Skip to main content

SAVA SAVANOVIĆ I VOJVODA VLAD - Vladimir Kolarić


 SAVA SAVANOVIĆ I VOJVODA VLAD



Bilo je to pre nego što se vojvoda Vlad povampirio.

Pred Trgovištem, nabijeni na kolac dozivali su vojvodu, molili ga za smrt.

Pred vojvodu su doveli i Savu Savanovića.

“Srpski lopov, časni vojvodo”, rekli su mu.

“Lopove na kolac”, naredio je vojvoda.

“Ne možeš me ubiti, vojvodo”, čuo se težak, promukao glas. Vojvoda se zagledao u Srbina. Bio je krupan, crvenog oteklog lica.

“Poznat si mi”, zarežao je vojvoda.

“Ličim na tebe”, odgovorio mu je Sava. “Gledaj me.”

I vojvoda Vlad mu se zagleda u oči.

Ušli su u Vladove odaje. Vojvoda mu je pokazivao male mišolovke, što miševima odsecaju glave.

“Imam takve i za ptice”, pohvalio se Vlad.

“Nema vremena za gubljenje”, prekinuo ga je Sava, “Dolaze Turci.”

“Ko su Turci?”

“Neprijatelji.”

Ušli su u ložnice.

“Uzmi me”, naredio je vojvoda Vlad.

Sava Savanović ga je upozorio da neće biti povratka.

“Oslobodi me od ovog trulog sveta. Od ovih nakaza. Ne pitam kako”, govorio je Vlad.

I Sava Savanović ga je oslobodio.

Mehmed Osvajač je došao pred Trgovište. Turci na kočevima, trulili su, jele su ih vrane.

“Ko je taj Vlad?” pitao je zvezdočatca.

“Ne znam. Nema ga među zvezdama.”

Mehmed Osvajač je naredio povlačenje.

Sava Savanović se vratio u rodno Zarožje.

Vojvoda Vlad tek će se vratiti, na kraju vremena.

Comments

Popular posts from this blog

INVAZIJA S ALDEBARANA - Inwazja z Aldebarana - Stanislaw Lem

Daleki Kentaur - Far Centaurus - A. E. van Vogt

Daleki Kentaur





Prenuvši se, probudio sam se i pomislio: kako li Renfrew podnosi ovo?
Mora da sam se pokrenuo, jer vec iduci tren tama nazubljena bolom ponovo se sklopi nada mnom. Nisam znao koliko sam dugo ležao u toj razdirucoj nesvjestici. Kad sam se osvijestio, prvo sam osjetio rad pogonskih motora našeg svemirskog broda.
Ovaj put sam se polagano osvješcivao. Ležao sam potpuno nepokretan osjecajuci svu težinu prospavanih godina. Odlucio sam da postupam upravo onako kako je propisao Pelham, prije tako mnogo godina.
Nisam želio ponovo izgubiti svijest.
Ležao sam tako i razmišljao: smiješno je, i malo glupo, što se toliko brinem o Jimu Renfrewu. Ta on ce iz svog stanja uspavanosti izici tek za pedeset godina!
Poceh promatrati osvijetljeni brojcanik sata na stropu. Malo prije pokazivao je 23.12; sada je bilo 23.22. Deset minuta izmedu nepokretnosti i kretanja upravo je prošlo.
Polako, ruka mi kliznu prema rubu ležaja. Klik! Prstom sam pritisnuo prekidac i zaculo se tiho zujanje. Automatski ma…