Skip to main content

Među Didonijancima - from »The Rebel Worlds« - Poul Anderson



Među Didonijancima





Brod takvog oblika, uzak i duguljast, što je jurio za njima nekoliko posljednjih kilometara, nije bio namijenjen za miroljubive svrhe. Bio je jednostavne proizvodnje, očito ne iz gradilišta Imperija. Imao je potpuno naoružanje, kao i Asieneueve, ravnomjerno raspoređeno po trupu. Šiljat pramac i spuštena krila označavali su da taj brod može ulaziti u atmosferu češće nego njegov zemaljski suparnik... da bi krenuo u pljačku.

Barbari, sine Flandryju. Iz neke divlje zemlje, s nekoga divljeg planeta, gdje su možda još prije stotinjak godina ratovali čelikom, samo je netko pronašao koristi — vojne ili komercijalne — da ih nauči letu kroz svemir i opskrbio ih letjelicama i osnovnim znanjem... Nije ni čudo što nam nisu odgovorili. Vjerojatno nitko na brodu ne zna anglijski!

— Bijelo svjetlo — zapovijedi on. — Emitiraj »pax«. Moraju prepoznati znak mira. Hugh McCormac ih ne bi uzeo (jer to je učinio) da nisu imali dodira s njegovom civilizacijom.

Naređenje je bilo izvršeno odmah.

Na plaćeničkom se brodu pojave plavo bijele mrlje energije nakon kojih su slijedili projektili.

Flandry začuje zveket rastrgane kovine. Pritisne dugme za borbu. Odgovor Asieneueve bio je trenutan. Bio je to odgovor samog broda. Na takvim blizinama čovjek nije mogao primjećivati ono što se događa a kamoli brzo reagirati. Blasterski top opali. Njegovi protuprojektili polete prema onome što je bilo ispaljeno na nj. Sekundu zatim cijevi se otvore da bi ispustile svoje velike ptice.

Nuklearne su detonacije divljale. Elektromagnetska polja mogla su otkloniti kišu iona ali ne i zračenje topline i rendgenske zrake, ni nalet energije i napad materijalnih torpeda. To moraju učiniti interceptori, budu li mogli.

Barbari su imali znatnu prednost, s obzirom na planet, u brzini i visini. Takvoj se meti bilo teško približiti i teško je bilo probiti njeno obrambeno polje.

Ipak, dugogodišnja Rovijanska uvježbanost donijela je ploda. Plamen naglo proključa oko neprijatelja. Usijani su komadi letjeli s mjesta gdje se nalazio oklop. Iskrivljen, zgnječen, opaljen, napola istopljen, ostatak broda odletio je kometnom stazom oko planeta natrag u vanjski svemir.

Ali Zemljani se nisu mogli izvući. Stručnjaci za taktiku izračunali su da je vjerojatno vrijeme trajanja za razarač u takvom sukobu manje od tri minute. Plameni jezici su pržili i uništavali životne dijelove Asieneueve. Nijedna bojna glava nije je pogodila izravnim udarom tako da je do kraja uništi; ali tri su eksplozije bile tako blizu da je njihov udar zaderao u trup, ričući, spaljujući i razbijajući strojeve kao da su od porcelana, bacajući ljude i razdirajući ih poput crvenih lutaka od krpa.

Flandry opazi napuklinu na mostu. Čelična krhotina prereže jednog Rovijanca napola, kao što bi cirkularna pila prerezala drvo. Krv šikne, rasprši se u maglu od kapljica zbog iznenadnog bestežinskog stanja, nestane zbog smanjenog pritiska i iščezne, ostadoše samo razbacane mrlje. Zapanjen, zaglušen, Flandry je uspio zatvoriti pregradu i navući rukavice što ih je zaboravio staviti prije nego što je sav zrak nestao kroz rupu; krvario je iz nosa i ušiju.

Tada zavlada tišina. Razarač je umrtvljenih strojeva dostigao krajnju visinu što mu je dopuštala brzina i sada je počeo padati prema planetu.

* * *

Nijedan od čamaca nije bio sačuvan. Ako nisu bili potpuno uništeni, najvažniji im sustavi nisu radili. Nije bilo vremena za popravke ili sastavljanje. Tek je jedna od četiri letjelice ulijevala slabu nadu. Iako fuzioni generator nije radio, njeni su akumulatori mogli pokrenuti dva pogonska čunja što su se činili upotrebljivi; upravljački instrumenti i kontrole također su bili u redu. Aerodinamičko spuštanje bilo je moguće. Svi su iskusni piloti bili ubijeni ili ranjeni — ali Flandry je letio u bojnim letjelicama prije nego što je prešao u Obavještajnu službu.

