Skip to main content

Antibalzam 2007 - Branko Belan


Antibalzam 2007


U Lunatic Azylumu, kojem je primarius doktor Ivor Karlo Mates stajao na čelu, nisu se liječili umni bolesnici, kao što bi se to dalo zaključiti po nazivu ustanove. Naziv je nasljeđen iz predfinalističkog razdoblja. U doba cvata finalizma nije bilo luđaka, nije bilo ni neurotičara, pa ni nervno poremećenih. Primarijus nije osobno bio u to posve uvjeren, premda njegove duboko skrivene sumnje nisu nalazile uporišta pri dijagnosticiranju pacijenata što su mu ih dovodili uvježbani bolničari-lovci, koji su u polisu pronalazili pojedince koji su mrežastim naborima čela, u grču stisnutim očima ili raskolačenim uz proširene zjenice, grčevitim drhtajima usta ... odstupali od normalnih lica ostalih građana. Ova su odstupanja bila poznata još u prošlom mileniju. Primarijus ih je nalazio opisana u Gratioletovu djelu »Da la Physionomie«, u Husckevoj raspravi »Mimices et Physiognomices, Fragmentum Physiologicum« kao i u tekstu Diderita »Mimik and Physiognomic«, ali za ove istraživače s početka XIX vijeka, bila su to stanja psihičkih bolesti, a ne nekakve zagonetne pojave od kojih bi trpjeli inače normalni ljudi, kao što su pacijenti azyluma koji su nemotivirano bili povremeno ili stalno unakaženi stezanjem ličnih mišića corrugator supercilii, orbicularis ili pyramidalis nasi i tome slično, dakle vanjskim znakovima krajnje zabrinutosti, straha ili bijesa.

Primarijus je bio ambiciozan i temeljit. Teže je slučajeve sam preuzimao. Vodio je beskonačne razgovore s »bolesnicima«, ali ništa nije saznavao: uživali su sve blagodati polisa kao i ostali, bavili su se poslovima upravljanja ako im je indeks intelektualnih sposobnosti iznad prosjeka ili se nisu bavili ničim ako im je bilo milije živjeti kao primjerci u Zou. Imali su, dakle, sve uvjete da im se na licima ocrtava uspjeh finalizma, a to je lice bilo nalik na ono dobro uhranjena psa španijela: nabor kao čeoni produžetak nosa, donji kapci odvrnuti, usne opuštene u bezbrižnosti. Doktoru Ivoru Karlu Matesu to se lice nije sviđalo; nedostajao mu je smiješak, ali dogmatičari nisu u tome vidjeli ništa više od skromnosti.

Začudo, ekscesna odstupanja od lica nalik na psa spanijela, nisu bila osobitost subova, premda bi se to moglo očekivati s obzirom na njihov ispotprosječni indeks, što je bio razlog zbog kojeg su morali, jedino oni, obavljati i protiv volje različite neugodne poslove neophodne za život polisa, kao što su to održavanje čistoće, uklanjanje umrlih, reguliranje prometa, raznošenje pisama, ali i usluge koje su se u predfinalističkom razdoblju smatrale privrednim. Bolest je pogađala one s visokim indeksima. Epidemiološki rečeno, što viši indeks, to češća bolest. Otkrivši to, primarijus je sa svojim pacijentima počeo voditi naoko besmislene razgovore i kontrolirati njihove emocionalne povratne utjecaje. Tako je otkrio da ne govore s dovoljno kritičnosti o predfinalističkom razdoblju, naročito ako su slučajno nabasali na vrlo rijetke video-tape kasete ili štiva tiskana u prošlom mileniju, a izmakla su subovima koji su ih marljivo i dobro organizirano izvlačili odakle bilo da bilo i potom ih odnosili u podzemne municipalne tajne arhive, odakle im nije bilo izlaza osim u izuzetnim okolnostima, od slučaja do slučaja, o čemu je odlučivao predsjednik polisa. Takav slučaj nije bio zahtjev I. K. Matesa koji je predsjednika pokušavao privoljeti da mu tajni arhiv stavi na raspolaganje. Predsjednik je taj zahtjev smatrao besmislenim. »Usavršavajte« rekao mu je »vaš balzam 101. Obaviješten sam od svog savjetnika za fizio-zdravlje da balzamom 101 postizavate lijepe uspjehe.«

Odbijanje je primarijusa primoralo da sam traži podatke o životu u predfinalističkom razdoblju. Tražio ih je desetak godina i zavidnom ih dovitljivošću i korištenjem raznih smicalica nalazio u polisima gdje sakupljači nisu bili tako uspješni kao u njegovom. Proučavajući nađeno, polako je u njemu slabila otpornost prema mnogočemu što je krnjilo filozofsku nadgradnju finalizma, ali je uspijevao da otkrića ne ostave traga na njegovu licu, licu psa spanijela. Iz opreza je čak povremeno uzimao medikamente ili se podvrgavao zračenju hipotalamusa, što su inače bile metode kojima se, uz balzam 101, koristio pri liječenju svojih pacijenata, jer je jednog jutra, pogledavši se u ogledalu, ustanovio da mu se pojavljaju znaci zabrinutosti i straha, koje nije mogao više smatrati nemotiviranim, ali je ustanovio također da ga ti znaci čine čovječni]im; uklanjali su ono normalno stanje za koje bi se u dalekoj prošlosti reklo da je izraz stupora, izraz tupe ravnodušnosti; duhovna katalepsija.

