.

— Računao sam da su možda Esperi otkrili kakvo zaboravljeno skladište starinskog oružja prije Paklenih bombi — reče on prigušenim glasom. — Ultratajno oružje, koje nikad nije upotrijebljeno. Ali ovo ovdje baš ne izgleda kao nešto takvo. Što ti misliš?

— Ne, — reče Speyer. — Ne izgleda mi ni kao da su to izradile ljudske ruke!



— Ali, zar ne razumiješ? Okupirali su jedno naselje! To dokazuje svijetu da Esperi nisu neranjivi. A da katastrofa bude potpuna, otkrili su arsenal.

— Neka te to ne plaši. Neuka osoba ne može rukovati tim instrumentima. Strujni krugovi su interni sve dok ih ne aktiviraju određeni mozgovni bioritmovi, koje, opet, može proizvesti samo kondicionirana osoba. Istodobno, to kondicioniranje onemogućuje vještacima da svoje znanje otkriju neupućenima, pa dogodilo se što mu drago.

— Da, to znam. Ali nisam na to mislio. Plaši me pomisao da će se vijest o tome proširiti. Svatko će znati da Esperi ne vladaju nikakvim tajanstvenim psihičkim silama nego samo naprednom fizičkom znanošću. Ne samo što će to dati poleta pobunjenicima nego još gore, mnogi će članovi Reda, možda čak većina, pobjeći razočarani.

— Neće odmah. Danas novosti sporo putuju. Osim toga, Mwyr, potcjenjuješ sposobnost ljudi da ignoriraju činjenice koje se kose s uvriježenim vjerovanjima.

— Ali...

— No, dobro, zamislimo ono najgore. Zamislimo da je povjerenje izgubljeno i da se Red raspao. Bio bi to ozbiljan iako ne koban zastoj u odvijanju našeg plana. Psionika je bila samo djelić folklora koji nam je poslužio da motiviramo nove nazore o životu. Ima drugih sredstava, na primjer, vjerovanje u magiju među neobrazovanima. Možemo čak započeti i nečim sasvim novim ako baš bude nužno. Struktura vjere, kao takva, nema nikakve važnosti. To su samo skele oko zagrade: samo društvena organizacija, kojoj se okreće sve više i više ljudi, jer se jednostavno više nemaju kome drugom obraćati u propadajućem carstvu. Na kraju, nova će civilizacija odbaciti sve praznovjerice koje su u početku izazvale njeno nastajanje.

— Ovo će nas vratiti najmanje sto godina unatrag.

— Točno. Sad bi bilo mnogo teže unijeti radikalno tuđ element u igru, sada kad je autohtono društvo razvilo vlastite snažne institucije. Jedino bih rekao da zadatak još uvijek nije nemoguć. Čak ne predlažem da odemo tako daleko. Znaš, Esperi se još uvijek mogu spasiti.

— Kako?

— Moramo intervenirati neposredno.

— Kompjutorska analiza kaže da je to neizbježno?

— Da. Matrica daje nedvosmislen odgovor. Ni meni se to ne sviđa, kao ni tebi. Ali, izravno upletanje događa se mnogo češće nego što to vi pripravnici učite u školi. Najlegalnija procedura je dakako, ona kad uspijemo namjestiti takvo početno stanje da društvo kasnije automatski evoluira u željenom smjeru. Osim toga, to bi nam omogućilo da se oslobodimo grižnje savjesti. Na žalost, Velika Znanost se ne bavi sitnim, svakodnevnim pojedinostima.

— U ovom slučaju pomoći ćemo vladi da skrši pobunu. Ona će se zatim oboriti na pobijeđene protivnike takvom žestinom da će preostati malo živih svjedoka događaja kod Sv. Helene. U redu, još će se neko vrijeme šaputati. Pa što? One koji vjeruju u Red samo će osokoliti napor da negiraju takve ružne glasine. S vremenom, kako sve više običnih građana i Espera bude odbacivalo materijalizam, legenda će se činiti sve nevjerojatnijom. Postat će očito da su preci izmislili tu priču kako bi sakrili svoju nesposobnost da shvate što se zapravo događalo.

— Shvaćam...

— Ovdje nisi sretan, eh, Mwyr?

— Ne znam. Sve je tako izopačeno.

— Zahvali sreći što te nisu poslali na neku zbilja egzotičnu planetu.

— Gotovo da bi mi to bilo draže. Opasna bi mi okolina zabavila misli, pa ne bih toliko mozgao o dalekom domu.

— Dalekom? Tri godine puta.

— Ti to kažeš tako olako. Kao da tri godine provedene na brodu ne odgovaraju punih pedeset kozmičkog vremena. Kao da nam smjena dolazi svakoga dana a ne jednom u stoljeće.

I... kao da područje koje su istražili naši brodovi nije veće od komadića ove jedne galaktike!

— Jednoga će dana obuhvatiti cijelu galaktiku.

— Znam, znam, znam. Znam. Što misliš zašto sam izabrao da budem psihodinamičar? Zašto sam ovdje, zašto se pletem u sudbinu jednoga svijeta kojem ne pripadam? »Da pomognem stvoriti zajednicu svjesnih bića, svaka nova učlanjena rasa korak bliže pobjedi života nad univerzumom«. Parola i po! Ali u praksi, kako mi se čini, samo nekoliko odabranih rasa smije upoznati taj univerzum!

— Nije baš tako, Mwyr. Zamisli se malo nad ovima u koje se mi, kako ti to kažeš, pletemo. Zamisli se malo, pa se sjeti kako im je korisna bila nuklearna energija kad su je stekli. A kako sad napreduju, imat će je opet za nepuno stoljeće. Nedugo zatim gradit će svemirske brodove. Čak ako se uzme u obzir da vremenska retardacija ublažuje efekte svemirskog kontakta, ti su efekti, ne zaboravi, kumulativni. Zar želiš da jedna ovakva banda mesoždera stane haračiti svemirom?

Ne, neka se najprije duhovno civiliziraju; tada ćemo vidjeti možemo li im vjerovati. Ako ne, bit će bar zadovoljni na svojoj planeti, živeći onako kako im to propiše Velika Znanost. Sjeti se, oni oduvijek teže prema miru na Zemlji; ali njega sarni neće nikad dostići. O sebi ne mislim kao o nekoj vrlo dobroj osobi, Mwyr. A ipak, ovo što radim umiruje me u uvjerenju da sam bar malo koristan.



Te se godine brzo napredovalo u službi, kako to već obično biva u ratu. Kapetan Thomas Danielis unaprijeđen je u majora pošto je odigrao vidljivu ulogu u gušenju pobune stanovnika Los Angelesa. Uskoro zatim lojalisti su u krvavoj bitki kod Maricope uzalud pokušali skršiti pobunjenike sa Sierre opsjedajući njihovo uporište u dolini San Janquin. Tu je zaradio čin potpukovnika. Armiji je naređeno da krene na sjever, i počeo je naporan marš uz podnožje primorskih planina, u neprekidnoj opasnosti od napada s istoka. Ali pristaše Brodskog imali su previše posla oko konsolidiranja osvojenih područja. Umjesto njih u akciju su stupile gerila i posade gospodarskih postaja. Poslije jednog osobito žustrog okršaja armija stane kod Pinnacla da bi predahnula.

Danielis se prošeće kroz logor, između šatora podignutih u gustim redovima, između topova i teretnih vozila i ljudi koji su ležali tu i tamo drijemajući, razgovarajući, kockajući se i zureći u bistro, vedro nebo. Zrak bijaše vruć, zagušljiv od dima s mnogobrojnih ognjišta, konja, mazgi, znoja i ulja za mazanje obuće. Tumarao je besposlen, čekajući da počne sastanak koji je sazvao general. Sad sam otac, razmišljao je, a još nisam ni vidio malog.

No, imam sreće, podsjeti se on. Živ sam i zdrav. On sa sjeti kako mu je Jacobsen umirao na rukama kod Maricope. Nevjerojtno je koliko krvi ima u ljudskome tijelu. Ukoliko se još može zvati čovjekom ono što ne može od bola ništa do vrištati, vrištati, dok ne dočeka konačnu tamu.

A ja sam o ratu mislio sasvim drukčije. Ha! Glad, žeđ, umor, užas, sakaćenje, smrt, i uvijek jedno te isto, dosada što čovjeka sroza na razinu goveda... Dosta mi je. Poslije rata prihvatit ću se nekog posla. Ekonomska integracija kad se raspadne gospodarski sustav da, bit će mnogo načina da se čovjek probije, ali časnih, bez oružja u ruci... Danielisu postane jasno da ponavlja misli koje ga proganjaju već mjesecima. A o čemu drugom da razmišlja, dođavola?

Uz put kojim je hodao dizao se veliki šator u kojem su ispitivali zarobljenike. Dva su vojnika uvodila nekog čovjeka. Momak je bio plavokos, mišićav, natmuren. Imao je naredničke širite, a osim oznaka da pripada Wardenu Echevarryju, gospodaru ovog dijela primorskih planina, nikakvih drugih. U civilu je drvosječa, pogađao je Danielis; vojnik, kadgod tko zaprijeti Echevarryju; zarobljen za jučerašnjeg okršaja.

