Skip to main content

DOVITLJIVI PATRIOTA - Ambrose Bierce


DOVITLJIVI PATRIOTA


Dobivsi audijenciju kod kralja, Dovitljivi Patriota izvuce papir iz dzepa i rece:

- Ako je po volji Vasem Velicanstvu, imam ovde formulu za konstrukciju oklopa koji nikakav top ne moze probiti. Kada bi takav oklop prihvatila Kraljevska mornarica, nasi bi ratni brodovi bili neunistivi i time nepobedivi. Ovde su, takodje, izvestaji ministara Vaseg Velicanstva koji potvrdjuju vrednost ovog izuma. Svoja prava na njega prepustio bih za milion tumtuma.

Pregledavsi papire, Kralj ih odlozi i obeca mu nalog za Lorda Glavnog blagajnika Odela za iznudjivanje za isplatu milion tumtuma.

- A ovde - rece Dovitlivi Patriota, izvlaceci jos jedan papir iz drugog dzepa - ovde su planovi za izradu topa kojeg sam izumio, akoji ce probiti taj oklop. Kraljevski brat Vaseg Velicanstva, Impreator od Banga, rado bi ga otkupio, ali lojalnost Vasem prestolu i Vasoj licnosti sili me da ga najpre ponudim Vasem Velicanstvu. Cena je milion tumtuma.

Dobivsi obecanje jos jednog ceka, zavuce ruku u jos jedan dzep, primetivsi:

- Cena ovog topa bila bi mnogo visa da nije cinjenice da se njegovi projektili mogu tako efikasno odbiti obradom oklopnih ploca mojom posebnom metodom, jednim novim...

Kralj dade znak Glavnom velikom povereniku da pridje.

- Pretrazite ovog coveka - rece - i izvestite me koliko ima dzepova.

- Cetrdeset i tri, gospodaru - rece Glavni veliki poverenik zavrsivsi pretragu.

- Ako je po volji Vasem Velicanstvu - zavika Dovitljivi Patriota preplaseno - u jednom od njih je duvan.

- Uhvatite ga za noge i protresite ga - rece kralj - a zatim mu izdajte cek na cetrdeset i dva miliona tumtuma i smaknite ga. Neka se objavi kraljevski ukaz kojim se dovitljivost proglasava smrtno kaznjivim delom.

Comments

Popular posts from this blog

Je li rod nužan? - Is Gender Necessary?; 1974 - Ursula LeGuin

Je li rod nužan? S redinom šezdesetih godina ženski se pokret ponovo stao kretati nakon svog pedesetogodišnjeg zastoja. Bilo je to snažno i silovito okupljanje. Osjetila sam ga, ali nisam tada još znala kolika je ta njegova silina. Jednostavno sam mislila da nešto nije u redu sa mnom. Smatrala sam se feministkinjom; nije mi bilo jasno kako možete biti žena koja misli svojom glavom, a ne biti istovremeno i feministkinja. Ali nikada nisam koraknula ni korak dalje s tla što su ga za nas osvojile Emmeline Pankhurst i Virginia Woolf. Tamo negdje oko 1967. počela sam osjećati određenu nelagodu, potrebu da napravim korak dalje, možda, sama od sebe. Počela sam osjećati potrebu da odredim pobliže i da razumijem značenje spolnosti i značenja roda, i to u svom životu i u našem društvu. Mnogo toga bijaše se skupilo u podsvjesnom jednako onom mojem kao i u zajedničkom — onoga što je trebalo iznijeti u svjesno ili će postati destruktivno. Bila je to ona ista potreba, mislim, koja je navela B...

Napršnjacima, viljuškama i nadom - Kate Wilhelm

With Thimbles, With Forks and Hope; 1981      Napršnjacima, viljuškama i nadom ...čuvaj se dana Ako Snark Boojumom ti bude! Jer tada Tiho i naglo tebe će nestat Da nikada se ne vratiš već! I tražiše ga napršnjakom, tražiše ga s pažnjom; Uporno ga slijeđahu viljuškama i nadom... Lov na Snarka (The Hunting of the Snark): L. Caroll I S tara seljačka kuća svjetlucala je u kasnopopodnevnom sumraku neobično nalik na neki prizor sa staromodnih božičnih čestitaka. Niski je zimzelen nastavao njen prednji trijem, a staza što se odvajala od kolnog prilaza svijala se je ljupko i otmjeno. Sve je izgledalo čisto, a pogotovo bijela ploča na vratima osvježena kišom što je upravo počela padati. Charlie osjeti ubod nečiste savjesti nad svom tom čistoćom i udobnošću nakon što je većinu dana proveo u New Yorku. On ostavi kola u garaži i ude preko malog bočnog trijema koji je vodio u stražnji dio kuće. Trijem bijaše pravo okupljalište za boce koje je trebalo vratiti u trgovi...

DUHOVI - Vanja Savić

 DUHOVI Sretnu te u hodniku, dok tražiš prekidač za svetlo, a nameštaj i zaboravljena stolica na sredini prostorije čekaju na tvoj unapred planirani pad. Na slučajno saplitanje preko nečije drvene noge i tupi udarac glave o ivicu otvorenih vrata starog, teškog ormara oslonjenog na ubuđale i vlažne zidove kuće u kojoj si proveo detinjstvo. Vrhovima prstiju dodiruješ bolno mesto na temenu i ustaješ, sikćući i uvlačeći vazduh kroz požutele zube nastavljajući potragu za papirom koji dokazuje tvoje nasleđe. ”Pokušao si da nas zaboraviš”, dobacuju ti glasovi u času kada shvataš da svetlosti nema, jer nema ni struje, a više niko, pa čak ni ti koji si uvek spreman na neočekivane situacije, ne držiš sveće po zabačenim fijokama. Ne znam da li te raduje što nisi sam i što ti, dok silaziš trošnim stepeništem ka izlazu, društvo prave svi oni ljudi iz tvoje prošlosti koje si godinama unazad periodično smeštao u nevidljive kontejnere, čekajući đubretare da ih sa prvim jutarnjim časovima ubace...