Skip to main content

Džozefin Sekston - ELUIZA I DOKTORI SA PLANETE PERGAMON


Džozefin Sekston

 ELUIZA I DOKTORI SA PLANETE PERGAMON


Eluiza je sedela u čekaonici dispanzera Centralnog pozorišta, odevena u kratku belu haljinu. Već dugo je čekala i priželjkivala da joj neko pride i odvede je odavde; pročitala je sve oglase na zidu, i nijedan joj nije probudio znatiželju - svi su se odnosili na lekove sa neobičnim propratnim pojavama.
Jedan bolničar uđe u prostoriju. Imao je skarletnu masku koja mu je prekrivala čitavo lice osim jednog oka. Eluiza je znala da je to označavalo infektivni rak kože. Nije, međutim, vrisnula od straha ili odvratnosti. Pre mnogo godina, često se igrala sa decom koja su bolovala od te bolesti i još tada je izgledalo da je imuna na nju.
"Doktori će vas sada primiti", reče bolničar, na šta Eluiza ustade i pođe za njim.
Išli su niz hodnik pokraj tajanstvenih vrata i stepeništa sve dok nisu stigli do debelog navučenog zastora, iznad koga je sijalo malo crvena svetlo. Gurnuo ju je kroz zavesu. Za trenutak je neodlučno stajala. "Pobeći!" u magnovenju joj je prošlo kroz glavu. Ipak, zaključila je da bekstvo nije moguće ne samo zbog toga što je ona danas bila izuzetno značajna ličnost, već i zato što bi to bilo gotovo nepoželjno: radoznalost ju je nagnala da ostane tu gde se zatekla, pripravna za predstojeće iskušenje, pa ma šta to bilo. Čula je najavljivanje svog imena i osetila kako je izvode na binu Centralnog pozorišta, a potom i pričvršćuju uz pomoć polja sile za ispitivački tron. Dvorana pozorišta beše ispunjena do poslednjeg mesta: Savet doktora koji je brojao oko stotinu ljudi, sve samih eksperata.
Izvadila je ogledalo iz svoje torbice i osmotrila sjajnu plavu kosu, blistave tamne oči i zlatastu, svilastu kožu. Zatim je okrenula ogledalce prema publici i osetila zadovoljstvo začuvši brojne uzvike bola izazvane odbleskom svetlosti. Najposle, bilo bi zaista čudno kada neka od njih ne bi patio od zapaljenja dužice.
Bolničar se okrenuo prema Eluizi i, nadjačavši romorenje glasova, upitao je da li ima šta da izjavi pre no što ispitivanje otpočne.
"Želim da oslobodite moju majku iz zatvorske bolnice. Ona je postupala rukovodeći se najvišim načelima i najboljim pobudama, a treba imati u vidu činjenicu da je bila umišljena šizofreničarka."
Izgovarajući ove reči Eluiza je doživljavala sebe kao veoma savesnu kćerku ali u isti mah i kao prilično budalastu osobu. Majka joj je bila suviše luda da bi znala gde se ona nalazila a potonji događaji potpuno su je potisnuli izvan domašaja svesti drugih ljudi. Jedini odgovor koji je izazvao njen uzaludan zahtev beše podsmešljivi žamor, jer je njena majka odista počinila neoprostiv zločin, dopuštajući da njeno jedino dete ostane zdravo do uzrasta od dvadeset godina. To je bilo stvarno nečuveno: vrhunski čin protiv društva.
Glasovi su povišenim tonom raspravljali o Eluizinim radiografskim izveštajima, krvnim nalazima, metaboličkim procesima! Svako je bio duboko uveren da su patolozi kompletirali listu rezultata testova sa podacima koji su se odnosili na pacijentov hemoglobin, sedimentaciju crvenih krvnih zrnaca, gustinu krvi, C.S.P, ispljuvak, urin, izmet, sadržaje žučnog mehura. Neko je histerično uzviknuo da pacijentkinja ima fantastičnu bubrežnu funkciju, a jedan drugi glasno je primetio da nikada nije naišao na tako savršen primerak koštane moždine. Treći je ustrajavao u tvrdnji da će rezultati njegovih ispitivanja konačno otkriti prisustvo okultne krvi u izmetu ali su njegove kolege sumnjičavo vrtele glavom na to. Zatražena je tišina, a potom je najavljeno zvanično ispitivanje. Eluiza se nadala da ono neće biti do te mere neprijatno kao neki prethodni testovi, a onda se prisetila poslednje suvisle stvari koju je čula od svoje majke pre no što su je odveli.
"Ne dozvoli im da te pokore. Ne boj se." I tako je Eluiza naprosto sedela i čekala, potpuno opuštena. Pažljivo je proučavala izgled pozorišta: veliki otvoreni prozori sa pogledom na dvorište, a unutra redovi i redovi doktora zgurenih u tapaciranim sedištima. Iza nje nalazila se kulisa, a odmah ispred stepenik koji je razdvajao govornicu od auditorija. U tavanicu behu usađene veoma jake sijalice. Nije bilo nikakve televizijske opreme: ovaj tajni sastanak beše zamišljen in camera premda je do sada čitav Pergamon zasigurno brujao o njenom zloglasnom slučaju. Još jednom je bacila pogled kroz prozore preko ravnog tla izvan dvorišta. Nije bilo nikakvih drugih zgrada na vidiku, ali su se dale zapaziti udaljene grupe ljudi koji su nalikovali krdu stoke na ispaši.
Odnekud sa strane iskrsnula je matrona. Namah je zavladala duboka tišina i ona prozbori. Kakav delotvoran glas - siv glas; glas koji je bio mi, a ne ja.
"Ko će prvi da ispituje pacijentkinju?"
Podižući ruku, jedan čovek ustade iz publike.
"Molim vas, matrona, ja bih."
"Vrlo dobro. Počnite, a zatim produžite prema utvrđenom redosledu."
Matrona je napustila pozornicu i Eluiza usmeri pogled na svog prvog doktora.
