Skip to main content

PET RUPA - D.A. Nedel



PET RUPA



I nocu, naravno; i nocu ja moram osetiti taj miris, pomisli Edvard Kaminski, gledajuci u vedro zvezdano nebo. Nije li dosta samo danju, po ceo dan.

Bio je to, naravno, miris frizerskih hemikalija, iz prizemlja. Pomesani, od baste jaci, ujedinjeni miris sampona, dezinfekcionih sredstava, sapuna, sprejova, lakova, sapuna. Frizerska radionica u kojoj uglavnom sedi, sam - a ponekad i radi, kad naidje neka gradjanka Kenon Sitija resena da sredi svoju frizuru bas kod njega. Uvece zatvori radnju, I samo se popne na sprat, u svoj usamljenicki stan, kroz koji su prosle, i otisle, jos pre mnogo godina, dve zene; dva propala braka. A u vedrim letnjim nocima ponekad se popne i vise, u potkrovlje, kao sad.

Pedeset godina gledam ovo nebo iznad Kenon Sitija, pomisli Edvard Kaminski, a jos nisam naucio sazvezdja. Ili, bar ne, valjano. Sazvezdje Skorpiona, u redu, to zna svako. I veliki medved, koji je za indijance bio "Velika kutlaca" a za Evropljane "Velika kola"; ali valjda nema coveka koji ne prepoznaje te konstelacije. Ali, gde bese Vega? Ne znam bas. Je li ono Arkturus? A ono drugo, tamo, mislim da je Sagitarius... nisam siguran.

Stajao je obucen u debeli topli kozuh od ovcje koze sa krznom iznutra, kao da je zima; nalakcen na otvoren prozor. Noci su u avgustu hladne u Kenon Sitiju, jednom od najvisih gradova u planinskom Koloradu, na nadmorskoj visini od blizu dve hiljade metara. Edvardova kuca bila je jedna od najvisih, na obroncima na severnom rubu grada; musterijama ne bas usput, zbog cega mu je posao oduvek slabo isao.

"Sta je ono?" rece Edvard Kaminski poluglasno. U ovoj noci bez meseca i bez oblaka, crni nebeski svod iskrio se nebrojenim hiljadama dijamanata postojanog sjaja; ali cetiri zvezdane tackice kao da su se pokrenule.

Trenutno je zaboravio na miris frizerskih materijala iz prizemlja kuce. Njegove misli usmerise se ka fotoaparatu koji je, prazan (jer ga vec mesecima nije napunio filmom) lezao u ormanu, na prvom spratu. Nedohvatno daleko... a rolnu novog kolor-filma, mozda ima, negde u stanu; ali gde? Trebalo bi nekoliko minuta jurnjave i petljanja da bi nasao film, ubacio ga ispravno u aparat, popeo se opet gore, u potkrovlje...

"Bolje da ja gledam" rece Edvard. Sa pedeset godina u nogama, u kostima, nije mu vise bilo do jurnjave po stepenistu.

Cetiri svetle tackice bile su rasporedjene kao kvadrat, i sve cetiri iste, bele boje; Edvard Kaminski je hiljadama puta gledao avione kako lete iz Meksika prema severu, ka velikom aerodromu Denver udaljenom 170 kilometara od Kenon Sitija, i znao je vrlo dobro kako izgledaju njihova poziciona svetla i kojih su boja. Ovo nije bilo to.

Nije ni putanja bila uobicajena; cetiri svetle tacke kao da su se spustale prema Kenon Sitiju vrlo strmo, maltene iz nocnog zenita, iz ogromnog tela galaksije Mlecni put koje se opruzilo, kao teska dijamantska reka, preko neba. Vidim li ja to NLO, upita se Kaminski. Bio bi red da i ja u zivotu nesto vredno vidim. Posle pedeset propalih godina i dva propala braka bez dece. Kad bi bar dosli po mene; kamo lepe srece. Ceka li mene nesto dobro, ovde? Koliko jos frizura, iz godine u godinu sve losijih, do penzije i starosti? Koliko godina i meseci i dana ovog siromasnog zivotarenja? Dodjite, dodjite po mene, molim vas; zaista me nista ne veze za ovo mesto. Hocu da idem odavde, rece on sebi, zamisljajuci da to govori onim tackicama na nebu.

Njihov kvadrat se naglo rasiri, i zacu se pucketanje. Edvard se trze unazad, zapanjen; te cetiri tacke svetlosti bile su mnogo blize nego sto je zamisljao. Njegova prva procena bila je takva, da se pitao, negde u prostoru svesti iz koga je tek trebalo da formulise jasne recenice, da li su deset, ili mnogo vise kilometara daleko; a sad vide da su udaljene samo nekoliko desetina metara. I da se spustaju ka njemu.

Edvard uzdize desnu ruku neodlucno, a zatim, ne tako visoko, i levu. Bile su to cetiri kugle ne vece od pomorandze. Po njima su se njihali plamicci bele i plavicaste elektricne vatre. Kuglaste munje, rece Edvard sebi; nema tu vanzemaljaca. Ovo je jedna retka prirodna pojava koja ce sad udariti u moju kucu, i verovatno me ubiti.

Uzmace dublje u jedinu prostoriju potkrovlja i hitro dograbi levo i desno krilo potkrovlja, i zatvori ga cvrsto. Odskoci jos dva tri koraka unazad, u sada ne tako gusti mrak; a kugle prodjose, dve kroz staklo levog krila, a dve kroz staklo desnog krila prozora, ostavljajuci cetiri savrsene istopljene rupe.

