Skip to main content

Zvonimir Furtinger - Ukradeni satelit

Ukradeni satelit





Pedeset milijuna kilometara daleko od Sunca kreće se planeta Merkur. Otprilike na dvostrukoj udaljenosti kruži slijedeća planeta, Venera. Na udaljenosti od 150 milijuna kilometara od Sunca nalazi se naša Zemlja. Dok Merkur i Venera jure svojim stazama osamljeni, naša je Zemlja druželjubiva: oko nje se vrti Mjesec i još nekoliko tisuća umjetnih satelita.

Naš se sunčani sustav proteže i dalje. Evo Mars, pa onda velika praznina ispunjena asteroidima, ogromni Jupiter s tucetom pratilaca, nešto manji Saturn sa svojim glasovitim prstenovima i mnogobrojnim pratiocima, pa Neptun, Uran i Pluton, pa umalo što nismo gotovi s nabrajanjem društva koje je Sunce prisililo da se kreće oko njega. Da, još bi trebalo spomenuti komete, kojih su staze toliko rastegnute da se na jednom kraju približuju Suncu bliže od Merkurove staze, a na drugom se udaljuju nekoliko puta više od Plutona.

I upravo uz samo tjeme staze Bellinoga kometa prolazio je svemirski brod. Ime mu je bilo veoma složeno i teško bismo ga izgovorili na bilo kojem zemaljskom jeziku, a u slobodnom prijevodu glasilo bi otprilike »Onaj koji istražuje u svemirskom kvadrantu 8, poslan od centralne uprave«. Sve je to bilo izraženo jednom jedinom riječju, ali to u ovom trenutku nije bitno.

Svemirski brod bio je ogroman za naše pojmove. Kakav mu je bio pogon teško bi bilo reći jer je posrijedi bilo načelo uvedeno u registre pod brojem 67.039, a ti arhivi nisu bili dostupni nepozvanima, a najmanje stanovnicima Zemlje, koji za taj svijet nisu ni znali. Ali u brodu su se nalazila živa bića, koja su i te kako pazila kuda plove i što se oko njih događa.

Zvonce je isprekidano zvonilo. Inženjer kod rasklopne ploče zagleda se u neku krivulju i uzdahne:

— Zrake K. Intenzitet 30 iznad normale.

— Što mislite da li da poduzmemo zaštitne mjere? — upita ga vođa ekspedicije.

— Zasad su zrake još ispod granice opasnosti, ali je očito da će im se intenzitet pojačavati što se više budemo približavali toj zvijezdi. Očito sve dolazi od nje.

Vođa je znao što treba učiniti. Dao je signal za pripravnost tri i onda se zadubio u okular elektronskog teleskopa.

Bilo je očito da se približavaju nekom planetnom sustavu, jer su se oko zvijezde s vlastitim sjajem nazrijevale točkice osvijetljene svjetlom centralnog tijela. Osim toga, kretale su se oko te zvijezde kao središta. No bio je to siromašan planetni sustav, jer planeta nije bilo, kako se dosad moglo zamijetiti, ni deset. Vođa je počeo iskreno sumnjati da li su se uopće isplatili nemali troškovi za tu ekspediciju kad će rezultati biti tako mršavi. A osim toga, ponovit će se stara i vječna istina. U cijelom svemiru postoji samo jedna nastanjena planeta s inteligentnim bićima. Ovdje neće uopće biti života, jer zvijezda isijava K zrake tolikim intenzitetom da ne može biti ni govora o nekom životu. Osim toga... — vođa je s nevjericom promatrao kazaljku na analizatoru.

— Inženjeru, vidim li točno?

— Nevjerojatno — zaprepastio se inženjer, koji je od tog trenutka zabrinuto promatrao intenzitet K zraka što je polagano rastao. — Analizator pokazuje da je ovdje riječ o ogromnim masama, koje mi uopće ne možemo zamisliti.