Došavši tako do otkrića da je čovjek finalizma zapravo bolesnik, primarijus se bacio na iznalaženje antibalzama, ali strahujući da neće nikoga uvjeriti u smislenost svojih napora, činio je to tajno. Antibalzam je trebalo da čovjeku u prvom redu vrati radoznalost, volju za poduzimljivošću, smisao za rizičnost pothvata koji ne donosi priznanje, ali zadovoljava potrebu za pustolovinom duha. Primarius je znao da će se dogmatici u upravi polisa usprotiviti. Čemu radoznalost, pitat će se. Na čemu da se zasnuje, pitat će se dalje, kad mi građanima polisa pružamo sve što im je potrebno, čak i prije negoli im ustreba. Zar nismo tako došli do Zakona o konačnosti svih zakona i stavili posljednju točku na tok povijesti? Povijesti više nema!

Ali primarius Ivor Karlo Mates smatrao je da ispunjenju potreba mora prethoditi želja, a želja mora naići na izazov zapreke da bi pružila zadovoljstvo. Budući da su želje zamrle, došlo je do stupora, do stanja koje se jednom smatralo bolešću, jer je čovjeka svodilo na nemisaonu organsku materiju. Tako je primarijus posumnjao nisu li možda njegovi pacijenti u azylumu zdravi, a svi ostali bolesni? To ga je natjeralo da s još više žara traga za ostacima tiskana papira što je izmakao sakupljačima. Kod nekog lingvista, koji se iz dokolice bavio riječima koje više nisu ništa značile, našao je više zgužvanih i nagorjelih stranica teksta što ga je pisao izvjesni William Shaskespeare. S tih je stranica uspio pročitati: »That mak'st my blood cold and my haire to stare« riječi koje je izgovorio neki Brutus, osisujući što je doživio kad je ugledao duh Cezara, žrtvu neke zavjere. Brutusova se krv dakle ohladila i vlasi su mu se nakostriješile, veli Shakespeare. Skoro isto to moglo se reći za neke njegove pacijente, premda nisu nikada ugledali duha, niti su znali što je to zavjera. Našao je I. K. Mates i usklik nekog kardinala Beauforta (što je to kardinal nije nikako mogao saznati, ali nije ni važno): »Combdown his haire; look, look, it stands upright!« (Začešljaj mu kosu, vidi je kako strši...) a odnosio se na izgled nekog Gloucestera koji je bio ubijen. I njegove su vlasi bile nakostriješene, kao i Brutusove. Beaufort je tražio da ih počešljaju. Ni iz čega nije proizlazilo da su Brutus ili taj Gloucester bili bolesnici, a njemu su u azylum baš takve slali da ih liječi balzamom 101, odnosno da ih u slučaju neuspjeha zadrži u azylumu da ne bi narušavali divan sklad bezbojne sreće stanovnika polisa, pojavljujući se u javnost unakaženi kontrakcijama ličnih mišića currugator supercilii, orbicularis ili pyramidalis nasi, po čemu su bili nalik na onog bijednika što ga je primarius našao nacrtana po nekom Fran Angelicu uz podnaslov »Silazak s krsta«, kad mu je kao primjerenom finalistu s najvišim indeksom, omogućeno da posjeti tajnu zbirku slika u polisu Firenza.

Isprva se primarius bojao istraživanja uzroka tih promjena na licima, ali kad se dokopao jednog dijela Maughamova traktata i promjenama u svijesti ljudi pod utjecajem prvih konačnih zakona iz 2097. našao je podatak od kojeg je zadrhtao kao arheolog kad krampom, kopajući pijesak, udari u neki metalni predmet. Globus hystericus! Knjiga je inače bila jedna od prvih zabranjenih, jer je ponavljala pseudoznanstveni podatak da do paroksističkih jecaja, kao posljedice spazme dišnih organa, dolazi zbog iznenadnih provala očaja. Očaj? U najstarijem Larousseu našao je definiciju: Bezizlazno stanje u kojem čovjek traži smirenje prepuštajući se nekontroliranim animalnim nagonima. Finalizam nije dopuštao mogućnost da bi ljudi mogli zapasti u takvo stanje pod utjecajem konačnih zakona. Pojedince koji su zapadali u takvo stanje slali su u Matesov azylum.

