Skip to main content

REZIJA - Gordan Momcilovic


REZIJA



Bio je sretan. Pred njim je bio vremeplov. Osamnaest godina rada bilo je iza njega. Pocesa se po celavom tjemenu i sjede u vremeplov. Nije znao kuda da krene. U proslost? Znao je da ne moze da promijeni istoriju. U buducnost? Plasio se da zakorakne u nepoznato. Ipak, odluci se za buducnost.
 * * *


Pogleda oko sebe. Kroz olovno sive oblake probijalo se sunce i obasjavalo pustinju i prasinu kilometrima uokolo. Zabrinuo se - jer je znao da se nalazi na mestu Los Angelesa, na mestu svoje kuce i vrta. No, nije bilo nicega. Samo prasina i tamni oblaci na nebu. Paznju mu privuce Geiger-Millerov brojac objesen o pasu. Besomucno je radio.Samo je njegov zvuk remetio tisinu. Srce mu se sledi. Ukljuci vremeplov i nestade. 
* * *


Kamerman potapsa rezisera:

- Ovo ste zaista odlicno izveli. Cestitam!

- Hvala,hvala! Znate, to nije moja ideja, to se i pre radilo. Ja sam je samo "obradio".

Scenarista se ubaci:

- Zaista ovaj Hollywood vec stotinama godina pravi cuda. Nema sta on ne moze izvesti. A i vas treba nagraditi: na takav efikasan nacin ste se otarasili gostiju iz proslosti. Ni nase, 2349. godine, ne daju nam mira. To je zaista sramota!

Reziser se nasmesi i rece:

- Vidite, ovim sredstvom smo se odbranili zauvek. Oni ce misliti da je u 24. veku i posle njega sve unisteno atomskim ratom i vise nas nece posecivati!

Nasmejase se. Scenarista naredi radnicima:

- Uklonite kulise i atome. Skoro nam nece trebati.

Comments

Popular posts from this blog

Je li rod nužan? - Is Gender Necessary?; 1974 - Ursula LeGuin

Je li rod nužan? S redinom šezdesetih godina ženski se pokret ponovo stao kretati nakon svog pedesetogodišnjeg zastoja. Bilo je to snažno i silovito okupljanje. Osjetila sam ga, ali nisam tada još znala kolika je ta njegova silina. Jednostavno sam mislila da nešto nije u redu sa mnom. Smatrala sam se feministkinjom; nije mi bilo jasno kako možete biti žena koja misli svojom glavom, a ne biti istovremeno i feministkinja. Ali nikada nisam koraknula ni korak dalje s tla što su ga za nas osvojile Emmeline Pankhurst i Virginia Woolf. Tamo negdje oko 1967. počela sam osjećati određenu nelagodu, potrebu da napravim korak dalje, možda, sama od sebe. Počela sam osjećati potrebu da odredim pobliže i da razumijem značenje spolnosti i značenja roda, i to u svom životu i u našem društvu. Mnogo toga bijaše se skupilo u podsvjesnom jednako onom mojem kao i u zajedničkom — onoga što je trebalo iznijeti u svjesno ili će postati destruktivno. Bila je to ona ista potreba, mislim, koja je navela B...

Strahovito oružje - Isaac Asimov

Strahovito oružje Karl Frantor je smatrao da je budućnost veoma tmurna. Iz niskih oblaka neprekidno je padala gusta kiša, niska prljava vegetacija dosadne smeđe boje pružala se u svim smjerovima. Tu i tamo neka ptica poskakuša preletjela bi divlje puštajući tugaljive krike u prolazu. Karl okrete glavu zureći u tanke kupole Aphrodopolisa, najvećega grada na Veneri.  — Uf — promrmlja — čak je i kupola bolja nego ovaj svijet vani. — On pritisnu gumiranu tkaninu svoga kaputa čvršće oko sebe. Bit ću sretan kad se opet vratim na Zemlju. Okrenu se malenom Antilu, Venerijancu. — Kad ćemo stići do ruševina? Nije bilo odgovora i Karl opazi suzu kako se kotrlja niz Venerijančev naborani zeleni obraz. Druga je blistala u velikom oku kao u lemura, mekom, nevjerojatno lijepom oku. Zemljaninov glas omekša. — Oprostite, Antile, nisam želio reći ništa protiv Venere. Antil okrenu svoje zeleno lice prema Karlu. — Nije riječ o tome, prijatelju moj. Dakako, ti nećeš naći nešto čemu bi se div...

Srecko Zitnik - ZEMALJSKA DUSA

ZEMALJSKA DUSA Najvise sam volio setnju uz more. Golicanje predvecernjeg sunca po preplanuloj kozi, skrgutanje valova medju kamenim skriljcima, nista ljepse za mene nije postojalo. Dah maestrala, najugodnijeg vjetra na Zemlji, odagnao je sve moje mucne misli. U ovim divnim trenucima zaboravih i ko sam i sta sam! Prepustio sam se milovanju umornog dana i nadolazece, nestrpljive ljetnje noci. Samo me je ovo more, i ovo iskricavo sunce odrzavalo na zivotu o kojemu sam prije mogao samo sanjeti. Besciljno sam tumarao zaljevima i dokovima presretan, ali moja je sreca bila velika koliko i moja tuga koja bi se pojavljivala uvijek kad je zavrsavao jedan ovakav dan. Ali tada bih se sjetio da me sve ovo opet ceka i sutra , i da cu ponovo uzivati u trenucima zanosa, i tako uvijek iznova, sve dok onim mojim dupeglavcima neke stvari ne postanu jasne. No, moze se desiti da mi ponestane novca za ova moja divna putovanja, ali za dva dana rijesit ce se i moje najvaznije pitanje, pa me to zasad i ne ...