Da, to je bilo točno. Na tako ogromnim planetama mora vladati neviđena gravitacija, koja bi svojom nevjerojatnom silom zdrobila svako biće što bi se našlo na planeti.

— Ipak nešto — rekne s olakšanjem vođa koga su osim navigacijskih briga mučile i pomisli na poteškoće oko nabave novih kredita za istraživanje, ako ne donesu nikakve rezultate.

— To moramo ne neki način registrirati, kako bismo mogli... Prekinulo ga je dvostruko zvonce. Bio je to signal da se intenzitet K zraka približio kritičnoj granici.

— Moramo poduzeti zaštitne mjere. Inženjeru, dajte signal. Osim toga, bit će opasno promatrati svemir neposredno. Uključite kamere.

Inženjer je potjerao na posao svoj odred, a i sam pripomogao kod nekih kritičnih zahvata. Odmah nakon toga stvorio se oko broda ionizirani sloj, koji je dijelom reflektirao a dijelom apsorbirao opasne K zrake.

— Pogledajte, vođo — upozori inženjer ukazujući na ekran kamere. — Odakle bi samo moglo dolaziti ovo svjetlucanje oko planeta?

Vođa prijeđe do ekrana. Pokušao je povećati faktor povećanja, ali je slika tada postala nejasna. Ipak se opažalo da sjetlucanje nije bilo izravno spojeno s planetama.

— Ako logično prosudimo, onda bi to svjetlucanje moglo potjecati od tijela što se okreću oko planeta.

Vođa je to izrekao nekako sramežljivo, kao da ni sam je siguran u ono što govori. Međutim, inženjer potvrdno kimne glavom.

— To sam i ja mislio, ali se nisam usudio izreći.

— To je onda najveće znanstveno otkriće do sada. Vidimo vlastitim očima da mogu postojati i složeniji sustavi od našega. I svaka planeta može imati svog pratioca.

Vođa se veoma uzbudio, pa je neprestano uvjeravao inženjera kako su na tragu velikog otkrića i da zapravo ne postoji neka fizikalna zapreka da se formira i neki složeniji planetni sustav od njihovog. A ako su oni to zaista otkrili, onda neće više biti teškoća oko dobava novih kredita za istraživanje.

Iako su bili prilično sigurni u svoje otkriće, ipak ih je učenjački oprez silio da provjere svoje pretpostavke. Osim toga, trebalo bi donijeti u centralu i neke opipljive dokaze. Zato su morali pokušati prodrijeti još bliže negostoljubivom suncu.

— Moramo držati u rukama neoborive dokaze za naše otkriće — mrmljao je kao za sebe vođa.

— Da se ne kanite iskrcati na nekoj od ovih planeta? Upozoravam vas da su K zrake već sada dovoljno jake da nas unište ako se ne bismo koristili zaštitnim sredstvima. Osim toga, te su planete tolikih razmjera da to ljudski um jedva može shvatiti. Gravitacija bi nas naprosto zdrobila, što god mi upotrijebili kao protusredstvo.

Inženjer je bio uzbuđen, i to s pravom, jer je najbolje mogao shvatiti kakve bi sve posljedice mogao izazvati nesmotreni posjet nekoj planeti iz tog sustava.

— Ne bojte se, inženjeru, ne kanim učiniti takvu nesmotrenost. Htio bih samo proći toliko blizu da sve vidimo, da sastavimo zapisnik i da mu priložimo neku sliku. Uostalom, da vidimo što nam kaže analiza. Nadam se da ju je stroj već završio.

Inženjer izvadi papir iz analizatora i ustanovi staru istinu da se u cijelom svemiru ne može naći nijedan novi element. Zatim je pročitao da je na četvrtoj ili petoj planeti, računajući od središnje zvijezde, upravo idealna gustoća dušika i ugljika, što je neobično pogodno za život. Ali masa tog tijela bila je preogromna i sve bi se na njoj moralo smrviti zbog silne gravitacije.

