Skip to main content

Priče iz »Bijelog jelena« priča prva Tiho, molim! - Tales from the White Hart: Silence, Please! - Arthur C. Clarke



Priče iz »Bijelog jelena« priča prva


Tiho, molim!



Nabasat ćete na »Bijelog jelena« sasvim neočekivano, u jednoj od onih anonimnih uličica što se spuštaju od Fleet Streeta prema Embankmentu. Ne bi vam pomoglo kad bih vam rekao gdje je: od onih što su krenuli da je nađu malobrojni su i uspjeli u tome. Za prvi tucet posjeta bit će vam potreban vodič; nakon toga će biti dovoljno da zažmirite i slijedite instinkt. No — da budem sasvim iskren — mi i ne želimo novih gostiju, barem ne na našoj večeri. I sad je već prevelika gužva. Neću reći ništa više nego da se mjesto povremeno trese od vibracije novinskih preša i da se kroz prozor prostorije kamo i car ide pješice može vidjeti Temza samo ako čovjek dovoljno istegne vrat.

S ulice, krčma k'o krčma — što, uostalom, i jest, pet dana u tjednu. Šank i stolovi su u prizemlju: uobičajeni pejzaž smeđe hrastovine, mlječna stakla, polica s bocama, ručke za točenje piva... ništa posebno. Zaista, jedini ustupak dvadesetom stoljeću jest džuboks uza šank. Stavili su ga tamo za rata, u smiješnoj namjeri da američkim vojnicima dočara dom, a nama je bilo prvo riješiti se svake opasnosti da to ikada više prosvira.

Ovdje mi valja rastumačiti tko sam to »mi«. Bit će to teže nego što sam mislio kad sam počeo ovu priču, jer bi potpun imenik klijenata »Bijelog jelena« bilo nemoguće sastaviti. Stoga će biti dovoljno da kažem da se »mi« dijelimo u tri glavne kategorije. Prvu sačinjavaju novinari, pisci i urednici. Novinari su, dakako, došli iz obližnjeg Fleet Streeta. Oni koji nam nisu bili dorasli, pobjegoše drugamo; deblji za ušima ostadoše. Što se tiče pisaca, oni bi o nama čuli od drugih pisaca što bi došli da eventualno nabave koju rijetku knjigu i, upavši u klopku, ostajali.

Gdje je pisaca, bit će i urednika. Da je Drew, vlasnik našega sastajališta, zahtijevao postotak od literarnih poslova sklopljenih u njegovoj krčmi, bio bi postao bogatašem. (Šuškalo se da on to i jest.) Jedan od naših vicmahera jednom je primijetio kako se u svako doba može vidjeti pola tuceta ozlojeđenih pisaca oko urednika srca kruta u uglu »Bijeloga jelena«, a u drugom se pola tuceta ozlojeđenih urednika svađa s piscem srca kruta.

Toliko o literatima: opominjem vas da će o pojedinostima još biti riječi. Bacimo sad pogled na znanstvenike. Kako su oni dospjeli ovamo?

Pa koledž Birkbeck je točno preko puta, a i Kraljevski je samo nekoliko stotina metara dalje, prema Strandu. Tu svakako leži dio odgovora, a i osobne su preporuke odigrale svoju ulogu. Osim toga, mnogi od naših znanstvenika su pisci, a nemali broj naših pisaca su znanstvenici. Ovo zbunjuje, ali se nama dopada.

Treći dio našeg mikrosvijeta sačinjavaju, nazovimo ih tako, »zainteresirani laici«. Njih je u »Bijeli jelen« privukla halabuka, a razgovor i društvo toliko su im se svidjeli da sada dolaze redovito svake srijede — to je, naime, dan kad se sastajemo. Neki, doduše, ne izdrže tempo pa otpadnu, ali se uvijek nađe svježih snaga.

Imajući u vidu takav potencijal, nije čudno što su srijede u »Bijelome jelenu« rijetko dosadne. Ne samo što se ovdje čulo kojekakvih čudnovatih priča, nego se i kojekakvih čudnovatih zgoda zbilo. Na primjer, ono kad je profesor ___________________ na putu za Harwell zaboravio svoju aktovku, a u njoj... no, bolje da u to ne ulazimo. Ruski agenti mogu me naći u kutu ispod daske za pikado. Skup sam, ali razuman: moći ćemo se nagoditi.

