Skip to main content

RIANA U SUTONU SIVOM - Viktoria Faust

 RIANA U SUTONU SIVOM



Pojavila se jednog predvečerja na vratima moga studija kad sam se spremao zatvoriti radnju i završiti posao. Djevojka koja je razvijala filmove bila je otišla prije nekoliko sati. Bio sam sam. Samo u ovim trenucima mogao sam se posve prepustiti onome što sam volio, znajući da mi neće dodijavati čak ni oni rijetki posjetitelji koji su trebali fotografije za dokumente ili koji su me željeli angažirati za vjenčanje. To su uglavnom bili poslovi od kojih sam se prehranjivao. Ali to nije bilo ono zašto sam se još kao dječak odlučio baviti fotografijom.

Uostalom, moj otac je bio fotograf, radnja je bila njegova i to što sam od malena pokazivao interes za ovaj posao bio je dobar znak. No, za oca ovo je bio samo posao, ono što je hranilo njega i njegovu obitelj. Nije nalazio neko osobito zadovoljstvo ili dubinu u ovome što je činio. Bio je jedan od onih ljudi koji je svoje zadovoljstvo nalazio u krugu svoje obitelji. Pretpostavljam da je bio sretan čovjek. Za razliku od mene.

Ja sam uvijek tražio više, želio više i zapravo nikada nisam bio zadovoljan onime što bih dobio. Uvijek mi se činilo kao da sam u nečemu zakinut, kao da sam mogao dobiti više i bolje samo da sam… U nemogućnosti da završim tu rečenicu zapravo se nalazila srž moje frustracije i nezadovoljstva. Jer, zapravo, nisam znao što je to što želim, još manje kako do toga doći. Svaki uspjeh u životu malo mi je značio, jer nisam znao kuda idem. Činilo mi se kao da cijelo vrijeme tapkam u mjestu i čekam da se nešto dogodi, da se nešto pokrene, da se karte slože…

Nakon određenog vremena jednostavno sam postao umoran od čekanja. Počelo mi je postajati jasno da se ništa nikada neće promijeniti, da stvari nikada neće postati intenzivnije, svijet se nikada neće obojiti jarkim bojama. Sivi suton padao je na moj život sa svakom godinom života koja je nepovratno odlazila. Moja nestrpljiva mladost trkom je prešla prag izgubljenih godina i ja sam se odjednom našao u trideset i šestoj, a da zapravo ništa od života nisam okusio. Ili je sve ono što sam okusio bilo bljutavo i bezbojno, a ja nisam imao volje ponavljati iste greške.

Prelazeći tako iz srednjih u kasne tridesete našao sam se nasred pustopoljine života sa još samo jednim zanimanjem, jedinim koje se nije promijenilo od mojih dječačkih dana, a koje čak ni vulgarnost onoga što sam radio nije mogla ubiti – fotografijom. Onom za sebe, za dušu, onom kojoj se moj otac možda potajno divio, ali je nikada nije mogao razumjeti. Nisam se usuđivao nazvati je umjetničkom. To je zvučalo previše prozaično.

Čuvao sam ih gotovo stidljivo ili možda ljubomorno od svijeta. Vjerojatno nikada neću saznati da li sam se možda mogao proslaviti kao fotograf. Nije mi bilo stalo do toga. Ono što sam slikao bilo je samo i isključivo za mene. Za moje oči. Nikada nikome nisam pokazao sve te kutije pune fotografija koje sam jednostavno označavao bilježeći datume i godine na njihovim poklopcima, dok su fotografije u njima bile nabacane bez nekog reda, kao misli u glavi zbunjenog filozofa. Čak sam ih vrlo rijetko i gledao. Uvijek je bilo novih fotografija koje je trebalo snimiti, vrebati trenutak, osluškivati priliku, da bih mogao gubiti vrijeme razgledavanjem starih fotografija.