— Da — rekne vođa kad se upoznao s rezultatima analize — opet se potvrdila stara istina. Život je moguć samo na našoj planeti. Mi smo potpuno sami u svemiru.

— Pogledajte, vođo, kakvi su podaci s treće planete. Na njoj ima jedna petina kisika u atmosferi.

— Čisti otrov — zaključi vođa i onda se zagleda u sliku na ekranu. Sada su se već toliko približili da se već prilično jasno vidjelo da ono svjetlucanje potječe od samostalnih nebeskih tijela što se vrte oko svojih planeta.

— Odmah ću sastaviti izvještaj o tome — ponudi se inženjer.

— Učinite to i pokažite mi kad budete gotovi. Ali čekajte! Pogledajte, oko treće planete imamo cijeli niz, malih, zapravo sićušnih tijela u usporedbi sa samom planetom. Upravo nevjerojatna igra prirode. To moramo bolje istražiti, a onda sastaviti izvještaj.



* * *

Na Zemlji nitko nije ni slutio da je u naš Sunčani sustav prodrlo neko svemirsko vozilo, a još bi se manje tko domislio da je onih nekoliko tisuća umjetnih satelita privuklo pažnju neznanih posjetitelja. Vladalo je opće uvjerenje da se za njih brinu samo vojnici, diplomati i pobornici za svjetski mir, jer to su bile nuklearne bombe. Velike sile uputile su ih u orbitu oko Zemlje, kako bi se našle pri ruci ako bi zatrebalo. Baze za lansiranje nisu više bile potrebne, a umjetni sateliti s nuklearnim punjenjem postali su nedostižni cilj za eventualnog protivnika. Sigurnost nuklearnog napada bila je stopostotna, ali na žalost obostrana. Bio je dovoljan pritisak na dugme pa da se bilo koji satelit spusti na bilo koju točku na ovoj planeti. Za sigurnost pogotka jamčio je složeni i pouzdani elektronski uređaj i dobro školovano ljudstvo. Tako je to već bilo generacijama, pa su se ljudi privikli na to nuklearno kolo.

Istina, bilo je ljudi koji bi povremeno prosvjedovali protiv takvog slanja, tvrdeći da je vrlo neugodan osjećaj kad se zna da je čovječanstvo u doslovnom smislu okruženo atomskom opasnošću. Tražili su da se ti sateliti uklone i potpišu sve moguće deklaracije o vječnom miru, na što su sve vlade pristajale u teoriji, ali bi u praksi ostajalo sve po starom. Drugi su naprotiv, mislili da je upravo na taj način osiguran vječni mir, jer je uspostavljena takva ravnoteža sile da bi rat pod takvim okolnostima bio ne samo zločin već, što je mnogo gore, s vojnog stanovišta besmislen, jer bi svi protivnici bili uništeni zajedno s neutralcima. Običan čovjek s ulice nije time uopće tr'o glavu i život se odvijao svojim normalnim tokom. Jedino su specijalni korpusi u pojedinim vojskama pažljivo pratili na svojim promatračnicama putanje vlastitih i tuđih nuklearnih satelita. Svakome su bile izračunate putanje, i dok su se sateliti njih držali sve je bilo u redu.



* * *



Inženjer iz svemirskog broda dospjelog iz nepoznate galaksije, dao bi sigurno pola života kad bi bio upućen u prilike na Zemlji. Ali po njegovu shvaćanju bilo je u našem Sunčanom sustavu odviše zloćudnih K zraka, a mase planeta bile su prevelike da bi se mogao razviti bilo kakav organizam. U svemirskom brodu pažnju je zaokupila upravo treća planeta, odnosno Zemlja.

— Inženjeru, molio bih vas da požurite s vašim izvještajem. Linije ćemo brzo uspostaviti.

Vođa je već u duhu vidio zabezeknuta lica predsjedništva centralne uprave za istraživanje kvadranta 8.