Ličio je na raspuklu čauru maka. Imao je tanušno kosmato telo, bledo zelenkasti vrat i venčić svetlocrvene kose; njihao se koračajući prema njoj kroz buljuk svojih kolega, hipnotičan i tanan. Nije znala niti je marila za to koja je razorna bolest ili hronični žlezdani poremećaj imao za posledicu ovakav izgled: nije je uopšte zanimao niti je izazivao bilo kakav strah kod nje.
"Posedujem nalaz lumbalne punkcije", reče on usiljeno se smeškajući dok joj je pristupao. To joj je probudilo secanje: manometar, žučna sonda, špric. Neprijatno. Ali to beše prošlost; šta sada?
"Prekrstite kolena."
Eluiza prekrsti kolena, a on otvori veliku torbu u kojoj je bio smešten jedan poslužavnik sa instrumentima. Uzeo je gumeni čekić i kucnuo ju je blago odmah ispod čašice kolena. Eluizina noga trže naviše i pogodi doktora ispod brade što je izazvalo talase smeha i pokoji mlak aplauz u publici. Doktor je odmahnuo glavom, ne ispoljivši nikakvu drugu reakciju na udarac. Usredsredio je pažnju na sadržaj svoje torbe, proveravajući i nešto računajući. Imao je tamo jednu slikarsku četku od kamilje dlake broj šest, tri test tube misterioznog sadržaja, tri male plastične omotnice, jednu oštru čiodu i zvučnu viljušku. Zazvonio je zvučnom viljuškom, podigao pogled prema Eluizi i stidljivo je upitao da li je ovaj ton pokrenuo nešto u njoj.
"Meni zvuči dobro", reče ona.
"Dobro, dobro", promrmljao je profesionalno i bez ikakvog upozorenja bocnuo je svojom oštrom čiodom u list noge. Eluiza je vrisnula, a doktor se glasno nasmejao, baš kao i njegove kolege iz publike.
"Jedan za sve", povika neko.
Otvorio je prvu test tubu, navlažio prst i umočio ga u prah koji je ona sadržavala.
"Probajte ovo."
Ona ga posluša.
"To je so."
"A ovo?"
"Šećer."
"Potpuno tačno." Vratio je treću tubu u torbu. Zatim je otvorio jednu od zapečaćenih omotnica i prineo ju je njenom prelepom nosiću.
"Miriše na cveće", udahnula je.
"A ovo?"
"Pokvarenost."
"Više nego tačno." Stresao se, hitro je odmaknuvši.
Zatim je ispružio svoju tanku, bledunjavu ruku i pipavo zadigao rub njene bele haljine. Uzeo je četkicu od kamilje dlake broj šest i dodirnuo joj butinu na mestu gde je spljošteno ležala na stolici.
"Kako ovo osećate?"
"Moglo bi se reći da je to tanan dodir krilca novorođenog moljca ili bi se moglo reći da mi pipate guzu."
"Tačno."
Pogledala ga je pažljivije i učini joj se kao da su mu oči od plastike, deo jedne čvrste mase koja se produžavala u dubinu glave. Teško ih je bilo zamisliti kao loptice u dupljama poput drugih očiju. A ipak je imao čulo vida.
"Zaklopite oči", zatražio je.
"Raširite bočno ruke."
Eluiza je učinila ono što je od nje tražio ali se napregnula iz predostrožnosti protiv golicanja ispod ramena.
"Brzo spojite kažiprste." Eluiza posluša.
Doktor ustade odlažući svoje igračke. Okrenuo se prema publici.
"Ima nerve kao od čelika, a sva čula joj besprekorno funkcionišu!" Njegov podatak nikog nije iznenadio. Matrona je žurno stupila na binu:
"Budite ljubazni i napustite pozornicu", zagrmela je na njega. Odšunjao se, pokunjen i razočaran.
"Sledeći doktor, molim."
Uz tajac koji je pritisnuo gledaoce moglo se čuti nekakvo šištanje i škljocanje zlatne bočice sa pilulama, dok je naredni doktor-ispitivač uzimao svoju dozu digitalisa ne bi li izbegao akutni srčani udar. Lice mu je bilo purpurne boje. Mahao je slušalicama a njegovi mesnati prsti su uz velike teškoće pokušavali da uhvate gumenu cev. Prislonio je stetoskop na njene grudi koje su se blago uzdizale i spuštale, kucnuo joj grudnu kost i odmakao se, vrteći glavom. Nije dobio nikakav aplauz niti je izazvao naročitu reakciju publike. Matrona je pozvala. sledećeg doktora. Dok je čekala da bolničar pregleda kolica sa instrumentima, Eluiza je zurila kroz prozore. Primetila je da se ona mala grupa ljudi primakla.
"Tamponi, klešta za forceps, materični zvuk, Kuskoov vaginalni spekulum, akušerski krem." Eluiza se trgla sa osećanjem odvratnosti budući da je sav taj metal delovao hladno i neprijateljski. Jasno je da su njene vratne masti otkrivale sve što je bilo neophodno u vezi sa njenim reproduktivnim organima. Ali, dabome, ova prilika beše neka vrsta obreda, javno prikazivanje njenog zadivljujućeg zdravlja. Opustila se i posmatrala kako joj prilazi doktor, specijalista ginekolog. Zdepast tip bikovskog vrata. Smandrljao se niz plastične ružičaste stepenice i uspentrao se brekćući na stepenik koji ga je doveo na pozornicu. Neprestano je češao ruke, stiščući zube i stežući bradu braneći se od svraba kože. Bele pahulje pokožice a potom i kože istačkane krvlju otpadale su sa njega, lebdeći izdajnički u blistavoj svetlosti. Promrmljao je da ga makar astma štedi dok ga psorijaza proždire. Namazao je podlaktice kremom iz male tube i prešao pogledom preko svojih instrumenata i pacijentkinje. Eluiza je posmatrala njegove zapaljene i glibave ruke, spominjući se da uzrok ovakvih nevolja nije bila zaraza. Doktor je baratao polugom na boku njene stolice sve dok se ona nije preobrazila u kauč na kome je Eluiza ležala. Uzeo je čist savijen čaršav sa donje pregrade kolica i prebacio ga preko Eluize, a zatim ga presavio tako, da je prekrio sve osim donjeg dela njenog tela od pupka naniže.