Kutije sam držao u stanu koji se nalazio odmah iznad radnje, a koji sam, kao i sve ostalo, naslijedio od oca. Majka je umrla od tuberkuloze kad mi je bilo sedam godina. Bila su to još ona vremena kad su ljudi umirali od tuberkuloze. Sada se činilo da ljudi umiru samo od “pravih” bolesti – raka, leukemije, AIDS-a i nekih egzotičnih vrsta gripe.

Kutije su zauzimale cijelu polovicu jedne sobe.

Nisam imao neku omiljenu temu. Slikao sam po osjećaju, što je značilo da sam fotoaparat uvijek nosio sa sobom. Ali, ipak, činjenica je da je na mojim fotografijama bilo više sutona nego ičega drugog. Mislim da su tome presudili i posve praktični razlozi – u suton sam zatvarao radnju. Suton je bio vrijeme kad sam mogao biti posve svoj, kad me nisu svojatali neznanci. Stoga je suton značio slobodu, moje vrijeme. Vjerojatno je zato i ona došla u suton.

Čuo sam kako se oglasilo zvonce na vratima. Bio sam u stražnjoj sobi, spremao stvari, stavljao novi film u aparat s namjerom da krenem u lov sumračnim ulicama. Začuvši zvono nagonski sam pogledao na sat. Bilo je pet minuta do kraja radnog vremena, onog označenog na maloj, bijeloj pločici na staklenim ulaznim vratima. Netko valjda nije znao čitati. Trebao sam odavno zaključati.

Nitko nije doviknuo “Dobro večer”, nitko se nije nakašljao ili pitao “Ima li koga”, kako to ljudi obično rade kad se nađu sami u praznoj radnji, bojeći se valjda da bi ih tko mogao optužiti da su ušli sa nečasnim namjerama. Bila je tiha kao miš i već sam pomislio da je to vjerojatno netko otvorio vrata, navirio se, vidio da nema nikoga i onda odmah otišao. Napokon uspijem potrpati sve u torbicu koju sam uvijek nosio sa sobom, prebacim nju i fotoaparat preko ramena, ugasim svjetlo i izađem.

Neki ljudi osupnu na prvi pogled svojom ljepotom, drugi snagom duha i izravnošću ili jednostavno voljom za životom. Ono što je mene osupnulo kod nje bila je njena neuglednost.

Nosila je smeđi baloner koji je davno izgubio pravu boju i koji joj je, definitivno, bio prevelik. Rijetka smeđa kosa mlitavo joj je padala preko ušiju, duga do ramena, neravno podrezana kao da ju je rezao netko tko, ne samo da nema pojma o frizerstvu, već mu je i pojam ičega imalo estetskog veoma strana stvar. Uz to bila je mokra ili masna, u svakom slučaju žudjela je za malo njege.

Lice joj je bilo sitno, jagodične kosti vrlo izražene, oči izbuljene i nekako unezvjerene, kao da se nikada ne bi usudila nekome pogledati u oči i kao da je zapravo zaplašena od svega na tom svijetu. Podsjetila me je na jednu ženu koja mi je svojevremeno, jednom tjedno, dolazila počistiti radnju. Šutljiva, malo pogrbljena, uvučena u sebe, introvertirana do bola.

– Zatvaramo – rekao sam bez uvoda, poprilično grubo, iznerviran što neznanka tako ulijeće u moje slobodno vrijeme. Nisam je zapravo pošteno ni pogledao, tako iznerviran sam bio idejom da se samo tako pojavila. Bilo bi lijepo kad bi ljudi čitali natpise na vratima.

– Trebam samo sliku za osobnu – rekla je onim svojim ubrzanim, tihim cvrkutom, koji bi u svakoj prilici bio posve nerazumljiv.

– Piše da radite hitne fotografije – napomene kao da me želi podsjetiti na uslugu koju je moja radnja pružala, a na koju sam ja, očigledno, zaboravio.