Danielisa nešto izazove da i sam uđe u šator. Zatekao je kapetana Lamberta, debeljka, kako sjedi za stolom na sklapanje i ispituje zarobljenika.

— Oh. — Oficir sigurnosti učini pokret kao da će ustati. — Da, gospodine?

— Voljno — reče Danielis. — Htio bih samo promatrati.

— Pa, pokušat ću da vidite nešto posebno. — Lambert se promeškolji na stolcu i zagleda u zarobljenika, koji je stajao oborenih ramena i raširenih nogu među stražarima. — Eh, naredniče, htjeli bismo od vas saznati neke stvari.

— Nisam vam dužan reći ništa osim svog imena, čina i prebivališta — zareži čovjek. — A to imate.

— Hm-m-m, o tome bi se moglo govoriti. Vi niste strani vojnik nego pobunjenik protiv vlade svoje vlastite države.

— Jesam, đavola! Ja sam Echevarryjev čovjek.

— I?

— I zato priznajem za suca onoga koga priznaje i Echevarry. On priznaje Brodskog. Prema tome, za mene ste pobunjenik vi.

— Zakoni su se promijenili.

— Vaš usrani Fallon nema nikakva prava mijenjati zakone. A osobito ne Ustav. Ja nisam nikakva seljačina, kapetane. Pohađao sam školu. A svake nam godine naš Gospodar čita iz Ustava.

— Vremena su se promijenila otkako je Ustav napisan, — reče Lambert. — Ne tražim od vas da budete izdajica. Samo da potvrdite neke podatke koje već imamo.

Čovjek bijesno potrese glavom.

Lambert učini pokret rukom. Jedan od vojnika stane iza zarobljenog i lagano mu svine ruku.

— To Echevarry ne bi radio — reče ovaj kroz stisnute zube.

— Dakako da ne bi — reče Lambert. Njegov ste čovjek.

— Mislite li da želim biti samo broj na nekakvom popisu u Friscu? Nego što da sam čovjek svoga gospodara.

Lambert opet mahne rukom. Vojnik pojača pritisak.

— Dosta je bilo — zalaje Danielis. — Prestani!

Vojnik pusti ruku, začuđen. Zarobljenik udahne, zajecavši.

— Vrlo ste me iznenadili, kapetane Lambert — reče Danielis. On osjeti kako mu lice crveni. — Ako je ovo vaša uobičajena praksa, čeka vas ratni sud.

— Ne — reče Lambert slabim glasom. — Iskreno, ne. Samo ... oni šute. Gotovo svi. Što da radim?

— Pridržavajte se ratnih pravila.

— S pobunjenicima?

— Odvedite ovog čovjeka — naredi Danielis. Vojnici se požure.

— Žao mi je, gospodine — promrmlja Lambert. — Mislim... mislim da sam izgubio previše drugova. Strašno mi je kad pomislim da ću ih još izgubiti, a sve zbog nedostatka informacija.

— I sa mnom je tako. — Danielisa obuzme sućut. On sjedne na rub stola i stane motati cigaretu. — Ali mi ne vodimo običan, redovni rat. Zbog toga, paradoksalno, moramo slijediti konvencije mnogo pažljivije nego ikad prije.

— Ne razumijem vas potpuno, gospodine.

Danielis je smotao cigaretu, pa je pruži Lambertu: maslinov list ili nešto slično. On započne drugu, za sebe.

— Pobunjenici sebe ne smatraju pobunjenicima — reče. — Oni su lojalni jednoj tradiciji koju mi nastojimo ukrotiti, čak i uništiti. Treba se suočiti s time da je prosječni gospodar sasvim dobar vođa. On je možda potomak nekog razbojnika, koji je do vlasti došao nasiljem, ali danas se njegova obitelj saživjela sa svojom okolinom. On poznaje i tu svoju okolinu i njene stanovnike kao svoj džep. On je živi simbol zajednice i njenih uspjeha, njenog folklora i osnovne nezavisnosti. Ako se nađeš u škripcu, ne moraš obijati pragove ravnodušne birokracije nego odeš ravno k svome gospodaru. Njegove su dužnosti jasno definirane, baš kao i tvoje, a mnogo su teže. On te vodi u ratu i miru, u ceremonijama koje daju boju i smisao životu. Vaši su očevi radili i igrali se zajedno u toku dvije ili tri stotine godina. Zemlja vrvi sjećanjem na njih. I ti i on pripadate.

— No, to sad treba obrisati da bismo se mogli uspeti na višu razinu. Ali mi nećemo dostići tu višu razinu otuđujući ljude. Mi nismo osvajači; mi smo sličniji Kućevlasničkoj straži, koja smiruje gradske nerede. Naš je protivnik dio naše zajednice.

Lambert mu pripali cigaretu. On povuče dim i završi:

— Što se praktične strane tiče, mogao bih vas podsjetiti, kapetane, da su federalne oružane snage, uzevši zajedno i faloniste i brodskiste, zapravo vrlo malobrojne. Tek nešto više od mirnodopske redovne vojske. Mi smo družina mladih sinova, propalih seljaka, siromašnih građana, avanturista, ukratko ljudi koji od svog puka traže da bude nešto čemu će pripadati, na što su navikli, a nisu uspjeli naći u civilu.

— Bojim se da vas nisam razumio, gospodine — reče Lambert.

— Nije važno — uzdahne Danielis, — Tek držite na pameti da ljudi spremnih za borbu ima mnogo više od obje protivničke armije zajedno. Kad bi gospodari uspjeli ujediniti svoje snage, bio bi to kraj Fallonovoj vladi. Na sreću, dijeli ih previše provincijalnog ponosa i previše zemljopisa da bi se to moglo dogoditi... osim ako ih pritisnemo jače nego što budu mogli izdržati. Mi želimo da slobodni zemljoposjednik, a čak i gospodar, misle: »Tja, ovi falonisti i nisu toliko loši momci, i ako budem na dobroj nozi s njima, neću izgubiti ništa, možda ću čak i nešto ušićariti na račun onih koji se bore do kraja«. Razumijete li?

— D-da. Mislim da shvaćam.

— Vi ste pametan čovjek, Lamberte. Nije vam potrebno da batinama izvlačite informacije. Zarobljene treba nadmudriti.

— Trudit ću se, gospodine.

— Dobro. — Danielis baci pogled na sat koji je dobio u ime tradicije, zajedno s osobnim oružjem, kad je unaprijeđen u oficirski čin. (Takve su stvarčice bile jednostavno preskupe za obična čovjeka. Za razliku od dobrih starih vremena masovne proizvodnje; a možda, jednoga dana...) — Sad moram ići. Vidjet ćemo se.

On iziđe iz šatora bolje volje nego prije.

Rođeni sam propovjednik, prizna sam sebi, zato se i ne mogu slobodno priključiti zafrkavanju u kantini, i zato ne shvaćam viceve koje mi pričaju; ali ako mi uspije prodati ideju kad je to važno, zadovoljan sam.

Do njega dopre glazba, glasovi i bendžo, i on stane fićukati. Dobro je što je ljudima ostalo toliko morala da još imaju smisla za glazbu, nakon Maricope i ovog marša na sjever, svrhu kojega nije nitko znao.

Šator za sastanke bio je dovoljno velik da bi se mogao nazvati paviljonom. Sa svake strane ulaza stajao je po stražar, Danielis je stigao među posljednjima, pa se nađe sasvim pri dnu stola, nasuprot brigadnom generalu Perezu. Zrak je bio pun dima i žamora prigušenog razgovora, ali lica bijahu napeta.

Tada uđe prilika odjevena u plave halje s Jangom i Jinom na prsima i razgovor utihne kao da je netko okrenuo prekidač. Danielis je, zabezeknut, prepoznao Mislioca Woodwortha. Posljednji ga je put vidio u Los Angelesu i pretpostavio da će on ostati u ondašnjem Esperskom centru. Vjerojatno je stigao ovamo po specijalnoj naredbi...

Perez ga predstavi. Obojica ostanu stajati.

— Imam za vas neke važne novosti, gospodo — reče Perez sasvim tiho. — Neka vam bude čast prisustvovati ovome sastanku. To je znak da u vas imam povjerenje i da vjerujem da ćete, prvo, apsolutno šutjeti o svemu što budete ovdje čuli, i drugo, da ćete obaviti vitalan posao, krajnje težak i opasan. — Danielis primijeti, šokiran, da nema nekolicine ljudi kojima je čin davao prava da prisustvuju ovakvim sastancima.

— Ponavljam — reče Perez — samo riječ, i cijeli će ovaj plan propasti. A u tom bi se slučaju rat otegnuo mjesecima i godinama. Vi znate u kako se lošem položaju nalazimo. Isto tako znate da će se položaj još i pogoršati kad potrošimo zalihe koje su nam ostale pošto nam je neprijatelj presjekao put do skladišta. Štoviše, na putu smo prema porazu. Ovo vam ne kažem zato što bih bio defetist. Samo sam realist. Mi bismo mogli izgubiti ovaj rat.