"Podignite kolena. Rastavite ih."
Eluiza je ispod čaršava zagledala svoje nokte, ispustivši mali uzdah nestrpljenja i dosade i blago se zgrčivši kada je hladni metalni speculum skliznuo u njenu vaginu. Ležala je neosetljiva na bol, dok su joj se u svesti rađale razne misli, podstaknute isključenjem vizuelnog događanja bilo kakve vrste. Ovo nije bio nikakav život: ležati ispod sterilnog čaršava i dopuštati da beživotni instrument vršlja unutar tebe! Mora da su postojali drugi, bolji načini bivstvovanja!
Doktor je svojom teškom rukom pritisnuo Eluizin stomak i pogledao kroz spekulum sa znatiželjom primerenom više nekom studentu medicine koji prvi put vidi grlić materice. Ništa se neobično nije ukazalo njegovim očima osim vlažnosti i životnog, vatrenog zdravlja tog glatkog mišića. Okrenuo je sićušni točak koji joj je otvorio matericu. Sve što je tamo video behu zidovi koji su čekali, savršeno mesto rođenja jednog novog života. Napustio je to mesto; bilo je prekasno za njega, tu nije imao šta da traži, nije imao šta da leči. Spakovao je svoje stvari i prepustio mišićavoj sestri da otkrije Eluizu i vrati stolicu u pređašnji položaj. Videla je kroz prozor da je ona grupa ljudi napolju sada bila već kod velikih vrata i baš u tom trenutku neko je zalupao na njih. Doktori koji su već znali dijagnozu svog pacijenta ljutito zažamoriše jer su želeli da brzo okončaju zvanično ispitivanje i premeste se na terene za golf. Kada se jednom odluči šta treba uraditi sa nezakonito zdravom devojkom, život je mogao da se nastavi svojim utabanim stazama. Neko je otišao da otvori vrata, neko je povikao da je ovo ispitivanje in camera, a neko treći je rekao: "Oh, šta do đavola."
Doktori su bučno zagrajali videvši ono što se ukazalo kada su se vrata širom otvorila. Opet kongenitalci! I od svih stvari koje su im mogle pasti na pamet oni su rešili da umarširaju u Pozorište. Oh, bože!
Brbljajući i mrmljajući stajala je tu delegacija kongenitalaca, sa godišnjim zahtevom za pažnju i pomoć. Njišući se i brecajući se, pogurkujući se i poštapajući se stajali su tu bespomoćno i zapomagali. Balaveći i trzajući se, ječeći i štucajući, cereći se i vukući se, još jednom su došli da pronađu predmet žrtvovanja Dobroj Sreći, svojoj jedinoj nadi u životu. Čuli su za Eluizu i hteli da je se dočepaju. Samo je žrtvovanje tog savršenog tela moglo da učini makar nešto za njih - bejahu ubeđeni.
Eluiza je osluškivala prepirku koja se odvijala na vratima i počinjala da shvata kakva joj sudbina možda predstoji. Vratila se svojoj novoj ideji, čineći sve vreme napore da je ne obuzme strah. Nije tačno znala šta su spremni da joj urade čak i kad bi je se dočepali; stoga je rešila da se ne muči s tim pitanjem. No, između njenih obrva pojavile su se graške znoja koje su sijale kao staklene perle u noći. Onaj specijalista za nervni sistem sa glavom kao raspukla čaura maka, opazio ih je i začudio se. Mislio je da je čvršća, iako je znojenje u ovakvim okolnostima bilo daleko od nenormalnog!
Kongenitalce na vratima predvodio je čovek sa glavom velikom bezmalo koliko i njegov grudni koš i kožom lica koja je imala izgled teških opekotina. Jedna žena mu je prišla. Njen način kretanja sastojao se od poskoka u stranu združenih sa uzdizanjem ruku i grlenim kricima. Odmah do nje stupao je jedan slep čovek vukući za sobom dete na kolicima. Dete je neprestano urlikalo zbog čireva na stomaku prouzrokovanih neprekidnim curenjem mokraće i izmeta, i treperećim patrljkom kičmenog stuba koji je virio iz tela. Jedna devojka s nesraslim nepcima i zečjom usnom nosila je malo dete čija se kičma produžavala spajajući se sa telom na unutrašnjem delu kolena, da bi se sve skupa završavalo golim ružičastim repom svijenim poput kuke. Iza njenih leđa ležala je jedna žena bacakajući se i peneći u napadu teške epilepsije, a pokraj nje je klečao jedan mršav mladić cijanotičnog tena i praznih očiju koji je držao u naručju nekog ćelavog patuljka neodređenog uzrasta i pola. Gluvi, nemi, slepi, delimično paralizovani, deformisani i mentalno zaostali svih vrsta u obilju. Jedan čovek koji je izgledao kao limun nabijen na čačkalice, sa strašno mršavim udovima i glomaznim trupom stajao je tamo i zurio u Eluizu. Njegove tupe oči tužno su žudele za stvarima koje nije shvatao.
Jedan doktor zvaničnog izgleda počeo je da postavlja pitanja delegaciji ali ga je matrona koja je u međuvremenu prišla, gurnula iza sebe i započela zvaničan razgovor.
"Zbog čega ste došli?" upitala je prekornim tonom.
"Hoćemo da nam date plodove medicinskih dostignuća i obezbedite uslove i novac za život, s obzirom na to da nismo dobili nikakav odgovor na naše prošlogodišnje pitanje."
Reči su bile izgovorene gotovo u istom tonu kao da su naučene napamet bez razumevanja ili nade.