– U radno vrijeme, da… Radno vrijeme je davno prošlo – rekoh sa namjerom da je se riješim u dva poteza. Ali bila je čvršća nego se na prvi pogled činilo.

– Samo dvije minute vašeg vremena – rekla je i ja zapravo tada postanem svjestan koliko izbezumljene njene oči izgledaju. Protrnem, iznenada obuzet neobjašnjivom stravom. Ne da sam se bojao za sebe. Bojao sam se za nju. Ideja je išla dalje od toga pa sam pretpostavio da je fotografija možda samo izgovor, možda se pokušava skloniti od nekoga, a zna kako su ljudi neskloni pomagati drugima kad shvate da su ovi u nekoj nevolji, pa je stoga izmislila ovaj glupavi izgovor.

Uostalom, trebalo je samo upaliti svjetla, napraviti nekoliko proba digitalcem i pustiti je da odabere onu koja joj se najviše sviđa, uvjeravao sam sebe. Izgubit ću nekoliko minuta sutona, ali uvijek mi ostaje noć. A noć mi je u mnogočemu bila jednako draga.

– Zaista ne biste trebali dolaziti pet minuta prije zatvaranja – rekoh skidajući torbu i fotić s ramena, odlažući ih na pult. Trudio sam se da mi glas zvuči prijekorno, ali znao sam da u tome ne uspijevam. Moj glas nikada doista ne može zvučati prijekorno.

– Neće se više dogoditi – rekla je tako tiho da nisam bio siguran da li sam to doista čuo ili samo umislio. Zato dodam, namještajući opremu:

– Ali slike će biti gotove tek sutra, popodne.

Ništa nije odvratila. Nisam navaljivao. Valjda sam od prvog trenutka slutio čemu sve ovo i kako sve ne treba uzimati za ozbiljno.

Bilo je to posljednji put da je vidim u radnji. Toga je dana odabrala slike, platila, ali nikada nije došla po njih. Nekako sam i mislio da će tako biti, pa me sve to nije previše iznenadilo. Skoro sam zaboravio da se bilo šta od onoga desilo.

* * *

Prošli su dani od prvog trenutka kad sam ugledao sliku, do moje spoznaje što ili možda točnije, tko je ona koju gledam. Prije svega, od našeg kratkog susreta u mojoj radnji prošli su mjeseci, jesen je zamijenila zima, pa je onda došlo proljeće, naglo i nestrpljivo i prilično nerazborito, onako kakva proljeća obično jesu. Druga stvar: ovo je bio drugi grad, stotinama kilometara daleko od onog mjesta gdje sam rođen, gdje sam manje-više proveo cijeli život. Treće i najbitnije: djevojka na fotografiji izloženoj u izlogu jednog od onih velikih fotografskih studija kakve možete naći samo u velikim gradovima bila mi je poznata na onaj nejasni način kad znate da ste neku osobu negdje vidjeli, ali je ni za živu glavu ne možete staviti u prostor i vrijeme svoga života kad se jedan takav susret mogao desiti. No čak i da sam znao da je to ona ista djevojka trebalo bi mi podosta vremena da sam sebe uvjerim u to. Ono slabašno, neugledno, ispijeno stvorenje bilo je tek sjena ove djevojke koja se smiješila raskošnim osmjehom jedne filmske zvijezde koja posve dobro poznaje svoje adute i ni najmanje ih se ne boji iskoristiti.

Nejasna sumnja mučila me je neko vrijeme, ali bilo je to samo nešto podsvjesno, nešto što sam mogao ignorirati. Stvarni, svjesni pomak nije uslijedio dok moj podsvjesni glas nije našao načina upravljati mojim glasnicama i postavi Emilianu ono pitanje:

– Tko je ona?