Kad je već o tome riječ, čini mi se čudnim što nijednom od mojih kolega nije palo na um da napiše ove priče. Zar je tu posrijedi ono da se od šume ne vidi drveće? Ili je posrijedi manjak inicijative? Ne, u to sumnjam: neki od njih su švorc, baš kao i ja, i zajedno smo podjednako žustro prigovarali Drewu što se tako kruto drži one »čast svakome, veresije nikome«. Zapravo, umirem od straha, lupajući po svojoj remingtonici, da baš sada i John Christopher ili George Whitley, ili John Beynon opisuju najzgodnije dogodovštine. Kao, na primjer, onu priču o Fentonovu Utišalu...



* * *



Ne sjećam se kad je sve to počelo: jedna je srijeda nalik na drugu, i teško je pripisati im datume. Osim toga, ljudi se izgube u gomili koja se skupi u »Bijelome jelenu«, pa mogu proći mjeseci prije nego što ih zapazite. To se vjerojatno dogodilo i Harryju Purvisu, jer kad sam ja saznao za njega, on je već mnoge od nas znao po imenu. A to ni meni nije uspjelo.

Ne znam, dakle, kad se to dogodilo, ali znam barem kako. Katalizator je bio Bert Huggins, ili točnije njegov glas. Bertov bi glas katalizirao bilo što. Kad se on oda povjerljivom šaptanju, to vam zvuči kao kad narednik muštra cijelu regimentu regruta. A kad otpusti sve kočnice, svaki razgovor zastane dok prisutni nesretnici čekaju da im se one sitne košcice u uhu vrate na svoje mjesto.

On se baš bio naljutio na Johna Christophera (to nam se svima povremeno događa), pa je gruvanje njegove verbalne paljbe prekinulo partiju šaha u dnu krčme. Dvojicu je igrača, kao obično, okružila horda kibica, i svi smo podigli pogled prepavši se Bertove grmljavine. Kad su zidovi prestali vibrirati, netko reče:

— Kad bi barem postojao način, da se on ušutka. Tada je prozborio Harry Purvis:

— Postoji, da znate.

Nepoznati me glas nagnao da se osvrnem. Ugledao sam malog, uredno odjevena čovjeka tridesetih godina. Pušio je jednu od onih rezbarenih njemačkih lula koje me uvijek pod sjete na ure kukavice i Schwarzwald. To je bila jedina nekonvencionalna stvar na njemu: izgledao je poput knjigovođe u Ministarstvu financija koji je upravo krenuo na sastanak Komisije državnih knjigovođa.

— Što rekoste? — rekoh.

On se ne osvrne na me nego počne nešto čačkati po svojoj luli. Tek sam tada zamijetio da to nije samo komplicirano izrezbareni komad drveta, kako mi se učinilo na prvi pogled. Bilo je to nešto mnogo složenije — nekakva naprava od metala i plastike, nalik na mali kemičarski stroj. Bože, to je i bio nekakav kemičarski stroj... kojekakvi sitni ventili i sve...

Ja baš nemam običaj bečiti se na čuda, ali ovaj put nisam skrivao svoju radoznalost. On mi se nasmiješi s visine.

— Sve za nauku. Ovo je ideja Biokemijskog labosa. Zanima ih čega sve ima u duhanskom dimu; stoga svi ovi filteri. Čuli ste za davnu nedoumicu: da li pušenje izaziva rak, i ako izaziva, kako? Nevolja je u tome što je potrebno mnogo... ah...destilata, da bi se identificirali neki sitniji sastojci. I zato moramo mnogo pušiti.

— Zar vam sva ova mašinerija ne kvari užitak?

— Nemam pojma. Vidite, ja sam samo dobrovoljac. Ja nisam pušač.

— Oh — rekoh. Tog mi trena nije naum pao pametniji odgovor. A onda se sjetim što nas je navelo na razgovor.

— Rekoste — nastavim ja, a trnci me prođu jer mi je još zvonilo u lijevom uhu — da ima načina da se ušutka Bert. Željeli bismo ga čuti, ako mi dopustite malu igru metaforama.

— Mislio sam — odgovori on nakon nekoliko pokusnih dimova na svojem uređaju — na nesretno Fentonovo Utišalo. Tužna priča, a ipak, čini mi se, zanimljiva pouka za sve nas. A jednoga dana, tko zna, možda će ga netko ipak usavršiti i steći zahvalnost cijeloga svijeta.

