Skip to main content

OPSJEDNUTI - The Posessed - Arthur C. Clarke



OPSJEDNUTI


Sunce je sad bilo tako blizu,da je uragan zracenja potiskivao Swarma u tamnu noc svemira.Uskoro ce doci vrijeme kad se vise nece moci pribliziti;vjetrovi svjetlosti na kojima je Swarm jahao od zvijezde do zvijezde,nisu mogli opstati u okolini ovog divovskog izvora topline i radijacije.Ako ubrzo ne bude nasao neki planet,gdje bi mogao utonuti u mir i sigurnost hladne sjene,morat ce napustiti i ovo sunce,kao sto je to ucinio i sa mnogima ranije.

Sest ledenih vanjskih svjetova vec je ispitao i odbacio.Hladnoca na njima iskljucivala je svaku pomisao o organskom zivotu,ili su se tu nalazila bica za koja Swarm nije pokazivao nikakvo zanimanje.Ako je htio prezivjeti, morao je pronaci utociste slicno onome koje je ostavio u svom unistenom dalekom domu.Prije mnogo milijuna godina Swarm je zapoceo svoj put prema zvijezdama odbacen stravicnom eksplozijom sada vec davno mrtvog sunca.Pa ipak,sje canje na izgubljeni zavicaj bilo je jos ostro i jasno - bol koja nikada nece minuti!

Ispred njega bio je planet cija je stozasta sjena lelujavo klizila kroz noc izbrazdanu dalekim plamenim jezicima.Cula koja je Swarm razvio u toku dugog puta usmjerila su se prema malom svijetu i otkrila da su na njemu dobri uvjeti za zivot.

Nemilosrdan snop radijacije sasvim je iscezao kada je disk planeta zaklonio sunce.Spustajuci se slobodno kroz gravitaciju,Swarm se kretao blagim lukom sve dok nije stigao do vanjskih slojeva atmosfere.Prvi put kada se spustao na nepoznat planet bio je gotovo izbezumljen,ali je sada svu masu sazeo nezamislivom vjestinom vrlo dugog iskustva,sve dok se nije sklupcao u siscusnu loptu.Brzina se lagano smanjivala i na kraju je ostao nepomicno lebdjeti izmedju planeta i svemira.

Proveo je mnogo godina jasuci vjetrove stratosfere od jednog pola do drugog,ili pustajuci da ga besumni plotuni zore zatalasaju prema zapadu od izlazeceg sunca.Svuda je nalazio na zivot,ali ne i na inteligenciju.Posto- jali su stvorovi koji su puzali,letjeli ili skakali,ali nije bilo takvih koji bi govorili ili gradili.Kroz deset milijuna godina ovdje ce se mozda pojavi- ti bica sa umom,koja bi Swarm mogao zaposjesti i iskoristiti za vlastite ciljeve,ali sada se jos nije opazao nikakav znak inteligencije.On nije mogao ni pretpostaviti koji ce od bezbrojnih oblika zivota na ovom planetu biti mezimce jos nerodjene buducnosti,a bez umova koje bi zaposjeo,on je bio tek nemocan konglomerat elektricnih naboja,uzorak poretka i samosvjesti u univerzumu kaosa.Vlastitim snagama Swarm nije mogao upravljati materijom,ali kada bi se smjestio u um neke inteligentne vrste,nista ne bi bilo mocnije od njega.

Ovo nije bio ni prvi ni posljednji put da je na ovaj planet dosao neki posjetilac iz svemira,mada nitko od njih nije imao tako neobicnu i prijeku potrebu.Swarm se morao suociti s uznemirujucom dilemom.Mogao se jos jedanput otisnuti na put,s nadom da ce na nekom drugom svijetu naci uvjete koje trazi,ili je mozda trebalo da ipak ostane ovdje i da se ucahuri u vremenu,sve dok neka vrsta ne dostigne razinu na kojoj ce moci posluziti njegovim ciljevima.

Puzao je poput magle kroz sjene,pustajuci da ga vjetrovi-lutalice raznose na sve strane.Nezgrapni,ruzni reptili ovog mladog svijeta nisu opazali njegov prolazak,ali je zato on opazio,zabiljezio i preiispitao njih, pokusavajuci naci uporiste za buducnost.Izbor je bio mrsav medju svi tim bicima;nitko jos nije pokazivao ni najslabiji tracak svjesnog razuma.Pa ipak, ako napusti ovaj svijet da bi potrazio srecu na nekom drugom,mogao je besciljno lutati svemirom sve do kraja vremena.

I konacno, donio je odluku.Postojao je nacin da izabere istodobno obje mogucnosti.Veci dio Swarma nastavit ce put kroz zvijezde,dok ce njegov manji dio ostati na ovom svijetu kao sjeme zasadjeno s nadom u buducu zetvu.