Emilian je bio vlasnik Candid Studios i moj osobni prijatelj iz fakultetskih vremena, za koga sam radio već neko vrijeme. Kako se obično kaže: vremena su bila teška, trebalo se snaći. Bio sam prisiljen zatvoriti radnju na neko/neodređeno vrijeme, a Emilian je upravo tražio fotografa jer ga je njegov naglo napustio, a ja sam slučajno bio nazvao nekako u to vrijeme (znao sam se čuti s njim svakih nekoliko mjeseci, malo bi pretresli stara i nova događanja, uzdisali za dobrim starim vremenima i pitali se gdje je sve to nestalo). Stvari su se jednostavno poklopile.

– Riana? – rekao je. U izlogu je bilo bar dvadesetak fotografija različitih djevojaka, ali on je odmah znao o kojoj govorim. Samo klimnem glavom, u sebi gotovo pobožno ponavljajući njeno ime. Riana.

– Došla je jedno predvečerje – rekao je Emilian dopuštajući svojim očima da nekako sanjalački odlutaju u daljinu, blažeći oštre crte njegovog lica.

– Trebala je par slika za Book – nastavi, ali se trgne i okrene mi leđa kao da je tek sad shvatio da mi ne želi otvoriti sve karte.

Mene su u tom trenutku mučile dvije stvari. Prvo: nikada za nju ne bih rekao da je model. Oprostite na subjektivnom stavu, ali otkad sam radio u Candid vidio sam dovoljno modela da mogu generalizirati i reći: sve su one prazne. Ne samo šupljoglave. Doista mislim prazne, u svakom smislu te riječi. Emocionalno, duhovno, fizički i psihički. Izgladnjene i anoreksične do te mjere da nakon nekog vremena kao da u njima pada neka brana i one gube sposobnost bilo kakvog unošenja u sebe.

Riana se nije činila takvom. Prštala je duhom, ljepotom, onim neiskvarenim dijelom djetinjeg u sebi koje samo mali broj ljudi zadrži u svojim starijim malodobnim godinama, a Riana je, ako je suditi po izgledu, bila starija maloljetnica.

Drugo: upravo sam se bio sjetio djevojke koja je prije nekoliko mjeseci kod mene u radnji zatražila fotografiju za osobnu. Ne da sam još uvijek mogao povezati te dvije osobe. Moja Riana bila je tek sjena Emilianove, teško da bi ju itko prepoznao.
– Nikad se nije vratila po fotografije, pretpostavljam – rekoh iznenadivši se kako mi glas zvuči oporo. Emilian me pogleda preko ramena (još uvijek se pravio kao da ima nekog važnog posla na stolu sa dijapozitivima, ali valjda se sada bio dovoljno pribrao od one prve zatečenosti).

– Ne, dapače – reče pomalo iznenađen mojim komentarom. – Došla je. Napravili smo nekoliko veoma lijepih fotosešna.

– Ali… – ponukam ga kad je zastao, a oči su mu se ponovno izgubile u daljini kao da se pred njima upravo vrti film iz prošlosti, onaj koga se sve donedavno nije usuđivao pogledati.

– Bilo je nečeg čudnog u Riani – reče on naposljetku. Ma nemoj mi reći, želio sam uzviknuti, istovremeno se boreći sa željom da izađem van iz studija i ponovno pogledam fotografiju u izlogu. Ali odlučio sam biti tih, miran u strahu da ako sada prekinem Emilianovu priču vjerojatno je više nikada neću uspjeti izvući iz njega.

– Imala je možda šesnaest kad mi je došla – rekao je tiho. – Vrlo talentirano dijete, to sam odmah vidio. Kamera ju je voljela, a, kako je samo ona voljela kameru! Bila je neumorna. Za nju nije postojalo “ne mogu”, “ne želim” ili “neću”. Bila je u stanju učiniti sve za dobru fotografiju, bila je u stanju pozirati cijelu noć i onda još slijedećeg dana odnositi tri revije. Bila je nezasitna! Oh, mogla je biti jedna od najboljih!

– Ali… – šapnem. Mislim da me nije ni čuo. Nastavio je kad se bujica sjećanja ponovno onoliko nakupila da se počela prelijevati.