Siši, puši, siši, puši...

— Pa, da čujemo priču. Kad se zbila?

On uzdahne.

— Gotovo mi je žao što sam je spomenuo. Ipak, kad već inzistirate, i pod uvjetom da ne napusti ova četiri zida...

— Ovaj, pa naravno...

— Dakle, Rupert Fenton je bio jedan od naših asistenata u laboratoriju. Vrlo bistar mladić, verziran u mehanici, ali slabo mu ide teorija. Uvijek je izmišljao nekakve spravice. Obično je ideja bila u redu, ali bez solidne teoretske osnove, pa nije funkcionirala. To ga, čini se, nije obeshrabrivalo; mislim da se osjećao novim Edisonom i maštao kako će se obogatiti elektronkama i sličnim sitnicama što se uvijek nađu po laboratorijima. Nitko nije imao ništa protiv njegove zanimacije, jer nije škodila njegovom poslu. Dapače, svatko ga je ohrabrivao, jer napokon, ima nečega osvježavajućeg u entuzijazmu. Ipak, nitko nije očekivao da bi od njega moglo nešto postati jer, kako rekoh, u teoriji se nije snalazio. Ne vjerujem da je bio u stanju integrirati »e« na »x«.

— Zar je moguće da netko bude takva neznalica? — zine netko u čudu.

— Možda sam pretjerao. Recimo, »xe« na »X«. Bilo kako bilo, sve je njegovo znanje bilo sasvim praktično. Daj mu električnu shemu, pa i najsloženiju, i on će složiti aparat. Ali ako nije nešto zbilja jednostavno, recimo TVprijemnik, neće razumjeti ni jote. Vidite, on nije bio svjestan svoje mane. I tu je, kako ćete vidjeti, ležala klica nesreće... Mislim, da je nadošao na ideju dok je promatrao studente fizike kako obavljaju nekakve eksperimente iz akustike. Pretpostavljam da vam je svima poznat fenomen interferencije?

— Dakako — odgovorim.

— Hej — reče jedan od šahista, koji je dignuo ruke od pokušaja da se koncentrira (vjerojatno zato što je gubio). — Meni nije.

Purvis se osvrne i pogleda ga kao nešto što nema prava da se kreće svijetom koji je izmislio penicilin.

— Ako je već tako — reče on ledenim glasom — bit će bolje da rastumačim. — On odmahne rukom na naše ozlojeđene prosvjede. — Ne, inzistiram. Upravo onima koji ne razumiju, treba takve stvari razjasniti. Da je bar netko objasnio teoriju siromašnom Fentonu dok je još bilo vremena...

On prostrijeli pogledom postiđenog šahista.

— Ne znam — počne on priču — da li ste ikad razmišljali o prirodi zvuka. Bit će dovoljno ako kažem da se on sastoji od serije valova što se kreću kroz zrak. Dakako, ne onakvih valova kakvi se javljaju na površini mora. Ti valovi su kretanje u smjeru goredolje. Valovi zvuka sastoje se od naizmjeničnih zgušćivanja i razređenja.

— Kad izazovemo buku, bilo kakvu, od najtišeg šapta do ovakvog tutnja koji smo malo prije iskusili, kroz zrak se počne kretati serija promjena tlaka. Jeste li kad vidjeli ranžiranje vagona? Evo vam savršenog primjera za ono o čemu govorim. Imate dugačku kolonu teretnih vagona, međusobno povezanih. U jedan kraj udari lokomotiva, prva dva vagona se sudare, i onda vidite kako se val zgušćivanja seli niz kolonu. Iza njega događa se suprotno, kako se vagoni opet razmiču.

— Stvari su jednostavne dok imate jedan izvor zvuka, jednu garnituru valova. Ali, pretpostavimo da imate dva valna uzorka, i da se oba kreću u istom smjeru. Tu se javlja interferencija, a elementarna fizika zna mnoge prikladne eksperimente kojima se to demonstrira. Nas ovdje zanima pojava kad su dvije garniture valova točno u raskoraku, pa je konačni rezultat točno nula. Vrh zgušćivanja jednoga zvučnog vala točno je u dnu razređenja drugog, a konačni rezultat: nikakve promjene, nikakav zvuk. Da se vratim na moju analogiju s kolonom vagona, to vam je kao da konačni vagon istovremeno gurnete i povučete, jednakom snagom. Neće se dogoditi ništa.