Primarijus je slike svojih bolesnika nalazio i u knjizi iz mikrofilmske biblioteke: »The Expression of Emotions in Man and Animals« Charlesa Darwina, preporučenoj u preparandijama da bi se saznalo u kakva su sve stanja upadali ljudi u razdobljima koja su prethodila finalizmu, ali nikakvih podataka u toj knjizi o tome zašto su upadali u ta stanja. Primarijus je bio uvjeren da su odgovori u zabranjenim knjigama. Zato se vratio jednoj od tih knjiga, koju je napisao neki Leonard Karlowitz, a naslov joj je bio: »Društveni sukobi u XX stoljeću.«

Sukobi su prema Karlowitzu izbijali unutar pojedinih država, premda su bile uređene po demokratskim načelima, a demokracije su (prema Larousseu) bile vlade naroda koji su sačinjavali države. Bilo je to prilično nejasno: zašto su se narodi koji su imali vlast bunili protiv samih sebe? Znači da su se društvene pojave smatrale objašnjive same po sebi, kao što su danas objašnjive razlike između polisa i megalopolisa, između građana sa statusom i građana bez statusa, kao i razlike jednih i drugih prema subovima. Prema Maughamu su stanja bijesa, mržnje, osvetoljubivosti, paroksizma i tome slično, nastajala kao reakcije na prve konačne zakone, a ta ista stanja nalaze se opisana kod Darwina, dakle skoro trista godina ranije. Iz toga je primarijus mogao zaključiti samo jedno: finalizam nije promijenio čovjeka; sukobi su samo prividno izbjegnuti, točnije rečeno, ako se izuzmu njegovi pacijenti koji podliježu očaju, svi ostali, zdravi, zapali su u stupor. Ili nemotivirana zabrinutost i strah ili stupor. Vjerujući u Karlowitza, a sumnjajući u apodiktične tvrdnje dogmatičara, primarijus je počeo sagledavati život na obratan način. U azylumu je liječio očajnike, a tajno, otupjele u ravnodušnosti. Ove otupjele su mu dovodili bolničari-lovci. »Hvatajte one koji imaju naročito istaknut nabor između očiju, posve opuštene donje kapke i vidljivo opuštene usne« tražio je od lovaca, a ovi su ih najčešće nalazili među pojedincima visokog indeksa, ali bez funkcija u upravi. Hvatali su ih u kućama, bez svjedoka, trpali noću u mobile azyluma i dovodili primarijusu ne znajući čemu će poslužiti. Uostalom, to nije zanimalo ni bolničare-lovce ni one koje bi doveli. Svima je bilo svejedno. Dovedenima je primarijus davao antibalzam i ispitivao djelovanje, dodavajući medikamentu tvari koje su značile lambda i omikron zrake, sve dok nije postigao djelotvornu dozu. Polazio je pri tome od kategorične istine po kojoj ne uklanjaju samo uzroci posljedice, nego i posljedice uzroke.

Pun uspjeh — ili, da budemo skromni kao i sam primarijus: gotovo pun uspjeh — postigao je naš znanstvenik u dvije tisuće i sedmoj kombinaciji. S dozom od tri komprese dnevno, peroralno, za dvadeset dana, nestajali su tragovi stupora, naročito uspješno opuštanje mišića supercilli i anguli oris. I ne samo to! Lica odabranih uzoraka ne samo da više nisu bila nalik na šarane u tržnim akvarijima, nego su se čak i smiješila.

Uspjeh više nije bilo nužno skrivati. Piimarijus je sazvao sve članove Akademije za sveopću medicinu, iznio svoje otkriće što ga je nazvao Antibalzam 2007, obrazložio povijest, smisao i sagledavanje posljedica medikamenta, predstavio na završetku šest uzoraka nasmiješenih lica i pobrao zaslužan frenetični pljesak i akademika i dogmatika koji su bili uvjereni da je smiješak podaren njima osobno. Istina, ona šestorica su se smiješila bez ikakva povoda, možda čak i malko posprdno, ali ako je poneko i bio svjestan te nijanse, taj nikako nije spadao među dogmatike. Oni su bili čvrsto uvjereni da su nasmiješeni i dalje, iznutra, nepromijenjeni, ali u novom obliku ipak su im se činili prikladniji finalizmu. Zato su bili skloni da dr Ivora Karla Matesa okite posebnim titulama koje je tek trebalo izmisliti, ali primarijus je odbio svako formalno priznanje, ispisao na tabli formulu i poželio da se odmah pristupi masovnoj proizvodnji Antibalzama 2007.

Dane su mu odmah sve garancije da će tako biti.

I bilo je! Donesen je i zakon o obaveznom uzimanju antibalzama, a farmaceutska industrija se odmah dala na posao. Nevolja je bila u tome što nije mogla udovoljiti zahtjevima koji su rasli geometrijskom progresijom, čim su prvi koji su se dokopali kure, počeli govoriti onima koji još nisu dospijevali na red, da se osjećaju kao preporođeni, nekako prožeti voljom da nešto urade, premda još nisu znali što.

Sedamnaesti dan od stavljanja antibalzama u promet, neki je građanin polisa posve bezrazložno isćuškao svoju suprugu. Nije bilo svjedoka tom nečuvenom događaju, ali taj je građanin krenuo poslije toga iz kuće i svakom znancu ispričao što je učinio. Oni rijetki koji su kao i on uzimali antibalzam, osjetili su potrebu da i sami nešto slično urade. Jedan od tih odabrao je kao žrtvu prometnog policajca, ali ovaj nije reagirao. Možda se čudio da napadač nije u Lunatic Azylumu, ali kako je morao stajati usred križanja ulica, nije smatrao potrebnim da se sam pobrine o njemu. Oni koji nisu još uzimali antibalzam, nisu ni u prvom ni u drugom slučaju smatrali da u danim ćuškama ima išta neobična. Uostalom, da su i sami bili išćuškani, ne bi smatrali vrijednim da se na to osvrću. Kad su ćuške učestale, prihvatili su to ravnodušno, kao što su ravnodušno prihvaćali svaku promjenu koju bi unio neki novi konačni zakon.

