Skip to main content

Artur Pordžis: DETE I PROBLEM


Artur Pordžis: 

DETE I PROBLEM


Ako se olakšanje od bola može naći u intelektualnom pregnuću koje potpuno zaokuplja čoveka, onda se matematičari mogu smatrati najvećim srećnicima. U svim pravcima, izvan već dobrano preoranih polja bazične analize, uzdižu se još neosvojeni vrhovi velikih problema, ka kojima se već pokoljenjima uspinju najveći umovi, ali bez uspeha. A ove vrhove okružuju, ili pak, leže negde iza obzorja, izvan vidokruga, čitava nova carstva, koja čekaju na neumitne osvajače.
Profesor Kadar bio je čovek kome je stalno na vidiku bio matematički raj, ali on nikako nije bio kadar da pronađe put kroz neprohodan gustiš koji ga je razdvajao od odredišta. Strpljivo je ispitao stotine staza, od kojih su sve veoma obećavale, ali bi ga uvek na kraju čekao bezdan koji bi označavao da tu nema prolaza.
Upravo je sada naišao na jedan takav ćorsokak. Odložio je olovku, uzdahnuo i zagnjurio glavu u šake. Istog časa začuo je prigušen, šištav zvuk koji ga nagna da podigne pogled. Načas je zaboravio; bila je to jedina korisna strana mukotrpnih analiza, koje su ostavile svoj beleg na brdu žutih papira.
Koliko se dete već nalazi tu? Kako je nečujno dolazilo i odlazilo u poslednje vreme. Sedeći na visokoj, hromiranoj, barskoj stolici, tako neprimerenoj detetu od tri godine, počivalo je poput Bude naspram oca. A na licu mu je uvek stajao taj pogled upravljen negde unutra. Smežurani obrazi, koji su odražavali muke novorođenčeta naviklog na spokoj majčine utrobe, danas su Kadaru samo pojačavali utisak opšteg orijentalnog izgleda sinovljevog lica. Ne, dete mi nije bilo mongoloid, pružao mu je čvrsta uveravanja klinički psiholog. Samo mentalno zaostalo.
Profesorove oči, duboko usađene u očne duplje i setne, sretoše se sa Polovim, za koje je on neopozivo zaključio da su iskošene. Bio je najednom svestan, izrazitije nego ikad ranije, sinovljeve blagosti i mirnoće. Baš čudno da to budu odlike mentalno zaostale dece. Kao da je priroda time želela da pruži izvesnu nadoknadu unesrećenim roditeljima. Premda, razume se, teško da je to mogla biti neka prava nadoknada. A u ovom slučaju valjalo je samo setiti se - zar se tako nešto uopšte moglo zaboraviti, makar i samo začas smetnuti s uma, čak i onda kada je izgledalo da su vrata matematičkog raja najzad širom otvorena? - da je Eleonora umrla u času kada je ovu malu biljku donela na svet, pa da onda shvatim da tu nipošto nije moglo biti govora o bilo kakvoj nadoknadi.
Iskošene oči, sitne i tamne, ponovo se usmeriše negde ka unutrašnjosti dečakovog bića. Da li je doktor - kao i svi ostali stručnjaci koje je konsultovao - možda ipak pogrešio? Možda je Pol ipak mongoloid?
Ali razlika bi bila samo u nazivu, pomisli Kadar gorko. A šta mare nazivi? U matematici se nešto naziva krugom, nešto prstenom, a opet nešto idealom. No, sami ti nazivi uopšte nisu važni; sve što je značajno jeste njihovo mesto u ustrojstvu, nikada stvari same po sebi, već odnosi među njima; jedino su odnosi bili bitni. Kakav je bio Polov odnos prema svetu, sada i u budućnosti?
U ovom času bio je samo beba; u mnogo pogleda i manje od toga. Gospođa Merit bila je blaga, materinska žena; ne osobito inteligentna; niti obrazovana; ali topla. Pol ju je očigledno voleo, ako je uopšte reagovao na bilo koga, što je bilo krajnje podložno sumnji. Njegov uobičajeni izraz u prisustvu odraslih uglavnom se mogao protumačiti kao krajnje dosađivanje.
Profesoru padoše na um testovi - beskrajni, skupi testovi. Raznobojne spravice, blokovi, žice, geometrijski oblici koje je trebalo valjano složiti, rasporediti, ustrojiti - i živahni, mladi muškarci i žene koji su nadgledali te obrede. Pol ih je sve zbunjivao; Kadara ispuni neko mračno osećanje zadovoljstva pri pomisli na to. Dečko nije pravio greške; umesto toga, jednostavno je odbijao da sarađuje. Razume se, nije bilo povoda za radovanje. Apatija je ukazivala na još teže oštećenje mozga, smatrali su doktori. A Polov elektroencefalogram jamačno je bio abnormalan, sličan onima koji se javljaju kod poodmakle epilepsije.