— Vjerujem da pogađale na što ciljam i da će vam biti jasno osnovno načelo Fentonova Utišala. Mladi je Fenton, vjerojatno, razmišljao ovako. »Ovaj svijet« — rekao je sam sebi — »pretrpan je bukom. Obogatit će se onaj tko izumi savršeno sredstvo za proizvodnju tišine. Hm, da vidimo... «

— Nije mu trebalo dugo da pronađe odgovor: kako rekoh, bio je bistar momak. Prvi je model bio vrlo jednostavan. Imao je mikrofon, specijalno pojačalo i par zvučnika. Mikrofon je hvatao zvuk, pojačalo ga je pojačavalo i okretalo točno tako da bude u savršenom raskoraku s originalnim šumom. Takav okrenuti, iskrivljen zvuk izlazio je iz zvučnika, osnovni va1 i novi val bi se poništili i konačni bi rezultat bio tišina.

— Razumije se da je stvar mnogo složenija. Potrebno je pripaziti da poništavajući zvuk bude točno istog intenziteta, inače bi moglo doći do krasne gužve. Ali to su tehničke pojedinosti, neću vam dosađivati malenkostima. Kako ste svi mogli zaključiti, riječ je o jednostavnoj primjeni negativnog feedbacka.

— Hej, trenutak samo! — uzvikne Eric Maine. Eric je, moram to ovdje spomenuti, stručnjak za elektroniku i urednik nekakvoga televizijskog časopisa ili nečeg sličnog. Napisao je i radiodramu o svemirskim letovima, ali to je druga priča...

— Samo trenutak! Ovdje nešto ne štima. Na takav se način ne može postići tišina. Bilo bi nemoguće uskladiti da faze...

Purvis vrati svoju lulu u usta. Neko se vrijeme čulo kobno bućkanje što me podsjetilo na prvi čin »Macbetha«. A tada on upilji pogled u Erica.

— Želite li reći — reče on, a sa svake mu je riječi visjelo po nekoliko ledenih siga — da ova priča nije istinita?

— Ah... no, ne bih išao tako daleko, ali... — Ericov se glas izgubi kao da je utišan. On izvadi iz džepa nekakvu staru kuvertu, zajedno s čitavom izložbom tranzistora i kondenzatora zapletenih u rupčić, i stane nešto računati. Ono su mu zadugo bile posljednje riječi.

— Kako rekoh — mirno nastavi Purvis — lako je radilo Fentonovo Utišalo. Prvi model bio je slabašan i nije se mogao nositi s vrlo visokim i vrlo niskim notama. Rezultat je bio pomalo čudan. Kad bi netko govorio, čula bi se samo oba kraja spektra: slabašno piskanje kao u šišmiša, i nekakvo duboko mumljanje. Fenton je tome brzo doskočio upotrijebivši linearniju shemu (dođavola, ne mogu izbjeći tehničke izraze) i tako je kasniji model mogao proizvoditi potpunu tišinu na prilično velikoj površini. Ne samo u običnoj sobi nego i u pravoj, velikoj dvorani...

— Vidite, Fenton nije bio od onih tajanstvenih izumitelja koji nikome ne žele reći što namjeravaju, u strahu da im netko ne ukrade ideju. Naprotiv, on je brbljao svakome tko je samo želio slušati. Raspravljao je o svojoj ideji s osobljem i sa studentima. Tako se dogodilo da je jedna od prvih osoba kojima je demonstrirao svoje poboljšano Utišalo bio jedan student umjetnosti (zvao se, mislim, Kendall ili tako nekako) koji je studirao fiziku kao fakultativni predmet. Kendalla je Utišalo vrlo zainteresiralo. Međutim, njega nije zanimao komercijalni aspekt, još manje olakšanje koje bi Utišalo trebalo donijeti izmučenim ušima nesretnog čovječanstva. A, ne! Glavom su mu se vrzmale sasvim drukčije ideje.