"Kakvo je bilo vaše prošlogodišnje pitanje?" upita matrona nestrpljivo.
"Zbog čega ste nas ostavili u životu?"
"Oh, to! Rekli smo vam ranije. Naša je dužnost da održavamo život."
"Ali naši životi su beskorisno more bola i trpljenja. Nismo ni od koristi ni za ukras."
"Pa, na Pergamonu svako je bolestan. To je zakon. Ne budite toliko samosažaljivi."
"Ali mi ne možemo da zarađujemo za svoje življenje. Mi smo zanemarena grupa."
Povici 'Žrtvovanje' počeli su da se šire iz redova kongenitalaca, premda mnogi od njih nisu imali ni toliko pameti da shvate šta to znači. Znali su jedino da imaju zahteve, te su stoga zahtevali. Prava, prava!
Eluiza je stala da stvara jedan plan u pozadini svojih ideja. Što je duže posmatrala ove kongenitalce to je manje želela da im dopadne šaka, bez obzira na to da li su nameravali da je ubiju, učine kraljicom ili i jedno i drugo u isti mah. Eluiza beše usamljena; oduvek je bila usamljena, čak je i njena majka povremeno bivala suviše bolesna da bi s njom mogla normalno da opšti; Eluiza je želela da ode odavde i živi na mestu gde je bilo drugih, savršeno zdravih bića.
Razmišljala je o dalekoj prošlosti iz istorije Pergamona, o vremenu kada su svi bili savršeno zdravi zahvaljujući godišnjim dozama eliksira Ananiasa Mek Kalistera. Ananias Mek Kalister, sam đavo. Njegov eliksir predstavljao je prekretnicu u načinu života Pergamona, jer se planeta do vrha ispunila dugovekim narodom, tako da su ljudi bezmalo stajali rame uz rame, hraneći se veštačkim proteinom koji je uzrokovao odvratne gasove sa kojim su njihova zdrava creva uspešno izlazila na kraj u toj meri da je spoljašnja atmosfera konačno postala gusta masa lebdećeg otpadnog gasa koji je burno eksplodirao kad god bi usijani meteori projurili kroz njega; planeta je bila obavijena masivnim kružnim trakama nalik na vilinske prstenove odakle je oganj bombardovao tle; to često zmajevsko iskašljavanje pretvaralo je ljude u potašu i vodonik.
Nova kultura izrasla na temelju retkih preživelih bila je sklona bolesti; zdravlje je vodilo smrti, očito.
Majka je Eluizi pripovedala o drugim planetama gde su ljudi uspevali da žive zdravo i obezbeđuju pravu hranu za sebe, održavajući čist vazduh. Nisu se sukobljavali ni izrabljivali jedni druge. Eluiza uzdahnu i zatvori oči.
"Ja sam atavizam boljih vremena od ovog", pomislila je.
Od kongenitalaca beše zatraženo da sačekaju napolju dok se ispitivanje ne završi i donese zvanična odluka. Doktori su počeli da većaju, šuškajući izveštajima u tri kopije, razmenjujući dokone poglede, svesni da svaka prognoza glasi: 'SAVRŠENOG ZDRAVLJA'. Bolničari su uneli osvežavajuće napitke. Kokteli i viski u visokim ravnim čašama bez postolja behu posluženi unaokolo. Atmosfera se unekoliko razgalila i stadoše da se raspredaju priče o golfu. No jedan doktor se pobunio da mu nije pružena prilika; zahtevao je pravo da lično pregleda pacijentkinju, te se matrona na kraju smilovala i dopustila mu da dođe na pozornicu.
"Potreban mi je tehničar za rasvetu", reče doktor, specijalist za uho, grlo i nos.
Eluiza je bila nezadovoljna što su je prekinuli u meditaciji. Da bi dovršila svoj plan bilo je neophodno da je puste na miru. No od gunđanja nikakve vajde, najbolje je bilo da sarađuje. Doktor je vukao za sobom kolica kao da nosi vreću za golf. Stao je da petlja s njima, pokušavajući da otkopča spone, ali ga je očito sputavala nesvakidašnja ukočenost kičme. Eluiza je pogađala da je verovatno nosio hirurški korset koji mu je podupirao iskliznuti pršljen ili kakvu zdrobljenu kost jer svaki put kada bi pokušao da se sagne bolno bi se trgnuo uvlačeći vazduh kroz kvarne zube.
"Bolničaru!" dreknuo je i ubrzo je na binu kročio bolničar odeven kao za operaciju, maskiran, ogrnut i aseksualan. Doktor i bolničar položili su sve instrumente na pod između sebe, dok je publika pijuckala i čavrljala. Eluiza je posmatrala jednog doktora koji je bio toliko savijen od artritisa da je uvek kada je želeo da se osveži viskijem morao da legne na pod; nije bilo moguće uneti tečnost u njegova usta u sedećem položaju. Jedan od njegovih kolega ukorio ga je što pije alkohol ali je artritični doktor odgovorio da je to, ma koliko pogoršavalo njegovu bolest, predstavljalo dobar analgetik. Izneo je, takođe, podatak da nikad nije pušio duvan zbog toga što je kancerogen; drugi doktori su mu iz duvanske magle uzvratili da nije kancerogen. I tako su oni pravili svoje grube šale sve dok doktor na pozornici nije zatražio da se svetlo priguši. Publici se to nije svidelo ali bolničari navukoše zastore na prozore, a svetla pozorišta se utuliše. Eluiza je videla reč 'Izlaz' označenu nad malim vratima pri dnu auditorija, vratima koje do tada uopšte nije zapazila.
"Do đavola", reče doktor nesposoban da bilo šta vidi. "Pojačajte svetla." Svetla zasjaše jače te doktor i bolničar ubaciše novu bateriju u njegovu lampu na čelu.
"Svetla", povika ponovo i u kupi svetlosti koja je izvirala iz njegove lampe pogleda pobliže Eluizu.