Tek što su inženjeri uspjeli sastaviti potrebno, valjalo je hitno napustiti brod. Uskoro će ući u atmosferu. To će dovršiti ostatak oklopa. Probijajući se kroz bestežinsko stanje, bez zraka i u mraku, zdravi su vukli ranjene do poletne platforme. Za sve nije bilo mjesta ako ostanu u skafanderima. Flandry podigne pritisak iz tankova, i kako je koji čovjek ušao kroz dekompresionu komoru, tako su mu skinuli debeo oklop i izbacili ga kroz otvor. Uspio je pronaći mjesta za tri odijela, uključujući i njegovo — a tada se odjednom sjeti da ga ne smije nositi dok su svi drugi nezaštićeni. Uzeo ih je uglavnom zbog pogonskih motora što su bili pričvršćeni na njih.

One s najtežim ozljedama smjestili su u sigurnosne stolice. Ostatak se ljudi nagurao među sjedalima. Flandry ugleda Kathryn među njima. Žarko je želio pružiti joj kopilotovu stolicu da bi sjela; spojni krugovi lako bi se mogli prekinuti u sudaru što ih je očekivao. Ali Ensign Havelock bio je vješt u tako važnim slučajevima. O njegovoj pomoći ovisio je njen život.

Pri prvom dodiru sa stratosferom Didoa, letjelica i ljudi se stresu. Flandry se trgne.

Dalji je tok bio neopisiv: pad u meteoritu, kroz plamen, udaranje, grmljavinu, oluju, noć, planine i pećine oblaka, kroz kišu poput metaka, kosi pad i vrtoglava jurnjava prema horizontu što se približavao stravičnom brzinom, dok je buka urlala i tresla, vibracije su potresale mozak u lubanji i vragovi su plesali na ploči s instrumentima.

Flandry i Havelock su donekle uspjeli održati kontrolu. Najveći su dio brzine poništili kočenjem prije nego što su došli do visina gdje bi to moglo biti kobno. Uspjeli su preskočiti tropski pojas i nisu se sudarili i prevrnuli prilikom prolaska kroz jake vjetrove u nižoj atmosferi. Izbjegli su vrhunce što su se pružali da ih uhvate, i čudovišni olujni vjetar, divljiji od ičega što je bilo poznato na Zemlji, koji bi raskinuo njihov brod i bacio ga u more. Usred borbe nad mjeračima i pokazateljima, divljeg skakanja ruku po pilotskoj ploči i nogu po pedalima, usred neprekinute okrutnosti zvuka, vrućine i zavijanja strojeva, uspjeli su ostati svjesni svojeg odredišta.

Željeli su stići u Port Frederiksen. Njihov ih je pad odveo do sjeverne hemisfere. Prepoznavši najveći kontinent, borili su se da pogode približno točnu geografsku širinu i usmjerili su se sa zapada prema njoj.

Bili bi stigli do cilja, ili barem blizu njega, da im je početna brzina omogućila točan smjer. Ali Asieneueve je bila bačena u retrogradnu orbitu. Sada je rotacija planeta djelovala protiv njih, prisiljavajući ih da potroše višak energije prilikom usporavanja. Kad je brod postigao sigurnu brzinu, akumulatori su mu bili prazni. Preopterećen, nije imao mogućnosti da postigne dugi balistički pad. Nije preostalo ništa drugo već da posljednju kuglu iskoriste za spuštanje.

Repna krila također nisu mogli upotrijebiti. Prilikom naglog ulaska u polje gravitacije ljudi bi zgnječili jedni druge, jer nisu bili privezani. Flandry primijeti neku čistinu okruženu šumom. Medu humcima i šaši svjetlucala je voda. Bolje i močvara nego vrhovi drveća. Stajni trapovi se pojaviše; brod se zaljulja, propne, okrene i spusti pod strmim kutom; leteća stvorenja otprhnu u buci, njih tisuće, a tada zavlada tišina.

Za trenutak se Flandryju smrači pred očima. Iz tame ga izvuče slab žamor.

— Sve u redu? — promuca on. Prsti su mu se tresli i on ih pokuša smiriti.

— Nema novih ozljeda, sir — odgovori neki glas.

— Možda nema — odvrati drugi, — ah O'Brien je umro prilikom spuštanja.