— Dopustite mi malu digresiju. Na našem koledžu cvjeta Muzička sekcija, koja je s godinama stekla toliko članova da se može uhvatiti ukoštac čak i s manje monumentalnim simfonijama. I baš one godine kad se zbila moja priča prihvatila se vrlo ambicioznog projekta. Mladež je željela postaviti na pozornicu novu operu, djelo talentiranoga mladog skladatelja, čije ime ne bih htio spominjati jer je danas vrlo poznat. Nazovimo ga Edwardom Englandom. Zaboravio sam naslov djela, a bila je to jedna od onih ukočenih drama o tragičnoj ljubavi za koje nikad nisam uspio shvatiti zašto bi morale biti manje besmislene uz glazbenu pratnju nego bez nje. Nema sumnje, mnogo ovisi o glazbi.

— Dobro se sjećam kako sam čitao sadržaj dok sam čekao da se podigne zastor, a do dandanas nisam načistu sa sobom da li je libreto morao biti ozbiljan ili ne. Hmmm, da vidim — vrijeme je kasna viktorijanska era, a glavni su likovi Sarah Stampe, strastvena poštanska činovnica, Walter Partridge, turobni lovočuvar, i vlastelinov sin, kojeg sam ime zaboravio. Bijaše to stara priča o vječnome trokutu, koju je zakomplicirala zaostalost mještana i njihovo protivljenje promjenama, u ovom slučaju novom telegrafskom sustavu za koji su lokalni znalci tvrdili da će začarati kravlje mlijeko i prouzrokovati neželjene posljedice na janjadi.

— Sve u svemu, bila je to uobičajena drama o opernoj ljubomori. Vlastelinov se sin ne želi oženiti u PTT, pa lovočuvar, kojega je vrijeđalo ovo odustajanje, snuje osvetu. Tragedija dostiže vrhunac kad siromašnu Sarah pronađu u Uredu za izgubljena pisma, zadavljenu ljepljivom trakom za pakiranje i umotanu u poštansku vreću. Mještani vješaju Partridgea o najbliži telegrafski stup, na veliko nezadovoljstvo nadglednika telegrafske linije. Od njega se očekivalo da pjeva veliku ariju dok ga vješaju: i dandanas mi je žao što taj dio opere nisam vidio. Vlastelinov se sin odaje piću, ili kolonijama, ili oboje: i to vam je to.

— Siguran sam da se već pitate na što ciljam: strpite se još samo malo. Činjenica je da paralelno s umjetnom ljubomorom na pozornici često ide ruku pod ruku i prava, iza nje. Tako i ovdje: Fentonova je prijatelja Kendalla ostavila mlada dama koja je trebalo da pjeva ulogu Sarah Stampe. Ne vjerujem da je inače bio osoba osobito sklona osvetama, ali mu se ovdje pružila zgoda za jedinstvenu osvetu. Budimo iskreni i priznajmo da život u koledžima izaziva u ljudima stanovitu neodgovornost; a u sličnim okolnostima tko bi od nas bio u stanju odoljeti takvoj sjajnoj prilici?

— Vidim da naslućujete. Ali mi, publika na toj povijesnoj predstavi, nismo ni sanjali što nam se sprema dok smo slušali prve taktove uvertire. Auditorij je bio probran: svi su bili tamo, od Kancelara nadolje. Dekana i profesora je bilo koliko hoćeš: nikad nisam uspio shvatiti kako se toliko ljudi dalo nagovoriti da dođu. Zapravo, sad mi nije jasno što sam i sam ondje radio.

— Uvertira je napokon utihnula, uz posvemašnje odobravanje; tko zna da li muzici ili činjenici da je ipak završila...

— Tada se podigne zavjesa. Scena je bila seoski trg u Doddering Sloughleighu, oko 1860. Ulazi junakinja, čitajući jutarnju poštu. Ona nailazi na pismo adresirano na mladoga vlastelina i smjesta je spopadne napadaj pjevanja. Uvodna arija i nije bila tako loša u usporedbi s uvertirom, ali ipak, na sreću, čuli smo samo nekoliko prvih taktova.

— Upravo tako. Ovdje i nije važno kako je Kendall uspio nagovoriti Fentona, ako je ovaj uopće i bio svjestan u kakve će svrhe poslužiti njegov izum. Mogu samo reći da je demonstracija potpuno uspjela. Odjednom, iznenada, zavladala je posvemašnja tišina, a Sarah Stampe je jednostavno zamaknula, poput TV programa kad isključite ton. Svi smo sjedili prikovani uza svoja sjedala, dok su se usta nesretne pjevačice nijemo pokretala. A tada joj lice poprimi izraz kao kad netko užasno vrišti i ona pobjegne s pozornice usred kiše dopisnica.