"Otvorite usta."
Otvorila je usta osetivši u sledećem trenu da su joj razjapljena uz pomoć Doajenovog držača vilica.
"Kažite A!"
"Aaaaaagggghhhhh!"
Pljuvačka je pocurela niz Eluizinu bradu na šta bolničar priskoči i pažljivo je obrisa komadićem gaze. Doktor je piljio i nešto petljao u Eluizinom ždrelu, a potom je, koristeći nosni spekulum izveo detaljnu prednju rinoskopiju.
"Imate slinu u dnu nosa", objavio je.
"Aaaaggghhh!"
Stao je da poje tihu liturgiju koju je bolničar stenografisao na parčetu belog ispravljenog platna i pamuka koji su mu ili koji su joj stajali na raspolaganju.
"Nema rinitisa, nema sinuzitisa, nema epistaksisa, nema polipa, nema faringitisa, nema tonsilitisa, nema adenoidalne hipertrofije." Zastao je za tren sa rukom na čelu. Zatim je jednom rukom dohvatio nova klešta za krajnike a drugom Gotštajnovu adenoidsku kiretu i bacio ih na pod: potom se naglo okrenuo, jedva primetno naklonio publici i napustio pozornicu. Bolničar je sklopio i izvadio steznicu iz Eluizinih usta, dodao joj smotuljak hirurške gaze, zgumao sve one instrumente i ubacio ih u torbu na točkovima. Dok je polazio sa bine, bolničar, bio to on ili ona, okrenuo se i ispod maske podrugljivo dobacio.
"Ovakvi divni instrumenti bili bi beskorisni muzejski eksponati kada bismo svi bili kao ti." Šapat je bio gorak a glas nabijen negativnim emocijama. Eluiza je istrljala obraz tamo gde ju je clamp zasekao, izduvala nos u hiruršku gazu mrzeći njenu hrapavost i pročistila grlo. Sada je mogla da nastavi sa razvijanjem svoje unutrašnje ideje. Vreme je isticalo.
Opustila je svaki mišić, zaklopila oči, usta i uši. Stala je nemo da izgovara svoju novopronađenu formulu.
"Želim da budem slobodna. Želim da odem tamo gde su svi kao ja."
Ponavljala je to polako i ritmično, tu mantru punu značenja nenarušenu zvucima koji su prodirali do nje kroz vlastiti zid tišine.
"Psihosomatska smirenost na veoma visokom nivou", i još smeha.
"Pa, događale su se i čudnije stvari."
"Možda bi se njihova sreća odista poboljšala ako bismo im je dali..."
Jedna ćelija u Eluizinoj glavi odjekivala je pomislima na to šta bi se moglo desiti ako bi je zaista predali.
Bila bi rastrgnuta i pojedena.
Spaljena živa.
Izložena divljim psima.
Ostavljena da skapa od gladi na planini-zatvoru.
Proizvedena u kraljicu.
Sparivana.
Ove misli su je dobrano uznemirile i tada se prisetila onog što joj je majka rekla:
"Ne dozvoli im da te pokore. Ne boj se."
Ali njena majka nije upoznala ovakve situacije; nije to bilo isto; ovo je bilo beznadežno, neodložno, užasno. Da, njen plan mora da uspe, nekako.
Usredsredila se na svoju ideju upoznajući se prisno sa svim onim što se u tom času događalo u njenom telu. Bilo je veoma bučno, od grmljenja, jurnjave, škripe i bubnjanja, tako da je jedva čula novo lupanje na vrata i glasno izražavanje nestrpljenja od strane doktora. Stigla je delegacija izgladnelih, vapijućih za novcem i hranom. Eluiza je imala prilike da ranije vidi Izgladnele. Dva krupna oka, ponekad sočiva za ispravljanje kratkovidosti, ogromni stomaci sa pupčanom hernijom od unutrašnjeg pritiska gasova, noge i ruke u obliku štapova, razjedena koža, crno-mrljasta i sivo-pahuljičasta gnojenja. Izgladnelih je bilo mnogo: živeli su u oblastima erodiranog zemljišta češući se i ječeći dan i noć. Doktori i normalno bolesni dosta često su im davali milostinju, ali su ponekad delegacije dolazile po još.
Eluiza je odagnala sažaljenje, čuvši doktore kako ispisuju čekove i naloge za hranu. Kada bi Ananias Mek Kalister bio živ da vidi ovu scenu...
U dvorištu.
Kongenitalci i Izgladneli su se pomešali, razmenjujući patnje, pokazujući jedni drugima svoju izvitoperenu i neuhranjenu decu. Svaki otac se otimao da zasluži najveću simpatiju dokazujući koliko malo može da učini da bi pomogao svojoj porodici. Jedan zid je poslužio da o njega lupaju glavama, a oni koji nisu mogli da pronađu mesto opredelili su se za pod. Oni pak, koji nisu bili u stanju da se sagnu, čupali su kosu; cviljenje, ječanje, mlataranje rukama po vazduhu i udaranje u grudi počelo je haotično da bi ubrzo prešlo u ritam. Osećanje je bujalo. Kakav je to život bio i pored svih čekova milostinje? To pitanje je iskrslo u smrdljivom vazduhu dvorišta, uzdižući se i padajući, prožimajući, jačajući. Da se napolju nalazila bilo koja druga grupa ljudi, doktore bi zabrinulo njeno raspoloženje. Ali zar je trebalo da brinu zbog malaksalih pretnji ljudi čiji su se talenti iscrpljivali u izradi korpi i štopanja, pravljenju filcanih sličica i čitanju Braila? Ko je među njima umeo da izlije čelik za mač ili okrene burence na revolveru? Koji je od njih mogao da podigne mač ili da nanišani pravo?
Bezbedni, doktori su ispijali svoj viski, površno raspravljali da li bi Eluizu trebalo predati na žrtvu ili ne, iznosili lične teorije o tome šta bi joj se inače moglo dogoditi.
Eluiza nije čula ništa od onoga što su govorili. Činilo se kao da je zaspala.
Učaurena, sposobna da kaže Ja.