Flandry zatvori oči. Moj čovjek, probode ga misao. Moji ljudi. Moj brod. Koliko ih je ostalo? Prebroji sam... Dvadeset i trojica s lakšim ozljedama, Kathryn i ja. Sedamnaest, šesnaest ozbiljno ozlijeđenih. Ostali — ti su životi bili u mojim rukama!

Havelock progovori oklijevajući:

— Radio je uništen. Ne možemo pozvati pomoć, sir. Što kapetan želi?

Rovijanče, ja sam morao misliti o tome a ne ti. Preostali životi su još uvijek u mojim nespretnim, ubilačkim rukama.

Flandry s mukom otvori kapke. U ušima mu je jako zvonilo, jedva je čuo sam sebe kako govori i činilo mu se kao da zvuči previše mehanički.

— Ne možemo dugo održati unutrašnji pritisak. Posljednji ergi ističu. Izvucimo najprije ozlijeđene, prije nego što se pozabavimo prenosom na daskama.

On ustade i pogleda svoje ljude. Nikad još nije preživio nešto toliko teško.

— Lady McCormac — reče on — vi poznajete ovaj planet. Možete li što predložiti?

Nije je vidio zbog ljudi što su se nalazili oko nje. Njen baršunasti glas nije podrhtavao.

— Izjednačite pritiske polako. Ako smo blizu na morskoj razini, zrak je približne gustoće kao i na Zemlji. Znadete li gdje smo?

— Smjerali smo prema Aeneanskoj bazi.

— Ako se točno sjećam, na ovoj je hemisferi sada rano ljeto. Pretpostavljajući da nismo daleko od arktičkoga kruga, dan će biti nešto malo duži od noći. Imajte na umu kratko razdoblje rotacije. Nemojte računati na mnogo svjetla.

— Hvala. — Flandry izda potrebne zapovijedi.

Saavedra, oficir za veze, pronašao je neki alat, skinuo ploču s primopredajnika i pregledavao je.

— Možda uspijem skrpati nešto da se možemo javiti bazi — reče.

— Koliko će vam dugo trebati za to? — upita Flandry. Snaga mu se pomalo vraćala u mišiće, a bistrina u mozak.

— Nekoliko sati, sir. Potrebno je neko vrijeme dok ne nađem standardnu frekvenciju.

— A možda nitko neće slušati. A kad nas i čuju, morat će triangulirati i — hmmm.

Flandry zavrti glavom.

— Ne možemo čekati. Drugi se brod približava. Kad naiđe na ostatke onoga što smo ga uništili, krenut će u lov za nama. Pruža mu se izvrsna prilika da nas pronađe; dovoljno je da ovako primitivan planet pretraži detektorom za kovine. Ne želim da se zadržavamo u blizini. Vjerojatno će poslati projektil.

— Što da uradimo, sir? — upita Havelock.

— Mislite li, lady, da bismo mogli stići do baze prelazeći kopnom? — obrati se Flandry njoj.

— Ovisi o tome gdje smo sada — odvrati Kathryn.

— Kao i na većini svjetova, tako su i na Didou topografija i urođeničke kulture različne. Možemo li ponijeti dosta hrane?

— Pretpostavljam da možemo. Ovakvi su brodovi opremljeni gomilom smrznutih i suhih namirnica. Pretpostavljam da ima pitke vode.

— Ima. Možda je malo prljava i zaudara, ali didonijski kukci nisu opasni po čovjekovo zdravlje. Biokemija im je potpuno različita.

Kad su vrata otvorili do kraja, zrak se pretvori u parnu kupelj. Stotine čudnih vonjeva ih zapuhnu: jetkih, miomirisnih, oštrih, trulih, teških, neizrecivih. Ljudi su hvatali zrak i pokušavali se znojiti. Jedan je vojnik počeo skidati košulju. Kathryn ga uhvati za ruku.

— Nemojte — upozori ga ona. — Bez obzira na oblake, ultraljubičaste zrake su dovoljno jake da vas opeku.

Flandry se prvi spusti niz pomoćne ljestve. Razlika u težini jedva da se osjećala. On osjeti miris ozona u vonju močvare i pomisli kako bi djelomično povećanje pritiska kisika moglo biti povoljno. Njegove čizme zašljapkaju u blato duboko do gležnja. Zvuči života su se vraćali: cvrkutanje, graktanje, zvižduci, lepet krila. Kako mu se sluh povratio, čuo je sve to mnogo bolje zbog povećane gustoće zraka. Male su životinje šuškale u raslinju džungle.

