Skip to main content

MI SMO LEGENDA - Gordan Momcilovic


MI SMO LEGENDA



Dr 235A ustao je i iz njegovih starih zvucnika zacuo se metalan i hrapav glas:

- Zavrsio se i ovaj poslednji posao.

Ukljucivsi signalne uredjaje, pozvao je ostale robote da udju u operacionu salu. Kada su oni usli rekao im je:

- Posle dve hiljade godina uspeli smo stvoriti bica koja su u davnoj proslosti stvorila nas. Jos kada je njihov poslednji primerak prestao da funkcionise odlucili smo da ih jednog dana ponovo sklopimo. Danas smo to i uspeli!

Roboti to potvrdise poluglasnim mrmljanjem. Dr 235A Prisao je komandnom pultu i pomocu slozene tastature dao program kompjuteru. Nakon nekoliko trenutaka dve automatske injekcije zabole su se u ljudska tela.Srca ljudi, kako su pokazivali instrumenti, pocela su polako da salju krv organizmom. Grudi su im se lagano dizale i spustale. Posle dva sata ljudi su se naprezali da otvore oci i pomere ruke ili noge.

Napokon, tri i po sata nakon ubrizgavanja injekcija, pridigli su se sa svojih kreveta. Zbunjeno su zurili u velike sive robote koji su, pobrinuvsi se da imm u mozgove ugrade sve neophodne informacije, stajali nepomicno.

Mladic tada rece gledajuci cas u robote, cas u devojku pored sebe:

-Znaci... mi smo jedini... zive legende Zemlje...

Vestacki smeh dra 235A neprijatno je odjeknuo operacionom salom.

- Ne! - rekao je. - Vi predstavljate samo ozivljene fosile iz najstarije Zemljine proslosti. Mi, ovde sto nas vidite, predstavnici smo robotske civilizacijekoja je postojala nakon vase. Poslednji smo predstavnici te civilizacije i shvatili smo da smo i mi samo jedna evoluciona stepenica...

Odjednom se zacuo strasan prasak i u sobi nasta bezlicna crvenna masa koja je sjala fantasticno bljestavim sjajom. U mozgovima dvoje ljudi nastao je haos.Nesto je nezadrzivo prodrlo u njihove umove smejuci im se smehom nadmocnog, superiornijeg, ali ne i tako dalekog...

I dok su se drzali za glave previjajuci se od bolova, mladic i devojka culi su podsmesljive reci dra 235A:

- Vi ste bili samo legenda. Mi smo stvarnost. Oni, energetska bica, oni su buducnost...

Njegove reci vise nisu mogli razabrati.
Labels:

Comments

Post a Comment

Popular posts from this blog

Je li rod nužan? - Is Gender Necessary?; 1974 - Ursula LeGuin

Je li rod nužan? S redinom šezdesetih godina ženski se pokret ponovo stao kretati nakon svog pedesetogodišnjeg zastoja. Bilo je to snažno i silovito okupljanje. Osjetila sam ga, ali nisam tada još znala kolika je ta njegova silina. Jednostavno sam mislila da nešto nije u redu sa mnom. Smatrala sam se feministkinjom; nije mi bilo jasno kako možete biti žena koja misli svojom glavom, a ne biti istovremeno i feministkinja. Ali nikada nisam koraknula ni korak dalje s tla što su ga za nas osvojile Emmeline Pankhurst i Virginia Woolf. Tamo negdje oko 1967. počela sam osjećati određenu nelagodu, potrebu da napravim korak dalje, možda, sama od sebe. Počela sam osjećati potrebu da odredim pobliže i da razumijem značenje spolnosti i značenja roda, i to u svom životu i u našem društvu. Mnogo toga bijaše se skupilo u podsvjesnom jednako onom mojem kao i u zajedničkom — onoga što je trebalo iznijeti u svjesno ili će postati destruktivno. Bila je to ona ista potreba, mislim, koja je navela B...
96 comments
Read more

Strahovito oružje - Isaac Asimov

Strahovito oružje Karl Frantor je smatrao da je budućnost veoma tmurna. Iz niskih oblaka neprekidno je padala gusta kiša, niska prljava vegetacija dosadne smeđe boje pružala se u svim smjerovima. Tu i tamo neka ptica poskakuša preletjela bi divlje puštajući tugaljive krike u prolazu. Karl okrete glavu zureći u tanke kupole Aphrodopolisa, najvećega grada na Veneri.  — Uf — promrmlja — čak je i kupola bolja nego ovaj svijet vani. — On pritisnu gumiranu tkaninu svoga kaputa čvršće oko sebe. Bit ću sretan kad se opet vratim na Zemlju. Okrenu se malenom Antilu, Venerijancu. — Kad ćemo stići do ruševina? Nije bilo odgovora i Karl opazi suzu kako se kotrlja niz Venerijančev naborani zeleni obraz. Druga je blistala u velikom oku kao u lemura, mekom, nevjerojatno lijepom oku. Zemljaninov glas omekša. — Oprostite, Antile, nisam želio reći ništa protiv Venere. Antil okrenu svoje zeleno lice prema Karlu. — Nije riječ o tome, prijatelju moj. Dakako, ti nećeš naći nešto čemu bi se div...
Post a Comment
Read more

Srecko Zitnik - ZEMALJSKA DUSA

ZEMALJSKA DUSA Najvise sam volio setnju uz more. Golicanje predvecernjeg sunca po preplanuloj kozi, skrgutanje valova medju kamenim skriljcima, nista ljepse za mene nije postojalo. Dah maestrala, najugodnijeg vjetra na Zemlji, odagnao je sve moje mucne misli. U ovim divnim trenucima zaboravih i ko sam i sta sam! Prepustio sam se milovanju umornog dana i nadolazece, nestrpljive ljetnje noci. Samo me je ovo more, i ovo iskricavo sunce odrzavalo na zivotu o kojemu sam prije mogao samo sanjeti. Besciljno sam tumarao zaljevima i dokovima presretan, ali moja je sreca bila velika koliko i moja tuga koja bi se pojavljivala uvijek kad je zavrsavao jedan ovakav dan. Ali tada bih se sjetio da me sve ovo opet ceka i sutra , i da cu ponovo uzivati u trenucima zanosa, i tako uvijek iznova, sve dok onim mojim dupeglavcima neke stvari ne postanu jasne. No, moze se desiti da mi ponestane novca za ova moja divna putovanja, ali za dva dana rijesit ce se i moje najvaznije pitanje, pa me to zasad i ne ...
Post a Comment
Read more