Dete je ponovo stalo da gricka usne, stvarajući u grlu prigušen, mrmorav zvuk. Oči se za trenutak usmeriše spolja, naiđoše na Kadarov tmuran pogled, a onda Pol trapavo skliznu sa stolca i iziđe iz sobe, krećući se prilično neuravnoteženim korakom, osobenim za odraslu osobu koja mnogo sedi.
Vreme je ručku, pomisli Kadar. Zašto gospođa Merit nije pozvala dečaka, umesto što ga pušta da sam pravi svoj raspored? Moja greška, reče on u sebi istog časa. Prepuštam da ga ona vaspitava, dok ja pokušavam da zaboravim Eleonoru - da, i njega - zaglibljujući se u rad. Sa druge strane, zašto opterećivati disciplinom jedno dete koje se nikada ni protiv čega ne buni?
Mirnoća i krotkost Pola odražavale su se i u njegovim detinjim navikama. Jeo je kada bi mu bilo dato - ali samo ako je gladan. Nikada nije plakao; uvek je mirno ležao u postelji, kada bi u nju bio stavljen; i retko bi ustajao pre no što gospođa Merit dođe po njega ujutro, premda je ona povremeno govorila sa izvesnim izrazom čuđenja, da je dečak često bio budan, ležeći nepomično ispod pokrivača, širom otvorenih očiju.
Osim toga, jedini mu je ćef još bio visoki stolac. Kad je napunio dve godine, već je počeo da ispoljava naklonost prema tom predmetu, uspinjući se na njega da posmatra gospođu Merit kako obavlja poslove u kuhinji i trpezariji.
A onda, kada je profesor, podstaknut nekim porivom, premestio stolac u svoju radnu sobu, uz veliki sto za kojim je radio, Pol se ubrzo navikao i na ovaj novi položaj. Svakog dana, najmanje po tri sata, dok je Kadar ispisivao svoje beskrajne brojke, dete je sedelo tamo, povremeno naizgled opčinjeno kretanjem i škripom olovke po hartiji, ali uglavnom praznog pogleda, izvan žiže.
Gospođa Merit je to, razume se, smatrala skandaloznim i nezdravim. Mesecima je pokušavala da zainteresuje dete za razne igračke, ali bez uspeha. Ono što izvežbani psiholozi nisu uspeli da urade, pomislio je Kadar, nije trebalo da pokušava ni njegova domaćica, i to u pauzama između kuvanja i čišćenja.
Čak i mentalno zaostala deca mogu da budu dobri umetnici. Ali kada bi Pol dobio olovku i veliki list hartije, on bi samo povukao nekoliko ovlašnih poteza, a onda izgubio dalje zanimanje.
No, dečak je ipak morao malo da vežba, bila je uporna gospođa Merit, i tako je profesor nabavio penjalicu; na njegovo iznenađenje, dečak je pristao da se s vremena na vreme po pola sata veru uz nju. Ali Kadar je podozrevao da je posredi puki poriv za dosezanjem fizičke visine - da li to, možda, dete samo pokušava da dostigne visinu odraslih oko sebe? Je li to bilo jedino narušavanje postojane apatije?
Pol se vratio u očevu sobu i prišao stolcu?
"Hodi, sine", kazao je profesor, podstaknut da pokuša da uspostavi nekakav odnos, što mu nikako nije polazilo za rukom.
Tromo i u tišini Pol je pošao napred. Kadar je posmatrao iskošene oči, tragajući za nekim znakom topline u njima. Unutra je nesumnjivo bilo tanušnih svetala, ali mu ona ništa nisu saopštavala. On položi jednu ruku na dečakovu svilenu kosu i pogladi je, a Pol ustuknu korak nazad; taj čin ga nije uznemirio, ali on ga ipak nije prihvatio. Profesor oseti iznenadni poriv da zagrli sina, ali ga suzbi u poslednjem trenutku, ne mogavši ni sam da objasni zašto. Pol priđe stolcu, uspentra se uz njega na svoj neobičan, neskladan način i sede, a oči mu se ponovo usmeriše negde unutra.
Kadaru tog časa sinu da je isti pogled povremeno primećivao i kod Eleonore: izraz dubokog opštenja sa samom sobom. Pa ipak... pa ipak... i ujka Janoš je često tako izgledao... ludi Janoš, koji bi upropastio sve čega bi se latio. Ali sve je to bilo tako davno, da je Kadar gotovo sasvim zaboravio pojedinosti. Osim toga, Janoš je umro kada mu je nećak još bio dete.