Šuma nije bila nalik na kišne šume na svjetovima nalik na Zemlju. Drveća su bila nevjerojatno raznolika, od kvrgavih i trnovitih patuljaka do vitkih uspravnih divova. Loze i gljive pokrivale su mnoga stabla. Lišće je bilo također najrazličnijih oblika. Zelene boje nigdje: prevladavale su tamnocrvena i smeđa, u koje su se stapale ljubičasta i zlatna; takav je bio i spužvast, mekan pokrov na tlu. Sve je odisalo tamnim bogatstvom tonova. Nije bilo pravih sjena, a Flandryjev se pogled ubrzo izgubi u tami ispod drveća. Primijetio je da će se trebati probijati kroz gusto raslinje.

Nebo nad njima bilo je biserno sivo. Sloj nižih oblaka prolazio je ispod njega. Blijedo osvijetljeno mjesto označavalo je Virgil. Na ovom je području bilo jutro. Mogli bi krenuti prije zalaska sunca budu li sve spremili.

Dao se na posao. Rad je bio težak. Bio je zadovoljan što je tako. To ga je oslobodilo od poginulih i uništenog broda.

Najprije je valjalo prenijeti ranjenike na uzvišeno, suho tlo. Ozljede su uglavnom bile prijelomi kostiju i potresi mozga. Ako vam se skafander razdere u svemiru, nema vam spasa. Dvojica su imala gadne i duboke rane u trbuhu, gdje su ih razrezali komadi kovine, srećom, te su rupe bile dovoljno male pa su ih ostali dospjeli zatvoriti prije nego što je zrak pobjegao. Jedan je čovjek bio u nesvijesti, hladne kože, slabo je disao, a puls mu je bio isprekidan. A O'Brien je umro.

Srećom, liječnik je bio na nogama. Imao je pune ruke posla. Noseći mnoštvo instrumenata, Flandry ugleda Kathryn kako mu vješto pomaže. Čudno se iznenadivši, on se sjeti da je na neko vrijeme bila nestala. Nije bilo u njenu karakteru da se odmah ne baci u posao.

Kad su istovarili i posljednju stvar, ona je već završila bolničke poslove i radila je na pripremama za sahranjivanje. On je spazi kako i sama kopa. Kada je stigao do nje, O'Brien je već bio pokopan. Voda je probijala oko njega. Sanduka nije imao. Ona ga pokrije zastavom Imperija.

— Hoće li kapetan pročitati molitvu? — upita ona. On je pogleda. Bila je prljava i umorna kao i on, ali je stajala uspravno. Mokra joj je kosa pala niz glavu i obraze, ali bila je jedina ljepota na ovom svijetu. On prepozna oštricu i držak s bokserom svojega mersejskog ratnog noža, što ga je zadjenula za pojas ogrtača.

Nesmotren od iscrpljenosti, on izlane:

— Vi to želite?

— On nije bio neprijatelj — reče ona. — On je bio od Hughovih ljudi. Odajte mu počast što mu pripada.

Doda mu knjigu s molitvama. Ja? pomisli on. Ali nikad nisam pomišljao. Ona ga je promatrala. Svi su ga gledali. Njegovi prsti umrljaše stranice dote je glasno čitao veličanstvene riječi. Sitna je kiša počela škropiti.

Dok je alat zveckao, Kathryn povuče Flandryja za rukav.

— Molim vas, trenutak — reče. Hodali su jedno kraj drugoga.

— Malo sam izviđala — reče mu. — Proučila sam vegetaciju, popela se na drvo i ugledala planine na zapadu — znam otprilike gdje se nalazimo.

Njegovo srce počne jače lupati.

— A što je s ovim područjem?

— Ne znam baš mnogo. Radila sam, uglavnom, u Gaetuliji. Ipak, svoju sam prvu godinu provela negdje ovdje, više zbog treninga nego zbog istraživanja. Uglavnom, imamo izgleda da sretnemo Didonijance, koji su već upoznali ljude; lokalna je kultura prilično visoka; ako naiđemo na jedinku koja zna jedan od naših pidžina, to jest verziju koju ja znam, moći ćemo s malo prakse razumjeti njihov jezik. — Njene se crne obrve stisnu. — Neću skrivati od vas da bi bilo bolje da smo se spustili zapadno od onih planina. Ne samo što bi to skratilo naš put. To područje nastanjuju neka divlja i neprijateljska bića. No, možda ću uspjeti nabaviti kakvu pratnju preko druge strane.

