Skip to main content

BEG - Vedrana Čačić


BEG



Iz mraka dopire duboko dahtanje. Srce mi bije toliko glasno da se bojim da ja nisam jedina koja ga čuje.

I dalje na kolenima i laktovima razmišljam da li da pokušam da dopuzim do izlaza. Da li sa rizikujem da me čuje kako gmižem? Da li sam dovoljno brza? Ili me, možda, traži po mirisu?

Opipavam ledeni kameni pod. Nigde ničega što bi moglo da posluži kao oružje ili štit. Dahtanje prelazi u režanje, a režanje počinje da se približava. Konačno savladana panikom skačem na noge i počinjem da bežim. Oči su mi iskolačene, ali beskorisne. Šake mi se sudaraju sa stalagmitima (ili stalaktitima, uvek sam ih mešala, ali sada baš i nije trenutak da listam udžbenik). Srećom, stopala nekako sama nalaze put, a ja ih vrlo uspešno pratim.

Trčim. Trčim! Verovatno i dišem mada je vazduh težak i ustajao. U njemu se oseća nešto na šta se trudim da ne mislim. Kao ni na uporno galopiranje iza mojih leđa. Napokon, u daljini se ukazuje titraj svetlosti! Još malo, još samo malo i spas!

Istrčavam u prazninu. Kamenje, skvrčena trava, poneki davno uveli žbun. Nigde spasilačkih ekipa, helikoptera, teške i lake artiljerije, uplakane rodbine, zabrinute čete zgodnih obožavatelja…

Galopiranje ne prestaje, pa i ja nastavljam da jurim. Nizbrdo ide mnogo lakše. Ili su se to moje noge ponovo navikle na davno zaboravljenu veštinu. Trčim preko pustih polja zakržljalog rastinja. Trčim, a ne mogu da pobegnem. Bežim, a ne znam čemu.

Znam samo da je iza mene. Veliko, strašno, crno…

Jurim, a nikuda ne stižem. Isti predeli ponavljaju se kao na beskonačnoj kružnoj traci. Kao noćna mora koja ne prestaje!

Svest o snu prekinula je vezu između mog uma i mojih nogu. Posrćem! Padam! Stiže me!

Budim se!
Trenutak olakšanja… pre nego što mi do mozga dopre hladnoća kamenog poda, pre nego što su se moje oči susrele sa zažarenim crvenim parnjacima, pre nego što se kroz razjapljene čeljusti prolomio urlik. Užas kakav neću ponovo čuti. Nikada više!

Comments

  1. Jedna od najboljih odluka koju sam napravio je kontaktiranje Dr. Adelekea da mi pomogne da vratim svog muža, bio sam život ispunjen srećom nakon što sam kontaktirao Dr. Adelekea jer mi nije samo vratio mog muža. Ako treba da začinimo vaš odnos sa više ljubavi i ljubavnog kontakta Dr. Adeleke na poziv-šta mu je na adresi (+ 27740386124) imejl adresa: aoba5019@gmail. Com

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Je li rod nužan? - Is Gender Necessary?; 1974 - Ursula LeGuin

Je li rod nužan? S redinom šezdesetih godina ženski se pokret ponovo stao kretati nakon svog pedesetogodišnjeg zastoja. Bilo je to snažno i silovito okupljanje. Osjetila sam ga, ali nisam tada još znala kolika je ta njegova silina. Jednostavno sam mislila da nešto nije u redu sa mnom. Smatrala sam se feministkinjom; nije mi bilo jasno kako možete biti žena koja misli svojom glavom, a ne biti istovremeno i feministkinja. Ali nikada nisam koraknula ni korak dalje s tla što su ga za nas osvojile Emmeline Pankhurst i Virginia Woolf. Tamo negdje oko 1967. počela sam osjećati određenu nelagodu, potrebu da napravim korak dalje, možda, sama od sebe. Počela sam osjećati potrebu da odredim pobliže i da razumijem značenje spolnosti i značenja roda, i to u svom životu i u našem društvu. Mnogo toga bijaše se skupilo u podsvjesnom jednako onom mojem kao i u zajedničkom — onoga što je trebalo iznijeti u svjesno ili će postati destruktivno. Bila je to ona ista potreba, mislim, koja je navela B

Bari Malzberg: FAZA IV

Bari Malzberg:  FAZA IV Faza I 1. VREME: Nešto zapucketa i u maglini oblika spirohete plima energije pohrli s kraja na kraj, duž sedamnaest svetlosnih godina, a zatim se izli u čisti prostor. Čisti prostor predstavljao je novih dve stotine hiljada svetlosnih godina, a energija, koja je sada postala zgusnuta, strujala je kroz njega kao riba kroz vodu; ubrzavala je, ali je unutra bila neobično statična. VREME: Nešto napade energiju, nekakav kosmički poremećaj ili druga inteligencija, nemoguće je pouzdano reći; energija oseti kako je nešto potiskuje. Ustuknu, a zatim se suprotstavi. Negde u jatu Raka napadač i energija uhvatiše se ukoštac, a njihova borba potrajala je petnaest hiljada godina. Konačno, napadač pade poražen, a energija nastavi svoj put. Inteligencija se povukla. Na nekom potpražnom nivou ona poče da razmišlja. Sistem je kružio oko male zvezde iz klase 'B', gotovo patuljastih razmera, na dalekim rubovima Mlečnog Puta. U okviru normalnog ciklusa lokaln

ZAR I TI, SINE BRUTE? (A kiserlét) - Atila Gere

ZAR I TI, SINE BRUTE? (A kiserlét) Bezvoljno je sjedio u omiljenoj fotelji s novinama u ruci koje nije čitao — misli su mu drugdje bludjele. U mladosti je bio astro-naut, jedan od najhrabrijih. Pustolovina za pustolovinom, nepoznati svjetovi, strane civilizacije... A onda su ga umirovili. Postao je tek jedinka, jednoličnost svakodnevice ništa nije remetilo. Od negdašnjih avantura ostala su samo maglovita sjećanja. Prebrirući po njima, pogled mu slučajno odluta na oglase u novinama što ih je držao u ruci. Jedan mu privuče pažnju: DOSAĐUJETE SE? ŽELITE UZBUĐENJA? HOĆETE PUTOVATI U NEPOZNATE PREDJELE? TU JE PRILIKA! TRAŽIM DOBROVOLJCE ZA ZNANSTVENI POKUS. Javiti se XXV rajon 2568. Svakako se moram javiti — pomisli. Gotovo bez razmišljanja izjuri na ulicu, uhvati prvi lebdeći taksi i izdiktira adresu. Glavom su mu prolazile svakojake misle. O kakvu li je pokusu riječ? Konačno je stigao na određeno mjesto. Trošna zgrada pred kojom se našao, ohladi mu oduševljenje