On pričeka da njegove riječi uhvate korijena, pa nastavi:

— Ovaj je plan izradila Glavna Komanda u suradnji s Esperskom centralom u San Franciscu prije neka tri tjedna. Zato i napredujemo prema sjeveru... — On pričeka da se stiša žamor iznenađenja. — Da, vi znate da se Esperski Red ne želi miješati u političke sukobe. Ali vi isto tako znate da se on brani kad ga napadnu. Vjerojatno ste čuli da su pobunjenici napali jednu njihovu koloniju i da odonda šire ružne glasine o Redu. Biste li željeli komentirati, Mislioče Woodworth?

Čovjek u plavom kimne i reče mirno:

— Mi imamo načina da saznamo što nas zanima... možete to nazvali obavještajnom službom... pa vas zato mogu obavijestiti o činjenicama. Sv. Helenu su napali u vrijeme kad je većina adepata bila odsutna pomažući osnivanju nove kolonije u Montani. — Kako im uspijeva tako brzo putovati? Mišljaše Danielis. Teleportacija ili što slično? — Meni nije poznato je li neprijatelj znao za to ili je, jednostavno, imao sreće. Bilo kako bilo, kad su ona dva ili tri adepta koji su ostali u koloniji upozorili neprijatelje da se udalje, nastala je bitka i adepti su poginuli prije nego što su mogli stupiti u akciju. — On se nasmije. — Mi ne tvrdimo da smo besmrtni, osim na način na koji je svako živo biće besmrtno. Još manje smo nepogrešivi. I stoga je sad Sv. Helena okupirana. Ne želimo poduzeti nikakvu akciju, bar ne zasad, jer bi moglo stradati stanovništvo kolonije.

— A što se tiče priča koje širi neprijatelj, pa, mislim da bih i ja tako postupio da sam u njihovom položaju. Svi znamo da adepti mogu ono što ne može nitko drugi. Kad saznaju da je povrijeđen Red, trupe će biti u strahu od nadnaravne osvete. Vi ste ovdje svi obrazovani ljudi pa znate da tu nema ničeg nadnaravnog, nego je to samo način da se iskoriste sile koje u većini od nas latentno postoje. Vi također znate da Red ne vjeruje u osvetu. Ali običan redov ne misli kao vi. Njegovi oficiri moraju pronaći načina da mu vrate moral. I zato su izmislili nekakvu opremu koju tobože upotrebljavaju adepti... napredna tehnologija, i sve, to je jasno, ali ipak samo strojevi koje možete izbaciti iz akcije ako ste hrabri, baš kao i svaki drugi stroj. To se tamo dogodilo.

— Ipak, to je prijetnja Redu; mi ne možemo dopustiti da napad na našu koloniju prođe nekažnjeno. Zato je Esperska centrala odlučila da stane na vašu stranu. Samo neka što prije završi ovaj rat.

Stolom se razliježe uzdah. Danielis osjeti kako mu se kostriješe vlasi na zatiljku. Perez podigne ruku.

— Strpite se, molim — reče general. — Adepti neće ići okolo i dizati u zrak vaše protivnike umjesto vas. To je vraški teška odluka za njih. Ja, uh, znam da će, uh, osobni položaj svakog Espera pretrpjeti ozbiljan nazadak ovim nasiljem. To je velika žrtva.

— Njihova im povelja dopušta da se posluže psionikom u obrani svojih naselja. U redu... iskonsrruirat će se napad na San Francisco, kao napad na Centralu, njihov glavni štab.

Implikacije onog što je čuo pogode Danielisa kao udar groma. Jedva da je čuo Perezovo suho objašnjenje.

— Da vidimo sa strateškog ugla. Neprijatelj drži više od polovice Kalifornije, cijeli Oregon i Idaho i dobar dio Washingtona. Mi, ova armija, koristimo se posljednjim prilazom San Franciscu s kopna koji nam je još preostao. Neprijatelj nije pokušao zatvoriti taj prilaz, jer trupe koje smo povukli sa sjevera — a to su one koje momentalno nisu na terenu — bitno pojačavaju garnizon u gradu.

To je ujedno i dio razloga što neprijatelj još nije napao sam grad. Osim toga, mi još držimo Puget Sound i luke na jugu Kalifornije. Brodovi dopremaju dovoljno hrane i municije. Njegova pomorska snaga je slabija od naše: uglavnom su to škune koje su darovali obalni gospodari i koje operiraju iz Portlanda. S tim bi snagama mogao, doduše, uloviti koji manji konvoj, ali još nije pokušao, jer to nije vrijedno truda; a mogao bi naletjeti na nadmoćne snage. Napad iz Zaljeva nije, naravno, pokušao, zbog artiljerijskih i raketnih položaja s obje strane Zlatnih vrata.

— Ipak, njegov je krajnji cilj San Francisco. Tako mora biti: tamo je sjedište vlade, tamo je industrija, to je i srce nacije.

— No, evo i plana. Naša će armija opet kontaktirati s Komandom Sierre i njenim pomoćnim milicijskim jedinicima. napadom iz San Josea. To je savršeno logičan manevar. Ako uspije, presjeći će neprijateljske snage na dva dijela. Mi, dapače, znamo, da neprijatelj koncentrira svoje snage upravo protiv takvoga našega napada.

— Mi nećemo uspjeti. Dobrano ćemo se potući, pa će nas odbaciti. To će biti najteže: glumiti teški poraz, uvjeriti u to čak i naše vlastite trupe, a zadržati ih pod disciplinom. Tu će biti mnogo pojedinosti o kojima će trebati mućnuti glavom.

— Povući ćemo se na sjever, prema San Franciscu. Neprijatelj će nas svakako progoniti. Izgledat će to kao bogomdana prilika da nas uništi i dopre do gradskih zidina.

— Kad zađemo dobrano na Poluotok i neprijatelj se nađe između oceana s njegove lijeve i Zaljeva s desne strane, zaobići ćemo ga i napasti s leđa. Esperski adepti će biti tamo da nam pomognu. Odjednom će se naći u stupici između nas i gradskih obrambenih snaga. Što ne unište adepti, počistit ćemo mi. I to će biti kraj Komande Sierra i cijeloga rata.

— To je krasna strategija. Poput svih sličnih bit će je vraški teško provesti. Jeste li spremni da se prihvatite ovoga posla?

Danielis nije galamio s ostalima. Mislio je na Lauru.



Prema sjeveru i nešto udesno vodila se neka bitka. Povremeno bi se začuli topovi ili bubnjanje puščane vatre; tanka zavjesa dima vukla se preko trave, između čvornatih hrastova. Ali dolje, na obali, čulo se samo pljuskanje valova o plažu, hujanje vjetra i šapat pijeska.

Mackenzie je jahao niz plažu, gdje je imao najširi vidik. Većina je ljudstva njegova puka bila dublje u kopnu. Ali, tamo je vladala divljina: grbavo tlo, gusta šuma, ruševine drvenih kuća, pa je kretanje bilo sporo i mukotrpno. Nekoć je na tome području živjelo mnogo ljudi, ali je vatrena oluja Paklene bombe pomela sve do temelja, a današnje je malobrojno stanovništvo bilo nesposobno da bilo što započne na tom neplodnom tlu. Tu čak nije bilo ni neprijatelja.

Vagabundi nisu napustili svoje položaje na lijevom krilu armije bez razloga.

Gotovo cjelokupna Komanda Sierra skupila se kod Modesta, odbila napad protivničke armije iz smjera San Josea i nagnala je u hitro povlačenje. Još koji dan i bijeli će se grad pojaviti pred očima progonitelja.

A neprijatelj će se tamo utvrditi i spremiti nama doček, uz pomoć lokalnog garnizona. Bit će bombardiranja; možda će biti prisiljeni da osvajaju grad ulicu po ulicu. Lauro, dijete moje, hoćeš li to preživjeti?

Dakako, možda se to neće odvijati na taj način. Možda moj plan uspije i grad padne začas — kako je »možda« grozna riječ!

On pljesne rukama tako da je odjeknulo poput hica. Speyer ga pogleda. Majorova je obitelj bila na sigurnom; čak ih je bio posjetio kod Mount Sassena, poslije kampanje na sjeveru.

— Teško je — reče.

— Teško je svakome — odgovori Mackenzie kipteći od bijesa. — Ovo je prljavi rat.

Speyer slegne ramenima. — Ništa gori od ostalih, osim što ovaj put Pacifičani i daju i primaju batine.

— Znaš vrlo dobro da ne volim ovaj posao.

— A koji ga čovjek zdrave pameti voli?

— Kad se zaželim propovijedi, reći ću ti.

— Žao mi je — reče Speyer, a tako je i mislio.

— I meni je žao — reče Mackenzie pokajnički. — Živci su mi pri kraju. Prokletstvo! Gotovo da se zaželim akcije!

— Ne bih se začudio i da je nađemo. Cijela mi ova piča nekako ne štima.

Meckenzie se osvrnuo oko sebe. S desne strane brežuljci, iza kojih se horizont oslanja o niski, ali masivni lanac San Bruno. Tu i tamo mogao je vidjeti pokoji od svojih vodova, pješačkih i konjičkih. Iznad glave kašlje avion. Ipak, bilo je dovoljno prilike za zasjedu. Svakog se časa mogao otvoriti sam pakao... no, mali pakao koji bi brzo ugasili minobacači i bajonete, gubici mali. (Ha! Svaki od tih malih gubitaka znači mrtav čovjek, njegova žena i djeca u suzama, ili čovjek koji bulji u ostatak svoje ruke, ili čovjek minus lice, i uostalom. kakve su to nevojničke misli?)