Tek nekoliko dana kasnije, kad je provaljeno u skladište farmaceutske industrije, događaj je donekle odjeknuo u redovima pojedinaca s municipalnim titulama, jer provala nije bilo već više desetaka godina, a i čemu bi služile? Sama provala izvedena je diletantski, a i sama zaštita je bila diletantska: sve je bilo povjereno sustavu zraka koje su — prekinute prodorom ma kakvog tijela — alarmirale najbližu policijsku ispostavu. Alarm je funkcionirao, začudo, ali policajci su mislili da je došlo do kvara, pa su još neko vrijeme čekali neće li se ponoviti neprijatni šum alarmnog uređaja. Ne dočekavši tako nešto, nastavili su spavati.

Policajci su bili subovi. Zašto su opće morali naizmjence spavati u ispostavama, to nisu znali. Ispostave su postojale još iz predfinalističkog razdoblja i trajale po inerciji. Kad je i sutradan alarm prekinuo miran san dežurnih policajaca, oni su pomislili da se neki idiot s njima idiotski šali.

— Tog idiota bi trebalo predati bolničarima-lovcima Lunatic Azyluma — primijetio je šef stanice David Paul Sunovrat

— Za to su bolničari tu, a ne mi — rekao je jedan.

— To je točno — reče David Paul Sunovrat

— A što ćemo ako nas ponovno probudi alarm?

— Začepite uši vatom — savjetovao ih je šef — a ja ću telefonirati azylumu.

I ujutro, kad je skladištar javio ispostavi da su odnesene trideset i dvije kure Antibalzama 2007, šef je držao da se onaj idiot nastavlja šaliti.

— To bi mogao biti neki idiotski akademik. Uvijek se među njima nađe netko koji misli da nešto treba provjeriti. Identificirajte ga i javite Lunatic Azylumu — odgovori šef skladištaru.

Tek kad se oko deset i trideset pojavio u ispostavi predsjednik polisa u pratnji predstavnika farmaceutske industrije, shvatio je David Paul Sunovrat da nije riječ o šali, nego o idiotskoj zbilji.

— O ovome nitko ne smije ništa saznati — rekao je uzvišenom ozbiljnošću predsjednik.

— Ja bih, naprotiv, o tome izvijestio cijeli polis, i to odmah — usudi se primijetiti šef ispostave, ali suprotstavljanje predsjedniku ublažio je smiješkom, što je ukazivalo na to da se podvrgava kuri Antibalzama 2007.

— Ako se išta sazna, imat ćemo u najkraćem vremenu provala napretek, a ne usuđujem se ni pomisliti čega bi se sve bolesnici htjeli dokopati. Donekle razumijem da je ljudima stalo da se što prije podvrgnu kuri antibalzama, ali strepim da se ova ružna navika ne potegne na .. . na . . . ne znam ni sam što. I zato je sve što možemo učiniti to da što diskretnije pohvatamo provalnike i predamo ih na liječenje.

— Za to su tu bolničari.

— Oni su vični da odvode one na koje im se ukaže, a ne one koje treba tek naći.

— Želite li reći da smo mi ti koji ih moramo nalaziti?

— Upravo to!

— Ali kako?

— Valjda ova ispostava tome služi, zar ne? — reče predsjednik i povuče se zajedno s predstavnikom farmaceutske industrije.

Provale su se nastavile, bile su sve češće i izvođene su sve domišljatije. Osim toga, provaljivalo se sve manje u skladišta farmaceutske industrije a sve više u brojne apoteke, pa čak i u privatne stanove. Uglavnom je nestajao Antibalzam 2007, ali malo-pomalo počele su nestajati i dragocjenosti, antikviteti i koješta još što se nije više proizvodilo, jer ničemu nije u praktičnom smislu služilo. Uopće, red života s kojim se finalizam tako hvalio, odjednom je bio poremećen. Stvari koje nisu više imale vrijednosti, odjednom su je stekli, sudeći po tome što su ih htjeli posjedovati i oni koji do jučer ne bi makli malim prstom da ih pokupe s ulice. Ćuške, pa i buboci pali su u drugi red brige Davila Paula Sunovrata, čak se ni sam nije ustručavao da ih od vremena do vremena dijeli svojim policajcima, ne bi li u njih unio nešto više volje da love izgrednike. Zbog takvih postupaka ušao je David Paul Sunovrat u povijest. Trebalo je inače da pojedinac učini nešto vrlo krupno, da na neki način okrene stranicu povijesti, pa tako stekne pravo i čast ovjekovječenja svog imena. Kako je onaj prvi koji je prilijepio ćušku u cvatu finalizma ostao anoniman, to pravo i čast je pripala Davidu Paulu Sunovratu, ali ipak tek usput kao policajcu koji dijeli ćuške. Ono što je slijedilo dalo je njegovim ćuškama gotovo profetsku težinu. One su bile početak.