— Dobro. Jeste li možda pronašli kakvu stazu za prolazak?

— Jesam. To sam, zapravo, i tražila. Kroz ovo gusto i isprepleteno raslinje ne bismo napredovali ni jedan kilometar prije zalaska, jedino ako istrošimo blaster do kraja. Našla sam jedan prolaz nekoliko metara od ruba močvare, koji ide ma nje više u našem smjeru.

— Želio bih da smo na istoj strani vi i ja — reče Flandry.

— I jesmo — nasmiješi se ona. Što vam drugo preostaje već da se u Port Frederiksenu predate?

On osjeti okus poraza, nalik na povraćanje.

— Vjerojatno ništa. Natovarimo se i krenimo. — Okrenuo se na peti i ostavio je, ali nije mogao izbjeći pogledu što ga je slijedio i palio između ramena.

Teret s broda bio je težak za ljude, koji su još morali i na smjene nositi ranjenike na improviziranim nosilima. Osim hrane, odjeće, alata, revolvera, municije, plastičnih prekrivača za zakloništa i drugih nužnih stvari, Flandry je zahtijevao da se ponesu i tri svemirska odijela. Havelock se usudio prosvjedovati:

— Smatra li kapetan da ih moramo vući sa sobom? Pogonski su motori dobri ako želimo poslati izviđače, ali nisu povoljni za mnogo kilometara pod gravitacijom planeta niti njihovi radio odašiljači imaju velik doseg. Pretpostavljam da nećemo naići na stvorenja protiv kojih bi nam oklopi dobro došli u borbi.

— Možda ćemo morati odbaciti stvari — prizna Flandry — ali nadam se urodeničkim nosačima. Nosit ćemo odijela sa sobom.

— Sir, ljudi su već sad nasmrt umorni. A na nogama su.

Flandry pogleda u svijetlo mlado lice.

— Biste li radije željeli biti mrtvi na leđima? — odbrusi on. Preleti pogledom preko umornih, prljavih i zgurenih osoba za koje je odgovarao.

— Uzmite teret — reče. — Pomognite mi, građanine Havelock. Ne namjeravam nositi manje tereta od drugih.

Kroz sitnu otužnu kišu začuje se kako su ljudi uzdahnuli, ali su ga poslušati.

Prolaz je bio pravi spas. Grane i šljunak bili su izmiješani — kako je rekla Kathryn, to su učinili Didonijanci — i tvorili su čvrstu široku površinu, što je postupno vijugala kroz šumu prema uzvišenom tlu.

Malo pomalo sumrak se spustio. Flandry natjera skupinu da napreduje, osvjetljavajući put svjetiljkama. Pretvarao se da ne čuje prigušene primjedbe iza leđa, iako su ga boljele. Noć je pala, jedva nešto hladnija od dana, mrklo tamna, puna kre ketanja i udaljenih krikova. Ljudi su nastavljali teturati.

Nakon još jednog sata noćne more Flandry zaustavi skupinu. Preko staze tekao je potok. Visoko je drveće okruživalo malu livadu i nadnosilo se nad njom. On preleti svojom svjetiljkom unaokolo, nakratko osvijetlivši lišće i oči u tami.

— Voda i kamuflaža — reče. Što mislite, lady?

— Dobro je — reče ona.

— Znate — pokuša on objasniti — moramo se odmoriti, a zora će uskoro svanuti. Ne želim da nas zamijete iz zraka.

Ona nije odgovorila. Ne dugujem odgovor onome koji je izgubio moj brod, mislio je on.

Ljudi skinuše svoj teret. Nekolicina ih je prožvakala hranjive pločice prije nego što su pali u san kao ostali. Liječnik Felipe Kapunan reče Flandryju:

— Kapetan, bez sumnje, smatra da bi on trebao prvi držati stražu. Ali imat ću sat ili dva posla, dok budem pregledavao ranjenike. Treba promijeniti zavoje, trebaju im svježi encimi, antiradijacijske injekcije, sredstva protiv bolova — uobičajene stvari, pa mi pomoć nije potrebna. Pozvat ću vas kad budem gotov.

Njegovu posljednju rečenicu Flandry jedva da je i čuo. Tonuo je u čudesno ništavilo. Posljednje što je osjetio bilo je tlo — prostirač od bilja, kako ga je Kathryn nazvala, iako je više podsjećalo na sitne crveno smeđe spužve — vlažna, ali udobna podloga.