— Pričekajte trenutak. Ne bi bilo zgodno da moramo slati jednu poruku s ispravcima. Pogledajte sada to svjetlucanje oko treće planete. Pokušao sam prebrojiti te iskre, ali ne ide. Mora ih biti svakako više od tisuću. Jedna je veća, što pokazuje da se i ovdje nalazi i neko veće tijelo.

Inženjer je govorio nekim tajanstvenim tonom u glasu, kao da ono glavno još treba da dođe. Vođa je to primijetio i zbog toga upitao, tobože ravnodušnim glasom:

— Smatrate li to najvažnijim otkrićem?

— Možda je to najvažnije otkako postoji čovječanstvo. Gledajte kako se te iskrice kreću.

— Hm, hm... priznajem, na to nisam obraćao pažnju.

— Ni ja, ali me je računarska memorija upozorila. Vidite, ima ih koje se okreću oko ekvatora, ima ih koje se vrte od pola do pola, a većina ih se kreće tako da dođu u zenit nad svaku točku te planete između 70 stupnjeva sjeverne širine i 70 stupnjeva južne širine. To me navodi na razmišljanje.

Vođa je osjetio kako se uzbudio. Da, na sličnu misao došao je i sam, ali ju je brzo odbacio kao nedostojnu ozbiljnog znanstvenika. Sada ga je inženjer upravo izazivao svojom pretpostavkom koju nije izrekao.

— Ne bih rekao da tu ima nešto čudnoga, dragi inženjeru. Oko našeg Sunca kreće se 89 planeta, pa nikome ništa. Sve je to u načelu isto. Razlika je samo u broju i veličini, ali u svakom slučaju tu nema života.

— Eh, eh... — inženjer je očito htio nešto izreći, ali se naglo prekine i proguta započetu misao.

— Htjeli ste nešto reći?

— Da, vođo — rekne inženjer nakon kraćeg oklijevanja — samo to neka ostane među nama. Ne bih htio da me po povratku proglase fantastom. Potpuno je jasno da je sastav cijeloga ovog planetnog sustava takav da je na bilo kojoj točki ovdje život nemoguć. Ah vidite li... one iskrice oko treće planete... Očito su to neka mala tijela koja kruže oko njega, a u tim putanjama čini mi se, koliko god bile nepravilne, ipak postoji neki sustav. Kao da ih je netko postavio s namjerom... ali, dakako, bilo bi posve uzaludno da pokušamo dokučiti u koju svrhu...

Inženjer je napeto očekivao reakciju svoga pretpostavljenog. Da li će prasnuti u smijeh ili će se zamisliti. Vođa je neko vrijeme šutio, a onda upita vrlo ozbiljno.

— Vi dakle, mislite...

— Pst... još uvijek tvrdim da ovdje nema života. To je bilo samo onako... čovjek više puta dolazi na čudne misli kada promatra tajne prirode.

Vođa je već htio nešto reći, ali se u kabini začuje sirena.

— Opasnost od Kzraka na samoj granici dopustivog — začuje se usplahireni glas u zvučniku.

— Nastavite u istom smjeru. Mjerite zrake, i ako se pojačaju za jednu jedinicu, smjesta mijenjajte smjer vožnje bez posebne zapovijedi.

Pošto je izdao tu zapovijed posadi, vođa se okrene inženjeru.

— Nevjerojatno je kako su te K zrake prodorne. Bojim se ćemo morati odustati od daljnjeg približavanja ovoj zvijezdi. Opasnost da nastradamo postaje veća svakog trenutka.

— Bilo bi mi drago kad bismo otkrili tajnu tih iskrica.

— Učinit ću što mogu, jer vjerujem da nas podgrizaju iste sumnje. No sada je krajnji trenutak da pošaljemo izvještaj.