– Nakon nekog vremena shvatio sam da ta njena neutaživa radoholičnost nije samo želja da učini nešto od sebe. Mislio sam da je na tko zna kakvim drogama, ali bio sam daleko od istine. Jedina droga koja ju je tjerala bila je ona sama, ono nešto što ju je žderalo iznutra. Kao što neki ljudi vampirski sišu sokove drugih ljudi, Riana je vampirski sisala sebe samu.

– Kad je došla bila je tek ljepuškasta djevojčica, ravnog, bijelog trbuha, para prkosnih malih grudiju i prćaste guzičice postavljene na par najdužih nogu koje si možeš zamisliti. Lepršavi curetak nedovoljno oblikovan da bi se još nazvao ženom. Ali na fotografiji ona bi se pretvarala u nešto sasvim drugo. Ženu nad ženama. Samu srž fatalnosti. Boginju. Oh, mogla je biti sve što bi mogao zamisliti! I bila je to. Sa svakom novom fotografijom bila je sve više i više.

Poželim ponovno reći “ali” kad je stao, no priberem se, ugrizem za jezik.

– Trebao si je vidjeti – nešto mračno i tmasto spustilo se na Emilianove obrve, nešto kao teški olujni oblaci.

– Počela je propadati naočigled. Nije jela, nije spavala, zapravo je jedino za što je živjela bio objektiv. A fotografije su bile sve sjajnije. Koliko su fotografije izgledale blještave, pune duha, one prirodne raskoši koju nikakva šminka i odjeća ne mogu dati modelu, toliko je ona u stvarnosti izgledala lošije, praznije, iscrpljeno. Uskoro više nije mogla nositi revije jer sa svojim izgledom nije mogla proći kastinge do one faze da bi netko otvorio njen Book. To ju je teško pogodilo, ali trudila se to ne pokazati. Uspijevalo joj je koliko bi staklenoj lutki koja pokušava sakriti napuknu unutrašnjost. Ostali su joj doduše fotosešni za ono nekoliko modnih časopisa za koje je radila, sa fotografima koji su znali kako izgleda na slikama, ali to za nju nije ni izdaleka bilo dovoljno. Ja sam vjerojatno bio posljednji fotograf za koga je radila.

– Jednog dana mi je došla i rekla: “Umirem”. Rekoh joj kako su to gluposti i kako ne želim čuti da govori takve stvari. Vidiš, ni na trenutak nisam pomislio da govori o nekoj bolesti, da možda trebam doslovno shvatiti ono što mi govori. Nekako prešutno, znao sam da njena bolest nije nešto što bi liječnik mogao dijagnosticirati. Da ju je napao bilo kakav krvopija, liječnik joj je možda mogao dati transfuziju i spasiti je, ako ništa drugo onda bar na neko vrijeme. Ali ona je bila ta koja je krvoločno napadala sebe, pila svoju krv, sisala kosi, žderala meso. Nitko ju nije mogao zaštititi od sebe same. “Nemam više ništa za dati”, rekla mi je. Gluposti, gluposti, ne smiješ govoriti tako, riječi su zvučale prazne onda kao i sada, a ja sam samo škljocao kamerom znajući da će svaka fotografija biti još bolja od one prethodne. Čemu misliti o nečemu što bi moglo biti sutra, kad je danas sve tako sjajno.

– I onda? – rekoh kad je tišina postala duga i kad mi je Emilian ponovno okrenuo leđa, rastresenim pokretima premještajući dijapozitive na stolu.

– I onda je jednog dana samo nestala. Tada je već izgledala doista užasno, kao netko obolio od smrtonosne bolesti. Strašno, ali neko vrijeme sam je mrzio zbog toga. Bio sam ovisan o njenim fotografijama jednako kao ona o potrebi da je fotografiram. Trebalo mi je vremena da shvatim da je samo pokušavala kupiti bar još malo vremena prije nego je potpuno nestane.