Doktor ga probudi kao što je rekao i ponudi mu stimulativnu pilulu. Flandry je proguta. Kava bi bila poželjna, ali se nije usuđivao dopustiti da se upali logorska vatra. Prijeđe livadu kružeći, pronađe naslon između dva ogromna korijena i osloni se leđima o deblo. Kiša je prestala.

Na Didou je zora svanjivala kradomice. Činilo se kao da se svjetlo zgušnjava u vrućem, vlažnom zraku, kap po kap, kao i magla čiji su pipci puzali preko pozaspalih ljudi. U neopisivoj tišini čulo se samo žuborenje potoka i kapanje vode s lišća.

Začuje se korak. Flandry se počeo dizati, s blasterom napola izvađenim iz futrole. Kad je ugleda, on spremi oružje i pokloni joj se uzdrhtala srca.

— Moja lady. Što... što vas je probudilo tako rano?

— Nisam mogla spavati. Mislim na premnoge stvari. Smijem li vam se pridružiti?

— Dakako.

Sjeli su zajedno.

* * *

Odjednom, na istoku, paklenski se sjaj probije kroz lišće. Nekoliko sekundi kasnije u zraku zagrmi i tlo se potrese od udara.

Ljudi skočiše na noge. Flandry i Kathryn se razdvoje.

— Što je to? — poviče Saavedra.

Flandry poviče u vjetar što se podigao:

— Bio je to drugi barbarski brod, što nas je htio dokrajčiti.

Minutu kasnije začuše grmljavinu golemog tijela što je letjelo nadzvučnom brzinom. Vjetar prestade i uznemirena leteća stvorenja vratiše se kružeći bučno nazad na drveće.

— Visoko nabijena bojna glava — ocijeni Flandry. — Namjeravali su poubijati sve u krugu od nekoliko kilometara.

On podigne vlažan prst prema normalnom jutarnjem vjetru:

— Puše prema istoku; ne moramo biti zabrinuti. Prokleto sam sretan što smo jučer toliko prešli!

Kathryn primi obje njegove ruke:

— Imao si pravo, Dominic — reče ona. — Hoće li to prekinuti tvoju tugu?

Nije bilo tako. Ali ona mu je dala hrabrosti da misli: Vrlo dobro. Ništa se ne postiže tim tmurnim mislima. Mrtvi su mrtvi. Moj je posao da spasim žive... i poslije, ako bude poslije, da upotrijebim sve moguće trikove i spriječim svoje pretpostavljene da me ne okrive prestrogo.

Ali okrivljavat će me moja savjest. No, možda mogu naučiti kako da je se riješim. Oficir Carstva mnogo je bolji ako nema savjesti.

— Ljudi, voljno! — reče on. — Slijedeće razdoblje rotacije provest ćemo ovdje, oporavljajući se prije nego što krenemo.

* * *

Šuma je naglo prestajala na čistini. Stupivši na nju, Flandry ugleda uređene redove grmlja. Sa tri strane farmu je okruživala prašuma, a četvrta je bila okrenuta prema dolini s maglicama isparenja. U ovih su šest didonijskih dana napredovali uspinjući se.

Znakove zemljoradnje nije spazio odmah. — Stoj! — poviče on. Blaster mu se pojavi u ruci. Stado nosoroga?

Ne... ne može biti... dakako da nije. Afrički rezervat Glavnog savjetnika Mulelea bio je udaljen 200 svjetlosnih godina. Šest životinja pred njim po veličini i općoj građi nalikovalo je na nosoroge, iako im je svijetloplava koža, gotovo bez dlaka, bila glatka, a nisu imale ni repa. Ramena su im bila istaknuta tako da su činila podlogu. Uši su bile velike i nalik na lepezu. Lubanja je bila visoko izbočena iznad dva mala oka, na nosu se nalazio rog, a usta su im bila čudno meka i pomična. Rog je bio velika crna oštrica s nazubljenim hrptom iza njega.

— Stanite, Dominic! — Kathrvn se požurila da mu se pridruži. — Ne pucajte. To su noge.

— Hm? — On spusti oružje.

— To je naša riječ. Ljudi ne mogu govoriti nijedan od didonijskih jezika.

— Zar su ovo? — Flandry je naišao već na mnogo oblika obdarenih inteligencijom, ali svi su oni imali nekakav ekvivalent ruku. Što li vrijedi inteligencija ako ne može aktivno oblikovati svoju okolinu?

Dvije su životinje bile na kraju polja i krčile panjeve, a treća je vukla oguljenu kladu prema kući čiji se krov nazirao iznad vrha uzvisine. Četvrta je vukla grubi drveni plug preko iskrčena zemljišta.