* * *



U velikoj dvorani za sjednice centralne uprave za svemirska istraživanja bilo je živo. Ondje se pored funkcionara uprave skupilo još i uglednih učenjaka, koji su tvorili neku vrstu savjetodavnog tijela uprave. Svi su bili iznenađeni, jer je poziv uslijedio neočekivano i bio označen kao vrlo važan.

Znanstvenici, savjeti kojih se nisu uzimali u obzir prigodom pripremanja ekspedicije u kvadrant 8, nadali su se katastrofalnim vijestima. Napokon se pojavio predsjednik.

— Sazvao sam vas u ovo neobično doba da bih vam pročitao poruku što je upravo stigla od naših istraživača iz kvadranta 8.

— Čudo je što još mogu slati izvještaj. Ja sam im lijepo izračunao moment gravitacije i pritiska svjetla...

Bio je to jedan od odbačenih savjetodavaca. No sa svih strana čuli su se povici, pa je brzo umukao. Predsjednik je nastavio:

— Molio bih kolegu i njemu slične da se suzdrže od neumjesnih opaski. Slušajte me pažljivo. Sada ću pročitati izvještaj koji je malo prije stigao, a onda ćemo malo porazgovarati o svemu tome:

»Pojedinosti u vezi s otkrićem planetnog sustava u kvadrantu 8, sektor 4C, pododjel 18. Definitivno je ustanovljen broj planeta. Ima ih devet.«

Dvoranom je prošao žamor razočaranja. I zaista, onima koji stanuju u sustavu sa 89 planeta ne može odgovarati tako sićušna grupacija.

— Molim da se suzdržite od primjedbi — zagrmi predsjednik. Kasnije će biti vremena za diskusiju. Nastavljam:

»Oko nekih planeta vrte se još neka manja tijela po određenim putanjama...«

Predsjednik je morao zastati jer je čuđenje auditorija bilo prebučno.

— Ne miriši li to malo na mistifikaciju? — javi se opet nepriznati genij.

— Molio bih da me ne prekidate. A da bih vas umirio, odmah naglašavam da ćemo tražiti dokaze. Ne može se dopustiti da se teorije obaraju ili potvrđuju samo tako. A sada da nastavim:

»Oko treće planete, računajući od središnje zvijezde, kreće se jedno veće tijelo i nekoliko stotina ili što je vjerojatnije tisuća manjih. Broj nismo mogli točno ustanoviti.

— Nije li to odviše fantastično? — čulo se nekoliko povika.

— Dopuštam, ali nema teoretske zapreke da se tako nešto formira u slobodnoj prirodi. Idemo dalje. Ta sitna tijela što se vrte oko spomenute planete navode na pomisao da su djela inteligentnih bića.

Dvoranom zaori smijeh. Smijali su se ponajviše oni koj su takvu ideju smatrali nemogućom, jer se kosila s njihovim uvjerenjem, ali smijali su se i oni koji su u duši dopuštali takvu mogućnost ali se nisu htjeli odati da ne postanu predmetom izrugivanja. Predsjednik je prilično oštrim tonom zamolio za tišinu. No onda se javio jedan glas iz partera.

— Dopustit ćete, predsjedniče, da je teško ostati ozbiljan kada se čuju takve besmislice. Već smo u prijašnjem izvještaju čuli da je riječ o ogromnim tijelima, tako velikim da ne možemo ni shvatiti njihovu veličinu. Svako dijete zna da je na tako velikom tijelu bilo kakav život nemoguć. Već smo saznali i kakve zrake emitira ta centralna zvijezda. Kraj tih K zraka ne može biti života, to smo svi jednoglasno zaključili, pa prema tome...

— Pronašao sam! — prekine govornika glas iz dubine dvorane.

— Što ste pronašli? — upita predsjednik, u koga je prevladala znatiželja nad smislom za disciplinom.