Nisam ga pitao da li još čuva njene fotografije. Znao sam da ih čuva, vjerojatno tisuće i tisuće fotografija iste djevojke, slike koje možda nikada više neće gledati, baš kao što sam ja čuvao fotografije sutona u kutijama koje su se gomilale u jednom kutu sobe. Jednako tako znao sam da hoću, da bih mogao, pronaći sve one časopise za koje je Riana radila, sve one slike koje se smiješe sa sjajnog papira, čineći sve druge žene samo blijedim kopijama nečega što nikada neće biti. I možda prvi put shvaćao sam po što je Riana došla kad je u onaj sivi sumrak ušla u moju radnju. Samo sliku za osobnu. Samo jedan mali šut za narkomana koji zna da bi mu svaki novi mogao biti posljednji. Sa strahom, sa samrtnim užasom, ali …

* * *

Nešto vremena kasnije, kad sam se jednog vikenda vratio doma, potražio sam Rianinu sliku. Nikada nisam uništavao negative, fotografije sa digitalaca pohranjivao sam na CD-e. Drugi fotografi to možda ne rade, ja da. Sve češće imam posve bizarne misli i ideje. Često razmišljam: možda je do sada sve bilo podsvjesno. Možda sam sve do sada živio samo da bih snimio Rianinu fotografiju.
Znate kako ljudi nikada ne izgledaju dobro na slikama za osobnu. E, pa, Riana je izgledala toliko puta bolje od bilo koje najbolje slike. I još stotinu puta toliko, tisuću, milijardu. Kao biće koje je dovoljno lijepo da nikako ne može biti stvarno.

U zadnje vrijeme počeo sam tražiti njenu noviju sliku po novinama. Ne očekujem da ću je naći u modnim časopisima, ona je već davno prešla onu granicu da više može i pomisliti na to. Ne vjerujem da bi jedan fotosešn više mogla napustiti živa. Tražim je po lokalnim novinama, ako je još uvijek u ovom kraju. Očekujem da ću je vidjeti kao slučajnog prolaznika na nekoj fotografiji štandova s knjigama, na tržnici ili možda kako čeka na križanju da se na semaforu upali zeleno. Sve češće tražim njenu sliku i u osmrtnicama. Ne sumnjam da ću je uskoro vidjeti i da će biti najljepši mrtvac koji je ikada postojao.

Comments

Popular posts from this blog

INVAZIJA S ALDEBARANA - Inwazja z Aldebarana - Stanislaw Lem

Daleki Kentaur - Far Centaurus - A. E. van Vogt

Daleki Kentaur





Prenuvši se, probudio sam se i pomislio: kako li Renfrew podnosi ovo?
Mora da sam se pokrenuo, jer vec iduci tren tama nazubljena bolom ponovo se sklopi nada mnom. Nisam znao koliko sam dugo ležao u toj razdirucoj nesvjestici. Kad sam se osvijestio, prvo sam osjetio rad pogonskih motora našeg svemirskog broda.
Ovaj put sam se polagano osvješcivao. Ležao sam potpuno nepokretan osjecajuci svu težinu prospavanih godina. Odlucio sam da postupam upravo onako kako je propisao Pelham, prije tako mnogo godina.
Nisam želio ponovo izgubiti svijest.
Ležao sam tako i razmišljao: smiješno je, i malo glupo, što se toliko brinem o Jimu Renfrewu. Ta on ce iz svog stanja uspavanosti izici tek za pedeset godina!
Poceh promatrati osvijetljeni brojcanik sata na stropu. Malo prije pokazivao je 23.12; sada je bilo 23.22. Deset minuta izmedu nepokretnosti i kretanja upravo je prošlo.
Polako, ruka mi kliznu prema rubu ležaja. Klik! Prstom sam pritisnuo prekidac i zaculo se tiho zujanje. Automatski ma…