Tražeći olakšanje, Mackenzie pogleda ulijevo. Ocean se valjao u zelenkasto-sivoj boji, svjetlucao, dizao se, nadimao i lomio o obalu usred bijele pjene. Nos osjeti miris soli i morske trave. Nekoliko galeba zamijauču iznad pijeska. Nikakva jedra ili oblačka dima — samo praznina. Konvoji iz Puget Sounda za San Francisco i vitki, brzi brodovi obalnih gospodara bili su milje i milje iza zakrivljenosti svijeta.

A tako je i trebalo biti. Možda je sve u redu na debelom moru. Pokušaj i nadaj se. A... bila je to njegova ideja, James Mackenzie drži govor na konferenciji koju je general Cruikshank zakazao između bitaka za Mariposu i San Jose: onaj isti James Mackenzie koji je istrčao s idejom da Komanda Sierra siđe s planina, isti onaj koji je raskrinkao golemu podvalu Espersku i uspio svojim ljudima razjasniti da iza podvale leži tajna o kojoj se jedva usuđuje i misliti. Spominjat će ga u kronikama, tog pukovnika, pjevat će o njemu balade još pet stotina godina.

Samo što tu ipak nešto ne štima. James Mackenzie je znao da nije pametan osobito iznad prosjeka i kad je u punoj formi, a sad je otupio od umora i od užasa pred pomisli na moguću sudbinu svoje kćeri. Njega su pak progonile misli na određene oblike povrede. Često se morao naroljati da bi uspio zaspati. Bio je obrijan, jer jedan oficir mora paziti na svoj izgled, ali bilo mu je jasno da kad ne bi imao posilnog ne bi izgledao ništa bolje od običnog neurednog redova. Uniforma mu je bila izblijedjela i izlizana, tijelo mu smrdjelo i svrbjelo ga, usta mu žudjela za duhanom, ali je bilo neke nevolje s intendanturom, pa su bili sretni da imaju što jesti. Njegova djela nisu bila ništa više od krparenja tu i tamo, u potpunoj zbrci i zbunjenosti, ili od ovakvog klipsanja i vječne želje da se sve to već jednom završi. Jednog će ga dana, pobijedio ili ne pobijedio, tijelo izdati — osjećao je kako se troši, artritičko štipanje, zaduha, drijemanje usred situacije koja ne trpi drijomanje — i kraj će biti isto tako nedostojanstven i samotan kao u svake ljudske šeprtlje. Heroj? Vic do neba!

On se prisili da skrene misli na teškoće pred sobom. Iza njega stupa glavnina puka, artiljerija, tisuću ljudi uz samohodne topove, mazge upregnute u kola, nekoliko kamiona, jedna dragocjena borna kola. Bijaše to sivo-smeđa masa šljemova, raštrkanih pušaka i lukova pri ruci. Pijesak je prigušivao korake tako da se čulo samo udaranje valova o plažu. A kad god bi to načas zamrlo, Mackenzie je mogao čuti pjevušenje vještičjeg voda: tucet izboranih staraca, većinom Indijanaca, koji su nosili svoje prutove i uglas zviždukali Pjesmu Protiv Vještica. Njega inače nije zanimala magija, ali bi svaki put kad bi čuo taj zvuk, osjetio kako mu se ježi koža na leđima.

Sve je u najboljem redu, uvjeravao je sama sebe. Dobro napredujemo.

Ali, Phil je u pravu. Ovo je prokleti posao. Neprijatelj se morao probijati prema jugu, a ne ovako dopustiti da ga zatvorimo.

Kapetan Hulse dogalopira, u oblaku pijeska što su ga podizala konjska kopita.

— Izvještaj patrole, gospodine.

— Dakle? — Mackenzie shvati da je gotovo povikao. — Izvolite.

— Značajna aktivnost primijećena na oko pet milja prema sjeveroistoku. Čini se kao da nam se približavaju trupe.

Mackenzie se ukruti.

— Nemate li ništa određenije?

— Zasad ne, zemljište je vrlo neravno. — A zračno izviđanje, za ime svijeta?

— Da, gospodine, a izbacit ću i još izviđača.

— Preuzmi, Phil. — Mackenzie se uputi prema radio-kamionu. Imao je sa sobom svoj minikomunikator, dakako, ali su ovdje smetnje iz San Francisca tako jake da je i snažni radio u kamionu dovoljan tek za koju milju ili dvije dometu. Patrole komuniciraju pomoću kurira.

On primijeti da je puškaranje u dubini kopna oslabilo. Unutrašnjost Poluotoka može se pohvaliti mrežom sasvim dobrih cesta. Neprijatelj kontrolira to područje i može ga upotrijebiti za brze pokrete.

Ako povuku centar i napadnu nas s boka, gdje smo najslabiji...

Glas iz radioprijemnika, jedva čujan između zviždanja i pištanja, potvrdi prijem njegovog izvještaja i obavijesti ga što je otkriveno na drugim sektorima. Veliki pokreti s lijeve i desne strane, da, čini se Falloniti spremaju na proboj. Možda je i varka, tko zna. Glavnina Sierranaca neka drži položaj dok se situacija ne razbistri. Vagabundi moraju neko vrijeme izdržati sami kako znaju.

Mackenzie se vrati na čelo kolone. Speyer mrko kimne na ono što mu je Mackenzie rekao.

— Pa, da se pripremimo, ha?

— Aha. — Mackenzie se izgubi u baraži komandi koje je izdavao nizu oficira. Izbačene patrole imaju se priključiti. Plažu treba obraniti, oslanjajući se na uzvisine odmah u pozadini.

Ljudi se stanu vrzmati amo-tamo, konji zanjište, topovi zagrme. Izviđački avion se vrati, leteći tako nisko da je radio-veza kako-tako uspostavljena: da, definitivno je u toku napad; teško je reći koliko trupa, prokleto ih drveće zaklanja, bit će jedna brigada.

Mackenzie se smjesti navrh brežuljka, okružen štabom i kuririma. Pred njim se protezala linija topova. Konjica čekaše iza njih, koplja blještava na suncu, jedinica pješadije kao podrška. Ostalih se pješaka ne vidi, stopili su se s okolišem. Galebovi se počinju skupljati, kao da znaju da će biti mesa.

— Misliš li da ih možemo zadržati? — upita Speyer.

— Svakako. — reče Mackenzie. — Ako siđu na plažu, pomest ćemo ih baražom. Ako se popnu, pa ovo je školski primjer terena za obranu. Naravno, ako koja druga jedinica prodre iza nas, bit ćemo u kliještima, ali nas se to sada ne tiče.

— Vjerojatno se nadaju da će im uspjeti da zaobiđu našu armiju i napadnu s leđa.

— I meni se čini. Pa i nije baš tako pametna ideja. Nama je svejedno kako ćemo do Frisca, boreći se straga ili sprijeda.

— Osim ako garnizon u gradu ne izvede juriš.

— Ni to nas ne pogađa. Ukupno smo brojčano podjednaki, a mi imamo više municije i alkohola. A naše su gospodarske jedinice navikle na dezorganiziranu borbu u brdima.

— A ako ih pometemo... — Speyer čvrsto zatvori usta.

— Dalje?

— Ništa.

— Vraga. Hitio si me podsjetiti na slijedeći korak: kako da osvojimo grad a da ne bude pokolja na obje strane?

Speyer skrene tužni pogled s Mackenzija. Tišina zavlada na vrhu brežuljka.

Cijela je vječnost prošla dok se nije pojavio neprijatelj, najprije nekoliko konjanika prve prethodnice, a tada i glavnina, prekrivajući udoline i grebene i obronke. Izvještaji zapljusnu Mackenzija — velike snage, gotovo dvaput brojniji od nas, ali malo artiljerije; kratki na gorivu, ovise o teglećoj marvi. Očigledno će napasti, prihvatiti gubitke, samo da dopru do topova. Mackenzie izda odgovarajuće naredbe.

Jurišni valovi su u međuvremenu formirani, oko milju daleko. Promatrajući ih kroz dogled, Mackenzije može prepoznati crvene ešarpe Maderskih konjanika, zeleni i zlatni stijeg Dagosa. Jahao je on prije s obje te jedinice. Nije baš ugodan osjećaj sjetiti se da Ives voli plitku formaciju i upotrijebiti to znanje protiv njega...

Trube zavrište. Falonitska konjica krene u kas. Sve brže i brže, kratki galop, puni galop, dok je zemlja drhtala pod njima. Zatim krene pješadija i topovi. Evo i jednih bornih kola. Čudno, nema raketne rampe na vrhu ni cijevi repetuša proguranih kroz proreze za promatranje. Ovo su dobre trupe, mišljaše Mackenzie, napreduju skladno, vidi se da su veterani.

Mrzio je sama sebe zbog onog što će se dogoditi.

