Skip to main content

SAVA SAVANOVIĆ I VOJVODA VLAD - Vladimir Kolarić


 SAVA SAVANOVIĆ I VOJVODA VLAD



Bilo je to pre nego što se vojvoda Vlad povampirio.

Pred Trgovištem, nabijeni na kolac dozivali su vojvodu, molili ga za smrt.

Pred vojvodu su doveli i Savu Savanovića.

“Srpski lopov, časni vojvodo”, rekli su mu.

“Lopove na kolac”, naredio je vojvoda.

“Ne možeš me ubiti, vojvodo”, čuo se težak, promukao glas. Vojvoda se zagledao u Srbina. Bio je krupan, crvenog oteklog lica.

“Poznat si mi”, zarežao je vojvoda.

“Ličim na tebe”, odgovorio mu je Sava. “Gledaj me.”

I vojvoda Vlad mu se zagleda u oči.

Ušli su u Vladove odaje. Vojvoda mu je pokazivao male mišolovke, što miševima odsecaju glave.

“Imam takve i za ptice”, pohvalio se Vlad.

“Nema vremena za gubljenje”, prekinuo ga je Sava, “Dolaze Turci.”

“Ko su Turci?”

“Neprijatelji.”

Ušli su u ložnice.

“Uzmi me”, naredio je vojvoda Vlad.

Sava Savanović ga je upozorio da neće biti povratka.

“Oslobodi me od ovog trulog sveta. Od ovih nakaza. Ne pitam kako”, govorio je Vlad.

I Sava Savanović ga je oslobodio.

Mehmed Osvajač je došao pred Trgovište. Turci na kočevima, trulili su, jele su ih vrane.

“Ko je taj Vlad?” pitao je zvezdočatca.

“Ne znam. Nema ga među zvezdama.”

Mehmed Osvajač je naredio povlačenje.

Sava Savanović se vratio u rodno Zarožje.

Vojvoda Vlad tek će se vratiti, na kraju vremena.

Comments

Popular posts from this blog

Je li rod nužan? - Is Gender Necessary?; 1974 - Ursula LeGuin

Je li rod nužan? S redinom šezdesetih godina ženski se pokret ponovo stao kretati nakon svog pedesetogodišnjeg zastoja. Bilo je to snažno i silovito okupljanje. Osjetila sam ga, ali nisam tada još znala kolika je ta njegova silina. Jednostavno sam mislila da nešto nije u redu sa mnom. Smatrala sam se feministkinjom; nije mi bilo jasno kako možete biti žena koja misli svojom glavom, a ne biti istovremeno i feministkinja. Ali nikada nisam koraknula ni korak dalje s tla što su ga za nas osvojile Emmeline Pankhurst i Virginia Woolf. Tamo negdje oko 1967. počela sam osjećati određenu nelagodu, potrebu da napravim korak dalje, možda, sama od sebe. Počela sam osjećati potrebu da odredim pobliže i da razumijem značenje spolnosti i značenja roda, i to u svom životu i u našem društvu. Mnogo toga bijaše se skupilo u podsvjesnom jednako onom mojem kao i u zajedničkom — onoga što je trebalo iznijeti u svjesno ili će postati destruktivno. Bila je to ona ista potreba, mislim, koja je navela B...

Strahovito oružje - Isaac Asimov

Strahovito oružje Karl Frantor je smatrao da je budućnost veoma tmurna. Iz niskih oblaka neprekidno je padala gusta kiša, niska prljava vegetacija dosadne smeđe boje pružala se u svim smjerovima. Tu i tamo neka ptica poskakuša preletjela bi divlje puštajući tugaljive krike u prolazu. Karl okrete glavu zureći u tanke kupole Aphrodopolisa, najvećega grada na Veneri.  — Uf — promrmlja — čak je i kupola bolja nego ovaj svijet vani. — On pritisnu gumiranu tkaninu svoga kaputa čvršće oko sebe. Bit ću sretan kad se opet vratim na Zemlju. Okrenu se malenom Antilu, Venerijancu. — Kad ćemo stići do ruševina? Nije bilo odgovora i Karl opazi suzu kako se kotrlja niz Venerijančev naborani zeleni obraz. Druga je blistala u velikom oku kao u lemura, mekom, nevjerojatno lijepom oku. Zemljaninov glas omekša. — Oprostite, Antile, nisam želio reći ništa protiv Venere. Antil okrenu svoje zeleno lice prema Karlu. — Nije riječ o tome, prijatelju moj. Dakako, ti nećeš naći nešto čemu bi se div...

Srecko Zitnik - ZEMALJSKA DUSA

ZEMALJSKA DUSA Najvise sam volio setnju uz more. Golicanje predvecernjeg sunca po preplanuloj kozi, skrgutanje valova medju kamenim skriljcima, nista ljepse za mene nije postojalo. Dah maestrala, najugodnijeg vjetra na Zemlji, odagnao je sve moje mucne misli. U ovim divnim trenucima zaboravih i ko sam i sta sam! Prepustio sam se milovanju umornog dana i nadolazece, nestrpljive ljetnje noci. Samo me je ovo more, i ovo iskricavo sunce odrzavalo na zivotu o kojemu sam prije mogao samo sanjeti. Besciljno sam tumarao zaljevima i dokovima presretan, ali moja je sreca bila velika koliko i moja tuga koja bi se pojavljivala uvijek kad je zavrsavao jedan ovakav dan. Ali tada bih se sjetio da me sve ovo opet ceka i sutra , i da cu ponovo uzivati u trenucima zanosa, i tako uvijek iznova, sve dok onim mojim dupeglavcima neke stvari ne postanu jasne. No, moze se desiti da mi ponestane novca za ova moja divna putovanja, ali za dva dana rijesit ce se i moje najvaznije pitanje, pa me to zasad i ne ...