— Poslije toga kaos je bio neopisiv. Prvih nekoliko minuta svatko je mislio da je izgubio sluh, ali je uskoro bilo jasno da je i ostale prisutne zadesio sličan nedostatak. Nekome je iz Odjela za fiziku, čini se, ubrzo postalo jasno o čemu je riječ, jer su među uglednim gostima u prvome redu stali kolati komadići papira. Vicekancelar je čak pokušao uvesti red mašući s pozornice rukama poput vjetrenjače. Meni je, međutim, već bilo gotovo pozlilo od smijeha pa nisam više zapažao finije pojedinosti.

— Nije nam bilo druge nego izići u predvorje što smo brže mogli. Mislim da je Kendall pobjegao; uhvatila ga je panika pred efektom koji je izazvala sprava, pa ju je zaboravio isključiti. Bojao se da će ga auditorij uhvatiti i linčovati. A što se tiče Fentona: avaj, nikad nećemo saznati njegovu verziju priče. Daljnje smo događaje mogli samo rekonstruirati prema onome što smo kasnije zatekli na licu mjesta.

— Moja je teorija da je vjerojatno pričekao da svi mi iziđemo iz zgrade, a onda se prikrao da bi isključio spravu. Eksplozija je odjeknula širom koledža.

— Eksplozija? — prodahće netko.

— Pa naravno. Spopada me jeza kad pomislim kako smo izmaknuli za dlaku. Još koji decibel, još koji fon — i stvar je mogla otići u zrak dok je dvorana još bila krcata. Gledajte kao na prst sudbine na činjenicu da je samo izumitelj stradao u eksploziji. A možda je tako i bolje: nestao je u trenutku trijumfa i prije nego što je dopao dekanovih šaka.

— Čovječe, dosta moraliziranja! Što se dogodilo?

— Pa, rekoh vam da su Fentonu teorije bile španska sela. Da je malo pročačkao matematiku Utišala, bilo bi mu jasno gdje je greška. Vic je u tome, vidite, što se energija ne može uništiti. Čak ni kad poništite jednu garnituru valova drugom. Dogodi se jednostavno to da se energija koju ste neutralizirali akumulira negdje drugdje. To vam je kao kad metete sobu, pa smeće sakrijete pod tepih.

— Ako se malo zamislite nad teorijom ove vražje sprave, vidjet ćete da Utišalo nije bilo nikakvo utišalo nego sakupljač zvuka. Za sve vrijeme dok je bilo u pogonu, ono je apsorbiralo energiju zvuka. A na koncertu je svakako imalo što apsorbirati. Bit će vam jasnije ako samo pogledate partiture Edwarda Englanda. I povrh toga, dakako, i publika je dizala poprilično buke — ili da kažem pokušavala dizati — za vrijeme panike. Ukupna količina energije vjerojatno je bila golema, a jadno je Utišalo sve to moralo progutati. Kamo je išla sva ta energija? Hja, shema mi nije poznata do u pojedinosti; vjerojatno u kondenzatore predajnika. Kad je Fenton prispio do njega da ga isključi, ono je bilo poput žive bombe. Zvuk njegova dolaska bila je ona prekobrojna kap u punoj čaši vode, preopterećeni uređaj to više nije mogao izdržati. Eksplodirao je.

Nekoliko trenutaka nitko ne izusti ni riječi, možda iz pijeteta prema pokojnome Fentonu. A tada Eric Maine, koji je posljednjih deset minuta proveo mrmljajući nad svojim kalkulacijama, prokrči put kroz obruč slušalaca. U ruci je držao list papira i agresivno mahao njime.

— Hej! — reče on. — Imao sam pravo. Ta sprava nije mogla funkcionirati. Odnos faze i amplitude...

Purvis odmahne rukom.

— Upravo sam to sada objasnio — reče on strpljivo. — Bolje bi vam bilo da ste slušali. Nesretni je Fenton to isto otkrio na najnezgodniji način.

On baci pogled na sat. Zbog nečega mu se najednom vrlo žurilo.

— Bože, kako vrijeme leti! Podsjetite me drugi put da vam ispričam kakva smo sve čuda vidjeli kroz novi protonski mikroskop. To je još čudesnija priča.