Sunčevi zraci osvetljavali su scenu u dvorištu, čineći da izgleda kao da je Prolećni festival u punom jeku. Jedan doktor je izrekao predviđanje da nikakvo dobro ne može proizaći iz događanja tog dana, a jedan drugi čovek ptičijeg lika reče:
"Ne gubite hladnokrvnost."

Zatvorena u špilji vlastitog neporočnog tela, Eluiza je počela da istražuje zidove. U hodniku hrbata njihale su se biljke; treplje su se ispružale i povlačile, kačeći se za kratku belu haljinu, pokušavajući da je obore. Lupkale su je po kolenima.
"Natrag! Okreni se nazad! Strano telo!" vrištale su na nju, no ona je jezdila dalje na krilima svoje novopronađene volje, a kada se pod na kraju podigao ona je ipak skliznula kroz glib ka jednom odeljku u hodniku. Dobro bi joj došla leva viljuška, zaključila je. Dalje i dalje. Prokrčila je put do manjih prolaza, a onda se zaustavila i počela da pretura po svojoj torbici. Oh, te ručne torbice. Kakvu su samo muku one predstavljale. Nikad se u njima ništa nije moglo pronaći. Hartija, bočice, turpijice, ogledalca, pisamca, šminka i komplet za manikiranje. Odabrala je turpiju za nokte i pudrijeru. Zatim je poput mnogih drugih boraca za slobodu pre nje, započela svoju kampanju ispisivanjem po zidovima. Uzevši turpijicu za nokte izgrebala je sledeće reči:
"ŽELIM DA BUDEM SLOBODNA. ŽELIM DA ODEM TAMO GDE SU I DRUGI KAO JA."
Sluz se uskomešala oko njenih nogu; krv je potekla niz zidove. Otvorila je pudrijeru i raspirila sadržaj po vazduhu koji je zastrujao prvo na jednu stranu a potom natrag. Zidovi su se sklapali nad njom, začuo se juriš odjeka vetra i jedna moćna eksplozija.