Provale same po sebi ne bi nikome poimenično osigurale mjesto u povijesti, jer je povijest bila zaustavljena u vrijeme konačnosti svih zakona. Da bi spriječio poremećaje, vrli je šef stanice ishodio dopuštenje da prekapa tajni arhiv municipija i u njemu pronalazi video-kasete, magnetoskopske zapise i razna akta u kojima su se krili podaci o postupcima policija iz predfinalističkog razdoblja. Trebalo je obnoviti stare policijske metode. Uvedene su osobne karte, uzeti su otisci prstiju svih stanovnika polisa, proradio je sudski laboratorij i institut za kriminalističku medicinu, ustanove što su odavna bile samo muzeji. Uvedeno je i prisluškivanje video-telefonskih razgovora, snimanje tih razgovora, magnetoteka, filmoteke, kartoteke.

Zaslugom Davida Paula Sunovrata obnovljeno je i prisluš-kivanje na ulicama i drugim javnim mjestima, ali policajci nisu bili vični razlikovati sumnjive od nesumnjivih izjava, pa su njihovi pismeni izvještaji bili vremenski nedočitljivi a sadržajno posve zbrkani. David Paul Sunovrat tražio je prinove s višim indeksom inteligencije od onih koji pojedince kvalificiraju kao subove. Prijavilo se dobrovoljno stotinjak takvih, jer su uzimali antibalzam koji je u njima budio volju da nešto rade, ali su odbili da nose policijske uniforme da ih se ne bi izjednačavalo sa subovima. Vrli šef je za njih našao genijalno rješenje: bit će u građanskim odijelima, ali istog kroja i desena, da bi se ipak nekako razlikovali. Prihvatili su, ali su tada i policajci subovi tražili takva odijela, jer — tvrdili su — građani prestaju razgovarati kad se koji od njih nađe u blizini. I među njima je bilo onih koji su uzimali antibalzam. Ti su tražili da i oni nose građanska odijela predviđena za policajce-intelektualce, kako su između sebe nazivale prinovu. Oni koji još nisu uzimali antibalzam, odbijali su odricanje od uniforme, jer ona im je ipak pribavljala određeno dostojanstvo. Njih je David Paul Sunovrat uglavnom koristio kao hvatače izgrednika. Usput, naravno, i kao prisluškivače. Kad su se i policajci-intelektualci počeli žaliti da građani prestaju razgovarati čim se nađu u njihovoj blizini, David Paul Sunovrat došao je na još jednu genijalnu zamisao. Angažirao je kao prisluškivače subove koji su po prirodi svog zaposlenja dolazili u dodir s građanima: konobare, pipničare, poštare, glazbenike, službenike čistoće, dekoratere i slične. Njima nije prepušteno da biraju što je od slušanog važno, a što nije. Nosili su u džepu minifone. Slaba strana ovog postupka bila je u količinama informacija. Za preslušavanje zapisa bilo je nužno uposliti više osoba s visokim indeksom, negoli je bilo onih koji su donosili trake sa zapisima.

Slušajući neko vrijeme neobrađene zapise, povijesni David Paul Sunovrat, gnjevno je primijetio:

— Ni pojma nisam imao da u našem polisu ima toliko idiota. Ako se pravo uzme, onih koji nisu idioti jedva da ima. Ne razumijem kako to! Prema statistici, onih s koeficijentom iznad 90 ima 67,3 posto. Zar na javnim mjestima razgovara samo onih 32,7 poslo idiota? Što, do vraga, rade pametnjakovići? Je li moguće da ti uopće ne razgovaraju?

Sedamdeset i drugog dana od prve provale u skladišta farmaceutske industrije, neimenovani sub, vjerojatno neotkriven kradljivac antibalzama, ispljuvao je Urosha Vuka Skutrina, policajca-intelektualca, koji se prilijepio uz njega dok je razgovarao s nekim drugim neimenovanim subovima. Urosh Vuk Skutrin bio je toliko iznenađen da je više od jedne minute stajao nepokretan kao da je paraliziran, što je neimenovanim subovima bilo dovoljno da se udalje. Ispljuvani policajac-intelektualac, snašavši se na kraju, otrčao je u ispostavu i objavio događaj, a David Paul Sunovrat je sve to prenio predsjedniku polisa, koji je navedeno pljuvanje ocijenio kao veleizdaju finalizma.

Zato je i Urosh Vuk Skutrin ušao u povijest, pa je još za života s ponosom mogao svojima izjavljivati da je on, glavom, onaj koji je ovjekovječen kao žrtva veleizdaje koja je bila povod Velikog saziva vijeća gradskih očeva. U kuloarima vijećnice, prije početka saziva, saznalo se da je ispljuvani Urosh Vuk Skutrin bio tek ona kap koja je prelila čašu. Dan prije demolirane su dvije javne zgrade. Noću, uoči Velikog saziva, umrlo je od otrovane hrane nekoliko značajnih ideologa finalizma. U cik zore primio je David Paul Sunovrat izvještaj da su njegova njuškala otkrila značajne količine Antibal-zama 2007 na samoj južnoj granici polisa, očito spremne da se u pogodno vrijeme prenesu u susjedni polis.