— Pođimo! — požuri Kathryn naprijed, unatoč svom teretu.

— Heeej! — Ona stane i mahne rukama.

Noge su također stale i kratkovidno škiljile. Uši i nosevi su im se micali. Flandry pomisli da bi mogli napasti.

— Raširite se — naredi on ljudima koji su nosili oružje. On potrči prema Kathrvn.

Začuje se lepet krila. Stvorenje što je kružilo među niskim oblacima, jedva vidljivo, spusti se ravno prema šestoj nozi.

— Krilo. — Kathryn stisne Flandryjevu ruku. — Morala sam vas prije upozoriti. Ali promatrajte. Prekrasno.

Noge su bile manje ili više sisavci, po načinu razmnožavanja; spolovila su im se jasno razlikovala, ženke su imale vimena. Krilo je nalikovalo na pticu... možda. Tijelo mu se moglo usporediti s velikom guskom, pokriveno sivo smeđim perjem, a s donje je strane imalo bijelo-plava pera, istočkana plavim oko grla, na krilima i na kraju dugačkoga trouglastog repa. Imalo je jake pandže za hvatanje i primanje. Vrat je bio duguljast i na njemu se nalazila glava što se groteskno savijala unatrag. Lice kao da se sastojalo samo od dvaju velikih topaznih oka. Kljuna nije imalo već samo crvenu hrskavičavu cijev.

Krilo se spusti na nogino desno rame. Izbaci dugačak jezik (?) iz cijevi. Flandry primijeti čvor na obje strane noge, malo ispod podloge. Desni se čvor razmrsi, nalik na pipak, duži od dva metra u punoj duljini. Istaknuti ekvivalent krila, jezik, utakne se u hvataljku. Tako povezana dva organizma krenuše prema ljudima.

— Još uvijek nedostaje ruka — reče Kathryn. — Ne, čekajte. Noga za plugom zariče.

— To je poziv cjeline za jedinkom.

— Ali ostatak... — pokaže Flandry. Četiri noge jednostavno su stajale gdje su i bile.

— Dakako — reče Kathryn. — Bez partnera to su samo glupe životinje. Tada rade samo rutinske poslove dok ne dobiju poziv od cjeline. Ah. Evo je.

Nova se životinja spustila s drveća i pojurila preko brazdi. Kao i krilo, ovo stvorenje također nije imalo nosa ili usta već jednostavno dužu cijev. Pomalo je nalikovalo na majmuna. To — on — bio je mužjak. Nosio je pojas s torbicom i željeznim nožem.

— Je li to Didonijanac? — upita Flandry,

— Ruka — reče Kathryn. — Jedna trećina Didonijanca.

Životinja stigne do ljudima najbliže noge. Popne se na lijevo rame, smjesti se kraj krila i izbaci svoj »jezik« da bi uhvatila preostali »pipak«.

Kathryn krene u susret. Flandry je slijedio, pomalo zbunjen. Simbiotski odnosi mu nisu bili nepoznati. Činilo se da je i na Didou evolucija pošla istim smjerom .

Ali ovo je ludo! — mislio je Flandry. Stanje u kojem dva mala stvorenja ne samo što jedu već sišu i krv iz velikog. Užasno.

Noga zarokće. Krilo ćurlikne kroz otvore, u kojima su se zacijelo nalazile nekakve glasnice i rezonantne komore. Huka pročisti svoje grlo i proizvede začuđujuće različite zvukove. Kathryn je pažljivo slušala.

— Nisam stručnjak za ovaj jezik, ali govore slično kao što se govori u okolici Port Frederiksena, tako da ih mogu prilično dobro razumjeti. Ime ove jedinke je Gospodar Pjesama, iako »ime« nosi pogrešne konotacije...

Ona progovori. Flandry zapazi nekoliko anglijskih riječi, ali je nije mogao razumjeti.

Pretpostavljam da se Didonijanci previše razlikuju da bi naučili ljudski jezik — mislio je on. — Ksenolozi su vjerojatno izmislili različite pidžine za različite lingvističke skupine; glasove koje ljudsko grlo može proizvesti i koji nose semantičku poruku što je Didonijanac može shvatiti. S novim je divljenjem gledao Kathryn. Koliko li je za ovo trebalo truda!

Tri joj glasa odgovore. Nesposobnost čovjeka da govori didonijski nije samo stvar grla i usta — sine njemu. Čovjek s vještim glasom to može riješiti. Ne, struktura je bez sumnje potpuno drukčija.

