Skip to main content

KARPATSKI MIT O RADOSTI - Zoran Stefanović


KARPATSKI MIT O RADOSTI



Svestan sam da svačije sastavljanje vremena iz fragmenata ima i svoje tamne strane, borbu koja jenjava, paževe i duhove. Duhovite, tamne arhanđele koji čuvaju uobičajen red. Bol.

Kada razgovor u bučnom društvu naglo, kao po komandi, zamine kaže se da je upravo proleteo Anđeo. Na isti način, sedeći na golom podu prazne sobe, moje misli umeju da uminu, da se utope u kao vosak topao parket. Upravo proleće On.

Mene Godine Zmaja i taj dan, Mala Gospojina, zatiču već dugo na različitim mestima. Ja, istina, plaćam to moje nesmirivanje, ali registrujem i to da na spomenuti praznik anđeoska krila proleću kroz moja prsa. Na oba pola bledih grudi osećam bolne bljeskove.

Kad si mlad, i ne primećuješ taj rez u nizu drugih. Ali, kad jednom definitivno napustiš slepilo detinjstva i počneš da osećaš svoje vreme, ti bolni simboli su tu, slutiš već, da te opomenu i pripreme. Budu tihi zajedno sa tobom.

Međutim, sećam se: kada bih, još kao dete, loše spavao, moja baka bi isterivala demončiće tame ispod kreveta sivim i zelenim travama. Čak i danas me strah, bar u vezi sa mrakom, ne izjeda puno. (Nas jedino mrtve ljubavnice mogu kad-tad potresti, ali ne vidim zašto to ne bi smo prihvatili kao fatum.)

Postoji i legenda, koju kao melanholično srednje uho posedujem, i koja mi šapuće da se još u Prapostojbini, na ivicama jakih šuma, svaku 21 godinu pojavljivao bledi lik u crnom. Ne baš svakome vidljiv.

Devojkama, još nevinim, zabranjivaše stari da tih dana prolaze pokraj šuma. Verovalo se da je dovoljno proći Njegovim vidokrugom (bez obzira što se činilo da On nikoga ne primećuje, da je prikaza drugih svetova, nesvesna našeg prostora) pa da njeno, devojčino, buduće muško dete, čim s godinama sazri, pogine u boju zarad tamnih ljubavi. Nakon toga bi poginuli mladić zauzeo mesto svog prethodnika, na rubu šume. Bled u crnom, tih kao i uvek.

Zar se ne bi trebalo zapitati hoćemo li ikad imati osećaj za tog čoveka? Da li ćemo se boriti bez njega u okviru ovog vremena koje uzesmo? Hoćemo li ga sretati u nekom od narednih svetlucavih života?

Nazovimo ga Snevač. On je Moranina 1 ljubav iz mladosti.

Comments

Popular posts from this blog

Je li rod nužan? - Is Gender Necessary?; 1974 - Ursula LeGuin

Je li rod nužan? S redinom šezdesetih godina ženski se pokret ponovo stao kretati nakon svog pedesetogodišnjeg zastoja. Bilo je to snažno i silovito okupljanje. Osjetila sam ga, ali nisam tada još znala kolika je ta njegova silina. Jednostavno sam mislila da nešto nije u redu sa mnom. Smatrala sam se feministkinjom; nije mi bilo jasno kako možete biti žena koja misli svojom glavom, a ne biti istovremeno i feministkinja. Ali nikada nisam koraknula ni korak dalje s tla što su ga za nas osvojile Emmeline Pankhurst i Virginia Woolf. Tamo negdje oko 1967. počela sam osjećati određenu nelagodu, potrebu da napravim korak dalje, možda, sama od sebe. Počela sam osjećati potrebu da odredim pobliže i da razumijem značenje spolnosti i značenja roda, i to u svom životu i u našem društvu. Mnogo toga bijaše se skupilo u podsvjesnom jednako onom mojem kao i u zajedničkom — onoga što je trebalo iznijeti u svjesno ili će postati destruktivno. Bila je to ona ista potreba, mislim, koja je navela B...

Strahovito oružje - Isaac Asimov

Strahovito oružje Karl Frantor je smatrao da je budućnost veoma tmurna. Iz niskih oblaka neprekidno je padala gusta kiša, niska prljava vegetacija dosadne smeđe boje pružala se u svim smjerovima. Tu i tamo neka ptica poskakuša preletjela bi divlje puštajući tugaljive krike u prolazu. Karl okrete glavu zureći u tanke kupole Aphrodopolisa, najvećega grada na Veneri.  — Uf — promrmlja — čak je i kupola bolja nego ovaj svijet vani. — On pritisnu gumiranu tkaninu svoga kaputa čvršće oko sebe. Bit ću sretan kad se opet vratim na Zemlju. Okrenu se malenom Antilu, Venerijancu. — Kad ćemo stići do ruševina? Nije bilo odgovora i Karl opazi suzu kako se kotrlja niz Venerijančev naborani zeleni obraz. Druga je blistala u velikom oku kao u lemura, mekom, nevjerojatno lijepom oku. Zemljaninov glas omekša. — Oprostite, Antile, nisam želio reći ništa protiv Venere. Antil okrenu svoje zeleno lice prema Karlu. — Nije riječ o tome, prijatelju moj. Dakako, ti nećeš naći nešto čemu bi se div...

Srecko Zitnik - ZEMALJSKA DUSA

ZEMALJSKA DUSA Najvise sam volio setnju uz more. Golicanje predvecernjeg sunca po preplanuloj kozi, skrgutanje valova medju kamenim skriljcima, nista ljepse za mene nije postojalo. Dah maestrala, najugodnijeg vjetra na Zemlji, odagnao je sve moje mucne misli. U ovim divnim trenucima zaboravih i ko sam i sta sam! Prepustio sam se milovanju umornog dana i nadolazece, nestrpljive ljetnje noci. Samo me je ovo more, i ovo iskricavo sunce odrzavalo na zivotu o kojemu sam prije mogao samo sanjeti. Besciljno sam tumarao zaljevima i dokovima presretan, ali moja je sreca bila velika koliko i moja tuga koja bi se pojavljivala uvijek kad je zavrsavao jedan ovakav dan. Ali tada bih se sjetio da me sve ovo opet ceka i sutra , i da cu ponovo uzivati u trenucima zanosa, i tako uvijek iznova, sve dok onim mojim dupeglavcima neke stvari ne postanu jasne. No, moze se desiti da mi ponestane novca za ova moja divna putovanja, ali za dva dana rijesit ce se i moje najvaznije pitanje, pa me to zasad i ne ...