Sve je to navelo neke dosjetljive gradske očeve da nemile, raznolike i neobjašnjive pojave, uz to sve češće, dovedu nekako u vezu s Antibalzamom 2007. U najmanju ruku, čudna koincidencija. Bilo je među gradskim očevima i onih koji su o tome mogli reći nešto više, ali ti su šutjeli iz razloga koji su postali jasni tek za vrijeme Velikog saziva.

Točno u deset i petnaest, kao što je bilo navedeno u sazivu, ušao je u dvoranu vijeća predsjednik polisa, praćen svojim prvim savjetnicima za sve oblasti uprave. U grobnoj tišini koja je zavladala, njegov glas s govornice bio je neuobičajeno drhtav, možda čak i bolan, u svakom slučaju bar nesiguran.

— Gospodo, gradski očevi, bit ću kratak u uvjerenju da su visoki koeficijenti na temelju kojih vam je ukazana čast da obavljate svoje odgovorne dužnosti... spominjem »odgovorne« premda je ta riječ u finalizmu postala ... ili, preciznije rečeno, do jutros bila ... suvišna, bezsadržajna, besmislena... ponavljam ... spominjem je zato što to više nije... naprotiv ... Gdje sam ono stao?... Ah, da! Bit ću kratak!... U uvjerenju da su visoki koeficijenti na temelju koji vam je ukazana čast da vršite svoje odgovorne dužnosti, dovoljna garancija da ću biti shvaćen u svoj težini koju nam nameće ovaj više negoli težak trenutak. Da ne duljim, moj savjetnik za socio-ponašanje stoji na stajalištu koje još nije posve provjereno, ali preko kojeg ne možemo i ne smijemo olako preći, da su neshvatljivi događaji... neću ih navoditi, znate ih i sami... barem u onoliko ukoliko nas zatiču nespremne, izravna posljedica uzimanja Antibalzama 2007. Ovo mišljenje nije koroborirano po mojem savjetniku za fizio-zdravlja, niti je Akademija za medicinske znanosti zauzela neko čvrsto stajalište... ali, spomenut ću, moj savjetnik za socio-ponašanje uzimao je pojačanu dozu Antibalzama 2007 da bi na samom sebi požrtvovno ispitao učinak. I što mislite do čega je došao?

Predsjednik je zastao i čekao, ali gradski su očevi šutjeli. Oni koji su među njima slutili do čega je po prilici došao savjetnik za socio-ponašanje, osjećali su se nelagodno, a oni drugi su čekali odgovor koji će dati predsjednik.

— Naravno — nastavio je predsjednik — ili nitko ne zna, ili svi koji su uzimali antibalzam ovog trenutka drže da je umjesnije šutjeti. Ja im ne zamjeram. Antibalzam smo odobrili, jer nam je dr Ivor Karlo Mates dokazao da prenosi unutrašnju sreću na vanjštinu, što je oduševilo naše fizio-inženjere i naše ideologe ... Ali... onaj neobjašnjivi izgled psa spanijela, kako ga je nazvao uvaženi primarijus, nije bio karakterističan za nas ... mislim, za nas koji smo stupovi ovog polisa ... Zato se čudim da se i među nama nalaze oni koji su iz nekih svojih osobnih razloga, u koje sada neću ulaziti, smatrali da bi im antibalzam mogao ičemu koristiti.

U predsjednikovu glasu osjetila se suzdržana prijetnja, ali čini se da je i on sam držao da još nije vrijeme otkrivanja karata, pa je nastavio govoriti udarivši u druge žice.

— Ja, osobno, nisam ni pokušao uzimati antibalzam. Ne bih htio da me smatrate hvalisavcem, ali stoji da sam imao određene ograde. Nije mi se mililo gledati kako se smiješe oni blesani koje nam je poredao uz govornicu uvaženi primarijus. Jest, smiješili su se, ali... tako se meni činilo ... smiješili su se posprdno, nama ... Ja, osobno, jednostavno nisam nalazio vrijednim da išta mijenjam na svojem licu; sa svojim sam licem zadovoljan. Jednostavno rečeno, do nemilih događaja koji nas pogađaju, osjećao sam se ludo bezbrižan kao ptica u zou ...

Velika većina nazočnih znala je da debelo laže, jer su i s njegova lica nestali nabor između očiju, opušten donji kapak i izravnana otromboljena donja usna.

— A sada da pređemo na ono glavno — uzme predsjednik ponovno riječ, zadovoljan tišinom koju je smatrao dokazom da mu vjeruju i da su postiđeni što su se dali zavesti sumnjivim prednostima Antibalzama 2007. — Moj savjetnik za socio-ponašanje, poslije nekoliko dana uzimanja Antibalzama 2007 u pojačanoj dozi... pojačanoj da bi na sebi dokazao svoje i moje sumnje ... osjetio je neodoljivu potrebu da išćuška ... ne možda svoju suprugu ili možda kojeg policajca... nego osobno mene!... Zašto mene, pitate se ...

Vjerojatno je da se mnogi nisu pitali zašto predsjednika, jer je i dalje vladala tišina; nije bilo mrmora zgražanja, nije bilo ni ubrzana disanja.