Njegova je obrana čekala, nepomična na pijesku. Puščana vatra na obronku, gdje su se smjestili bacači i snajperi, zaštekće, jahač se prevrne s konja, prašinar se uhvati za trbuh i klone na koljena. Mackenzie pogleda u svoje haubice. Topnici stoje nepomično uz nišane. Neka se napadači samo približe i domet... evo! Yamaguchi, koji je sjedio na konju odmah iza topnika, izvuče sablju i njena oštrica bljesne na suncu. Topovi zariču. Vatra lizne kroz dim, pijesak eksplodira u tisuću gejzira, šrapnel zazviždi kroz redove napadača. Posade topova smjesta udu u uvježban ritam pucanja, punjenja, pucanja, pravilna tri hica u minuti, tempo koji čuva topove i slama armije. Ipak je juriš srljao naprijed, nepokoleban, sad već tako blizu da Mackenzie kroz dogled načas ugleda pjegavo lice, momak s ranča postao vojnik, usta mu razvučena od urlanja.

Strijelci iza topova odapnu. Strijele zafućkaju kroz zrak, oblak za oblakom, u visokom luku preko razrovana tla, pa opet dolje, među nadiruće jahače. Konji se prevrću, ruke i noge pogođenih i oborenih jahača lepršaju kroz zrak, pijesak pršti ispod kopita, po tjelesima što se valjaju i trzaju na tlu.

Mackenzie vidje kako se jurišna linija proređuje, koleba, raspada. Protujuriš njegove konjice će dovršiti posao artiljerije.

— Spremite se — reče u minikomunikator. Njegovi se ljudi pokrenu, namještajući se. Topovi opet riknu.

Borna kola uspore, pa se zaustave. Nešto u njima zakrekeće tako glasno, da se čulo kroz eksplozije granata.

Plavo-bijela sjena prijeđe preko najbliže uzvisine, Mackanzie stisne napola zaslijepljene oči. Kad ih je opet otvorio, on ugleda kako trava gori, kako se jedan Vagabund diže iz zaklona urlajući s odjećom u plamenu. Čovjek se baci na pijesak i stane se valjati. Taj se dio plaže tada podigne poput golema vala, slomi se i obori preko brežuljka. Gorući vojnik iščezne u lavini koja je pokopala njegove drugove.

— Psi — udar! — netko zavrišti, tanko i užasno, kroz kaos i zemljotres. — Esperi...

Nevjerojatno, kao u snu zakriješte trube i sieranska konjica srne naprijed. Mimo svojih topova, ususret slomljenom protivniku... i konji se i jahači podignu u zrak, prevrćući se u divovskom nevidljivom vrtlogu i tresnu o zemlju. Druga se linija kopljanika slomi, konji se njišteći propnu, zavitlaju kroz zrak i raštrkaju se u svim smjerovima.

Grozno duboko brujanje ispuni zrak. Mackenzieu se učini da gleda kroz zavjesu vrućeg zraka što se titravo diže uvis, kao da mu netko lupa mozgom amo-tamo o zidove lubanje,

— Zbrisat će nas — dopre do njega Speyerov glas iz daljine, čas jači, čas slabiji. — Sredit će se dok su naši u panici...

— Ne! — zaurla Mackenzie. — Adepti su sigurno u onim kolima. Hajde!

Većina se njegovih konja okrenula na njegovu vlastitu artiljeriju, njištavi, ritajući kaos. Pješadija je stajala ukočena, spremna da podbrusi pete. Pogled udesno pokaže Meckenziju kako je i sam neprijatelj zbunjen, ovo je i za njih bio užasan prizor, ali čim se oporave od šoka krenut će, a sad nije preostalo ništa da ih zaustavi... Bijaše to kao da je netko drugi podbo njegova konja. Životinja je bila zapjenjena od panike. On joj zaokrene glavu, brutalno, ukopa ostruge u slabine i jurne niz brijeg prema topovima.

Bila mu je potrebna sva preostala snaga da bi zaustavio konja. Čovjek visi mrtav preko topa. Mackenzie skoči na zemlju. Nema vremena da brine o konju koji je potprašio pete. Gdje je pomoć? — Dođi amo! — Urlik mu se izgubi u halabuci. Odjednom, čovjek stoji do njega, Speyer grabi granatu i gura je u zatvarač, Mackenzie zaškilji kroz nišan, namješta top napola napamet. Vidi esperska kola kako čuče među isprevrnutim tjelesima mrtvih i ranjenih. Na ovoj udaljenosti kola izgledaju sitna.

Speyer mu pomaže. Poteže uže. Top grmi i skače. Granata pršti nekoliko metara pred ciljem, pijesak se diže u zrak, metalni komadići zvižde.

Speyer je već napunio. Mackenzie nišani i okida. Prebačaj, zamalo. Kola se valjaju lijevo-desno. Udarac je možda ozlijedio Espere u njemu; bar je psi-udar stao. Treba udariti što prije, dok se neprijatelj nije snašao.

On potrči do svojih kola. Vrata zjape, posada je strugnula. On se baci na vozačevo sjedalo, Speyer treska vratima i uvlači glavu u tunel periskopa lansirne rampe. Mackenzie utiskuje papuču gasa u pod, motor zavija, kola skaču naprijed. Speyer nišani, utiskuje dugme okidača. Projektil šišti prema cilju i eksplodira. Pogođena se kola uzdignu uvis, teško padaju natrag. U boku im zjapi rupa.

Kad bi bar momci sad došli k sebi i krenuti... No, ako navale, sa mnom je gotovo, kako bilo. Mackenzie zaustavi borna kola, otvori vrata s treskom i iskoči. Iskrivljeni, pocrnjeli metal oko rupe u neprijateljskim kolima okruži ga dok je ulazio i on se nađe unutra, među ruševinama i u smradu.

Nađe dva Espera kako nepomično leže. Vozač je mrtav, krhotina metala viri mu iz prsiju. Onaj drugi, adept, cvili među svojim neljudskim instrumentima. Lice mu je skriveno iza mrlje krvi. Mackenzie odgurne leš ustranu i strgne halju s adepta, odere svinuti komad metala iz adeptove ruke i posrne napolje.

Speyer je iz neoštećenih kola pucao po neprijateljima koji bi se usudili prići. Mackenzie skoči na ljestve uz bok esperskih kola i uzvere se na krov. Mašući plavom haljom u jednoj ruci i oružjem u koje se nije razumio u drugoj, on vikne: — Hajde, dječaci! Izbacili smo ih iz igre! Zar želite i doručak u krevetu?

Tane mu prozviždi uz uho. Više ništa. Većina je neprijatelja, konja i pješaka, stajala smrznuta na mjestu. U ovoj neizmjernoj tišini koja je tako naglo legla preko bojišta, nije mogao reći da li to šume valovi na plaži ili krv u njegovim ušima.

Tada se oglasi truba.

Mackenzie skoči na pijesak i otrči do svojih kola.

— Hajdemo natrag — reče Speyeru. — Bitka čeka da je dovršimo.



— Jezik za zube! — rekao je Tom Danielis.

Mislilac Woodworth buljio je u njega. Magla se komešala i kapala u šumi, skrivajući tlo i brigadu, sivo ništavilo kroz koje se probijalo prigušeno micanje ljudi i konja i kotača, samotan i neizrecivo umoran zvuk. Hlad bijaše hladan, vlažna odjeća teška.

— Gospodine — protestirao je major Lescarbault. Oči je raširio, šok mu se čita na ispijenu licu.

— Usuđujem se visokom esperskom oficiru reći neka prestane gakati o nečemu u što se baš ništa ne razumije? — odgovori Danielis. No, krajnji je čas da to netko napokon i uradi.

Woodworth se sabrao.

— Rekao sam samo, sine, da bismo se morali konsolidirati, pregrupirati adepte i napasti Brodskiste po centru — prigovori on. — Što tu ne valja?

Danielis stegne šake.

— Ništa — reče on — osim što će izazvati više nesreće nego što ste nam do sada uspjeli nanijeti.

— Mali zastoj ili dva — svađao se Lescarbault. — Isprašili su nas na zapadu, ali smo mi ovdje, uz Zaljev, potisnuli njihovo krilo.

— A rezultat je toga bio taj da se njihova glavnina okrenula, napala nas i razbila naše snage na dva dijela — odreže Danielis — Esperi odonda baš nisu osobito marljivi... a pobunjenici sad znaju da bez vozila ne mogu transportirati svoje oružje i da ih mogu ubiti. Artiljerija ih gađa gdje god stigne, gerila udara i bježi, ostavljajući za sobom mrtve Espere, ili čak neprijatelj jednostavno zaobilazi mjesta za koja zna da ih ima. Nemamo dovoljno adepata!

— Zbog toga sam i predložio da ih skupimo u grupu kojoj neće moći odoljeti — reče Woodworth.

— I koja će biti preglomazna da bude ikakve koristi, — odgovori Danielis. Bilo mu je svega dosta, sad kad je znao da ga je Red vukao za nos čitavog života; da, mišljaše on, to peče, ne činjenica da adepti nisu uspjeli poraziti pobunjenike — nemoćni, zapravo, da im slome moral — nego saznanje da su i adepti samo nečiji tuđi pioni i da je svaki pojedini blagi, iskreni pripadnik esperskih kolonija samo nečija tuđa bena.

