Skip to main content

BEG - Vedrana Čačić


BEG



Iz mraka dopire duboko dahtanje. Srce mi bije toliko glasno da se bojim da ja nisam jedina koja ga čuje.

I dalje na kolenima i laktovima razmišljam da li da pokušam da dopuzim do izlaza. Da li sa rizikujem da me čuje kako gmižem? Da li sam dovoljno brza? Ili me, možda, traži po mirisu?

Opipavam ledeni kameni pod. Nigde ničega što bi moglo da posluži kao oružje ili štit. Dahtanje prelazi u režanje, a režanje počinje da se približava. Konačno savladana panikom skačem na noge i počinjem da bežim. Oči su mi iskolačene, ali beskorisne. Šake mi se sudaraju sa stalagmitima (ili stalaktitima, uvek sam ih mešala, ali sada baš i nije trenutak da listam udžbenik). Srećom, stopala nekako sama nalaze put, a ja ih vrlo uspešno pratim.

Trčim. Trčim! Verovatno i dišem mada je vazduh težak i ustajao. U njemu se oseća nešto na šta se trudim da ne mislim. Kao ni na uporno galopiranje iza mojih leđa. Napokon, u daljini se ukazuje titraj svetlosti! Još malo, još samo malo i spas!

Istrčavam u prazninu. Kamenje, skvrčena trava, poneki davno uveli žbun. Nigde spasilačkih ekipa, helikoptera, teške i lake artiljerije, uplakane rodbine, zabrinute čete zgodnih obožavatelja…

Galopiranje ne prestaje, pa i ja nastavljam da jurim. Nizbrdo ide mnogo lakše. Ili su se to moje noge ponovo navikle na davno zaboravljenu veštinu. Trčim preko pustih polja zakržljalog rastinja. Trčim, a ne mogu da pobegnem. Bežim, a ne znam čemu.

Znam samo da je iza mene. Veliko, strašno, crno…

Jurim, a nikuda ne stižem. Isti predeli ponavljaju se kao na beskonačnoj kružnoj traci. Kao noćna mora koja ne prestaje!

Svest o snu prekinula je vezu između mog uma i mojih nogu. Posrćem! Padam! Stiže me!

Budim se!
Trenutak olakšanja… pre nego što mi do mozga dopre hladnoća kamenog poda, pre nego što su se moje oči susrele sa zažarenim crvenim parnjacima, pre nego što se kroz razjapljene čeljusti prolomio urlik. Užas kakav neću ponovo čuti. Nikada više!

Comments

  1. Jedna od najboljih odluka koju sam napravio je kontaktiranje Dr. Adelekea da mi pomogne da vratim svog muža, bio sam život ispunjen srećom nakon što sam kontaktirao Dr. Adelekea jer mi nije samo vratio mog muža. Ako treba da začinimo vaš odnos sa više ljubavi i ljubavnog kontakta Dr. Adeleke na poziv-šta mu je na adresi (+ 27740386124) imejl adresa: aoba5019@gmail. Com

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Je li rod nužan? - Is Gender Necessary?; 1974 - Ursula LeGuin

Je li rod nužan? S redinom šezdesetih godina ženski se pokret ponovo stao kretati nakon svog pedesetogodišnjeg zastoja. Bilo je to snažno i silovito okupljanje. Osjetila sam ga, ali nisam tada još znala kolika je ta njegova silina. Jednostavno sam mislila da nešto nije u redu sa mnom. Smatrala sam se feministkinjom; nije mi bilo jasno kako možete biti žena koja misli svojom glavom, a ne biti istovremeno i feministkinja. Ali nikada nisam koraknula ni korak dalje s tla što su ga za nas osvojile Emmeline Pankhurst i Virginia Woolf. Tamo negdje oko 1967. počela sam osjećati određenu nelagodu, potrebu da napravim korak dalje, možda, sama od sebe. Počela sam osjećati potrebu da odredim pobliže i da razumijem značenje spolnosti i značenja roda, i to u svom životu i u našem društvu. Mnogo toga bijaše se skupilo u podsvjesnom jednako onom mojem kao i u zajedničkom — onoga što je trebalo iznijeti u svjesno ili će postati destruktivno. Bila je to ona ista potreba, mislim, koja je navela B...

Strahovito oružje - Isaac Asimov

Strahovito oružje Karl Frantor je smatrao da je budućnost veoma tmurna. Iz niskih oblaka neprekidno je padala gusta kiša, niska prljava vegetacija dosadne smeđe boje pružala se u svim smjerovima. Tu i tamo neka ptica poskakuša preletjela bi divlje puštajući tugaljive krike u prolazu. Karl okrete glavu zureći u tanke kupole Aphrodopolisa, najvećega grada na Veneri.  — Uf — promrmlja — čak je i kupola bolja nego ovaj svijet vani. — On pritisnu gumiranu tkaninu svoga kaputa čvršće oko sebe. Bit ću sretan kad se opet vratim na Zemlju. Okrenu se malenom Antilu, Venerijancu. — Kad ćemo stići do ruševina? Nije bilo odgovora i Karl opazi suzu kako se kotrlja niz Venerijančev naborani zeleni obraz. Druga je blistala u velikom oku kao u lemura, mekom, nevjerojatno lijepom oku. Zemljaninov glas omekša. — Oprostite, Antile, nisam želio reći ništa protiv Venere. Antil okrenu svoje zeleno lice prema Karlu. — Nije riječ o tome, prijatelju moj. Dakako, ti nećeš naći nešto čemu bi se div...

Srecko Zitnik - ZEMALJSKA DUSA

ZEMALJSKA DUSA Najvise sam volio setnju uz more. Golicanje predvecernjeg sunca po preplanuloj kozi, skrgutanje valova medju kamenim skriljcima, nista ljepse za mene nije postojalo. Dah maestrala, najugodnijeg vjetra na Zemlji, odagnao je sve moje mucne misli. U ovim divnim trenucima zaboravih i ko sam i sta sam! Prepustio sam se milovanju umornog dana i nadolazece, nestrpljive ljetnje noci. Samo me je ovo more, i ovo iskricavo sunce odrzavalo na zivotu o kojemu sam prije mogao samo sanjeti. Besciljno sam tumarao zaljevima i dokovima presretan, ali moja je sreca bila velika koliko i moja tuga koja bi se pojavljivala uvijek kad je zavrsavao jedan ovakav dan. Ali tada bih se sjetio da me sve ovo opet ceka i sutra , i da cu ponovo uzivati u trenucima zanosa, i tako uvijek iznova, sve dok onim mojim dupeglavcima neke stvari ne postanu jasne. No, moze se desiti da mi ponestane novca za ova moja divna putovanja, ali za dva dana rijesit ce se i moje najvaznije pitanje, pa me to zasad i ne ...