Profesor uze čist list hartije i ponovo se dade na posao, tragajući za pravim putem u matematički raj. Pedeset strana vrhunskih istraživanja - nova oblast matematike; mesto pored Gausa. Abela i Galua - samo ako pronađe pravi put. Ukoliko se određeni niz pretvori u jedan iracionalan broj, ključna teorema i sve što je iz nje proisteklo biće tačni. Međutim, taj dokaz mu je uporno izmicao. Dosta, dosta, za danas je dosta; glava mu je plamtela. Ali znao je da samo to ništa neće rešiti. Bio mu je potreban, u stvari, novi pristup, nešto potpuno revolucionarno, što bi se probilo kroz gvozdeni zid...
Klateći se pomalo, gotovo poput Pola, Kadar iziđe iz sobe. Pripremio je martini i stao da ga polako ispija, osećajući kako mu jedan deo napetosti čili iz mišića. Gospođa Merit mu je žurno pripremila odrezak; ona se već bila navikla na njegovo ponašanje i više se nije upinjala da ga promeni.
"Recite mi", upita je on, "da li je Pol ikada pokušao da nešto kaže? Bilo šta?"
"Nije", uzvrati ona, očima punim naklonosti. "Samo ona mrmorenja u grlu. Ali razume; sigurna sam da razume. I sami znate da uvek uradi ono što mu kažemo."
"Znam", reče Kadar smrknuto. "Ali ni to nije normalno. Bez protivljenja, bez bunjenja, bez ičega. Biljka, krotka, neukusna; poput trule dinje."
Na um mu iznenada pade Eleonora - životna, žustra, temperamentna: lepotica bez šminke i afektiranja; toplota bez sentimentalnosti. Ovo nije bilo njegovo i Eleonorino dete, već ludog Janoša: tipična smicalica nasleđa - geni, DNK i Janoš proizveli su Pola Kadara, čiji je otac imao čak pet pasusa u knjizi 'Američki naučnici'.
Jedva da je malo uzeo od jela, a onda se vratio u radnu sobu. Neću da radim, kazao je u sebi; možda ću samo da bacim pogled na jednačine. Neka mi se um odmori; nema svrhe da ga forsiram. Negde duboko u njegovom mozgu oglasilo se zvonce za uzbunu. Šta ako je teorema pogrešna?
Šta onda? Pedeset strana besmislenog škrabanja: veličanstveno zdanje lišeno temelja. Ušao je u radnu sobu i prišao stolu. Poslednji list i dalje je stajao tamo, rugajući mu se - ali šta je sad ovo? Poslednja jednačina bila je precrtana, a povrh nje stajao je dugačak niz oznaka ispisanih olovkom. Gotovo kao matematički simboli, ali ne... blagi Bože, preokrenuti!
Zapanjen, on okrenu list. Za trenutak, učinilo mu se da zapis i dalje nema smisla, a onda Kadar oseti kako mu se srce steglo poput pesnice. Nova transformacija integrala - moćna, elegantna, neverovatno originalna. Ona će razoriti čvrsto jezgro problema podjednako lako kao što grom razara deblo hrasta.
On podiže pogled, razrogačivši oči. Ugledao je sina, čije je grlo ponovo počelo da mrmori, ali ovoga puta pokrenule su se i usne:
"Tako... mora da bude. Drugačije... sve je ružno..." promrmljao je dečak glasom koji je ličio na neobično, piskutavo mucanje, kao da je morao da otrže reči sa dijafragme koja nikada ranije nije bila upotrebljena.
I dalje ne verujući rođenim očima i ušima, Kadar se ponovo zabulji u zapis. Izokrenut zato što je Pol tako video simbole, sedeći na svom stolcu sa suprotne strane stola. Ali, razume se, vrednost zapisanog nije zavisila od načina na koji je to zapisivanje izvedeno.
Nepismeni čovek mogao bi, u krajnjoj liniji, slušajući reči, da napiše jednostavnu iskaznu rečenicu. Uz nešto sreće, mogao bi čak da sroči i složenu, koja bi u gramatičkom pogledu bila besprekorna. Ali kakvi su bili izgledi da iz pera jedne takve osobe iziđe besmrtna poezija poput ove: "Biti il' ne biti, pitanje je sad!"
Kadar ponovo pogleda Pola. Dečaku nisu bili potrebni blokovi i olovke, zato što mu je um bio kadar da sagleda svaki pojam besprekorno jasno i trenutno. Sedeći samo na visokom stolcu, apsorbovao je savršeno matematičko obrazovanje dok je posmatrao oca kako radi. Pre toga osmatrao je sa istog mesta gospođu Merit, ali tu mu ništa nije podstaklo duh. Što se govora tiče, sva je prilika da je i tu, kao i u slučaju hodanja, posredi bila čisto fizička stvar, srazmerno nevažna jednom takvom umu.
Profesor oseti silnu plimu radosti; pa ipak, za trenutak ju je prigušio talas tuge. Pol je bio čudovište, ali višeg reda. Verovatno je stajao iznad - ili izvan - ljubavi u ljudskom smislu. Ali bar su umovi mogli da im opšte, a možda je to najbolja od svih komunikacija...