Poceo se obavijati oko vlastite osi,dok mu se fluidno tijelo spljo- stavalo u dugacak disk.Sada se talasao na samoj granici vidljivosti poput blijede,nestvarne utvare;bio je to divlji oganj koji se samo trenutak kasnije rascijepio na dva Swarma od kojih je svaki bio cjelina za sebe, s cjelokupnim sjecanjem prvobitnog totala,njegovim zeljama i potrebama.

A zatim je uslijedila posljednja razmjena misli izmedju roditelja i djeteta medjusobno slicnih poput blizanaca.Ako sve bude u redu s oboje,oni ce se ponovo sresti u dalekoj buducnosti u ovoj dolini na rubu visokih pla- nina.Onaj tko bude ostao, dolazit ce na ovo mjesto u pravilnim razmacima u toku mnogih narednih vjekova, dok ce onaj tko nastavi traganje poslati ovamo glasnika pronadje li bolji svijet. A tada ce se ponovo ujediniti, ali ne vise kao beskucni prognanici koji uzalud lutaju po ravnodusnim zvijezdama.

Svjetlost zore razlila se preko mlade,neoblikovane planine kada se Swarm-roditelj podigao u susret suncu.Na rubu atmosfere zahvatio ga je snop radijacija i neodoljivo zavitlao daleko od malog planeta da ponovo zapocne beskrajno traganje.

Onaj tko je ostao takodjer se latio svog gotovo beznadnog zadatka.Bila mu je potrebna zivotinja, koja nije bila tako rijetka da bi je bolesti ili nesreca zbrisale s lica planeta,niti tako malena da nikada ne bi mogla fizicki dominirati ovim svijetom.Takodjer bi se morala vrlo brzo razmnozavati da bi njenom evolucijom mogla sto bolje upravljati i kontrolirati je.

Traganje je bilo dugo a izbor tezak,ali,konacno,Swarm je odabrao svog buduceg domacina. Poput kise koja ponire u sasuseno tlo, uvukao se u tijela malih gustera i poceo upravljati njihovom sudbinom.

Bio je to vrlo tezak zadatak cak i za bice koje nikada nije upoznalo smrt. Bezbrojne generacije gustera nestajale su u proslost prije no sto se vrsta pomakla korak naprijed. U medjuvremenu,Swarm je uvijek odlazio u dogovoreno vrijeme na sastanak u planine. Ali svaki je pohod bio uzaludan:sa zvijezda nije stizao glasnik koji bi izvjestio o boljoj sreci na nekom drugom mjestu.

Stoljeca su se produzila u tisucljeca,a ova u eone.Prema standardima geoloskog vremena, gusteri su se sada brzo mijenjali. Vise nisu bili reptili vec toplokrvna bica pokrivena krznom,koja su radjala zive mladunce. Jos su izgledali mladi i slabi,s tek zacetim umom,ali su u sebi nosili sjeme buduce velicine.

Pa ipak,nisu se samo ziva bica mijenjala kako je vrijeme polako prolazilo. Kontinenti su se razdvojili, a planine su se spustile u ravnice pod tezinom neumornih kisa. Tokom svih tih promjena,Swarm nije odustajao od svog cilja; osim toga,kad god je doslo vrijeme odlazio je na dogovoreno mjesto, koje se vec odavno promijenilo, strpljivo cekao nekoliko trenutaka,a zatim se vracao. Mozda je Swarm-roditelj jos uvek tragao ili ga je mozda bila je to teska i stravicna pomisao dostigla neka nepoznata sudbina tako da je sasvim zaboravio na sastanak. Preostajalo mu je samo da ceka i da se nada da ce sirova, ziva materija ovog planeta krenuti stazom inteligencije.

I tako su prosli eoni...


Negdje u zamrsenim labirintima evolucije Swarm je nacinio fatalnu gresku i krenuo losim pravcem. Proteklo je sto milijuna godina otkako je dosao na Zemlju i bio je vrlo umoran. Nije mogao umrijeti, ali je mogao degenerirati. Sjecanja na drevni tok i tajanstvenu sudbinu pocela su polako slabjeti, inteligencija mu se neopazice osipala,dok su se njegovi domacini lagano uspinjali putem koji je vodio ka samosvijesti.

Po nekoj kozmickoj ironiji, dajuci prvi impuls koji ce jednoga dana donijeti inteligeneciju ovom svijetu, Swarm je sam sebe pogubio. Dostigao je posljednji nivo parazitizma: vise nije postojao izvan svojih domacina. Vise nikada nece moci slobodno jahati oko svijeta, nosen vjetrom i suncem. Da bi na vrijeme stigao na stari sastanak, morao je polako i strpljivo putovati u tisucama malih tijela. Pa ipak,u njemu se zadrzala nezaboravna navika, poticana zeljom za ponovnim ujedinjenjem, koja je postajala sve jaca sada kada je upoznao svu gorcinu svoje sudbine. Samo ako se Swarm-roditelj vrati i oprt ga apsorbira u sebe, moci ce se nadati novom zivotu i snazi.

