Skip to main content

IGRA - Zoran Krušvar


IGRA



– Perice, nalaziš se u učionici iz matematike. Učiteljica je napisala na ploču zadatak; jednadžbu s dvije nepoznanice. Sva djeca saginju glave i nadaju se da učiteljica neće prozvati baš njih. Što ti radiš?

– Ja skačem na nju i lomim joj vrat – izjavljuje Perica.

– Perice, razmisli malo. Ti si ODLIKAŠ!! Ne bi se trebao tako ponašati!

– Hmmm, da razmislim. A, znam! Uzimam pribor za matematiku…

– Odlično Perice! I, dalje?

– Vadim šestar i zabijam ga matoroj drolji kroz oko u jebeni mozak!!!

Opća radost i odobravanje. Samo je jedan glas nezadovoljan:

– Ufff … dobro. Ti to napraviš. Jurice?

– Da?? – upitao je novi glas.

– Jurice, ti se nalaziš u školskom zahodu. Nastava je u tijeku, sam si u prostoriji. Izvadio si joint, zapalio si ga i sad pušiš. Odjednom začuješ korake. Netko se približava.

– Ja provirim. Tko ide? – pita Jurica.

– Ide školski domar. Čini se da je primijetio dim.

– U redu. Ovako: čekam da se približi, a onda čupam vrata od zahoda i razbijam mu njima glavušu! – slavodobitno uzvikuje Jurica.

– Uff … Jurice, ti si dječak od trinaest godina. Imaš pedeset kila. NE MOŽEŠ iščupati vrata i vitlati njima. Jasno?

– Aaaa, tako … da, da … onda gasim joint i čekam da otvori vrata.

– Dobro. On stvarno prilazi vratima i otvara ih.

– Ja koristim iznenađenje i udaram ga šakom u prepone. Jel’ pao?

– Nije pao, nisi ga dobro zahvatio. On te pokušava primiti rukom za vrat …

– Ja hvatam njegovu šaku i lomim mu palac. Da, da …! Lomim mu palac! Baš to radim.

– Ufff… dobro, on te pušta i psuje ti mater…

– Moju mater?? Ja mu zubima čupam grkljan!! Baš tako.

– Aerrr… Jurice, ti mu pokušavaš zubima doći do grkljana, ali on te odgurne i ti udariš glavom u zid. On je puno veći i jači od tebe.

– Ah, tako… da… Znam, vidim li prozor?

– Da, vidiš…

– Ja skačem kroz prozor!

– Jurice, prozor je zatvoren.

– Čime je zatvoren?

– Kako, čime je zatvoren?

– Pa, ono, je li daska, koža, navošteno platno…

– Ne, Jurice. Zatvoren je staklenom površinom.

– Stakl… A, da, znam! Koliko je debela… ta površina?

– Pa, nekoliko milimetara…?

– A, odlično! Ja skačem kroz nju!

Svi ga hvale, dobro se toga sjetio. Ali jedan glas je i dalje nezadovoljan:

– Grhhh… dobro, ti skočiš van i pobjegneš. Ufff… Tomice!

– Aha, slušam, reci…

– Zvoni za kraj sata. Svi se spremaju i odlaze u dvorište na veliki odmor. Što radiš?

– I ja izlazim.

– Dobro Tomice, izašao si. U dvorištu su sva djeca. Dječaci i djevojčice…

– Aha, ima li neka zgodna djevojčica?

– Daaa… Evo, baš prolazi jedna koja ti se sviđa…

– Aha, ja uzimam veliki kamen i gađam je u glavu!

– Što radiš??

– Gađam je u glavu. Privlačim joj pažnju i to…

– Arrgghhh…! Dobro, Ankice, velika kamenčina te pogodila u potiljak!

Svi prisutni se smiju, opće veselje. Ženski glas progovara:

– Okrenem se i gledam tko me je pogodio. Vidim li koga sumnjivoga?

– Pa, Tomica gleda u tebe, a svi ostali zgranuto gledaju u njega.

– A jel’ se meni Tomica sviđa?

– Onako. Dosta dobro izgleda.

– Fino. Ja mu prilazim.

– Tomice, ona ti prilazi. Što radiš?

– Stojim i čekam da mi priđe.

– Ankice, ti mu priđeš. Što radiš?

– Počnem otkopčavati svoju odjeću …

– MOLIM???

– Pa, rekao si da dosta dobro izgleda …

– Ankice, ti imaš TRINAEST GODINA!!! ISPRED ŠKOLE STE, USRED BIJELA DANA!! SVA DJECA VAS GLEDAJU!!!

– Da, pa?