— Drugim riječima, gospodo, imamo u rukama više negoli indicij, prema kojem Antibalzam 2007 izaziva određene, znanstveno još neobrađene antifinalističke nagone čak i kod pojedinaca kojima status u polisu ne osigurava samo one blagodati finalizma koje stoje svima na raspolaganju, već i ono divno, jedinstveno čuvstvo što proizlazi iz položaja upravljača, koje ste vi ovdje stekli na temelju visokih, iznadprosječnih koeficijenata duha, vrlina i spoznaja, iz one finalističke časti koja vas prožima i po kojoj ste dobrovoljno izdvojeni od mase. Htio bih dalje istaći da mišljenje mog vrlog savjetnika za socio-ponašanje nije posljedica njegova isprazna mudrovanja poslije pojave nagona da nema išćuška ... što je snagom volje i vjere u finalizam ipak u sebi savladao ... nego još i podatka računara instituta s kojim rukovodi.

Predsjednik povisi glas.

— Računar pokazuje da se učestalost antifinalističkih pojava poklapa s učestalošću Antibalzama 2007 u prometu. Netko bi s pravom... pogotovo ako je strogo rigorozan, kao što to jesu matematičari... mogao primijetiti da je moguća koincidencija. Udovoljit ćemo i njima. Zabranit ćemo dalju proizvodnju antibalzama, povući ćemo sve količine koje su još u skladištima farmaceutske industrije i apoteka. Ako se kaos ne nastavi, ako život pokaže tendenciju vraćanja na staro oprobano finalističko stanje, znamo na čemu smo, a kad budemo saznali, onda ...

Predsjednik ušuti osjetivši žmarke pod dojmom svega što bi moglo uslijediti, zapravo ne što bi moglo, nego što će uslijediti, jer nije sumnjao. Zato je onaj njegov »onda« ostao u zraku poput apokaliptične prijetnje. Antibalzama je već bilo toliko u prometu da se bez daljnjega može reći da je četvrtina stanovništva polisa pala ili da polako pada pod utjecaj antibalzama. Ako su stanja ravnoduš-nosti, donekle i straha, točnije strahopoštovanja, bila temelj posluha (a jesu!), a posluh temelj uspješnosti finalizma, tada je antibalzam antifinalističan, a sam finalizam je u tom slučaju lišen svog povijes-nog opravdanja. Nitko od nazočnih, pa ni sam predsjednik, nije volio da o tome razmišlja, ali ipak je razmišljao silom same situacije.

Oni koji nisu uzimali antibalzam smatrali su se ovog trenutka povlašćeni, ali ugroženi, a oni koji su uzimali osjećali su potrebu da se usprotive, ali nisu znali koliko ih je, pa ih je stajalo napora da se savladaju. Pokušavali su kriomice da na licima susjeda otkriju karakteristično iščezavanje nabora i ostalih znakova stupora, ali zajednička ih je nevolja stopila u nekakvo neraspoznatljivo zajedničko lice.

— Gdje sam ono stao? — pitao se predsjednik kad se malko oporavio. — Ah, da!... Onda treba pohvatati sve one koji su se podvrgli kuri i već dospjeli do pune mjere, pohvatati ih i prisilno podvrći anti-antibalzamu koji još nije pronađen, ali primarijus doktor Ivor Karlo Mates već je jutros rano dobio prve instrukcije. Dok anti-antibalzam ne poništi opasni Antibalzam 2007 možda će biti potrebno povećati broj azyluma, proširiti postojeće, opskrbiti ih rešetkama i uopće poduzeti sve mjere ... lišavanja slobode zaraženih građana ... Naš vrli David Paul Sunovrat poduzet će sve što je u tom smislu potrebno da se poduzme... Ja, osobno, gnušam se i od same pomisli što zapravo znači lišavanje slobode poslije negoli smo ostvarili punu i neugroženu slobodu doslovce svakog građanina, ali ako nema druge ...

Predsjednik ponovno ušuti ne bi li njegovo gnušanje došlo do punog izražaja, što nije kod svih jednako djelovalo. Bilo ih je koji su pod utjecajem antibalzama osjetili blagodati probuđene poduzimlji-vosti. Oni su o tim drukčijim stanjima čitali u zabranjenim knjigama koje su tajno počele kolati u polisu, a neki su odjednom počeli sum-njati u poruke vremeplovskih stereovizijskih programa sračunate da ismiju i obesmisle predfinalističko razdoblje uskovitlano kretaniima i sukobima pod sloganom »napredak, revolucija, proturječja, teze, antiteze, sinteze ...« Prema tim programima slavila se konačna sinteza. A što ako finalizam nije konačna sinteza? Što ako je bit promjene uvijek u krugu? Što ako je ispljuvani Urosh Vuk Skutrin samo pomak na krivulji kruga i ništa više? Zaraženi — kako ih je nazvao predsjednik — skrivali su svoja lica rukama i htjeli da se ta gesta izjednači s predsjednikovim gnušanjem, premda su više vjerovali da je predsjednika strah, negoli da je obuzet gnušanjem.

Tada se oglasi David Paul Sunovrat.

— Molim, smatrate li vi, gospodine predsjedniče, da se lišavanje slobode odnosi i na nas, gradske očeve, pod pretpostavkom da bi se i ovdje našao neki pojedinac koji...?

— Naravno — nesigurno će predsjednik.

— I na vas?