Sta me gledate? pomisli Edvard Kaminski. Osetio je da se nesto krece kroz njegovu svest; nesto kao san u trenutcima kad se covek vec probudio i vec zaboravlja sta je sanjao, ali je san jos tu negde, prisutan ispod povrsine, i klizi nekud ustranu ili tone u podsvest. Telepatija? pomisli Edvard. Cetiri vatrene "pomorandze" zaustavile su se u vazduhu, cineci jos uvek tacan kvadrat; lebdele su ispred njega.

Da su kuglaste munje, vec bi udarile u nesto, ili bi se nesto zapalilo; a ne bi se mogle ovako tacno ni rasporediti, pomisli Edvard, bacajuci pogled iza njih, ka cetiri rupe na staklu.

Kugle krenuse polako ka njemu, jos blize; sada ni metar daleko od njegovog lica.

Da, slao je mislima ka njima. Da, da, ja hocu. Da.

* * *

Kada je debeli serif Ilaja Dandi, tek sedam dana kasnije, obio bravu i usao da potrazi frizera za koga se pocelo pricati da je nestao, ili da mu se nesto desilo, naso je cetiri rupe na staklu jednog prozora u potkrovlju, i kapljice stakla slivenog ka unutra, u prostoriji. A na drugom, suprotnom prozoru potkrovlja, pet rupa, istih takvih, i ohladjene kapljice stakla slivene i rasprsnute prema spolja, ka basti. I nista vise.

Comments

Popular posts from this blog

Je li rod nužan? - Is Gender Necessary?; 1974 - Ursula LeGuin

Je li rod nužan? S redinom šezdesetih godina ženski se pokret ponovo stao kretati nakon svog pedesetogodišnjeg zastoja. Bilo je to snažno i silovito okupljanje. Osjetila sam ga, ali nisam tada još znala kolika je ta njegova silina. Jednostavno sam mislila da nešto nije u redu sa mnom. Smatrala sam se feministkinjom; nije mi bilo jasno kako možete biti žena koja misli svojom glavom, a ne biti istovremeno i feministkinja. Ali nikada nisam koraknula ni korak dalje s tla što su ga za nas osvojile Emmeline Pankhurst i Virginia Woolf. Tamo negdje oko 1967. počela sam osjećati određenu nelagodu, potrebu da napravim korak dalje, možda, sama od sebe. Počela sam osjećati potrebu da odredim pobliže i da razumijem značenje spolnosti i značenja roda, i to u svom životu i u našem društvu. Mnogo toga bijaše se skupilo u podsvjesnom jednako onom mojem kao i u zajedničkom — onoga što je trebalo iznijeti u svjesno ili će postati destruktivno. Bila je to ona ista potreba, mislim, koja je navela B...

Strahovito oružje - Isaac Asimov

Strahovito oružje Karl Frantor je smatrao da je budućnost veoma tmurna. Iz niskih oblaka neprekidno je padala gusta kiša, niska prljava vegetacija dosadne smeđe boje pružala se u svim smjerovima. Tu i tamo neka ptica poskakuša preletjela bi divlje puštajući tugaljive krike u prolazu. Karl okrete glavu zureći u tanke kupole Aphrodopolisa, najvećega grada na Veneri.  — Uf — promrmlja — čak je i kupola bolja nego ovaj svijet vani. — On pritisnu gumiranu tkaninu svoga kaputa čvršće oko sebe. Bit ću sretan kad se opet vratim na Zemlju. Okrenu se malenom Antilu, Venerijancu. — Kad ćemo stići do ruševina? Nije bilo odgovora i Karl opazi suzu kako se kotrlja niz Venerijančev naborani zeleni obraz. Druga je blistala u velikom oku kao u lemura, mekom, nevjerojatno lijepom oku. Zemljaninov glas omekša. — Oprostite, Antile, nisam želio reći ništa protiv Venere. Antil okrenu svoje zeleno lice prema Karlu. — Nije riječ o tome, prijatelju moj. Dakako, ti nećeš naći nešto čemu bi se div...

Srecko Zitnik - ZEMALJSKA DUSA

ZEMALJSKA DUSA Najvise sam volio setnju uz more. Golicanje predvecernjeg sunca po preplanuloj kozi, skrgutanje valova medju kamenim skriljcima, nista ljepse za mene nije postojalo. Dah maestrala, najugodnijeg vjetra na Zemlji, odagnao je sve moje mucne misli. U ovim divnim trenucima zaboravih i ko sam i sta sam! Prepustio sam se milovanju umornog dana i nadolazece, nestrpljive ljetnje noci. Samo me je ovo more, i ovo iskricavo sunce odrzavalo na zivotu o kojemu sam prije mogao samo sanjeti. Besciljno sam tumarao zaljevima i dokovima presretan, ali moja je sreca bila velika koliko i moja tuga koja bi se pojavljivala uvijek kad je zavrsavao jedan ovakav dan. Ali tada bih se sjetio da me sve ovo opet ceka i sutra , i da cu ponovo uzivati u trenucima zanosa, i tako uvijek iznova, sve dok onim mojim dupeglavcima neke stvari ne postanu jasne. No, moze se desiti da mi ponestane novca za ova moja divna putovanja, ali za dva dana rijesit ce se i moje najvaznije pitanje, pa me to zasad i ne ...