Nezdrživo je želio vratiti se Lauri — još je nije uspio vidjeti — Lauri i djetetu, posljednjoj poštenoj realnosti u ovom maglovitom svijetu koji mu je preostao. On se sabere i nastavi mirnije:

— Adepti, ona nekolicina koja preživi, bit će, dakako, potrebni za obranu San Francisca. Armija sposobna za hitre manevre ima izgleda protiv pobunjenika već na neki način, ali vaše... vaše oružje može odbiti napad na gradske zidine. Tamo ih, dakle, vodim.

— Ja nisam adept — reče Woodworth. — Ja ih ne mogu pozvati mislima.

— Želite reći da ne znate raditi s njihovim ekvivalentom radija — reče Danielis grubo. — No, pa imate ovdje jednog adepta. Neka on pošalje poruku.

Woodworth ustukne. — Nadam se — reče on — Nadam se da razumijete da je ovo i za mene iznenađenje.

— Oh, da, svakako, Mislioče — Lescarbault reče nepozvan.

Woodworth proguta slinu.

— Ja se ne odričem Reda — reče oporo. — Veliki je Mislilac obećao puno objašnjenje kad sve ovo prođe. — On potrese glavom — U redu, sine, učinit ću što mogu.

Neka sućut takne Danielisa dok je promatrao plavu halju kako nestaje u magli. On to grublje zalaje naređenja.

Ljudstvo pod njegovom komandom polako krene. Bio je s Drugom brigadom; ostatak je bio raspršen po cijelom Poluotoku, kamo ga rastjeraše pobunjenici. On se nadao da će isto tako raštrkani adepti na koje naiđe za marša kroz lanac San Bruno uputiti ostale kako da mu se priključe. Većina će ih se ipak, ovako demoralizirani, sigurno predati pobunjenicima.

U San Franciscu će biti dovoljno prilike da se odmori. Tamo ćemo biti na sigurnom, zidovi i topovi i esperski strojevi prema kopnu, more koje nas hrani u zaleđu. Oporavit ćemo se, konsolidirati snage, dovesti svježe trupe iz Washingtona i s juga. Rat još nije odlučen... Bog nam pomogao.

Pitam se hoće li ikad i biti.

A ako bude, hoće li ikad Jimbo doći da nas posjeti, sjesti uz vatru u kaminu i ćaskati o svemu što smo prošli? Ako ne, bit će to prevelika cijena pobjede.

No, možda ne prevelika cijena za ovo što smo naučili. Stranci na ovoj planeti... a što bi drugo moglo izmozgati ovo oružje? Adepti će progovoriti, pa makar ih svojim rukama podvrgao torturi.

Ali Danielis se sjeti priča iz svog djetinjstva, rasprodanih ispod glasa u ribarskim kolibama, poslije prvog mraka, kad se sablasti vrzmaju ljudskim mislima. Prije općeg uništenja živjele su legende o zvijezdama, a žive i sad. Nije bio siguran da li će biti sposoban da ikad više pogleda u noćno nebo a da se ne strese.

Prokleta magla ...

Začuju se kopita. Danielis napola izvuče svoj pištolj. Ali, jahač je bio njegov izviđač, koji podigne prokislu ruku da bi salutirao.

— Pukovniče, neprijateljske snage oko deset milja pred nama. Velike.

Dakle, čeka nas bitka.

— Da li znaju za nas?

— Ne, gospodine. Kreću se prema istoku, po grebenu.

— Vjerojatno namjeravaju zaposjesti ruševine Candlestick Parka — promrmlja Danielis. Organizam mu je bio preumoran da bi se mogao uzbuditi. — To je dobro uporište. Hvala, kaplaru. — On se okrene prema Lescarbaultu i izda zapovijedi.

Lescarbault se začas vrati.

— Gospodine! Radio-smetnje su prestale!

— Što! — Danielis zatrepće očima, ne shvaćajući sasvim.

— Da, gospodine. Govorio sam na minikomunikator — Lescarbault pokaže na zapešće — na vrlo kratke udaljenosti je funkcionirao i prenosio četnim zapovjednicima vaša naređenja. Interferencija je odjednom prestala, prije dvije minute.

Danielis privuče zapešće prema svojim ustima.

— Halo, radio-kamion, ovdje komandant. Čujete li me?

— Da, gospodine — reče glas.

— Isključili su smetnje zbog nečega. Daj mi otvoreni vojni val.

— Da, gospodine. — Stanka, a zatim...

— ...smjesta ovamo! Sve jedinice na terenu, krenite u San Francisco smjesta! Napadaju nas s mora!

Danielis pusti Lescarbaultovu ruku. Pogleda tupo uperena u ništa slušao je kako glas nariče i nariče.

— ...bombardiraju Potrero Point. Palube pretrpane trupama. Vjerojatno se namjeravaju ovdje iskrcati...

Danielis je razmišljao brže od riječi koje je slušao. Kao da ESP nije laž, kao da promatra voljeni grad i osjeća njegove rane na samome sebi. Oko Vrata nema magle, inače opis ne bi mogao biti tako podroban. Konvoj se provukao mimo obalnih baterija koje su ga mogle razbiti u komadiće, neobično veliki konvoj, u pogrešno vrijeme, ali su to ipak bili poznati oblici trbušastih brodova, bijela jedra, tu i tamo pokoji dimnjak, noseći hranu gradu. Kratko objašnjenje, nešto o napadu gospodarskih brodova ili slično, i flota je ušla u Zaljev, gdje San Francisco nije imao nikavih zidova. Tada su topovi demaskirani a iz prostora za teret prokuljali naoružani ljudi.

Da, zaista su zarobili neki konvoj te piratske škune. Upotrijebile svoje radio-ometanje; u kombinaciji s našim pokrilo je sve pozive upomoć. Izbacili su teret preko palube i ukrcali ljude gospodara. Neki im je špijun ili izdajica javio znake raspoznavanja. Sad im glavni grad stoji na dlanu otvoren, garnizon vani, jedva da je koji adept ostao u Centrali, Sierranci opsjedaju južna vrata, a Laura sama.

— Dolazimo! — zaurla Danielis. Brigada krene, stenjući, za njim. Oni udare žestinom očajnika i prodru duboko u neprijateljske položaje. Tu se okršaj razbije u bezbroj malih sukoba nožem i sabljom u magli. Ali Danielis, koji je vodio napad, primio je već ručnu bombu u prsa.



Na istoku, na jugu, u luci i na ruševinama zida prema Poluotoku još se borilo. Prilazeći, Mackenzie je vidio kako su ti predjeli grada pocrnjeli od dima, to jest ono što je preostalo od nekadašnjih kuća. Zvuk puškaranja dopre do njega. Inače se grad kupao u suncu netaknut, krovovi i bijeli zidovi u mreži ulica i crkveni zvonici parajući nebo poput jarbola, Federal House, i Nob Hill i Stražarski toranj na Telegraph Hillu, baš kako ih je zapamtio iz dječačkih dana. Zaljev je svjetlucao bezočno lijep.

Ali on nije imao vremena da se divi pogledu ni da se pita kamo se sklonila Laura. Juriš na Twin Peak mora biti munjevit, jer će se esperska centrala sigurno braniti.

U aveniji koja se sa svake strane penjala na ove velike grbe, Speyer je vodio polovicu Vagabunda. (Yamaguchi je ležao mrtav na plaži posutoj tamnosmeđim mrljama). Mackenzie je sam vodio drugu polovicu. Konji su klopkali uz Portolu, između zabarikadiranih stambenih kuća; topovi su poskakivali i škripali, čizme strugale o asfalt, mokasine smicale, oružje zveckalo, ljudi disali teško, a vještičja jedinica potiho zviždukala protiv ne znam kakvih sablasti. Ali je ipak gusta tišina nadjačala ove sitne zvuke. Mackenzie se sjeti noćnih mora kad je trčao niz hodnik bez kraja.

Čak ako i ne istresu svoju đavolštinu na nas, morat ćemo što prije osvojiti njihovu utvrdu, prije nego što nas sve ne izdaju živci.

Bulevar Twin Peaks odvojio se od Portole i skrene strmo udesno. Kuća više nije bilo; samo je divlja trava pokrivala nadrisvete brežuljke, sve do vrhova gdje su se uzdizale zgrade zabranjene za sve osim za adepte. Te su dvije visoke zgradurine, koje su se prelijevale u svim duginim bojama, izrasle preko noći, u roku od nekoliko tjedana. Nešto slično jecaju stegne Mackenzijev želudac.

— Trubaču, objavi pokret. Trčećim korakom!

Prodorni se zvuk pojavi, razlegne se ulicom i izgubi u daljini. Znoj zapeče Mackenzijeve oči. Ako ne uspije, mrtav je čovjek, ali to ga nije osobito uzrujavalo... nakon svega što se dogodilo... ali puk, puk...

Plameni jezik boje pakla lizne preko ulice i začuje se psikanje, a zatim grmljavina. Asfalt je, rastopljen, šireći zadah i dim, potekao nizbrdo. Mackenzie prisili konja da se umiri.

Samo upozorenje. Ali, da imaju dovoljno adepata, zar bi se gnjavili pukim zaplašivanjem?

