Skip to main content

JABUKA - Miodrag Pepic


JABUKA 

 Miodrag Pepic


- Oce , uzbudjen sam - govorio je drhtavim glasom malisan u krosnji drveta. - Nikako ne mogu da verujem da ce proci ovuda i sesti bas pod ovo drvo.

- Tako pise u prospektu. - I otac je bio pod temperaturom. -Nismo valjda platili tilike pare samo da bi smo ga gledali kako se seta sumom. Lepo su nam zagarantovali da cemo bas mi biti ta olucujuca karika u razvoju covecanstva. Ti i ja...

- A hoce li nas istorija zbog toga spominjati?

-Nece, sine, istorija je kur... ovaj, nepostena prema ljudima koji su joj mnogo davali. A ono sto cemo uraditi prikazace se neukom narodu kao slucajnost. Jedino nas moze spomenuti majka ako posle ovog ne stignemo kuci na rucak.

Uskoro obojica ucutase. Iz sume dopirali su sumovi, suskanje lisca postajalo je sve jace i odjednom se na cistini pojavi ucenjak. Hodo je oprezno, kao da se plasi necega. Ispod miske drzao je nekoliko knjiga. Zagledao je svako drvo, kucao u njega, odmeravao mu visinu i sirinu pogledom. Napokon pridje drvetu na kojem su cucali nasi tajanstveni junaci i rece zadovoljno:

- Hrast, tu je bar sigurno.

Zatim sede i poce da cita.

Decak u krosnji se skameni i gotovo necujno upita oca:

- To je dakle, Newton?

- Jeste, a ti sada hvataj jabuku i cepaj pa da brisemo jer mi ovaj ucenjak deluje dosta zdravo i jako. Ne bih voleo a nas ulovi kako ga gadjamo.

Iz korpe pune rumenih i krupnih jabuka decak uze jednu i zavitla je u pravcu ucenjaka.

Prva jabuka promasi,ali kada fizicar podize glavu da vidi odakle je stigla, druga ga udari posred cela. Udarac je bio jak i on se otkotrlja raskrvavljena cela, a sa stabla se poput majmuna brzo spustise dve prilike i pocese sumanuto da trce. Medjutim, fizicar je bio brzi. Poput munje, iz dzepova izvadi dve kubure i upravi ih u pravcu napadaca. Posle pucnja nista se vise nije culo, samo je decakovo telo malo zadrhtalo pre no sto se konacno smirilo...

Fizicara je na vratima docekala domacica. Kroz prozor je videla krv na Newtonovom celu pa je istrcala usplahitena i zbunjena da ga sto pre previje i smesti u krevet.

- Nista ozbiljno - poce on da joj laze - opet napad jabukama.

- To vam je vec dvadeset treci ovoga meseca - zajeca ona. - Ne biste vise smeli prolaziti kroz sumu.

Dok je kasnije razmisljao o tome da li bi bilo bolje revolveras ili ucenjak, Newtonu pade vrlo jasna i verovatna misao: "To ipak mora biti neka organizacija!"

Comments

Popular posts from this blog

Je li rod nužan? - Is Gender Necessary?; 1974 - Ursula LeGuin

Je li rod nužan? S redinom šezdesetih godina ženski se pokret ponovo stao kretati nakon svog pedesetogodišnjeg zastoja. Bilo je to snažno i silovito okupljanje. Osjetila sam ga, ali nisam tada još znala kolika je ta njegova silina. Jednostavno sam mislila da nešto nije u redu sa mnom. Smatrala sam se feministkinjom; nije mi bilo jasno kako možete biti žena koja misli svojom glavom, a ne biti istovremeno i feministkinja. Ali nikada nisam koraknula ni korak dalje s tla što su ga za nas osvojile Emmeline Pankhurst i Virginia Woolf. Tamo negdje oko 1967. počela sam osjećati određenu nelagodu, potrebu da napravim korak dalje, možda, sama od sebe. Počela sam osjećati potrebu da odredim pobliže i da razumijem značenje spolnosti i značenja roda, i to u svom životu i u našem društvu. Mnogo toga bijaše se skupilo u podsvjesnom jednako onom mojem kao i u zajedničkom — onoga što je trebalo iznijeti u svjesno ili će postati destruktivno. Bila je to ona ista potreba, mislim, koja je navela B...

Strahovito oružje - Isaac Asimov

Strahovito oružje Karl Frantor je smatrao da je budućnost veoma tmurna. Iz niskih oblaka neprekidno je padala gusta kiša, niska prljava vegetacija dosadne smeđe boje pružala se u svim smjerovima. Tu i tamo neka ptica poskakuša preletjela bi divlje puštajući tugaljive krike u prolazu. Karl okrete glavu zureći u tanke kupole Aphrodopolisa, najvećega grada na Veneri.  — Uf — promrmlja — čak je i kupola bolja nego ovaj svijet vani. — On pritisnu gumiranu tkaninu svoga kaputa čvršće oko sebe. Bit ću sretan kad se opet vratim na Zemlju. Okrenu se malenom Antilu, Venerijancu. — Kad ćemo stići do ruševina? Nije bilo odgovora i Karl opazi suzu kako se kotrlja niz Venerijančev naborani zeleni obraz. Druga je blistala u velikom oku kao u lemura, mekom, nevjerojatno lijepom oku. Zemljaninov glas omekša. — Oprostite, Antile, nisam želio reći ništa protiv Venere. Antil okrenu svoje zeleno lice prema Karlu. — Nije riječ o tome, prijatelju moj. Dakako, ti nećeš naći nešto čemu bi se div...

Srecko Zitnik - ZEMALJSKA DUSA

ZEMALJSKA DUSA Najvise sam volio setnju uz more. Golicanje predvecernjeg sunca po preplanuloj kozi, skrgutanje valova medju kamenim skriljcima, nista ljepse za mene nije postojalo. Dah maestrala, najugodnijeg vjetra na Zemlji, odagnao je sve moje mucne misli. U ovim divnim trenucima zaboravih i ko sam i sta sam! Prepustio sam se milovanju umornog dana i nadolazece, nestrpljive ljetnje noci. Samo me je ovo more, i ovo iskricavo sunce odrzavalo na zivotu o kojemu sam prije mogao samo sanjeti. Besciljno sam tumarao zaljevima i dokovima presretan, ali moja je sreca bila velika koliko i moja tuga koja bi se pojavljivala uvijek kad je zavrsavao jedan ovakav dan. Ali tada bih se sjetio da me sve ovo opet ceka i sutra , i da cu ponovo uzivati u trenucima zanosa, i tako uvijek iznova, sve dok onim mojim dupeglavcima neke stvari ne postanu jasne. No, moze se desiti da mi ponestane novca za ova moja divna putovanja, ali za dva dana rijesit ce se i moje najvaznije pitanje, pa me to zasad i ne ...