Skip to main content

REZIJA - Gordan Momcilovic


REZIJA



Bio je sretan. Pred njim je bio vremeplov. Osamnaest godina rada bilo je iza njega. Pocesa se po celavom tjemenu i sjede u vremeplov. Nije znao kuda da krene. U proslost? Znao je da ne moze da promijeni istoriju. U buducnost? Plasio se da zakorakne u nepoznato. Ipak, odluci se za buducnost.
 * * *


Pogleda oko sebe. Kroz olovno sive oblake probijalo se sunce i obasjavalo pustinju i prasinu kilometrima uokolo. Zabrinuo se - jer je znao da se nalazi na mestu Los Angelesa, na mestu svoje kuce i vrta. No, nije bilo nicega. Samo prasina i tamni oblaci na nebu. Paznju mu privuce Geiger-Millerov brojac objesen o pasu. Besomucno je radio.Samo je njegov zvuk remetio tisinu. Srce mu se sledi. Ukljuci vremeplov i nestade. 
* * *


Kamerman potapsa rezisera:

- Ovo ste zaista odlicno izveli. Cestitam!

- Hvala,hvala! Znate, to nije moja ideja, to se i pre radilo. Ja sam je samo "obradio".

Scenarista se ubaci:

- Zaista ovaj Hollywood vec stotinama godina pravi cuda. Nema sta on ne moze izvesti. A i vas treba nagraditi: na takav efikasan nacin ste se otarasili gostiju iz proslosti. Ni nase, 2349. godine, ne daju nam mira. To je zaista sramota!

Reziser se nasmesi i rece:

- Vidite, ovim sredstvom smo se odbranili zauvek. Oni ce misliti da je u 24. veku i posle njega sve unisteno atomskim ratom i vise nas nece posecivati!

Nasmejase se. Scenarista naredi radnicima:

- Uklonite kulise i atome. Skoro nam nece trebati.

Comments

Popular posts from this blog

Je li rod nužan? - Is Gender Necessary?; 1974 - Ursula LeGuin

Je li rod nužan? S redinom šezdesetih godina ženski se pokret ponovo stao kretati nakon svog pedesetogodišnjeg zastoja. Bilo je to snažno i silovito okupljanje. Osjetila sam ga, ali nisam tada još znala kolika je ta njegova silina. Jednostavno sam mislila da nešto nije u redu sa mnom. Smatrala sam se feministkinjom; nije mi bilo jasno kako možete biti žena koja misli svojom glavom, a ne biti istovremeno i feministkinja. Ali nikada nisam koraknula ni korak dalje s tla što su ga za nas osvojile Emmeline Pankhurst i Virginia Woolf. Tamo negdje oko 1967. počela sam osjećati određenu nelagodu, potrebu da napravim korak dalje, možda, sama od sebe. Počela sam osjećati potrebu da odredim pobliže i da razumijem značenje spolnosti i značenja roda, i to u svom životu i u našem društvu. Mnogo toga bijaše se skupilo u podsvjesnom jednako onom mojem kao i u zajedničkom — onoga što je trebalo iznijeti u svjesno ili će postati destruktivno. Bila je to ona ista potreba, mislim, koja je navela B...

Napršnjacima, viljuškama i nadom - Kate Wilhelm

With Thimbles, With Forks and Hope; 1981      Napršnjacima, viljuškama i nadom ...čuvaj se dana Ako Snark Boojumom ti bude! Jer tada Tiho i naglo tebe će nestat Da nikada se ne vratiš već! I tražiše ga napršnjakom, tražiše ga s pažnjom; Uporno ga slijeđahu viljuškama i nadom... Lov na Snarka (The Hunting of the Snark): L. Caroll I S tara seljačka kuća svjetlucala je u kasnopopodnevnom sumraku neobično nalik na neki prizor sa staromodnih božičnih čestitaka. Niski je zimzelen nastavao njen prednji trijem, a staza što se odvajala od kolnog prilaza svijala se je ljupko i otmjeno. Sve je izgledalo čisto, a pogotovo bijela ploča na vratima osvježena kišom što je upravo počela padati. Charlie osjeti ubod nečiste savjesti nad svom tom čistoćom i udobnošću nakon što je većinu dana proveo u New Yorku. On ostavi kola u garaži i ude preko malog bočnog trijema koji je vodio u stražnji dio kuće. Trijem bijaše pravo okupljalište za boce koje je trebalo vratiti u trgovi...

DUHOVI - Vanja Savić

 DUHOVI Sretnu te u hodniku, dok tražiš prekidač za svetlo, a nameštaj i zaboravljena stolica na sredini prostorije čekaju na tvoj unapred planirani pad. Na slučajno saplitanje preko nečije drvene noge i tupi udarac glave o ivicu otvorenih vrata starog, teškog ormara oslonjenog na ubuđale i vlažne zidove kuće u kojoj si proveo detinjstvo. Vrhovima prstiju dodiruješ bolno mesto na temenu i ustaješ, sikćući i uvlačeći vazduh kroz požutele zube nastavljajući potragu za papirom koji dokazuje tvoje nasleđe. ”Pokušao si da nas zaboraviš”, dobacuju ti glasovi u času kada shvataš da svetlosti nema, jer nema ni struje, a više niko, pa čak ni ti koji si uvek spreman na neočekivane situacije, ne držiš sveće po zabačenim fijokama. Ne znam da li te raduje što nisi sam i što ti, dok silaziš trošnim stepeništem ka izlazu, društvo prave svi oni ljudi iz tvoje prošlosti koje si godinama unazad periodično smeštao u nevidljive kontejnere, čekajući đubretare da ih sa prvim jutarnjim časovima ubace...