– KAKO DA, PA? KAKO SE TO PONAŠATE??? Dosta mi vas je! Dolazi policija, saznali su za ubijenu učiteljicu, sve vas hvataju i vode vas u stanicu. Kraj. Nećete dobiti iskustvene bodove za ovo danas!!

– Ne seri, Tharag, dobro smo igrali s obzirom na to kako ti jadno vodiš! – pobunio se glas koji se malo prije odazivao na ime Tomica.

– Kako to misliš, Shumpe, jadno vodim???

– Da, Tharag. Partija ti je sranje, Shump ima pravo. Javio se Thokk, To je skroz nerealno. Zašto u budućnosti ima samo Ljudi, a ne i ostalih rasa? I te neke tehničke stvari su nevjerovatne, Ljudi to nikada neće izmisliti. Previše su glupi. I zašto bi škola bila obavezna za svu djecu?

– TO NIJE BUDUĆNOST, TO JE IZMIŠLJENA PARALELNA DIMENZIJA!!! IGRA JE ZNANSTVENO FANTASTIČNA, MORA IMATI TEHNIČKE NOVOTARIJE!!! I NE MORA BITI REALNA!!! – bijesnio je Tharag.

– I kakva su nam to imena? Moj lik se zove Perica! Kakvo je to ime? – čuo se još jedan glas.

– Što ti hoćeš Ugurthe? Perica je normalno ljudsko ime!

– Tharag, nismo mi od jučer! Ljudska imena su Aragorn, Gandalf, Boromir, Sturm, Raistlin, Caramon, Elminster… a ne Tomica, Jurica i Perica!

– Da i zašto se ja zovem Ankica? Hoću se zvati Galadriela! – vikao je ženski glas.

– GALADRIELA JE VILENJAČKO IME!!! – složno su viknuli Tharag, Shump, Ugurth i Thokk.

– Sva su ta gamad meni ista… pravdala se Betharra uostalom, zašto ja ne mogu igrati muškarca?

– Zato jer si žena! Ne možeš igrati muškarca… to ne valja! – objašnjavao je Tharag.

– To je diskriminacija!! Ljudski muškarci su tako i tako veći slabići nego naše curice! – žalila se Betharra.

– Uopće me ne interesira! Ne možeš dobro odigrati ni ulogu svoga spola, a kamoli suprotnog! I to ne samo ti, nego svi vi! Uopće se ne znate uživiti u uloge! – ljutio se Tharag.

– Tharag, ti si glupan i tvoje partije su dosadne. Više nam nećeš voditi – zaključio je Thokk.

– Tako je. Idemo raditi nešto zabavnije – složio se Ugurth.

– Hej, idemo u obližnje selo poklati neke ljude!! – sjetio se Shump.

– Da, to bi moglo biti dobro! Navodno da im je u posjeti neka skupina avanturista, moglo bi biti zabavno – dodao je Shump.

– Odlično, idem i ja s vama! rekla je Betharra.

Muški Orci su je pogledali i nisu ništa rekli. Podrazumijevalo se da Orkicama nije mjesto u boju. Ustali su i izašli iz špilje.

Tharag je ostao sam pored hrpe svitaka s pravilima i nekoliko grubo otesanih igraćih kockica.

Na izlazu, Ugurth se okrenuo i doviknuo mu:

– Samo da znaš, igre igranja uloga su sranje!!
 

Comments

Popular posts from this blog

INVAZIJA S ALDEBARANA - Inwazja z Aldebarana - Stanislaw Lem

Daleki Kentaur - Far Centaurus - A. E. van Vogt

Daleki Kentaur





Prenuvši se, probudio sam se i pomislio: kako li Renfrew podnosi ovo?
Mora da sam se pokrenuo, jer vec iduci tren tama nazubljena bolom ponovo se sklopi nada mnom. Nisam znao koliko sam dugo ležao u toj razdirucoj nesvjestici. Kad sam se osvijestio, prvo sam osjetio rad pogonskih motora našeg svemirskog broda.
Ovaj put sam se polagano osvješcivao. Ležao sam potpuno nepokretan osjecajuci svu težinu prospavanih godina. Odlucio sam da postupam upravo onako kako je propisao Pelham, prije tako mnogo godina.
Nisam želio ponovo izgubiti svijest.
Ležao sam tako i razmišljao: smiješno je, i malo glupo, što se toliko brinem o Jimu Renfrewu. Ta on ce iz svog stanja uspavanosti izici tek za pedeset godina!
Poceh promatrati osvijetljeni brojcanik sata na stropu. Malo prije pokazivao je 23.12; sada je bilo 23.22. Deset minuta izmedu nepokretnosti i kretanja upravo je prošlo.
Polako, ruka mi kliznu prema rubu ležaja. Klik! Prstom sam pritisnuo prekidac i zaculo se tiho zujanje. Automatski ma…