— K zrake — javi se taj učenjak — Nijedan čovjek do sada nije bio izvrgnut tolikom bombardiranju K zraka kao ovi naši istraživači. Po svoj prilici to je izazvalo kod njih neke negativne psihičke promjene. Te zrake su ih izolirale od razbora, što bi se inače u običnom životu reklo: ludilo. Kod ovako labilnih osoba...

— Oduzimam vam riječ! — zaurla predsjednik. — Ovo nije mjesto gdje se iznose osobni stavovi zavađenih znanstvenika.

Budući da se razjareni učenjak nije smirio, morala ga je posluga vijećnice nasilno odstraniti. Tek je onda predsjednik mogao nastaviti:

— Uostalom, vidi se iz izvještaja da se i samim istraživačima ta ideja učinila presmionom. Evo nastavka:

»Potpuno smo svjesni da je život nezamisliv u uvjetima što vladaju na tom planetarnom sustavu. Ali ipak, pojava onih mnogih pratećih tijela navodi na razmišljanje. Njihov je raspored takav kao da su postavljeni s određenom svrhom. Vidi skicu putanja malih tijela.«

Neki su počeli vikati da im se pokaže skica, no predsjednik je to odbio, jer valja najprije pročitati izvještaj do kraja. On je nastavio:

»Teško je povjerovati da su to izvela neka živa, razumna bića, a još teže da je to igra slučaja. Nalazimo se već duže u tom planetarnom sustavu i opasnost od K zraka postaje svakog trenutka sve veća. Ali mi želimo na svaki način objasniti tu pojavu.«

— To je sve. Što kažete na ovo? Sada kada je svatko mogao uzeti riječ, nastao je samo žamor. Napokon se jedan odvaži:

— Ako je to točno, onda bi se čovjek morao zamisliti, ali... lako je slati izvještaje o onome što se odavde ne može kontrolirati.

U dvorani je nastala bura, jer se jedan dio priklonio govorniku a drugi su bijesno protestirali. Onda buku prekine jedan zvižduk i nakon kojeg je slijedilo zujanje. Stizao je novi izvještaj i stroj ga je bilježio:

»Uspjeli smo analizirati sastav neobičnih pratilaca planeta. Prevladavaju tvrdi metali, a unutar se nalazi i neka materija veće atomske težine od bilo kojega poznatog elementa u prirodi. Pretpostavljamo da je riječ o zbijenim atomima ili nekom veoma labilnom elementu.«

— Dalje, dalje!... — čuli su se nestrpljivi povici.

— Ništa više. To je sve. Dakle, da čujem prijedloge.

Opet je nastao tajac. Nitko nije imao hrabrosti, predložiti nešto u tako izvanrednoj situaciji. Onda se jedan učenjak digne:

— Ja bih nešto predložio, ali to bi bilo skopčano s velikim utroškom energije.

— Da čujemo — ohrabri ga predsjednik.

— Neka jedan takav predmet, odnosno tijelo, uz pomoć umjetne gravitacije izvuku iz svoje putanje i neka ga dovedu k nama da ga vidimo i proučimo.

— Ako to učine, potrošit će sve zalihe goriva — upozori predsjednik.

— Ništa zato. Poslat ćemo im u susret vozilo s rezervnim gorivom. Istina, na taj ćemo način potrošiti cijeli kredit za taj kvadrant, ali će rezultati biti senzacionalni, pa ćemo u slijedećem semestru dobiti veću svotu. Mislim da bi to bilo najbolje, dakako uz pretpostavku da izvještaj nije bio plod mašte.

— Ima nešto u tom prijedlogu — odobri predsjednik. — To dajem na glasanje. Tko je za? Molim bez duge rasprave, jer ne zaboravite da su naši ljudi izvrgnuti cijelo vrijeme K zrakama.