— Artiljerci, otvarajte vatru!

Poljski topovi riknu uglas, ne samo haubice nego i motorizirani topovi rekvirirani sa zidova. Granate zazvižde iznad njihovih glava i zabiju se, uz triještanje, u zidove na vrhu brda.

Mackenzie se ukruti, očekujući da Esperi uzvrate udarom, ali ga ne dočeka. Zar je moguće da su onemogućili njihovu posljednju liniju obrane već prvim plotunom? Dim otplovi s vjetrom ustranu i on ugleda toranj lišen svake boje, unakažen ružnim ranama, otkrivajući nevjerojatno tanki kostur. Bilo mu je kao da gleda kosti žene koju je ubio vlastitim rukama.

Sada, brzo! On izda niz komandi i povede konjicu i pješadiju prema vrhu. Baterija je ostala na istome mjestu, pucajući i pucajući histeričnim bijesom. Suha smeđa trava stane gorjeti, zapaljena užarenim komadima što su vrcali lijevo i desno. Mackenzie ugleda kako se zgrada ruši. Pročelje se ljuštilo u velikim plahtama. Kostur je vibrirao, progutao izravni pogodak, zapjevao u agoniji metala, a zatim se stropoštao u kaos svinutih oblika.

Što su to ugledali kako stoji unutra?

Nije bilo odvojenih soba, nije bilo katova, ničeg osim mnoštvo traverzi, enigmatskih strojeva, tu i tamo pokoja kugla, još blještava poput malog sunca. Zgrada je čuvala nešto visoko gotovo koliko je i sama bila visoka, nekakav stup s perajama, nešto poput rakete, ali nemoguće veliko i visoko.

Njihov svemirski brod. Pa naravno, i drevni su preci počeli graditi svemirske brodove, i mi se oduvijek nadamo da će to jednom i nama poći za rukom. Ali, ovo... !

Strijelci su vrištali plemenski ratni zov. Pješadija i konjica se pridružile, ludi, trijumfalni usklik nevjerojatne pobjede. Tako im svih devet krugova pakla, pobijedili su zvijezde na nebu!

Nekoliko se mrtvih prilika u plavim haljama naziralo među ruševinama. Nekih pola tuceta preživjelih puzalo je prema brodu. Strijelac ispusti strijelu iz svoga luka i ona zvekne o stajni trap, zaustavivši Espere na mjestu. Vojnici polete preko ruševina da ih zarobe.

Mackenzie poleti među njih. Nešto neljudsko ležalo je smrskano do podnožja velikog stroja. Krv, tamnoljubičasta. Kad ljudi ugledaju ovo, bit će to kraj Reda. Nije osjećao nikakvu radost. U Sv. Heleni je naučio kako su vjernici zapravo dobri, iz samih svojih temelja.

Ali ovo nije bio trenutak za žaljenje, za razmišljanje kako će budućnost biti kruta sad, kad su ljudi sasvim pušteni s lanca. Zgrada na drugom brežuljku još je cijela. On mora utvrditi svoj položaj ovdje, a onda pomoći Philu ako to bude potrebno.

Minikomunikator reče:

— Dođi i pridruži mi se, Jimbo, ovdje je gotovo, — prije nego što je završio posao. Dok je jahao prema Speyerovoj zgradi, on ugleda zastavu Pacifičkih Država kako se uzdiže uz jarbol na krovu nebodera.

Straže su stajale s obje strane portala, nervozne i pune strahopoštovanja. Mackenzie sjaši i uđe u zgradu. Ulazno predvorje bijaše visoka, blještava fantazija boja i lukova, kroz koje su se kretali ljudi poput marioneta. Jedan ga kaplar povede niz predvorje. Ta je zgrada očigledno služila za kancelarije, skladišta i manje razumljive namjene... Tu je bila i soba u koju je provaljeno dinamitom. Apstraktne zidne slikarije su tu bile mirne, oštećene i pocrnjele od čađe. Četvorica vojnika držala su na nišanu dva bića koje je Speyer ispitivao.

Jedno se od njih bilo skljokalo na nešto što bi moglo služiti kao pisaći stol. Ptičje je lice bilo zarinuto među ruke sa sedam prsta, a rudimentarna su se krila tresla od suspregnutih jecaja. Zar su sposobni da plaču? pomislio je Mackenzie, zabezeknut, i obuzme ga želja da uzme biće na ruke i utješi ga koliko može.

Drugo je biće stajalo uspravno, u haljama od pletena metala. Velike topazne oči gledale su ravno u Speyerove s visine od dva metra i više.

— ...sa zvijezde klase G, nekih pedeset svjetlosnih godina daleko odavde. Jedva je vidljiva golim okom, ali ne iz ove hemisfere.

Majorovo mršavo, neobrijano lice, ispruži se kao da ima namjeru kljucnuti.

— Kad očekujete pojačanje?

— Neće biti drugog broda gotovo cijelo stoljeće, a i taj će dopremiti samo osoblje. Izolirani smo prostorno i vremenski; malo nas može doći ovamo da gradimo most između umova, preko provalija...

— Da, — Speyer kimne. — Granica brzine svjetlosti. Tako sam i mislio, samo ako je istina što ste mi rekli.

Stvorenje se strese.

— Nije nam preostalo ništa drugo do da vam kažemo istinu i nadamo se da ćete nas shvatiti i pomoći. Osveta, osvajanje, bilo koji oblik masovnog nasilja je nemoguć kad toliko prostora i vremena razdvaja dvije strane. Naš je posao obavljen u duhu i srcu. Još nije kasno, čak ni sada. Najvažnije se činjenice još mogu sakriti... oh, slušajte me, za volju vaših nerođenih!

Speyer kimne Mackenziju.

— Sve u redu? — reče. — Mi smo ovdje natrapali na kompletni asortiman. Oko dvadeset preživjelih, ovaj ovdje šef. Čini mi se da osim njih nema drugih na Zemlji.

— Mi smo i pretpostavljali da ih ne može biti mnogo, — reče pukovnik. Njegovi su ton glasa i osjećaji bili poput pepela. — Kad smo razglabali situaciju, ti i ja, pokušali smo pogoditi što znače tragovi što smo ih znali. Moralo ih je biti malo, inače bi djelovali neposrednije.

— Slušajte, slušajte, — molilo je biće. — Mi smo došli u ljubavi. Naš je san bio da vas vodimo... da vas nagnamo da vodite same sebe... prema miru... O, da, i mi bismo dobili, dobili bismo još jednu rasu s kojom bismo jednoga dana mogli kontaktirati kao s braćom. Ali, mnogo je rasa u svemiru. Mi smo vas željeli voditi samo zbog vas samih.

— Ovu ideju kontrolirane povijesti niste vi izmislili, — zagunđa Speyer. — Mi smo to povremeno izumljivali za sebe, tu na Zemlji. Posljednji je put odvelo do Paklenih bombi. Ne, hvala!

— Ali mi znamo! Velika Znanost predskazuje s apsolutnom sigurnošću...

— Predskazala je ovo? — Speyer mahne rukom po pocrnjeloj prostoriji.

— Uvijek su moguće fluktuacije. Nas je tako malo, mi ne možemo kontrolirati toliko divljaka do u najmanje pojedinosti. Ali, zar vi ne želite jednom zauvijek prestati s ratovanjem, s prastarim patnjama? Nudimo vam to zauzvrat za vašu današnju pomoć.

— Uspjelo vam je izazvati jedan takav rat ovih dana, reče Speyer.

Stvorenje stane kršiti prste.

— To je bila greška. Plan ostaje kao jedini način da dovede vašu rasu do mira. Ja, koji sam putovao između sunaca, spustit ću se na koljena pred vama i moliti...

— Ne mičite se! — Speyer ustukne. — Da ste došli otvoreno, pošteno, našli biste nekoga da vas sasluša. Možda i mnogo njih. Ali ne, vaše je dobročinstvo moralo biti potajno, iza leđa. Znali ste što je za nas dobro. Mi nismo imali riječi... Nikad nisam čuo ništa drskije!

Stvorenje podigne glavu.

— Da li vi svojoj djeci uvijek kažete svu istinu?

— Toliko koliko su odrasla.

— Vaša civilizacija-dijete još nije dovoljno odraslo da sazna svu istinu.

— Tko vas je kvalificirao da nas zovete djecom... osim vas samih?

— Odakle znate da ste odrasli?

— Okušavajući se na odraslim zadacima i otkrivajući možemo li ih riješiti. Svakako da nam se potkradu grozne greške, nama ljudima. Ali su naše, vlastite. Iz njih učimo. Vi ste oni koji ne želite učiti, vi i vaša prokleta psihologija kojom se se toliko hvališete, ta vaša znanost koja želi prilagoditi svaki mozak onom jedinom okviru koji razumijete.