— Na ... rav ... no ... — zamucne predsjednik, ali se brzo trgne: — Nisam li rekao da osobno nemam veze s antibalzamom, jer se i bez toga osjećam kao ptica u zou?

— Ako niste uzimali antibalzam, kako ste se uopće sjetili svih tih idiotskih zamisli? Moji mi prisluškivači u posljednje vrijeme sve češće donose izvještaje da vas mnogi u polisu smatraju, blago rečeno, idiotom.

Ovaj put je tišina bila drukčije vrsti od dosadašnjih; bila je to naprosto krajnje mučna tišina koja zuji u ušima. Pomrlo je na desetke generacija otkad je poneki gradski otac znao steći hrabrost da s nepoštovanjem govori o predsjedniku polisa, njemu u lice, jer su se riječi osobe koja vrši najvišu dužnost u polisu, samom činjenicom što su izgovorene, pretvarale u papsku mudrost.

— U azyl s njim! — povikao je predsjednik iz sveg glasa na način koji nije mogao sakriti činjenicu da je uzimao antibalzam, i to nekoliko kura, jer je na ispad Davida Paula Sunovrata najprije problijedio, zatim pocrvenio i napokon pomodrio.

Neprilika je, međutim, bila u tome što nije bilo koga da izvrši nalog. Šef policije mogao je izaći iz dvorane, a da ga nitko u dvorani nije htio ni znao spriječiti. To je i učinio.

Dobra strana antibalzama bila je i u tome što se predsjednik uskoro sjetio daljnjeg poteza.

— Obavijestite Ivora Karla Mateza o ovoj nečuvenoj posljedici njegova antibalzama... Postoji li još tko kome su potrebni dokazi? ... Što sam ono htio reći još? ... Ah, da!... Neka primarijus smjesta pošalje sve svoje bolničare-lovce u potragu za bolesnim Sunovratom! Krenite u potjeru i vi svi. Bez odlaganja.

Predsjednik je gledao u svojeg savjetnika za psiho-zdravlje, ali ovaj se kao ni pokvareni stroj za pranje rublja nije mogao pomaknuti. Predsjednik pritisne taster požarnog alarma. Trebalo je da dotrče vatrogasci, ali s njima je bilo isto što i s policajcima. Nisu vjerovali da je izbio požar.

— Neki idiot je sjeo na taster — rekao je šef vatrogasaca koji za života nije doživio nikakav požar, jer su zapaljivi materijali odavno izbačeni iz upotrebe, a vatrogasna služba, kao što je to bilo i s policijom, trajala je samo zato što se nitko nije dosjetio da je suvišna.

— Poziv je iz dvorane za Veliki saziv gradskih očeva — obavijesti kontrolor.

Odjednom se čuo predsjednikov glas:

— Vatrogasci, krenite odmah u potjeru za šefom policije ... S najbržim mobilima ... Sa šmrkovima i ljestvama ...

— Zapalio se šef policije David Paul Sunovrat — rekao je kontrolor.

— Neki idiot oponaša glas predsjednika polisa — zaključi šef vatrogasaca. — U našem se polisu svaki dan događaju sve čudnije stvari. Iskopčajte alarm!

Ni bolničari-lovci nisu mogli shvatiti što im je činiti u vezi s nalogom da love šefa policije. Budući da su nalog dobili od samog primarijusa doktora Ivora Karla Matesa, šef bolničara-lovaca je mirno primijetio:

— Mislim da bi najbolje bilo uhvatiti primarijusa i zatvoriti ga u azyl. Do daljnjeg ...

Mikrofon nije bio isključen. Primarijus je čuo i silno se obradovao. Jedini način, koji ga je oslobađao potrebe da otkriva anti-antibalzam, bio je u tome da ga bolničari-lovci zatvore. Zato se pravio da nije čuo. Kako bolničari-lovci nisu stizali, jer su ili zatajili kao vatrogasci ili im se nalog činio glupim, što je vjerojatnije, jer su oni bili prvi na redu kad su se počele dijeliti kure antibalzama, primarijus je krenuo hodnikom do dizala, a onda je sišao u najdonji podzemni trakt, otvorio jednu ćeliju, zaključao se iznutra i bacio ključ kroz špijunku.

Što se tiče Davida Paula Sunovrata, neometan je i radostan šetkao ulicama polisa sve dok nije nabasao na oveću skupinu omladinaca i omladinki koji su pjevali neki stari pean, kojemu su ih naučili članovi tajnog društva »prijatelji revolucije«, sada i sami nazočni u grupi i to kao predvodnici. Oni su osim toga nosili transparente na kojima su se mogle čitati pohvale Antibalzamu 2007, i primarijusu Ivoru Karlu Matesu te zahtjevi za ukidanje konačnosti svih zakona.

Skupina je od vremena do vremena zastajkivala pred skladištima farmaceutske industrije i pred apotekama, tražeći ne bi li našla koju skrivenu zalihu antibalzama i, ne našavši traženo, demolirala ono što bi zatekla.

Treba li još dodati da je najaktivniji bio David Paul Sunovrat?

Comments

Popular posts from this blog

INVAZIJA S ALDEBARANA - Inwazja z Aldebarana - Stanislaw Lem