* * *



...Zlo se počelo širili s promatračnice na vrhu Kilimandžara. U noći od 17. na 18. rujna u dva sata i 30 minuta opažen je umjetni satelit, uveden u katalog pod brojem Ja 379, kako naglo mijenja smjer svoga kretanja. Dvije minute kasnije obaviješteni su već svi svjetski centri o tom događaju. U 2 sata 32 minute i 20 sekundi već su dežurni oficiri rastrgali zapečaćene kuverte da bi pročitali upute generalštaba za takav slučaj. Eterom su sjevnuli elektronski impulsi, koji su aktivirali uređaje na 28 satelita. I oni su promijenili svoj dosadašnji kurs i počeli se spuštati na teritorij Zemlje, kojoj je pripadao Ja 379. Ali ni oficiri te zemlje nisu ostali skrštenih ruku. Nije prošla ni minuta i 42 sekunde otkako je 28 nuklearnih satelita počelo padati na svoje ciljeve, a već se promijenio kurs daljnjih 63. Na to je promijenilo kurs još nekoliko stotina satelita, a doskora i tisuću. Otkako je Ja 379 promijenio svoju putanju, već je više tri tisuća umjetnih satelita s nuklearnim glavama poletjelo prema Zemlji.



* * *



U dvorani centralne uprave za svemirske putove znanstvenici su nestrpljivo čekali na daljnje vijesti svojih istraživača iz kvadranta 8. Napokon se začulo zujanje stroja i predsjednik je podigao papir s najnovijim izvještajem:

— Mogu vam javiti povoljne vijesti — započe predsjednik pošto je preletio izvještaj.

»S umjetnom gravitacijom pomakli smo zatraženo tijelo Sad se kreće po liniji hiperbole normalnim ubrzanjem prema nama. Za tu operaciju utrošili smo gotovo cjelokupno gorivo.

Zadržali smo ga samo toliko koliko je bilo neophodno da se odmaknemo izvan dohvata K zraka. Zapazili smo da je cijeli sustav pratilaca treće planete veoma složen i da medu tim tijelima vladaju veoma labilni gravitacijski odnosi. Tek što smo jedno tijelo iščupali iz njegove putanje, svi su ostali za vrlo kratko vrijeme ispali iz svojih orbita i pali na treću planetu.

Čini se da su se pri tome oslobodile velike količine energije, jer smo ustanovili znatna oštećenja na planeti. Zato pretpostavljamo da je to ipak bila prirodna formacija i da na tom planetu nema ni govora o nekom životu, a najmanje intelitnom. Očekujemo vozilo s rezervnim gorivom na granici kvadranta osam.

Comments

Popular posts from this blog

INVAZIJA S ALDEBARANA - Inwazja z Aldebarana - Stanislaw Lem

Daleki Kentaur - Far Centaurus - A. E. van Vogt

Daleki Kentaur





Prenuvši se, probudio sam se i pomislio: kako li Renfrew podnosi ovo?
Mora da sam se pokrenuo, jer vec iduci tren tama nazubljena bolom ponovo se sklopi nada mnom. Nisam znao koliko sam dugo ležao u toj razdirucoj nesvjestici. Kad sam se osvijestio, prvo sam osjetio rad pogonskih motora našeg svemirskog broda.
Ovaj put sam se polagano osvješcivao. Ležao sam potpuno nepokretan osjecajuci svu težinu prospavanih godina. Odlucio sam da postupam upravo onako kako je propisao Pelham, prije tako mnogo godina.
Nisam želio ponovo izgubiti svijest.
Ležao sam tako i razmišljao: smiješno je, i malo glupo, što se toliko brinem o Jimu Renfrewu. Ta on ce iz svog stanja uspavanosti izici tek za pedeset godina!
Poceh promatrati osvijetljeni brojcanik sata na stropu. Malo prije pokazivao je 23.12; sada je bilo 23.22. Deset minuta izmedu nepokretnosti i kretanja upravo je prošlo.
Polako, ruka mi kliznu prema rubu ležaja. Klik! Prstom sam pritisnuo prekidac i zaculo se tiho zujanje. Automatski ma…