Pošto su završili sa viskijem, doktori su doneli privremenu odluku o pacijentkinji. Jedan je predao nekakve papire matroni koja se pripremala da je objavi.
Eluizu je iznenada obuzeo grozomoran, ječeći, veliki kašalj. Trijumfalni luk pljuvačke i krvi pokuljao je između njenih razmaknutih usana, praćen oblakom finog praha. Ponovo se zakašljala hvatajući se za gušu, a kapljice krvi orosiše joj bradu. Znoj je potekao sa blede kože kao da je bila u groznici.
Zavladao je kratak i dubok muk pre no što se auditorij prolomio od tandrkanja, vrištanja, lomljenja čaša i struganja nogu. Jedna kolotomska torba sručila se na ružičasti plastični pod gde su je izgazile i rasturile glibave noge. Velika vrata se otvoriše i unutra pokulja gomila. Izgladnelih i Kongenitalaca. Ugledavši krv na kratkoj beloj haljini potpuno su pomahnitali. I jedni i drugi razjarujući se sve više, stali su da lome, grebu, tuku, mlate, ne štedeći kožu i kosti. Štake su se pokazale kao veoma podesne za razmrskavanje lobanja. Kurje oči ispod tabana lomile su noge i kukove. Nožne udlage su drobile kalcificirane zube, a aparati za pojačavanje sluha uspešno i nesumnjivo sonorno su prigušivali glasove onih, koji će uskoro umreti od ciroze jetre.
Eluizu odjednom obuze panika. Činilo se da joj prizor njene samoizazvane bolesti nije obezbeđivao pristup u normalno društvo, kako se nadala. Zar je moguće da je toliko pogrešila u proceni? Nagon za kašljem beše stravično jak, no ona, ipak, prikupi svu svoju snagu i povika: "Hoće li neko da isključi polje sile na ovoj prokletoj stolici!"
Onaj nervni specijalista sa glavom u obliku čaure maka njišući se priđe i okrenu sudbonosni prekidač. Ona ustade pripravna za bekstvo ali on je stajao cereći se, groteskno lep i očito razljućen.
"Izdali ste sebe!" zaječa ozlojeđeno otkrivajući zube donje vilice.
"Ne znam šta hoćete da kažete! Zar ne vidite da sam u smrtnoj opasnosti."
"Ali čujte..."
Nije htela ništa da čuje. Videla je samo njegovo lice sa izrazom ozbiljne pretnje koje se suviše primaklo; silovito ga je pogodila stopalom u predelu prepona tako da je pao kao pokošen.
Potrčala je bez daha povraćajući po bini i uskoro se obrela u malom skladištu na kraju hodnika. Prekasno je shvatila da je trebalo da se uputi ka vratima 'Izlaza' u stražnjem delu pozorišta. Police su bile prenatrpane redovima lekova i hemikalija, cilindara i vate; nasumice je prebirala po njima, ne znajući tačno šta traži. Valjalo je učiniti neko veliko delo: svojevrsno metenje, čišćenje, konačni čin.
Potassium cyanide capsules.
Oh! Kakva divna plava tegla, kako lep ukras od lobanje i ukrštenih kostiju. Uzela je veliku teglu u naručje kao da je njena beba i napustila skladište da bi se ubrzo našla na stepeništu koje je tražila; onom što je vodilo do najviše galerije. Odatle je imala sjajan pregled kako bine, tako i auditorija. Haos, gužva, smrad i sve ostalo dole behu joj bezmerno odvratni.
Istresla je male staklene mehurove koji su se rasprsnuli tresnuvši u pod dvorane, ispustila teglu, a zatim potrčala kao bez duše pritiskajući tkaninom haljine nos i usta sve dok nije pronašla put napolje, na čist, svež vazduh. Zalupila je vrata za sobom. Poslednji zvuci koje je čula s tog mesta bili su krici masovnog umiranja i kletvi na njen račun: da je gora i od Ananiasa Mek Kalistera.
"Sujeverje. Pokvarenost. Zaverenici!" uzvratila je hrapavo trčeći što je brže mogla. Kako je veče bilo drugačije od jutra. Dan je počeo mirno a zlatasto veče se spuštalo trijumfalno i skarletno.
Pretrčala je goletno šljunkovito tle i prispela na otvorena polja gde je legla da se odmori. Celo telo joj je bridelo od bola i mučnine; prožimala su je osećanja pogrešnog funkcionisanja organa koja su joj bila potpuno nova i utoliko teže podnošljiva. Osluškivala je vlastite smetene misli o tome kako je možda odviše valjano obavila posao i suviše duboko odaslala poruku. Pitala se šta treba sledeće da učini i kuda da pođe. Razmišljanje o tome da spase majku i sakrije se negde s njom beše nesuvislo. Njena majka će ionako ubrzo umreti, a uz to, ona nije nimalo žudela za slobodom. Neko joj se približio i spustio se na travu pokraj nje, što ju je prepalo i izazvalo još veće grčeve i kašalj. Bio je to nervni specijalist sa glavom u obliku čaure maka.
"Ali vi ste bili u..."
"Ne, nisam. Podigao sam se posle vašeg napada i smesta napustio pozorište. Pomislio sam da vam može pasti na pamet da učinite nešto grozno. Predvideo sam to."
Bila je previše iscrpljena da bi bežala, te je umesto toga ponovo legla na travu plačući i zapomažući, pravdajući se žalobno.
Ostao je gluv za ono što je govorila i rekao:
"Shvatate, dakako, da vam se ništa loše ne bi dogodilo da ste ostali mirni i strpljivi."
"Ne, ne, oni bi me ubili..."
"Nipošto. Odlučili smo da vas proizvedemo u svojevrsnog živog fetiša za njih, pod uslovom da vam ne učine ništa nažao. Na taj način oni bi bili zadovoljeni, a vi biste bili opravdani. Zaključili smo da nije krivica do vas što ste tako prokleto zdravi, već do vaše majke."
Rosa je popala vlažeći i hladeći sve unaokolo.
"Šta sada da radim? Tako sam usamljena. Nema mesta pod suncem za mene."
"Pretpostavljam da se osećate kao poseban slučaj", reče glava slična čauri maka, opipavajući podozrivo prstima svoja vlažna leđa.
"Ali, ja jesam drugačija..."
Ćutke se okrenuo, jasno joj dajući do znanja da nema nikakvog opravdanja za ono što je pokazala da je spremna da učini; samoizdajstvo i masovno ubistvo.
"Ali oni su bili tako odvratni", promrmljala je, znajući već da je sve što kaže nebitno.
Prespavala je tu noć na hladnoj zemlji uznemiravana kašljanjem i snovima kojih nije mogla da se seti kada je u zoru otvorila oči. Telo joj je bilo prožeto osećajem koji je govorio da je zaradila zapaljenje pluća. Pritisnula je vrelo čelo na studenu travu, a potom je dugo posmatrala kako se čaura maka otvara pod zracima izlazećeg sunca.
"Želela sam samo da budem slobodna. Nikada nisam htela bilo kome da naudim."
Njene reči bejahu razvejane vazduhom Pergamona.