Comments

Popular posts from this blog

Je li rod nužan? - Is Gender Necessary?; 1974 - Ursula LeGuin

Je li rod nužan? S redinom šezdesetih godina ženski se pokret ponovo stao kretati nakon svog pedesetogodišnjeg zastoja. Bilo je to snažno i silovito okupljanje. Osjetila sam ga, ali nisam tada još znala kolika je ta njegova silina. Jednostavno sam mislila da nešto nije u redu sa mnom. Smatrala sam se feministkinjom; nije mi bilo jasno kako možete biti žena koja misli svojom glavom, a ne biti istovremeno i feministkinja. Ali nikada nisam koraknula ni korak dalje s tla što su ga za nas osvojile Emmeline Pankhurst i Virginia Woolf. Tamo negdje oko 1967. počela sam osjećati određenu nelagodu, potrebu da napravim korak dalje, možda, sama od sebe. Počela sam osjećati potrebu da odredim pobliže i da razumijem značenje spolnosti i značenja roda, i to u svom životu i u našem društvu. Mnogo toga bijaše se skupilo u podsvjesnom jednako onom mojem kao i u zajedničkom — onoga što je trebalo iznijeti u svjesno ili će postati destruktivno. Bila je to ona ista potreba, mislim, koja je navela B

Napršnjacima, viljuškama i nadom - Kate Wilhelm

With Thimbles, With Forks and Hope; 1981      Napršnjacima, viljuškama i nadom ...čuvaj se dana Ako Snark Boojumom ti bude! Jer tada Tiho i naglo tebe će nestat Da nikada se ne vratiš već! I tražiše ga napršnjakom, tražiše ga s pažnjom; Uporno ga slijeđahu viljuškama i nadom... Lov na Snarka (The Hunting of the Snark): L. Caroll I S tara seljačka kuća svjetlucala je u kasnopopodnevnom sumraku neobično nalik na neki prizor sa staromodnih božičnih čestitaka. Niski je zimzelen nastavao njen prednji trijem, a staza što se odvajala od kolnog prilaza svijala se je ljupko i otmjeno. Sve je izgledalo čisto, a pogotovo bijela ploča na vratima osvježena kišom što je upravo počela padati. Charlie osjeti ubod nečiste savjesti nad svom tom čistoćom i udobnošću nakon što je većinu dana proveo u New Yorku. On ostavi kola u garaži i ude preko malog bočnog trijema koji je vodio u stražnji dio kuće. Trijem bijaše pravo okupljalište za boce koje je trebalo vratiti u trgovinu, novine nam

Bari Malzberg: FAZA IV

Bari Malzberg:  FAZA IV Faza I 1. VREME: Nešto zapucketa i u maglini oblika spirohete plima energije pohrli s kraja na kraj, duž sedamnaest svetlosnih godina, a zatim se izli u čisti prostor. Čisti prostor predstavljao je novih dve stotine hiljada svetlosnih godina, a energija, koja je sada postala zgusnuta, strujala je kroz njega kao riba kroz vodu; ubrzavala je, ali je unutra bila neobično statična. VREME: Nešto napade energiju, nekakav kosmički poremećaj ili druga inteligencija, nemoguće je pouzdano reći; energija oseti kako je nešto potiskuje. Ustuknu, a zatim se suprotstavi. Negde u jatu Raka napadač i energija uhvatiše se ukoštac, a njihova borba potrajala je petnaest hiljada godina. Konačno, napadač pade poražen, a energija nastavi svoj put. Inteligencija se povukla. Na nekom potpražnom nivou ona poče da razmišlja. Sistem je kružio oko male zvezde iz klase 'B', gotovo patuljastih razmera, na dalekim rubovima Mlečnog Puta. U okviru normalnog ciklusa lokaln