— Vi ste željeli obnoviti centraliziranu državu, zar ne? Jeste li ikad stali pa razmislili da je možda upravo feudalizam ono što čovjeku najviše odgovara? Jedno mjesto koje će zvati svojim, kamo će pripadati, čiji će biti dio; zajednica s tradicijama i čašću; mogućnost da pojedinac donosi važne odluke; štit koji čuva čovjekovu slobodu pred centralnim vrhovnim gospodarom, koji ne želi drugo nego samo još više i još više vlasti; tisuću različitih načina života. Mi smo uvijek osnivali superdržave ovdje na Zemlji, i uvijek smo ih iznova razbijali. Čini mi se da je cijela ta ideja pogrešna. A možda ćemo ovaj put pokušati nešto drugo, bolje. Zašto ne svijet sitnih državica, prejakoga korijena da se stope u naciju, premalih da budu sposobne za kakvu veću štetu — polako se uzdižući nad sitne zavisti i inat, ali zadržavajući svoj identitet — tisuće posebnih prilaza zajedničkom problemu. Možda bismo tako našli rješenje našega cjelokupnog problema... samostalno!

— To vam neće nikad uspjeti — reče stvorenje. — Svaki put ćete se ponovo rastrgati na komadiće.

— Tako vi mislite. Ja mislim drukčije. Ali, što god bilo ispravno, izbor je naš. Radije sam mrtav nego pripitomljen.

— Narod će saznati o vama čim se sudac Brodsky vrati na svoj položaj. Ne, prije toga. Puk će saznati danas, grad sutra, da budemo sigurni kako nitko nije imao vremena da započne igru o prikrivanju prave istine. Kad stigne vaš slijedeći svemirski brod, bit ćemo spremni: na način, pa kakav god on bio.

Stvorenje se omota skutom svoje halje. Speyer se okrene k Mackenziju. Lice mu je bilo mokro.

— Imaš li... bilo što... reći, Jimbo?

— Ne, — promumlja Mackenzie. — Ne pada mi ništa na um. Bilo bi dobro da se ovdje organiziramo. Ne očekujem da ćemo se još boriti, doduše, čini mi se da je ovdje svršeno s time.

— Sigurno. — Speyer udahne. — Neprijatelj će sad kapitulirati i na drugim frontovima. Nemaju se više za što boriti.



Bijaše jedna kuća i imala je patio čiji je zid bio pokriven ružama. Ulica s druge strane zida još nije poprimila normalni tok, pa je vladala potpuna tišina ovdje, pod žutim zalazom sunca. Sobarica je uvela Mackenzija kroz stražnja vrata i izgubila se. On krene prema Lauri, koja je sjedila na klupi ispod brajde. Promatrala je kako joj prilazi, ali nije ustala. Jedna joj je ruka počivala na kolijevci.

On stane, ne znajući što da kaže. Kako je mršava!

Napokon mu ona reče, tako tiho da ju je jedva čuo:

— Tom je mrtav.

— Oh, ne! — Pred oči mu se prevuče crnina, pa nestane.

— Saznala sam prekjučer, kad je nekoliko njegovih ljudi dolutalo kući. Poginuo je kod San Bruna.

Mackenzie joj se nije usudio pridružiti na klupi nego sjedne na temelj jarbola za zastavu i stane promatrati čudne napukline u njemu. Nije bilo ničeg što bi mogao promatrati.

Njen je glas nastavio, bez boje:

— Da li je vrijedilo? Ne samo Tom nego toliko drugi ubijeni zbog malo politike?

— Na kocki je bilo više od toga.

— Da, čula sam na radiju. A ipak, ne razumijem kako je to moglo biti toliko vrijedno. Pokušala sam, jako, ali mi nije uspjelo.

On nije imao snage da se brani.

— Možda si u pravu, mačkice. Ne znam.

— Nije mi žao sebe, — reče ona. — Ostao mi je Jimmy. Ali je Tom toliko toga izgubio na prevaru.

On shvati da je tu dijete i da bi trebao uzeti svoga unuka na ruke i misliti na to kako se život nastavlja u budućnost. Ali, bio je prazan.

— Tom je želio da mu damo ime po tebi.

A ti, Laura? pitao se. Glasno reče:

— Što ćeš sada?

— Već će se nešto naći.

On se prisili da pogleda u nju. Zalaz sunca gorio je na njenom licu, koje je sad bilo okrenuto prema djetetu, sakriveno njegovom pogledu.

— Vrati se u Nakamuru, — reče on.

— Ne. Bilo kamo, ali onamo ne.

— Uvijek si voljela planine, — uhvati se on za slamku. — Mi.

— Ne. — Ona ga pogleda u oči. — Nije zbog tebe, tata. Nikad. Ali Jimmy neće odrasti u vojnika. — Ona načas oklijevnu, pa nastavi: — Sigurna sam da će nekolicina Espera nastaviti svojim poslom, na novim temeljima, ali s istim ciljem. Mislim da bismo im se morali priključiti. On mora vjerovati u nesto drugo, različno od onoga što mu je ubilo oca, i raditi na tome da se to ostvari. Slažeš li se?

Mackenzie ustane, naprežući se protiv sile teže.

— Ne znam, — reče. — Nikad nisam mnogo mozgao... Smijem li ga vidjeti?

— Oh, tata...

On priđe i nagne se nad zaspalu figuru.

— Ako se opet udaš — reče on — i ako bude kći, hoćeš li je prozvati po njenoj majci? — On vidje kako se Laurina glava saginje i kako joj se stišću šake, pa užurbano doda: — Idem sada. Želio bih te opet posjetiti, sutra ili koji drugi dan, ako to i ti želiš.

Ona mu poleti u naručje i zaplače. On ju je gladio po kosi i tepao, kao onda dok je još bila dijete.

— Ti se želiš vratiti u planine, zar ne? To je kraj koji poznaješ, i ljudi. Tamo pripadaš.

— Nikad nećeš saznati koliko mi je do toga stalo.

— Pa onda, zašto ne?

Njegova se kći sabere.

— Ne mogu — reče. — Tvoj rat je gotov. Moj je upravo počeo.

On je sam razvijao ovu snagu volje, pa mu nije preostalo drugo nego da kaže:

— Nadam se da ćeš pobijediti.

— Možda za tisuću godina... — Nije bila u stanju dovršiti misao.

Pala je već i noć kad je odlazio. Električne struje još nije bilo i zvijezde su se jasno vidjele iznad krovova. Odred koji je čekao da isprati svog pukovnika djelovao je pod svjetlom fenjera nekako vučji. Oni salutiraše i odjahaše za njim, s puškama spremnim za slučaj potrebe; čulo se, međutim, samo kloparanje potkova po asfaltu, sve tiše. 

Comments

Popular posts from this blog

INVAZIJA S ALDEBARANA - Inwazja z Aldebarana - Stanislaw Lem

Daleki Kentaur - Far Centaurus - A. E. van Vogt

Daleki Kentaur





Prenuvši se, probudio sam se i pomislio: kako li Renfrew podnosi ovo?
Mora da sam se pokrenuo, jer vec iduci tren tama nazubljena bolom ponovo se sklopi nada mnom. Nisam znao koliko sam dugo ležao u toj razdirucoj nesvjestici. Kad sam se osvijestio, prvo sam osjetio rad pogonskih motora našeg svemirskog broda.
Ovaj put sam se polagano osvješcivao. Ležao sam potpuno nepokretan osjecajuci svu težinu prospavanih godina. Odlucio sam da postupam upravo onako kako je propisao Pelham, prije tako mnogo godina.
Nisam želio ponovo izgubiti svijest.
Ležao sam tako i razmišljao: smiješno je, i malo glupo, što se toliko brinem o Jimu Renfrewu. Ta on ce iz svog stanja uspavanosti izici tek za pedeset godina!
Poceh promatrati osvijetljeni brojcanik sata na stropu. Malo prije pokazivao je 23.12; sada je bilo 23.22. Deset minuta izmedu nepokretnosti i kretanja upravo je prošlo.
Polako, ruka mi kliznu prema rubu ležaja. Klik! Prstom sam pritisnuo prekidac i zaculo se tiho zujanje. Automatski ma…

BAJKA O KOMPJUTORU KOJI SE BORIO SA ZMAJEM - Bajka o maszynie cyfrowej, co ze smokiem walczyla - Stanislaw Lem

BAJKA O KOMPJUTERU KOJI SE BORIO SA ZMAJEM






Kralj Poleander Partobon, vladar Kibere, bijaše velik ratnik, a kao pobornik metoda suvremene strategije više od svih ratnih znanosti cijenio je kibernetiku. U njegovom kraljevstvu sve je vrvilo od elektronickih racunala, manjih ili vecih »elektronskih mozgova«. Poleander ih je postavio gdje god je mogao — nipošto ne samo u astronomskim opservatorijima ili u školama nego doslovce posvuda: cak je u rubna kamene na ulicama dao ugraditi »elektronske mozgove« koji su glasno upozoravali pješake neka pripaze da se ne spotaknu, a bilo ih je i na stupovima, na zidovima i drvecu, tako da ih je svatko u bilo koje vrijeme mogao zamoliti da mu pokažu put. Objesio ih je i ispod oblaka da odozgo jave kad pocne padati kiša, razmjestio ih je po planinama i dolinama. Ukratko, na Kiberi se nije mogao naciniti nijedan korak a da se ne naide na »elektronske mozgove«.
Lijepo bijaše na planetu Kibera, jer je kralj propisao ne samo da se sve što je do tada postojalo …