Ledenjaci su se spustili i ponovo povukli; nekim cudom,male zivotinje koje su pruzale utociste izblijedjeloj stranoj inteligeneciji,izbjegle su smrtni zagrljaj leda. Oceani su preplavili kopno, a vrsta je i to prezivjela. Uspjela je cak i da se prilicno namnozi, ali to je ujedno bio i njen krajnji domet. Ovaj svijet nikada nece biti njeno kraljevstvo, jednostavno zato sto je u srcu jednog drugog kontinenta nekoliko majmuna sislo s drveta i pocelo dizati poglede prema zvijezdama, s prvim iskrama radoznalosti.

Swarmov um bio je rasprsen u milijune sicusnih tijela, nemocan da se ponovo ujedini i organizira svoju volju. Njegova kohezija sasvim je nestala, a pamcenje potpuno izblijedjelo. Kroz najvise milijun godina,ono vise nece postojati.

Preostalo mu je samo nesto - slijepi nagon koji je jos u intervalima, sto su zbog neke cudne zablude postajali sve kraci,vodio milijune Swarmovih kucista u dolinu koja je odavno prestala postojati.


Lagano klizeci po uskoj pruzi mjesecine, mali motorni camac prosao je pokraj otoka s treperecim svjetionikom i usao u fjord. Noc je bila tiha i vedra; zvijezda Danica stajala je nisko na zapadu, a svijetla udaljene luke presijavala su se laganim drhtajima na mirnoj povrsini vode.

Nils i Christina bili su savrseno sretni. Sjedeci u prednjem dijelu camca, s njezno prepletenim prstima,promatrali su sumovite obronke obale uto- nule u tisinu. Visoko drvece bilo je nepomicno na mjesecini, lisce nije lelujao ni najslabiji dasak vjetra, a uske krosnje sablasno su se dizale iz okolnih sjena. Citav svijet je bio usnuo; samo se mali camac usudjivao narusiti caroliju koja je zacarala noc.

A onda,najednom, Christina se trze i Nils osjeti kako joj se prsti jace stisnuse oko njegovih.Usmjerio je pogled u istom pravcu gdje i ona,preko utihle vode,na nepomicne cuvare visokih suma.

- Sto je bilo draga? - upitao je zabrinuto.

- Gledaj! - prosaputa djevojka jedva cujnim glasom. Tamo ispod jela!

Nils ponovo podize pogled i blazeni spokoj noci minu u istom casu, ustupajuci mjesto zaboravljenim strahotama koje su pokuljale iz izgnanstva u podsvijesti. Ispod visokih stabala zemlja je bila ozivjela; tamnosmedja plima lagano se spustala niz padinu brda i uranjala u crnu vodu. Bio je to mali, otvoreni proplanak obasjan mjesecinom koji nisu presjecale sjene. Vec na prvi pogled zapazala se promjena: izgledalo je kao da se povrsina tla lagano slijeva nadolje,poput malog slapa koji zuri u susret moru.

A tada se Nils nasmija i kosmarna vizija se rasprsi u tisini ljetne noci. Christina ga pogleda, zbunjena ali primirena.

- Zar se ne sjecas? - upita je on.- Citali smo o tome jutros u novinama.Oni to rade svakih nekoliko godina,i to uvijek nocu.

Poce je milovati po kosi, oslobadjajuci se napetosti koja je vladala posednjih minuta. Christina podize pogled prema njemu i na usnama joj zaigra osmijeh.

- Pa naravno - rece ona.- Bas sam glupa! - Oci joj se ponovo upravise prema kopnu i izraz lica postade joj tuzan. - Jadna mala stvorenja! - promrmlja. Pitam se zasto to rade?

Nils ravnodusno sleze ramenima.

- Nitko to ne zna. I ovo je u inventaru zagonetki prirode. U svakom slucaju, ne treba se mnogo uzbudjivati zbog toga. Pogledaj,jos malo pa smo u luci!

Dok su se udaljavali prema treperavim svijetlima gdje je lezala njihova buducnost, Christina je bacila posljednji pogled prema tragicnoj, bezumnoj plimi koja se jos talasala na mjesecini.

Zadovoljavajuci nagon cije im znacenje nikad nece biti jasno, uklete legije Leminga nalazile su zaborav ispod lelujavih valova.

Comments

Popular posts from this blog

INVAZIJA S ALDEBARANA - Inwazja z Aldebarana - Stanislaw Lem