Napola je bio izišao kroz vrata dok smo se sabrali. Tada George Whitley dođe do daha.

— Čekajte malo — izreče on smeteno. — Kako to da nitko od nas nije čuo za taj događaj?

Purvis se zaustavi na pragu i promotri nas preko ramena. — Imali smo samo jedan izlaz iz situacije — reče. — Mi nismo željeli skandala: de movtuis nihil nisi bene, znate. Osim toga, s obzirom na činjenice, zar ne mislite da je bilo sasvim na mjestu, ah, šutjeti o cijeloj toj dogodovštini? Laku noć želim svima

Comments

Popular posts from this blog

Je li rod nužan? - Is Gender Necessary?; 1974 - Ursula LeGuin

Je li rod nužan? S redinom šezdesetih godina ženski se pokret ponovo stao kretati nakon svog pedesetogodišnjeg zastoja. Bilo je to snažno i silovito okupljanje. Osjetila sam ga, ali nisam tada još znala kolika je ta njegova silina. Jednostavno sam mislila da nešto nije u redu sa mnom. Smatrala sam se feministkinjom; nije mi bilo jasno kako možete biti žena koja misli svojom glavom, a ne biti istovremeno i feministkinja. Ali nikada nisam koraknula ni korak dalje s tla što su ga za nas osvojile Emmeline Pankhurst i Virginia Woolf. Tamo negdje oko 1967. počela sam osjećati određenu nelagodu, potrebu da napravim korak dalje, možda, sama od sebe. Počela sam osjećati potrebu da odredim pobliže i da razumijem značenje spolnosti i značenja roda, i to u svom životu i u našem društvu. Mnogo toga bijaše se skupilo u podsvjesnom jednako onom mojem kao i u zajedničkom — onoga što je trebalo iznijeti u svjesno ili će postati destruktivno. Bila je to ona ista potreba, mislim, koja je navela B

Napršnjacima, viljuškama i nadom - Kate Wilhelm

With Thimbles, With Forks and Hope; 1981      Napršnjacima, viljuškama i nadom ...čuvaj se dana Ako Snark Boojumom ti bude! Jer tada Tiho i naglo tebe će nestat Da nikada se ne vratiš već! I tražiše ga napršnjakom, tražiše ga s pažnjom; Uporno ga slijeđahu viljuškama i nadom... Lov na Snarka (The Hunting of the Snark): L. Caroll I S tara seljačka kuća svjetlucala je u kasnopopodnevnom sumraku neobično nalik na neki prizor sa staromodnih božičnih čestitaka. Niski je zimzelen nastavao njen prednji trijem, a staza što se odvajala od kolnog prilaza svijala se je ljupko i otmjeno. Sve je izgledalo čisto, a pogotovo bijela ploča na vratima osvježena kišom što je upravo počela padati. Charlie osjeti ubod nečiste savjesti nad svom tom čistoćom i udobnošću nakon što je većinu dana proveo u New Yorku. On ostavi kola u garaži i ude preko malog bočnog trijema koji je vodio u stražnji dio kuće. Trijem bijaše pravo okupljalište za boce koje je trebalo vratiti u trgovinu, novine nam

Kralj grafita - Lidija Beatović

Kralj grafita P otpuno je beskorisno opisivati strah onome tko ga nikada nije iskusio. Mozak može samo registrirati, ali pravo i potpuno proživljavanje straha namijenjeno je utrobi, onom neodređenom prtljažniku svega i svačega ispod abdomena, iza pupka i između bokova. Objašnjavati nekome taj osjećaj isto je što i slijepcu opisivati boje. Nije da se hvalim, ali imam ponešto iskustva po tom pitanju. Ostavio sam poprilično gužve iza leđa, dovoljno da mi glava dosegne burzovnu vrijednost pišljiva boba. Ako nabrajamo na prste, tu su dvije zbrčkane pošiljke teške gomilu love i par informacija vrednijih od Krezove riznice, samo kad bih znao kako da ih prodam. Ta ponosa vrijedna egzibicija koštala me paklenski, i po svoj prilici još dugo ću plaćati i kamate. Proveo sam dva duga, beskrajna mjeseca u slijepom crijevu podzemne premirući na svaki šum i moleći se dragom bogi da ojača konjsku strunu bar još jedan dan, samo jedan dan. Ne znam baš da li je to njegova zasluga ili su lovci Ratni