— Onona ne zna pidžin — reče mu Kathrvn. — Ali Otkrivač Spilja ga govori. Pozvat će onona za nas.

— Onona?

Kathryn se nasmije.

— Koja zamjenica vrijedi u ovakvom slučaju? Neke kulture inzistiraju na razlikovanju spolova jedinica neke cjeline. Ali za većinu nije važan spol već sposobnosti vrste i pojedinih cjelina, tako da tvore cjeline koje im se čine najboljima u određeno vrijeme. Takvu združenost zato i zovemo »onona«, bez obzira na spolove. I ne razbijamo glavu deklinirajući tu riječ.

Krilo uzleti. Ruka je ostala na nozi. Ali kao da se svjetlo zatamnjelo. Njih su dvoje zurili u ljude, a tada se ruka počeše i noga započne kopati.

— Potrebno je sve troje za punu inteligenciju — zaključi Flandry.

Kathryn kimne glavom.

— Da. Ruke imaju najveći prednji dio mozga. Same za sebe otprilike su jednake čimpanzi. Da li je to najbistrija zemaljska životinja? Sama je noga prilično glupa. Ipak, povezani u troje mogu misliti podjednako dobro kao i vi i ja. Možda čak i bolje, ako je usporedba moguća. Još pokušavamo pronaći testove i mjerenja koja bi nešto značila.

Ona se namršti.

— Recite momcima neka spreme oružje. Među dobrim smo narodom.

(Odlomak iz romana »The Rebel Worlds«, »Pobunjeni svjetovi«)

Comments

Popular posts from this blog

INVAZIJA S ALDEBARANA - Inwazja z Aldebarana - Stanislaw Lem

Daleki Kentaur - Far Centaurus - A. E. van Vogt

Daleki Kentaur





Prenuvši se, probudio sam se i pomislio: kako li Renfrew podnosi ovo?
Mora da sam se pokrenuo, jer vec iduci tren tama nazubljena bolom ponovo se sklopi nada mnom. Nisam znao koliko sam dugo ležao u toj razdirucoj nesvjestici. Kad sam se osvijestio, prvo sam osjetio rad pogonskih motora našeg svemirskog broda.
Ovaj put sam se polagano osvješcivao. Ležao sam potpuno nepokretan osjecajuci svu težinu prospavanih godina. Odlucio sam da postupam upravo onako kako je propisao Pelham, prije tako mnogo godina.
Nisam želio ponovo izgubiti svijest.
Ležao sam tako i razmišljao: smiješno je, i malo glupo, što se toliko brinem o Jimu Renfrewu. Ta on ce iz svog stanja uspavanosti izici tek za pedeset godina!
Poceh promatrati osvijetljeni brojcanik sata na stropu. Malo prije pokazivao je 23.12; sada je bilo 23.22. Deset minuta izmedu nepokretnosti i kretanja upravo je prošlo.
Polako, ruka mi kliznu prema rubu ležaja. Klik! Prstom sam pritisnuo prekidac i zaculo se tiho zujanje. Automatski ma…

BAJKA O KOMPJUTORU KOJI SE BORIO SA ZMAJEM - Bajka o maszynie cyfrowej, co ze smokiem walczyla - Stanislaw Lem

BAJKA O KOMPJUTERU KOJI SE BORIO SA ZMAJEM






Kralj Poleander Partobon, vladar Kibere, bijaše velik ratnik, a kao pobornik metoda suvremene strategije više od svih ratnih znanosti cijenio je kibernetiku. U njegovom kraljevstvu sve je vrvilo od elektronickih racunala, manjih ili vecih »elektronskih mozgova«. Poleander ih je postavio gdje god je mogao — nipošto ne samo u astronomskim opservatorijima ili u školama nego doslovce posvuda: cak je u rubna kamene na ulicama dao ugraditi »elektronske mozgove« koji su glasno upozoravali pješake neka pripaze da se ne spotaknu, a bilo ih je i na stupovima, na zidovima i drvecu, tako da ih je svatko u bilo koje vrijeme mogao zamoliti da mu pokažu put. Objesio ih je i ispod oblaka da odozgo jave kad pocne padati kiša, razmjestio ih je po planinama i dolinama. Ukratko, na Kiberi se nije mogao naciniti nijedan korak a da se ne naide na »elektronske mozgove«.
Lijepo bijaše na planetu Kibera, jer je kralj propisao ne samo da se sve što je do tada postojalo …