Comments

Popular posts from this blog

Je li rod nužan? - Is Gender Necessary?; 1974 - Ursula LeGuin

Je li rod nužan? S redinom šezdesetih godina ženski se pokret ponovo stao kretati nakon svog pedesetogodišnjeg zastoja. Bilo je to snažno i silovito okupljanje. Osjetila sam ga, ali nisam tada još znala kolika je ta njegova silina. Jednostavno sam mislila da nešto nije u redu sa mnom. Smatrala sam se feministkinjom; nije mi bilo jasno kako možete biti žena koja misli svojom glavom, a ne biti istovremeno i feministkinja. Ali nikada nisam koraknula ni korak dalje s tla što su ga za nas osvojile Emmeline Pankhurst i Virginia Woolf. Tamo negdje oko 1967. počela sam osjećati određenu nelagodu, potrebu da napravim korak dalje, možda, sama od sebe. Počela sam osjećati potrebu da odredim pobliže i da razumijem značenje spolnosti i značenja roda, i to u svom životu i u našem društvu. Mnogo toga bijaše se skupilo u podsvjesnom jednako onom mojem kao i u zajedničkom — onoga što je trebalo iznijeti u svjesno ili će postati destruktivno. Bila je to ona ista potreba, mislim, koja je navela B

Napršnjacima, viljuškama i nadom - Kate Wilhelm

With Thimbles, With Forks and Hope; 1981      Napršnjacima, viljuškama i nadom ...čuvaj se dana Ako Snark Boojumom ti bude! Jer tada Tiho i naglo tebe će nestat Da nikada se ne vratiš već! I tražiše ga napršnjakom, tražiše ga s pažnjom; Uporno ga slijeđahu viljuškama i nadom... Lov na Snarka (The Hunting of the Snark): L. Caroll I S tara seljačka kuća svjetlucala je u kasnopopodnevnom sumraku neobično nalik na neki prizor sa staromodnih božičnih čestitaka. Niski je zimzelen nastavao njen prednji trijem, a staza što se odvajala od kolnog prilaza svijala se je ljupko i otmjeno. Sve je izgledalo čisto, a pogotovo bijela ploča na vratima osvježena kišom što je upravo počela padati. Charlie osjeti ubod nečiste savjesti nad svom tom čistoćom i udobnošću nakon što je većinu dana proveo u New Yorku. On ostavi kola u garaži i ude preko malog bočnog trijema koji je vodio u stražnji dio kuće. Trijem bijaše pravo okupljalište za boce koje je trebalo vratiti u trgovinu, novine nam

Bari Malzberg: FAZA IV

Bari Malzberg:  FAZA IV Faza I 1. VREME: Nešto zapucketa i u maglini oblika spirohete plima energije pohrli s kraja na kraj, duž sedamnaest svetlosnih godina, a zatim se izli u čisti prostor. Čisti prostor predstavljao je novih dve stotine hiljada svetlosnih godina, a energija, koja je sada postala zgusnuta, strujala je kroz njega kao riba kroz vodu; ubrzavala je, ali je unutra bila neobično statična. VREME: Nešto napade energiju, nekakav kosmički poremećaj ili druga inteligencija, nemoguće je pouzdano reći; energija oseti kako je nešto potiskuje. Ustuknu, a zatim se suprotstavi. Negde u jatu Raka napadač i energija uhvatiše se ukoštac, a njihova borba potrajala je petnaest hiljada godina. Konačno, napadač pade poražen, a energija nastavi svoj put. Inteligencija se povukla. Na nekom potpražnom nivou ona poče da razmišlja. Sistem je kružio oko male zvezde iz klase 'B', gotovo patuljastih razmera, na dalekim rubovima Mlečnog Puta. U okviru normalnog ciklusa lokaln